REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 855/2021-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica HS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju kao punomoćnik zastupa odvjetnik Vedran Petrić, Nikole Tesle 5, Poreč – Parenzo, i tuženik Privredna banka Zagreb d. d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d. o. o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice, njezinog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika OS, **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 1.777,92 eura (tisuću sedamsto sedamdeset sedam eura i devedeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 91,95 eura od 24. travnja 2007. do isplate,
– na iznos 2,17 eura od 29. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 5,37 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 0,10 eura od 30. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,66 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 16,34 eura od 31. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 4,95 eura od 30. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 17,11 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 18,97 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 19,78 eura od 28. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 17,22 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 17,63 eura od 30. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 14,29 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 11,44 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 12,08 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 13,72 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 13,54 eura od 30. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 11,97 eura od 31. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 14,90 eura od 30. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 17,04 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 20,48 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 19,58 eura od 28. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 24,02 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 23,05 eura od 30. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 25,07 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 38,50 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 35,63 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 43,38 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 40,89 eura od 30. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 35,62 eura od 31. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 45,81 euro od 30. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 58,51 euro od 31. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 49,76 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 52,93 eura od 28. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 48,67 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 49,31 euro od 30. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 66,27 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 67,41 euro od 30. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 82,05 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 74,96 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 67,13 eura od 30. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 66,15 eura od 31. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 65,46 eura od 30. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 68,90 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 72,52 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 72,79 eura od 29. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 70,36 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 71,48 eura od 30. travnja 2012. do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,30 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
II. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 1.030,27 eura (tisuću trideset eura i dvadeset sedam centa) u roku 15 dana.
IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka i to za iznos 1.500,62 eura (tisuću petsto eura i šezdeset dva centa).
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. 1. Tužiteljica je 11. studenog 2021. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate 17.049,26 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne anuitete teku od uplate pa do isplate.
1. 2. U tužbi je navela da je s tuženikom 23. travnja 2007. sklopila ugovor o kreditu br. 9012435070 koji je ovjeren kod javnog bilježnika Nataše Jeromele Mauše 24. travnja 2007. pod posl. br. OV-1203/07. Tim ugovorom joj je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 15.400,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja. Ugovorena je redovna kamata 5,10 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Određeno je da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope, tuženik je bio ovlašten povisiti ili sniziti iznos anuiteta, dok je tužiteljica bila u obvezi plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužiteljica se je pridržavala svih odredbi ugovora o kreditu te je uredno isplatila kredit.
1. 3. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj švicarskog franka. Riječ je o unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika. Tužiteljica prilikom ugovaranja nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadnu zaradu. Promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija tog izračuna. Ovakvom praksom povrjeđuje se i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost ugovorene stope.
1. 4. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013-14 od 13. lipnja 2014. te je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Tužiteljica je zbog nezakonitog povećanja kamatne stope preplatila mjesečne anuitete počevši od trenutka nezakonitog povećanja kamata, pa joj je tuženik dužan vratiti razliku preplaćenih iznosa, s tim da je prilikom obračuna potrebno uzeti početnu ugovorenu kamatnu stopu kao mjerodavnu za izračun mjesečnog anuiteta. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., između ostalog, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s odredbama da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je takva odredba ništetna i nepoštena. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužiteljica je preplatila mjesečne anuitete koji su joj se povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta predstavlja razliku između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u švicarskom franku prema otplatnoj tablici i srednjeg tečaja švicarskog franka tečajne liste Hrvatske narodne banke važećeg na dan isplate kredita.
