Poslovni broj: Usž-3757/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić , predsjednice vijeća , Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner , članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja Galić doo Kutjevo , Republike Hrvatske 125, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sadrić , odvjetniku u Odvjetničkom društvo Batarelo Dvojković Vučetič doo Zagreb , Ulica kralja Držislava 8 , protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske , Zagreb , Ulica grada Vukovara 78 , radi povrata sredstava, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku , poslovni broj: Us I-1373/2022 od 11. listopada 2023. , na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku , poslovni broj: Us I-1373/2022 od 11. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika , klasa: UP/II-034-08/22-01/190 , urbroj: 525-04/129-22-3 od 22. rujna 2022. i rješenja Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju , klasa: 320-01/15-07-05-06/0046 , urbroj: 343-1900/01-22-073 od 18. ožujka 2022. , te odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela kojim je odbijen prigovor tužitelja protiv izvršenog prijeboja radi naplate duga temeljem Odluke o povratu sredstava, klasa: 320-01/15-07-05-06/0046 , urbroj: 343-1302/01-21-051 od 15. srpnja. 2021.

3. Tužitelj je protiv presude prvostupanjskog suda podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da iz odredbe članka 145. stavak 1. Zakona o poljoprivredi, članka 28. Uredbe 908/2014, članka 98. stavak 3. Uredbe 2018/1046 proizlazi da je prijeboj dopušten ukoliko je dug utvrđen, a utvrđen je ako je nesporan, odnosno ako ne podliježe nikakvom uvjetu, a tužitelj vodi dva upravna spora pred istim sudom, kojim se osporava postojanje navodnog duga u vezi kojeg je izvršen prijeboj, pa proizlazi očitim da je predmetni dug sporan. Smatra da je prvostupanjski sud očito pogrešno poistovjetio izvršnost odluke o povratu potpore sa pojmom utvrđenog duga. Izvršnost odluke o povratu samo znači da se ona može izvršiti i prije nego što dug bude pravomoćno utvrđen kao nesporan, međutim pravo EU inzistira na tome da se prijeboj smije izvršiti samo ako je dug utvrđen i nesporan, što ovdje nije slučaj. Smatra da prvostupanjski sud nije ispravno tumačio i primijenio odredbe prava EU. Ako bi žalbeni sud imao određene nejasnoće oko tumačenja odredbi prava EU na koje se tužitelj poziva tada treba uputiti prethodno pitanje sudu EU radi tumačenja navedenih odredbi. Detaljno tumači odluku Ministarstva od 20. travnja 2020. koju smatra relevantnom za utvrđivanje (ne)zakonitosti rješenja o prijeboju sredstava, smatrajući da se ista nesporno odnosi i na postupak poravnanja u cijelosti, što čini pobijana rješenja nezakonitim, pa suprotan zaključak prvostupanjskog suda smatra pogrešnim. Smatra da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno primjenili pravila Zakona o općem upravnom postupku, o postupanju po slobodnoj ocjeni, jer Agencija može, ali i ne mora izvršiti prijeboj. Smatra da je Agencija postupila suprotno svrsi radi koje je dobila ovlast iz članka 145. stavak 1. Zakona o poljoprivredi jer je očito postupila suprotno odluci Ministarstva koja je imala za cilj spriječiti daljnje otežanje položaja korisnika bespovratnih sredstava tijekom pandemije Covida-19. Također smatra da je došlo do nedopuštene i retroaktivne primjene prijeboja kao materijalnopravnog instituta, koji kao takav nije postojao u vrijeme kada je tužitelj dobio potporu koju sada Agencija želi vratiti. Predlaže da sud uvaži žalbu uz naknadu troškova sastava iste.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dao odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je osporena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pravilna i zakonita, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povrede pravila sudskog postupka.

