REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-350/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 25. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja AG, odvjetničke vježbenice iz Slav. Broda i zamjenika punomoćnika tuženika LG, odvjetničke vježbenice iz Zagreba, 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208532346 od 1. ožujka 2007., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kao kreditora i tužitelja VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 9.064,40 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (članak 1. i članak 6. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 494,71 euro, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-0,37 eur od dana 12.02.2008. do isplate,

-2,06 eur od dana 09.04.2008. do isplate,

-4,54 eur od dana 11.10.2008. do isplate,

-6,18 eur od dana 09.11.2008. do isplate,

-1,04 eur od dana 14.12.2008. do isplate,

-9,82 eur od dana 13.01.2009. do isplate,

-11,46 eur od dana 08.02.2009. do isplate,

-13,67 eur od dana 14.03.2009. do isplate,

-9,48 eur od dana 08.04.2009. do isplate,

-9,16 eur od dana 12.05.2009. do isplate,

-8,05 eur od dana 14.06.2009. do isplate,

-8,60 eur od dana 14.07.2009. do isplate,

-6,57 eur od dana 15.08.2009. do isplate,

-8,22 eur od dana 09.09.2009. do isplate,

-6,86 eur od dana 15.10.2009. do isplate,

-7,66 eur od dana 11.11.2009. do isplate,

-7,48 eur od dana 13.12.2009. do isplate,

-10,83 eur od dana 15.01.2010. do isplate,

-12,80 eur od dana 16.02.2010. do isplate,

-12,38 eur od dana 14.03.2010. do isplate,

-14,79 eur od dana 13.04.2010. do isplate,

-17,83 eur od dana 16.05.2010. do isplate,

-19,23 eur od dana 15.06.2010. do isplate,

-23,14 eur od dana 14.07.2010. do isplate,

-20,42 eur od dana 05.08.2010. do isplate,

-30,11 eur od dana 15.09.2010. do isplate,

-25,84 eur od dana 15.10.2010. do isplate,

-27,32 eur od dana 16.11.2010. do isplate,

-32,76 eur od dana 16.12.2010. do isplate,

-33,24 eur od dana 16.01.2011. do isplate,

-30,52 eur od dana 13.02.2011. do isplate,

-32,48 eur od dana 16.03.2011. do isplate,

-29,80 eur od dana 13.04.2011. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 842,79 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.337,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 178,09 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 1. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 3208532346, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 9.064,40 CHF, s rokom vraćanja od 48 mjeseca, koji kredit se tužitelj obvezao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima na način da se anuiteti kredita podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, a koji kredit je otplaćen u cijelosti 12. travnja 2011.

1.1. Navodi da je ugovorom pored glavnog dugovanja, tuženik se obvezao plaćati i redovnu kamatu, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje a kasnije iznosila 6,10%, 6,55% i 7,55%.

1.2. Vezano uz ništetnost promjenjive kamatne stope poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u kojoj se u točki 1. izreke, utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.3.. Vezano uz ništetnost ugovorene valutne klauzule poziva se na pravomoćnu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom VTSRH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.u kojoj se navodi da između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Uvažavajući stav sudske prakse Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao relevantnim i u ovom predmetu, tužitelj smatra kako je ugovor o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323., 1046. i 1111. ZOO-a i pozivom na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, važećem u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

1.5. Postavlja tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim odredaba čl. 1., članka 2. i članka 6. st.1. i 2. Ugovora o kreditu i traži vraćanje iznosa stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi od 10.100,00 kn / 1.340,50 eura i zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu članka 46. i 48 Zakona o parničnom postupku u svezi članka 16. Ugovora o kreditu.

2.1. Osporava postavljanje tužbenog zahtjeva pozivom na čl. 186. ZPP-a jer je postavljeni tužbeni zahtjev nepotpun i neodređen i osporava da se tuženiku naloži dostava dokumentacije kako je to navedeno u tužbi, sve iz razloga što je sva dokumentacija prethodno dostavljena tužitelju.

2.2. Ističe prigovor zastare potraživanja i smatra da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu čl. 118. ZPP-a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Smatra da se ovdje radi o potraživanju i postupku naknade štete, pa se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO- a. Navodi da kako je predmetna tužba podnesena dana 14.6. 2021. prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.3. Vezano uz ništetnost valutne klauzule pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

2.4. U nastavku navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, odnosno da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

2.5. Nadalje, vezano uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Navodi da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što je tuženik u ovoj stvari uredno činio.