1. 5. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštenu odredbu koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je naplaćena jednokratno prilikom isplate kredita. Time je tuženik nametnuo odredbu koju je unaprijed formulirao, a tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takve ugovorne odredbe sukladno kojoj je tuženiku morala isplatiti 154,00 CHF, odnosno 692,82 kune. Ta odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je zbog toga ništetna. Ona ne sadrži nikakvo objašnjenje osim šturog pojma „naknada za obradu kreditnog zahtjeva“ i ne odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama pa je netransparentna i ničim opravdana. Na taj je način tuženik prilikom isplate kredita tužiteljici 24. travnja 2007. s osnovne naknade za obradu kreditnog zahtjeva za sebe neosnovano zadržao 692,82 kune.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare. U odnosu na pravnu osnovu tužbe i pozivanje tužiteljice na presude iz kolektivnog spora tuženik je naveo da se pravne i fizičke osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da u konkretnom slučaju nije riječ o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantno. Osim toga, ugovor o kreditu je u potpunosti konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan prije donošenja odluka sudova povodom kolektivne tužbe. Time ovdje ne postoji povreda koju bi trebalo otkloniti kako je to određeno u kolektivnom sporu. Odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. U svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. U kolektivnom sporu utvrđivana je tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Tuženik je putem svojih djelatnika upoznao tužiteljicu s rizikom eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita, a s tim je bila upoznata i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke koja štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR, ali ne i u odnosu na valutu CHF. Tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora imala mogućnost izbora jer je tuženik imao u svojoj ponudi više vrsta ugovora o kreditu, između ostalog i s valutnom klauzulom u eurima. Ona je kao poslovno sposobna osoba svjesno odabrala upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama jer je ocijenila da joj najviše odgovara. Tuženik joj je dao sva potrebna pojašnjenja i informacije što je potvrdila potpisom ugovora. Isti ugovor joj je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Događaji koji su naknadno nastupili bili su izvanredne prirode te ih nitko, pa ni tuženik, nije mogao predvidjeti. Valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao što je to i promjenjiva kamatna stopa. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatska posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. ne proizlazi da je ustanovljena fiksna kamatna stopa kako to tumači tužiteljica. Sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi bili povrijeđeni kolektivni interesi. Kamata na ugovor o kreditu nikako ne može biti fiksna jer je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente. Tuženik je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope te je od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama informirao tužiteljicu o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Osim toga, tuženik nije mijenjao kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.
2. 2. 1. U podnescima od 27. siječnja i 4. travnja 2022. tuženik je u pogledu prigovora zastare istaknuo kako odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. nije u skladu s nacionalnim pravom niti s dugogodišnjim stajalištima Suda EU prema čijoj praksi je u skladu s pravom Europske unije utvrđivanje razumnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti. Djelotvornost potrošačkog prava u načelu ne zahtijeva ukidanje nacionalnih pravila o rokovima zastare. Sud EU je u brojnim presudama utvrdio da se rokovi zastare od tri godine i od pet godina propisani u nacionalnim odredbama država članica smatraju razumnim zastarnim rokovima. Stoga treba zaključiti da je zastarni rok od pet godina propisan nacionalnim pravom Republike Hrvatske razuman zastarni rok, a što je suprotno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji smatra da je riječ o prekratkom roku. U zakonodavstvu Europske unije, a ni u zakonodavstvu Republike Hrvatske ne postoji odredba kojom bi bilo propisano da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare za podnošenje individualne tužbe. Tužiteljica nije pravovremeno iskoristila zakonske mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju čime je svojom pasivnošću doprinijela da nastupi zastara. Sud EU je utvrdio da zaštita potrošača nije apsolutna, nego se od potrošača očekuje da koriste dostupna pravna sredstva te da ne budu pasivni kako bi iskoristili zaštitu. Načelo djelotvornosti pravnih sredstava ne može se proširiti do te mjere da se od nacionalnog suda zahtijeva da u potpunosti nadoknadi potpunu pasivnost potrošačima u predmetima u kojima mogu u razumnim okolnostima koristiti djelotvorna pravna sredstva. U skladu s nacionalnim pravom do eventualnog prekida zastare u konkretnom slučaju došlo je tek podnošenjem tužbe u ovom predmetu, a ne podnošenjem kolektivne tužbe. Budući da je tužiteljica zatražila iznose za koje je istaknula da ih je stekla bez osnove, prema nacionalnom zakonodavstvu zastara za svaki plaćeni anuitet nastupa protekom roka od pet godina nakon isplate svakog anuiteta. Pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u presudi posl. br. Rev 2245/117 te na sjednici Građanskog odjela posl. br. SU-IV 47/2020-2 nisu u skladu s pravnim stajalištima Suda EU, pa ih treba izuzeti iz primjene i primijeniti pravila Europske unije iznesena u spojenim premetima C 381/14 i C 385/14 te u spojenim predmetima C 698/18 i C 699/18.