7. Prvostupanjski sud je potvrdio zakonitim utvrđenje upravnih tijela utemeljeno na odredbi članka 145. stavak 1. Zakona o poljoprivredi ("Narodne novine", broj: 118/18., 42/20., 127/20. i 52/21., dalje u tekstu: Zakon) i članka 28. Uredbe komisije (EU) br. 908/2014 od 6. kolovoza 2014. u odnosu na prijeboj radi naplate nepodmirenog duga temeljem Odluke o povratu sredstava od 15. srpnja 2021. sa sredstvima koja tužitelju još nisu isplaćena. Kako tužitelj nije dobrovoljno u ostavljenom roku izvršio povrat sredstava u iznosu utvrđenom navedenom Odlukom, to je dug dospio i postao izvršiv pa je osnovano Agencija na temelju takve odluke o povratu pristupila postupku poravnanja s drugim neisplaćenim sredstvima pri Agenciji. Prvostupanjski sud se također poziva na članak 98. Uredbe(EU) 2018/1046.

8. Prvenstveno ovaj Sud nalazi neosnovanim žalbeni prigovor retroaktivne primjene Zakona o poljoprivredi jer kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud radi se o postupku koji se pokreće po službenoj dužnosti u smislu članka 40. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21.) pa je pogrešan zaključak tužitelja da je trebalo primijeniti Zakon o poljoprivredi iz 2015. godine, koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužitelju odobrena potpora za odobreni projekt. Nadalje, u konkretnom slučaju radi se o poravnanju povrata sredstava iz članka 145. stavak 1. navedenog Zakona u utvrđenom iznosu Odlukom o povratu od 15. srpnja 2021. donesene u primjeni istog Zakona (članak 144.), te članka 28. Provedbene Uredbe komisije EU br. 908/2014 kojim je predviđen prijeboj kao instrument naplate nepodmirenog duga korisnika sa sredstvima koja istom još nisu isplaćena. Nije pravno odlučno pozivanje tužitelja na odluku Ministarstva od 20. travnja 2020. već i kraj činjenice da je Odlukom o povratu od 15. srpnja 2021., koja je u međuvremenu postala i pravomoćna donošenjem presude ovoga Suda posl. br. Usž- 3927/2023 od 5. ožujka 2025., pod točkom II. izreke određena mogućnost poravnanja sredstava (članak 145. stavak 1. Zakona), te je predviđeno da se za vrijeme trajanja epidemija Covida-19 ne mogu pokrenuti samo postupci ovrhe u slučaju nemogućnosti naplate duga, dakle isto se ne odnosi i na poravnanje sredstava (prebojem). Ovakva izreka Odluke je u cijelosti sukladna s odredbom članka 145. Zakona, jer kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud stavak 1. se odnosi upravo na postupak poravnanja neplaćenog duga sa sredstvima koja korisniku nisu isplaćena, dok se stavak 3. odnosi na postupak prisilne naplate u ovršnom/sudskom postupku u slučaju nemogućnosti naplate duga na koji stavak se primjenjuje postupanje u slučajevima i za vrijeme trajanja više sile i izvanrednih okolnosti kako je to propisano stavkom 6. istog članka Zakona (u konkretnom slučaju vrijeme epidemije Covida-19.)

9. U odnosu na žalbene navode kojim se ukazuje na pogrešnu primjenu prava EU Sud ističe da se, suprotno tumačenju tužitelja , u konkretnom slučaju radi o utvrđenom dugu navedenom Odlukom od 15. srpnja 2021. , koja osim što je izvršna (točka III. izreke Odluke) stupila na snagu danog donošenja (točka IV. izreke Odluke) postala i pravomoćna obzirom da je presudom ovoga Suda posl. br. Usž-3927/2023 od 5. ožujka 2025. u povodu žalbe tuženika poništena presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: Us I-1026/2022 od 12. listopada 2023. , na kojoj tužitelj ukazuje da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika od 22. srpnja 2022. i Odluke o povratu od 22. srpnja 2022. 15. srpnja 2021. Stoga za predmetnu stvar nije pravno odlučno pozivanje na poništenu prvostupanjsku presudu od 12. listopada 2023. kojom je poništena ta Odluka.

10. Kako je i prema mišljenju ovoga Suda u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo i pravo Europske unije to nema mjesta za podnošenje zahtjeva Sudu Europske unije u Luksemburgu radi donošenja prethodne odluke u odnosu na pitanje na koje tužitelj ukazuje kako tijekom upravnog spora, tako iu žalbi.

11. Kako tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost presude prvostupanjskog suda to ovaj Sud nije našao osnove za uvažavanje žalbe.

12. Nastavno kako tužitelj nije uspio sa žalbom to u smislu odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava iste.

13. Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 1. te članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu , 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić