REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3316/2018-58
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Eduard Geber, odvjetnik u Zagrebu, Boškovićeva 7 B, protiv tuženika: Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Tržnice Zagreb, Zagreb, Šubićeva 40/V, OIB: 85584865987, kojeg zastupa opunomoćenica Željka Pilipović, odvjetnica u Zagrebu, Šoštarićeva 10, radi naknade štete i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 13. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljevog opunomoćenika i zamjenica tuženikove opunomoćenice, 27. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 43.474,08 EUR / 327.562,08 HRK sa zateznim kamatama, od toga tekućim na iznos 26.556,78 EUR / 200.092,08 HRK od 1. srpnja 2015. i na iznos 16.918,08 EUR / 127.470,00 HRK od utuženja 29. lipnja 2018., sve do plateža, te naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 12.007,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 27. ožujka 2025. do plateža, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan.
III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je ovome sudu predana neposredno 29. lipnja 2018. (list 1), u kojoj se navodi da je tužitelj s tuženikom 20. veljače 2007. sklopio Ugovor o zakupu restorana br. 140/07. Prostorije restorana nalaze se u objektu tuženika u Zagrebu, Slavonska avenija b. b. Ugovor o zakupu sklopljen je na rok od pet godina, a Ugovoru je prethodio natječaj kojeg je raspisao tuženik. Tužitelj je podnio ponudu s opisom radova koje će u prostorijama restorana izvesti u vrijednosti od 216.800.00 HRK. Opis radova koje se tužitelj obvezao izvesti naveden je u "Rasteru dokaza i dokumentacije koji su uvjet valjanosti ponude za zakup restorana na Veletržnici" Ugovor je počeo teći od 1. ožujka 2007. Prilikom izvođenja radova, sukladno odredbama i "Rasteru..." po Ugovoru utvrđeno je da instalacije, i to elektro, vodovodna i kanalizacijska instalacija ne odgovaraju potrebama vođenja ugostiteljske djelatnosti. Zbog toga je tužitelj bila prisiljen izmijeniti ne samo elektro instalacije, vodovodne instalacije, odvodne instalacije, već je ugradio i centralno grijanje te izveo keramičko opločenje na način da zakupljeni prostor bude u potpunosti prilagođen ugostiteljskoj djelatnosti. Prema specifikaciji radova vrijednost istih radova iznosila je preko 342.000.00 HRK, a vrijednost ugrađenog materijala preko 80.000,00 HRK, odnosno ukupno u iznosu 430.000,00 HRK. Specifikaciju svih radova je tužitelj predao tuženiku sa zahtjevom za povratom vrijednosti istih radova kroz cijenu zakupa. Tuženik je višekratno obećavao tužitelju da će vrijednost istih radova naknaditi tužitelju tijekom trajanja zakupa ne samo po Ugovoru, već i kroz visinu zakupa u idućim ugovorima koji će slijediti nakon Ugovora. Nakon isteka roka od 5 godina od sklapanja Ugovora stranke su sklopile novi Ugovor 7. prosinca 2012. br. V1488 na rok od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. Nakon isteka valjanosti istog Ugovora stranke su sklopile novi Ugovor o zakupu br. V1729 od 28. siječnja 2014 za razdoblje od 1. siječnja 2014 do 31. prosinca 2018. Tuženik je s 30. lipnja 2015. otkazao tužitelju Ugovor o zakupu sklopljen 28. siječnja 2014. i to dopisom od 19. lipnja 2015. Za cijelo vrijeme trajanja zakupa tužitelj je tuženiku plaćao uz ugovorenu zakupninu i naknadu za potrošenu električnu energiju i vodu. Tuženik je u razdoblju od prosinca 2008. do listopada 2011. prosječno mjesečno zaračunavao tužitelju troškove utrošene vode i struje u iznosu 1.579,32 