2. 2. 2. U podnesku od 10. travnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 1.721,14 kuna. Pritom je napomenuo kako je sporna naknada za obradu kredita plaćena 23. travnja 2007., a tužba je podnesena 11. studenog 2021., pa je očito da je i to potraživanje u zastari jer je protekao petogodišnji zastarni rok.
3. Tužiteljica je nakon financijskog vještačenja u podnesku od 7. studenog 2022. uredila tužbeni zahtjev tako što je zatražila isplatu 2.242,07 eura sa zateznim kamatama koje teku: na iznos 91,95 eura od 24. travnja 2007. do isplate, na iznos 2,89 eura od 31. kolovoza 2007. do isplate, na iznos 2,01 euro od 30. studenog 2007. do isplate, na iznos 0,75 eura od 31. prosinca 2007. do isplate, na iznos 3,77 eura od 31. siječnja 2008. do isplate, na iznos 11,23 eura od 29. veljače 2008. do isplate, na iznos 14,43 eura od 31. ožujka 2008. do isplate, na iznos 9,16 eura od 30. travnja 2008. do isplate, na iznos 8,00 eura od 31. svibnja 2008. do isplate, na iznos 9,72 eura od 30. lipnja 2008. do isplate, na iznos 6,30 eura od 31. srpnja 2008. do isplate, na iznos 6,50 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate, na iznos 8,51 euro od 30. rujna 2008. do isplate, na iznos 25,40 eura od 31. listopada 2008. do isplate, na iznos 14,01 euro od 30. studenog 2008. do isplate, na iznos 26,17 eura od 31. prosinca 2008. do isplate, na iznos 28,02 eura od 31. siječnja 2009. do isplate, na iznos 28,84 eura od 28. veljače 2009. do isplate, na iznos 26,28 eura od 31. ožujka 2009. do isplate, na iznos 26,69 eura od 30. travnja 2009. do isplate, na iznos 23,35 eura od 31. svibnja 2009. do isplate, na iznos 20,50 eura od 30. lipnja 2009. do isplate, na iznos 21,14 eura od 31. srpnja 2009. do isplate, na iznos 22,78 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate, na iznos 22,60 eura od 30. rujna 2009. do isplate, na iznos 21,03 eura od 31. listopada 2009. do isplate, na iznos 23,96 eura od 30. studenog 2009. do isplate, na iznos 26,10 eura od 31. prosinca 2009. do isplate, na iznos 29,53 eura od 31. siječnja 2010. do isplate, na iznos 28,64 eura od 28. veljače 2010. do isplate, na iznos 33,08 eura od 31. ožujka 2010. do isplate, na iznos 32,10 eura od 30. travnja 2010. do isplate, na iznos 34,13 eura od 31. svibnja 2010. do isplate, na iznos 47,56 eura od 30. lipnja 2010. do isplate, na iznos 44,69 eura od 31. srpnja 2010. do isplate, na iznos 52,44 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate, na iznos 49,95 eura od 30. rujna 2010. do isplate, na iznos 44,67 eura od 31. listopada 2010. do isplate, na iznos 54,87 eura od 30. studenog 2010. do isplate, na iznos 67,57 eura od 31. prosinca 2010. do isplate, na iznos 58,81 euro od 31. siječnja 2011. do isplate, na iznos 61,99 eura od 28. veljače 2011. do isplate, na iznos 57,72 eura od 31. ožujka 2011. do isplate, na iznos 58,36 eura od 30. travnja 2011. do isplate, na iznos 75,33 eura od 31. svibnja 2011. do isplate, na iznos 76,47 eura od 30. lipnja 2011. do isplate, na iznos 91,11 eura od 31. srpnja 2011. do isplate, na iznos 84,01 euro od 31. kolovoza 2011. do isplate, na iznos 76,19 eura od 30. rujna 2011. do isplate, na iznos 75,21 euro od 31. listopada 2011. do isplate, na iznos 74,52 eura od 30. studenog 2011. do isplate, na iznos 77,96 eura od 31. prosinca 2011. do isplate, na iznos 81,57 eura od 31. siječnja 2012. do isplate, na iznos 81,85 eura od 29. veljače 2012. do isplate, na iznos 79,42 eura od 31. ožujka 2012. do isplate i na iznos 80,23 eura od 30. travnja 2012. do isplate.