2.6. Navodi da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

2.7. Tuženik ističe da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

2.8. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik tužitelju ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

2.9. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima

2.10. Zaključno tuženik navodi i predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U nastavku postupka, stranke su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Tužitelj je tužbom postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kao i zahtjev za isplatu na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi u iznosu od 10.100,00 kn / 1.340,50 eura.

4.1. Prije provođenja pripremnog ročišta tužitelj je podneskom od 11. ožujka 2022. povukao zahtjev za isplatom stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ostao kod traženja utvrđenja ništenosti odredbe članka 1. i članka 6. Ugovora o kreditu i s tim u svezi postavljenim kondemnatornim zahtjevom u iznosu od 4.002,94 kn / 531,28 eura.

4.2. Tuženik se u podnesku od 6. travnja 2022. suglasio s povlačenjem tužbenog zahtjeva u deklaratornom dijelu i istovremeno protivio povlačenju u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, s istaknutim zahtjevom za naknadom troškova postupka u povučenom dijelu tužbenog zahtjeva.

5. Predmet ovog parničnog spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208532346 i to po osnovi valutne klauzule kojom se glavnica veže za valutu CHF, za koju odredbu tužitelj smatra da je ništetna i potražuje stečeno bez osnove temeljem navedene odredbe.

6. Nesporno je u postupku utvrđeno da je tužitelj, kao korisnik kredita, 1. ožujka 2007. s bankom, navedenim tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj 3208532346 na iznos od 9.064,40 CHF u protuvrijednosti od kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje i rokom otplate od 48 mjeseci. Nesporno je i da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Sporno je da li je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/17 od 14.06.2018., da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 3208532346 sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa] od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

10. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3208532346 od 1. ožujka 2007. (str. 8-12 spisa), u promet po kreditu (str. 16-19 i 423-427 spisa), u dokument Efektivna kamatna stopa / Realna godišnja kamatna stopa (str. 13-14 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (str. 15 i 16 spisa), u Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 11.12.2012. (str. 417-422 spisa), u nalaz financijskog vještaka od 18. rujna 2024. (str. 484-492 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Filipu Tolić iz [adresa] čiji je nalaz pročitan te je tužitelj saslušan kao stranka.

11. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužitelj je u skladu s nalazom postavio konačni tužbeni zahtjev.

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208532346 od 1. ožujka 2007. (str. 8-12 spisa) utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u svrhu kupovine vozila marke RENAULT CLIO (čl.5.) u iznosu od 9.064,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 1.) s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 5,20% godišnje (čl.2.) i rokom otplate od 48 mjeseci (čl.3). Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl.6).

14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je u 2007.godini realizirao kredit kod Zagrebačke banke s namjenom za kupnju motornog vozila u auto salonu Auto dom Vidaković Slavonski Brod. Istakao je da ga je na banku tuženika uputio prodavatelj u auto kući i da je otišao dogovoriti predmetni kredit. Nije bilo nikakvog prodajnog razgovora vezano uz ovaj kredit osim razgovora o visini kredita, roku trajanja i namjeni kredita. Nitko ga nije upozorio na niti jedan rizik sklapanja predmetnog ugovora niti mu je pojasnio što znači valutna klauzula, a što promjenjiva kamatna stopa za koju također nisam znao što znači, odnosno nije niti znao da je ugovorio takvu kamatnu stopu. Predmetni ugovor mu je preporučen kao najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom. Kredit je u cijelosti otplatio trajnim nalogom na plaći. Vozilo koje je kupio isključivo mu je služilo za osobne potrebe, a u to vrijeme na sebi nije imao nikakav obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Rata kredita mu je porasla u periodu otplate preko 50 %. Istakao je da je pročitao ugovor o kreditu u dijelu u kojem ga je zanimao, odnosno znao je koliki iznos realizira i kolika je rata, te na koji rok se kredit vraća. Nije bio svjestan da mu rata može porasti, posebno ne toliko koliko je naknadno išla gore.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti poklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem je iskazao da mu je kredit vezan uz valutu CHF ponuđen kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Iskazom tužitelja koji nije osporen od strane tuženika, utvrđeno je da u prodajnom razgovoru u banci nije bilo nikakvog razgovora o svim rizicima realizacije kredita vezanog uz valutu CHF.