HRK. Obračun se odnosio na količinu utrošene vode i električne energije u prostorijama koje je tužitelj imao u zakupu. Tuženik je početkom 2012. g. počeo ispostavljati račune za utrošenu vodu i električnu energiju u neobjašnjivo velikim iznosima koji su prosječno za razdoblje od siječnja 2012. do prosinca 2014. iznosili mjesečno 7.247,50 HRK. Tuženik je od tužitelja naplaćivao ne samo vodu i električnu energiju koju je tužitelj potrošio u zakupljenom prostoru, već cjelokupan iznos koji se odnosi na utrošenu vodu i električnu energiju za cijelu zgradu u kojoj se nalazio zakupljeni prostor. Tuženik nije nikada dopustio tužitelju da postavi kontrolna brojila za struju i vodu. Razlika između prosječnih troškova utrošene vode i električne energije iznosi mjesečno 5.668,18 HRK (7.247,50-1.579,32). Za razdoblje od lipnja 2013. do zaključno lipnja 2015. tuženik je od tužitelja naplatio neosnovano iznos 136.036,23 HRK (24 x 5.668.18). Navedeni iznos je tuženik neosnovano stekao i dužan ga je vratiti tužitelju. U prostorijama restorana kojeg je tužitelj imao u zakupu ostala je njegova vlastita oprema. Tuženik nije dopustio tužitelju odnijeti opremu, koja je njegovo vlasništvo, iz prostorija restorana. Oprema se sastoji od dugotrajne imovine i to:
1. PC blagajna,
2. oprema za PC blagajnu,
3. inox šank s dvodijelnim sudoperom,
4. inox neutralni linijski elem. za tacne-otvoreni,
5. inox neutralni linijski element za tanjure,
6. grijani linijski podizač tanjura,
7. inox linijska topla kupka za 6 gn-otvorena,
8. inox linijski elem. s rashladnim korit. komplet,
9. inox linijska rashladna nadgrad. vitrina,
10. inox linijski ugaoni element neutr.-otvoreni,
11. inox linijski neutral. element za pribor-otvoreni,
12. inox nadgradnja za pribor ubrusi i kruh,
13. inox linija element za blagajnu,
14. inox linijska rashladna salatijera,
15. linijska nadgrad sa staklenom zašt.,
16. el. topli stol, jednostr. zatvoren s kliz. v. i 30. srpnja 2007. 105/07, 17. inox neutralni stol, otvoreni sa 4 ladice 1 pj. 30. srpnja 2007. 105/07, 18. inox radni stol s jednodj. sudoperom,
19. rashladni radni stol s 2 x rashl. vratima,
20. inox radni stol s jednodj. sudoper.,
21. panj za meso koterm. ploxa 100 mm na inox p.,
22. inox radni stol s jednodjel. sudoper,
23. inox dvodjelni sudoper, otvor s podnico.,
24. ulazni stol s rupom za otpatke jednodjelni,
25. stroj za pranje posuđa-vertikalni s depuratorom,
26. inox izlazni stol s podnicom,
27. stalaža s 4 police,
28. inox radni stol otvoreni s podnicom 1 policom,
29. panj za meso,
30. inox radni stol s dvodjelnim sudoperom,
31. neutralni inox retropult s ladicom za tacne i
32. inox kolica za poslužavnike.
Nabavna vrijednost ove opreme iznosila je kn 263.762,59 HRK. U vrijeme otkaza zakupa ova je oprema imala tržišnu vrijednost najmanje u 1/2 dijela njene nabavne vrijednosti. Zadržavajući ovu opremu tuženik je nanio tužitelju imovinsku štetu u iznosu 131.881,30 HRK (263.762,59 : 2). Prostor kojeg je tužitelj imao u zakupu bio je u naravi restoran s caffe barom. Cijeli je prostor bio namješten namještajem u vlasništvu tužitelja i to:
1. prostor caffe bara (pušači) 11 okruglih stolova i 44 kožne fotelje,
2. prostor dvorane za jelo 40 stolova i 120 stolaca,
3. pribor za jelo za 300 osoba (plitki, duboki, desert tanjuri),
4. jedeći pribor kompleta 300,
5. rostfraj ovali 30 kom.,
6. lonci i rajngle 50 kom. (od 2 do 50 lit.),
7. stolnjaci i nadstolnjaci-100 kompleta,
8. držači ubrusa s držaćima za sol, papar, ocat i ulje 40 kom,
ukupne tržišne vrijednosti oko 100.000,00 HRK.
U kuhinji i dvorani za posluživanje gostiju ostala je oprema vlasništvo tužitelja i to: 1. 3 profesionalna štednjaka na struju s pečnicama marke "Končar" tržišne vrijednosti 30.000,00 HRK,
2. tzv "kiper" obujma 100 lit. za kuhanje jela poklopljeno (na pari) marke "Končar vrijednosti oko 10.000,00 HRK,
3. dvije friteze zapremnine 25 litara svaka rostfraj "Končar" ukupne tržne vrijednosti 30.000,00 HRK,
4. tri mesoreznice marke "Osram" ukupne vrijednosti 10.500,00 HRK,
5. stroj za miješanje tijesta kapaciteta 50 kg, njemačke proizvodnje, tržišne vrijednost oko 15.000,00 HRK,
6 "guljerica'' krumpira zapremnine 50 kg marke "Končar", vrijednost oko 17.000,00 HRK,
7. dva plinska štednjaka marke "Wirphool" waki s 4 plamenika i pekač "Salamander", ukupne tržne vrijednosti oko 30.000,00 HRK,
8. dva korita sudopera od rostfraj s tušem za ispiranje i radnim stolom vrijednosti oko 5.000,00 HRK,
9. metalni sef veličine 2 m visine, 70 cm širine 70 cm dubine vrijednosti oko 2.000,00 HRK,
10. dvije rashladne komore "LTH" dužine 2,5 m visine oko 2 m širine i cijena svaka po 15.000,00 HRK odnosno ukupne tržne vrijednosti oko 30.000,00 HRK. Ukupna vrijednost ove opreme iznosi oko 152.500,00 HRK i za ovaj iznos je tuženik nanio tužitelju imovinsku štetu. Tužitelj od tuženika ovom tužbom zahtijeva naknadu štete u ukupnom iznosu 384.381,30 HRK te povrat stečenog bez osnova u iznosu 136.036,23 HRK. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 520.417,53 HRK sa zateznim kamatama, od toga na iznos 384.381,30 HRK od 1. srpnja 2015. i na iznos 136.036,23 HRK od utuženja, sve do plateža, uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od presuđenja do plateža.
2. Podneskom predanim 26. rujna 2023. (list 297 i 298) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s vještačenjima, zahtijevajući isplatu iznosa 43.474,08 EUR / 327.562,08 HRK sa zateznim kamatama, od toga tekućim na iznos 26.556,78 EUR / 200.092,08 HRK od 1. srpnja 2015. i na iznos 16.918,08 EUR / 127.470,00 HRK od utuženja 29. lipnja 2018., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. U odgovoru na tužbu, predanom ovome sudu neposredno 7. rujna 2018. (list 106), navodi se da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te osporava osnovu i visinu tražbine. Tuženik ističe kako je tužba nerazumljiva te su navodi tužbe paušalni i proturječni priloženim ispravama. Tužitelj tužbom prvenstveno zahtijeva isplatu iznosa 430.00,00 HRK za preinake koje je učinio u predmetnom poslovnom prostoru. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o zakupu restorana br. 140/07 od 20. veljače 2007. (dalje: Ugovor). Tako je čl. 1. st. 7. Ugovora, propisano da za sve druge adaptacije i preinake, a koje nisu sadržane u navedenoj ponudi, zakupnik je dužan pribaviti pisanu suglasnost od zakupodavca, dok je čl. 9. st. 3. određeno da u slučaju da zakupnik izvrši prepravke i dogradnje u poslovnom prostoru ili na instalacijama, bez suglasnosti zakupodavca, uložena sredstva su nepovratna. S obzirom da tuženik pisanu suglasnost za navodno izvedene radove nikada nije izdao, jasno je kako tužitelj nema pravnu osnovu za povrat sredstava. Također, navodi tužitelja o vrijednosti izvedenih radova su paušalni te o visini istih nisu dostavljeni materijalni dokazi. Nadalje, tužitelj neosnovano zahtijeva iznos 136.036,23 HRK i to za troškove utrošene vode i električne energije, u razdoblju u kojem je tužitelj bio zakupoprimac i koristio predmetni poslovni prostor (lipanj 2013. - lipanj 2015.). Tužitelj i tuženik su međusobne odnose u navedenom razdoblju uređivali na temelju dva ugovora i to Ugovorom br. V1488 o zakupu restorana i kioska u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. i Ugovorom br. V1729 o zakupu u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018. Oba Ugovora u čl. 1. propisuju kako je zakupnik, ovdje tužitelj, pored zakupnine dužan plaćati i troškove za potrošenu električnu energiju po očitanju za potrošnju kWh mjesečno i za potrošnju vode po očitanju kontrolnog brojila u m³ mjesečno. S obzirom da tužitelj nije podmirivao svoje mjesečne obveze, kako s osnove zakupnine, tako i troškova električne