4. U dokaznom postupku pročitani su: pregled uplata po kreditu (13., 14.), knjigovodstvena kartica (15.–22.), plan otplate (23., 24.), ugovor o kreditu od 23. travnja 2007. (26.–30.), otplatna tablica (31., 32.), arhiva tečajne liste (33.), prijepis knjigovodstvene kartice (13.–19., 88.–93.), otplatni plan (20.–24., 84.–87.), Opći uvjeti poslovanja tuženika (101.–109.), Pojašnjenje Hrvatske narodne banke (110., 111.), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića (446. –459.) te dopuna nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića (479.–482.). Pored toga izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (542., 543.).
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. 1. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnik kredita, 23. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 9012435070 kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 15.400,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Nataše Jeromele Mauše 24. travnja 2007. pod posl. br. OV-1203/07. Prema čl. 4. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 5,10 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Prema čl. 6. ugovora rok otplate kredita je 60 mjeseci te se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je kredit u potpunosti otplaćen u travnju 2014.
6. 2. U čl. 11. ugovora o kreditu tužiteljica se je obvezala prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini 2,00 % u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
7. Sporna su pitanja u vezi osnove i visine, kao i nastupa zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja.
8. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
9. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
12. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju tuženik obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora. Pritom je potrebno utvrditi i predstavlja li ugovor o kreditu potrošački ugovor.
13. U čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren za kupnju vozila.
14. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je samohrana majka, a kćerka joj je upravo bila završila fakultet, pa im je trebao još jedan automobil. U auto kući Opel u Žbandaju našla je rabljeni Renault Clio star godinu dana koji joj je odgovarao. Djelatnici auto kuće uputili su je na Privrednu banku Zagreb d. d. glede financiranja kupnje vozila putem kredita. Bila je u poslovnici tuženika u Pazinu kod bankarice FS, koja je bila i savjetnica za kredit. Ona joj je ponudila kredit na pet godina s time da je trebala prebaciti plaću kod njih. U to vrijeme radila je u Državnom uredu za reviziju te je imala stabilna primanja. Unatoč tome tuženik se je osigurao i tako što je plijenio dio njene plaće, platila je premiju osiguranja 369,00 CHF kao naknadu za osiguranje kredita, a što je nešto više od 2% iznosa premije, dala je zadužnicu te zalog na vozilo. Za troškove obrade kredita tuženik joj je dodatno skinuo 77,13 CHF. Uz to joj je skinuto još 1 % naknade na ime troškova banke kao što to piše u ugovoru. Sve to joj nije baš jasno. Navedeni iznos premije istaknut je malim slovima tek na kraju ugovora. Nije joj poznato zbog čega joj je dodatno skinuta naknada od 77,13 CHF. Nitko joj nije objasnio na koje se to troškove banke odnosi taj 1 % naknade. Platila je i troškove javnog bilježnika u visini 1.017,00 kuna, a što je tada iznosilo 226,00 CHF. Kasnije je platila još i nagradu javnog bilježniku za dodatak ugovoru o kreditu koji je morao biti sačinjen iz razloga što je banka upisala neke pogrešne podatke. Početna ugovorena kamata iznosila je 5,1 % godišnje. Pristala je sklopiti ugovor s obzirom na otplatni plan prema toj kamatnoj stopi. Bilo joj je poznato da je kamatna stopa promjenjiva, ali nitko joj nije objasnio da li će se i kada te pod kojim uvjetima kamatna stopa mijenjati. Ona je u banci prilikom razgovora pitala da bi najpovoljniji kredit te joj je bankarica FS ponudila upravo ovaj kredit s valutnom klauzulom u CHF. Bankarica joj nije ništa detaljno pričala u vezi tečaja CHF i mogućnosti znatnog povećanja njegove vrijednosti. Tekst ugovora o kreditu sastavila je banka. Bankarica joj nije čitala svaku odredbu iz ugovora o kreditu. Ona je pogledala taj ugovor s tim da je obratila pozornost na stvari koje su je najviše zanimale. Niti javni bilježnik joj nije pročitao ugovor. Nije mogla promijeniti niti jednu ugovornu odredbu. Kupljeno vozilo služilo je za osobne potrebe njene obitelji, odnosno njene kćerke i nje. Kredit je u cijelosti isplaćen tako što je banka ustezala dio njene plaće. Rate kredita su joj rasle. Prvo povećanje kamatne stope bilo je 1. kolovoza 2007., a drugo 29. veljače 2008. Nije joj posebno obrazloženo zbog čega je došlo do tog povećanja. Pisanim putem je dobila obavijest o povećanju kamatnih stopa te da se u vezi s tim može javiti u banku. Ona je ranije bila šef računovodstva, a kasnije ovlašteni državni revizor te se je bavila kontrolom poslovanja javnih ustanova i jedinica lokalne samouprave. U njenu domenu nisu spadali poslovi vezani uz kreditno zaduživanje. Njoj je poznato što znači kamatna stopa fiksna i promjenjiva, otplatni plan, anuitet, budući da je završila ekonomiju. Međutim, nisu joj poznate promjene tečaja vrijednosti novca. Da je znala da će joj se anuiteti tako povećati, sigurno ne bi sklopila ugovor o kreditu. Nije mogla niti zamisliti da će joj ukupan trošak umjesto 64.000,00 kuna, koliko je koštao auto, doći na skoro 100.000,00 kuna. Prilikom sklapanja ugovora nisu razgovarali o pojmu valutne klauzule. Nije tražila ponude od drugih banaka iz razloga što su joj u auto kući rekli da mora dignuti kredit kod tuženika. U vrijeme sklapanja ugovora otplaćivala je jedan raniji ugovor o kreditu s Raiffeisen stambenom štedionicom. Bila je riječ o stambenom kreditu. Međutim, tu je sve bilo uredno i normalno. U tom ugovoru nije bilo valutnih klauzula. Nije obazirala pažnju na odredbu o ulaznoj naknadi. Isto tako nije uočila niti odredbu o primjeni općih uvjeta poslovanja banke.
15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit iz razloga što je ocijenjen objektivnim i uvjerljivim te nije proturječan drugim izvedenim dokazima.
16. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
17. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica sklopila predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.
18. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da joj je tuženik objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da joj je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i porasta vrijednost švicarskog franka. Tuženik je u ovom postupku trebao dokazati da je prije sklapanja ugovora o kreditu predočio tužiteljici realnu mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, pa da je ona na to pristala, no u pogledu toga nije predložio niti jedan relevantan dokaz.
19. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli te o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.
20. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila suglasna s uvjetima povrata kredita prema početnim parametrima, odnosno početnoj kamatnoj stopi i tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su njoj u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasila jer u protivnom ne bi potpisala ugovor o kreditu.
21. U skladu s navedenim ništetnost odredbi o promjenjivosti kamate stope, valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
22. Prigovor zastare tuženika je djelomično osnovan.
23. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.
24. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan, i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 11. studenog 2021. protekao opći zastarni rok od pet godina u odnosu na potraživanja koja se temelje na više uplaćene anuitete zbog povećanja kamatne stope, dok nije protekao zastarni rok u odnosu na više uplaćene anuitete zbog povećanja tečaja CHF. Stoga je nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali ne i na osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.
26. U pogledu potraživanja na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00 % od iznosa odobrenog kredita zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost te ugovorne odredbe. Tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove odredbe, ali je sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tog potraživanja, a na temelju činjenica iznesenih od strane tužiteljice, utvrdio kao prethodno pitanje da je ta ugovorna odredba ništetna. U takvoj situaciji sud smatra da zastara nije ni počela teći, pa je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu neosnovan.
27. 1. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da preplata po predmetnom ugovoru o kreditu zbog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od sklapanja ugovora ukupno iznosi 2.150,12 eura. Ako se uzme u obzir da se tečaj CHF nije mijenjao od sklapanja ugovora, a bez umanjenja na ime povećanja kamatne stope, tužiteljica je platila 1.685,97 eura više od početnog otplatnog plana.
27. 2. Preplata zbog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka je po mjesecima iznosila: 31. kolovoza 2007. 2,89 eura, 30. studenog 2007. 2,01 euro, 31. prosinca 2007. 0,75 eura, 31. siječnja 2008. 3,77 eura, 29. veljače 2008. 11,23 eura, 31. ožujka 2008. 14,43 eura, 30. travnja 2008. 9,16 eura, 31. svibnja 2008. 8,00 eura, 30. lipnja 2008. 9,72 eura, 31. srpnja 2008. 6,30 eura, 31. kolovoza 2008. 6,50 eura, 30. rujna 2008. 8,51 euro, 31. listopada 2008. 25,40 eura, 30. studenog 2008. 14,01 euro, 31. prosinca 2008. 26,17 eura, 31. siječnja 2009. 28,02 eura, 28. veljače 2009. 28,84 eura, 31. ožujka 2009. 26,28 eura, 30. travnja 2009. 26,69 eura, 31. svibnja 2009. 23,35 eura, 30. lipnja 2009. 20,50 eura, 31. srpnja 2009. 21,14 eura, 31. kolovoza 2009. 22,78 eura, 30. rujna 2009. 22,60 eura, 31. listopada 2009. 21,03 eura, 30. studenog 2009. 23,96 eura, 31. prosinca 2009. 26,10 eura, 31. siječnja 2010. 29,53 eura, 28. veljače 2010. 28,64 eura, 31. ožujka 2010. 33,08 eura, 30. travnja 2010. 32,10 eura, 31. svibnja 2010. 34,13 eura, 30. lipnja 2010. 47,56 eura, 31. srpnja 2010. 44,69 eura, 31. kolovoza 2010. 52,44 eura, 30. rujna 2010. 49,95 eura, 31. listopada 2010. 44,67 eura, 30. studenog 2010. 54,87 eura, 31. prosinca 2010. 67,57 eura, 31. siječnja 2011. 58,81 euro, 28. veljače 2011. 61,99 eura, 31. ožujka 2011. 57,72 eura, 30. travnja 2011. 58,36 eura, 31. svibnja 2011. 75,33 eura, 30. lipnja 2011. 76,47 eura, 31. srpnja 2011. 91,11 eura, 31. kolovoza 2011. 84,01 euro, 30. rujna 2011. 76,19 eura, 31. listopada 2011. 75,21 euro, 30. studenog 2011. 74,52 eura, 31. prosinca 2011. 77,96 eura, 31. siječnja 2012. 81,57 eura, 29. veljače 2012. 81,85 eura, 31. ožujka 2012. 79,42 eura i 30. travnja 2012. 80,23 eura.
27. 3. Ako se uzme u obzir samo preplata zbog povećanja tečaja švicarskog franka, onda je ona po mjesecima iznosila: 29. veljače 2008. 2,17 eura, 31. ožujka 2008. 5,37 eura, 30. travnja 2008. 0,10 eura, 30. lipnja 2008. 0,66 eura, 31. listopada 2008. 16,34, 30. studenog 2008. 4,95 eura, 31. prosinca 2008. 17,11 eura, 31. siječnja 2009. 18,97 eura, 28. veljače 2009. 19,78 eura, 31. ožujka 2009. 17,22 eura, 30. travnja 2009. 17,63 eura, 31. svibnja 2009. 14,29 eura, 30. lipnja 2009. 11,44 eura, 31. srpnja 2009. 12,08 eura, 31. kolovoza 2009. 13,72 eura, 30. rujna 2009. 13,54 eura, 31. listopada 2009. 11,97 eura, 30. studenog 2009. 14,90 eura, 31. prosinca 2009. 17,04 eura, 31. siječnja 2010. 20,48 eura, 28. veljače 2010. 19,58 eura, 31. ožujka 2010. 24,02 eura, 30. travnja 2010. 23,05 eura, 31. svibnja 2010. 25,07 eura, 30. lipnja 2010. 38,50 eura, 31. srpnja 2010. 35,63 eura, 31. kolovoza 2010. 43,38 eura, 30. rujna 2010. 40,89 eura, 31. listopada 2010. 35,62 eura, 30. studenog 2010. 45,81 euro, 31. prosinca 2010. 58,51 euro, 31. siječnja 2011. 49,76 eura, 28. veljače 2011. 52,93 eura, 31. ožujka 2011. 48,67 eura, 30. travnja 2011. 49,31 euro, 31. svibnja 2011. 66,27 eura, 30. lipnja 2011. 67,41 euro, 31. srpnja 2011. 82,05 eura, 31. kolovoza 2011. 74,96 eura, 30. rujna 2011. 67,13 eura, 31. listopada 2011. 66,15 eura, 30. studenog 2011. 65,46 eura, 31. prosinca 2011. 68,90 eura, 31. siječnja 2012. 72,52 eura, 29. veljače 2012. 72,79 eura, 31. ožujka 2012. 70,36 eura i 30. travnja 2012. 71,48 eura.