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, nepobitno je utvrđeno da je kredit realizirao radi kupovine vozila marke Renault Clio, za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Naprotiv, izostao je razgovor o svim bitnim informacijama koje bi bile od utjecaja za donošenje odluke o realizaciji upravo ovakvog kredita kakav je tužitelj realizirao. Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 11.12.2012. (str. 417-422 spisa), koji datiraju nakon dana sklapanja ugovora o kreditu s tužitelje, tuženik dokazuje naknadno definiranje parametara i uvjeta za realizaciju kredita u skladu s naknadno donesenim zakonskim propisima, a ne dokazuje što je tužitelju predočio u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora u 2007. godini.

18. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 6. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao jedini koji može realizirati, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

19. Stoga je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledom uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen kao najpovoljniji za njega (zbog najniže kamatne stope), a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati, odnosno s njegovim zaposlenicima čija su financijska znanja i mogućnost tumačenja ugovornih odredbi, zasigurno veća.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 6. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao jedini koji može realizirati, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

23. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

24. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

25. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je ništena i ugovorna odredba sadržana u članku 1. u kojem je kredit sklopljen uz valutnu klauzulu ništetna jer je u ovom postupu dokazano da tužitelj nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o valutnoj klauzuli i njezinim rizičnostima.

26. Radi navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

27. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od 494,71 eura a da je u istom periodu manje platio iznos od 33,16 eura u periodu ada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj realizacije ugovora.

28. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao nikakvih primjedbi i u skladu sa istim, postavio je konačni tužbeni zahtjev podneskom od 2. listopada 2024., kojim potražuje glavno dugovanje u iznosu od 494,71 eura skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

29. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no ostao je i dalje kod svih istaknutih prigovorio u postupku te dodatno istakao prigovor prijeboja, odnosno ističući da je potrebno uzeti u obzir uplate tužitelja u periodu otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

30. Nadalje, istakao je da se protivi i daljnjem povlačenju tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio tužbenim zahtjevom od 11. ožujka 2022. u iznosu od 531,28 eura.

31. Sud je naveden prigovor (prijeboja) tuženika odbio kao neosnovan iz razloga što tuženik nije istakao prigovor prijeboja koji bi bio jasno određen, niti podnio protutužbu. Ističe se da sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Navedeno je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023.

32. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

33. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

34. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

35. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti, pozivom na članak 328. ZOO-a.

36. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

37. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

38. Kako je tužba podnesena 14. lipnja 2021. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

39. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO- a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

40. Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravo na isplatu stečenog bez osnove kako je to zatraženo konačno postavljenim tužbenim zahtjevom skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II .izreke presude

41. Tuženik se protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva prvotno postavljenog tužbom u iznosu od 1.340,50 eura, naknadno podneskom od 11. ožujka 2022. u iznosu od 531,28 eura i u konačnici podneskom od 2. listopada 2024. u iznosu od 494,71 eura, zbog čega je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 842,79 eura, kako je to odlučeno pod točkom III. izreke presude.

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelj dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

43. Vezano uz kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da je tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev u pretpostavljenoj visini, bez financijskih znanja, nakon provedenog financijskog vještačenja isti specificirao, zbog kojeg postupanja za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi.

44. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

45. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Potrebno je ovdje istaći i činjenicu da za tuženika odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

46. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.515,59 eura. Priznat mu je je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (494,71 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 8.42024. i 25.2.2025. za svako po 100,00 eura ili ukupno 200,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 10.8.2021., 11.3.2022., 2.10.2024. i 2.12.2024. za svako 100,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 750,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om od 187,50 eura, ukupno 937,50 eura.

46.1. Tužitelju je priznat i trošak naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

46.2. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.337,50 eura.

47. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

48. Tužitelju nije priznat traženi trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura jer u spisu ne priloži dokaz da je ista plaćena. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 11.4.2022. u iznosu od 125,00 eura za koji ovaj sud smatra da nije bio potreban za donošenje odluke o glavnoj stvari.

49. Tužitelju ukupno nije priznat trošak u iznosu od 178,09 eura zbog čega je odlučeno kao pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 27. ožujka 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri, Slavonski Brod,

2. OD V, A i partneri, Zagreb.