27. 4. Nisu osnovani navodi tuženika da je vještak prilikom izračuna preplate trebao uzeti u obzir mjesece u kojima je tužiteljica uplatila manje nego što bi morala platiti da se primjenjivala početna kamatna stopa i početni tečaj iz razloga što je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila u mjesecima u kojima je došlo do preplate, dok preostali anuiteti nisu bili predmet njezina zahtjeva, a niti je tuženik postavio odgovarajući zahtjev u ovom postupku u okviru kojeg bi se onda moglo raspravljati i odlučivati o anuitetima za mjesece u kojima je uplaćeno manje od onoga što bi tužiteljica bila dužna uplatiti po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.
27. 5. Na osnovi dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, koja je prihvaćena kao objektivna i stručna, utvrđeno je da je tuženik 24. travnja 2007. od tužiteljice naplatio 91,95 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
27. 6. Tuženik je u podnescima od 13. listopada 2022. i od 10. travnja 2024. iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Međutim, sve iznijete primjedbe su isključivo pravne prirode te nisu vezane uz pravilnost tehnike izračuna. Zbog toga nije bilo potrebno da vještak usmeno pojasni svoj pisani nalaz i mišljenje.
28. Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.) o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka te na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
29. Kako je ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka.
30. Tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.
31. Od 24. travnja do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. određuje se prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 7 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,30 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. te 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. Nakon 1. siječnja 2025. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena.
32. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 1.777,92 eura sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u t. I. izreke, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
33. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
34. Na temelju čl. 154. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., nadalje ZPP) pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
35. Budući da je tužiteljica uspjela s 80 % svog tužbenog zahtjeva, dok uspjeh tuženika iznosi 20 %, tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici 60 % njezinih opravdanih troškova postupka.
36. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe, podnesaka od 11. travnja 2022., 21. listopada 2022., 7. studenog 2022. i 8. kolovoza 2023., na ročištima od 26. travnja 2022., 16. studenog 2022. i 13. veljače 2025., sve po 200,00 eura, za PDV 400,00 eura, za sudske pristojbe na tužbu i presudu po 66,36 eura te za trošak vještaka 398,17 eura.
37. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe 200,00 eura, podneska od 7. studenog 2022., na ročištima od 26. travnja 2022., 16. studenog 2022. i 13. veljače 2025. po 200,00 eura, za PDV 250,00 eura, za troškove vještačenja 398,17 eura, za sudsku pristojbu na tužbu 34,51 euro i sudsku pristojbu na presudu 34,44 eura, a što ukupno iznosi 1.717,12 eura. Tužiteljici ne pripada naknada troškova za sastav podnesaka od 11. travnja 2022., 21. listopada 2022. i 8. kolovoza 2023. jer je u njima sadržane navode mogla iznijeti na ročištima za koja joj je priznata naknada, pa ti troškovi nisu bili potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.
38. S obzirom na uspjeh u sporu tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici 60 % opravdanih troškova, odnosno 1.030,27 eura.
39. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.030,27 eura, dok su odbijeni njezin zahtjev za naknadu troškova u preostalom dijelu te tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
U Pazinu 27. ožujka 2025.
Sudac
mr. sc. Emanuel Radolović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužiteljica p. p.,
2. tuženik p. p.