energije i vode, tuženik je 30. lipnja 2015. raskinuo Ugovor broj V1729. Slijedom navedenog, upravo je ovdje tužitelj dužan tuženiku naknaditi iznos 165.393,08 HRK, koji je i zahtijevan rješenjem o ovrsi posl. br. Ovrv-9041/15 koji je 9. studenoga 2015. donio javni bilježnik Marko Jurlina, iz čega jasno proizlazi kako tužitelj ne može imati tražbinu prema tuženiku. Zaključno, tužitelj zahtijeva iznos 384.381,30 HRK temeljem naknade štete, a koja je tužitelju navodno nastala zadržavanjem tužiteljevih stvari opisanih pod toč. VIII. i IX. tužbe. Zakon o obveznim odnosima u čl. 72. propisuje da vjerovnik dospjele tražbine, u čijim se rukama nalazi neka dužnikava stvar, ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina. S obzirom da tužitelj duguje tuženiku gore navedeni iznos za mjesečnu zakupninu, s najranijim dospijećem 28. kolovoza 2014., jasno je kako već od tad ima pravo zadržanja na stvarima tužitelja, iz čega proizlazi kako predmetne pokretnine tužitelja drži temeljem valjanog pravnog osnova. Također, valja napomenuti kako je 29. rujna 2015. tužitelj nasilno provalio u predmetni poslovni prostor, te iznio dio opreme za koju tužbom zahtijeva naknadu štete, unatoč tome što se ista više ne nalazi u posjedu tuženika. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.
4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor br. 140/07. o zakupu Restorana, od 20. veljače 2007. (list 7-11 te 109-113), raster dokaza i isprava koji su uvjet valjanosti ponude za zakup Restorana na Veletržnici (list 12 i 13), Ugovor br. V1488 o zakupu restorana i kioska u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., od 7. prosinca 2012. (list 14-17 te 114-117), Ugovor br. V1729 o zakupu u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018., od 28. siječnja 2014., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istog od 17. ožujka 2014. (list 18-22 te 118-122), tuženikov dopis- otkaz prava daljnjeg korištenja prostora u objektu Veletržnica od 30. lipnja 2015., od 19. lipnja 2015. (list 23 i 123), tablicu plaćenih računa za vodu i struju prosinac 2008. - studeni 2011. (list 24), račune i dokaze o platežu istih (list 25-103), popis dugotrajne imovine 31. prosinca 2008. (list 104 i 105), prijedlog za ovrhu i odnosno rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-9041/15, koje je 9. studenoga 2015. donio javni bilježnik Marko Jurlina, Velika Gorica (list 124-128), pregled otvorenih stavki s datumom dospijeća do 24. rujna 2015. (list 129 i 130), tuženikovo izvješće, od 29. rujna 2015. (list 131), odnosne fotografije u boji (list 138-170), tuženikove isprave-zapisnik, popis preostalog inventara, osnivanje povjerenstva za popis inventara, uz inventurni popis od 1. listopada 2015. i odnosne fotografije (list 201-214), te je financijski vještak Zrinko Ručević u prilogu dopisa od 12. siječnja 2022. dostavio daljnje isprave pribavljene od tuženika-obračun potrošnje električne energije i vode za razdoblje prosinac 2008.-2014. (list 233-264) i tužiteljev pregled uplata prosinac 2008. -srpanj 2011.-prosjeci i postoci (list 271 i 272), te je izveden dokaz vještačenjem po dipl. ing. stroj. OI, koji je 11. ožujka 2020. dostavio pisani nalaz i mišljenje, uz odnosne fotografije (list 181-191), te je 11. studenoga 2020. dostavio pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanje na tuženikove primjedbe (list 223 i 224) i ujedno je isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na ročištu 13. veljače 2025. (list 336- 339), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 3. rujna 2023. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 276-294) i ujedno isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na ročištu 14. siječnja 2025. i 13. veljače 2025. (list 336-339), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka VI i SI te tužitelja osobno kao stranke, svih na ročištu 6. studenoga 2024. (list 323-328).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev za isplatu po osnovi zadržane opreme i namještaja za ugostiteljsku djelatnost i preplaćenih režijskih troškova u svezi poslovnog prostora u kojem se obavljala ugostiteljska djelatnosti.
Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
7. Uvidom u Ugovor br. 140/07. o zakupu Restorana, od 20. veljače 2007. (list 7-11 te 109-113), raster dokaza i isprava koji su uvjet valjanosti ponude za zakup Restorana na Veletržnici (list 12 i 13), Ugovor br. V1488 o zakupu restorana i kioska u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., od 7. prosinca 2012. (list 14-17 te 114-117), Ugovor br. V1729 o zakupu u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018., od 28. siječnja 2014., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istog od 17. ožujka 2014. (list 18-22 te 118-122), tuženikov dopis-otkaz prava daljnjeg korištenja prostora u objektu Veletržnica od 30. lipnja 2015., od 19. lipnja 2015. (list 23 i 123), utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom 20. veljače 2007. sklopio Ugovor o zakupu restorana br. 140/07, koji poslovni prostor za potrebe restorana i caffe bara se nalaze u tuženikovom objektu u Zagrebu, Slavonska avenija b. b. Ugovor o zakupu sklopljen je na rok od pet godina, a Ugovoru je prethodio natječaj kojeg je raspisao tuženik. Tako je čl. 1. st. 7. Ugovora od 20. veljače 2007. propisano da za sve druge adaptacije i preinake, a koje nisu sadržane u navedenoj ponudi, zakupnik je dužan pribaviti pisanu suglasnost od zakupodavca, dok je čl. 9. st. 3. određeno da u slučaju da zakupnik izvrši prepravke i dogradnje u poslovnom prostoru ili na instalacijama, bez suglasnosti zakupodavca, uložena sredstva su nepovratna. Tužitelj je podnio ponudu s opisom radova koje će u prostorijama restorana izvesti u vrijednosti od 216.800.00 HRK. Opis radova koje se tužitelj obvezao izvesti naveden je u "Rasteru dokaza i dokumentacije koji su uvjet valjanosti ponude za zakup restorana na Veletržnici". Ugovor je počeo teći od 1. ožujka 2007. Prilikom izvođenja radova, sukladno odredbama i "Rasteru..." po Ugovoru utvrđeno je da instalacije, i to elektro, vodovodna i kanalizacijska instalacija ne odgovaraju potrebama vođenja ugostiteljske djelatnosti. Nakon isteka roka od 5 godina od sklapanja Ugovora stranke su sklopile novi Ugovor 7. prosinca 2012. br. V1488 na razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. Nakon isteka valjanosti istog Ugovora stranke su sklopile novi Ugovor o zakupu br. V1729 od 28. siječnja 2014. za razdoblje od 1. siječnja 2014 do 31. prosinca 2018. Tužitelj i tuženik su međusobne odnose u navedenom razdoblju uređivali na temelju dva ugovora i to Ugovorom br. V1488 o zakupu restorana i kioska u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. i Ugovorom br. V1729 o zakupu u objektu Veletržnica na određeno vrijeme od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018. Oba Ugovora u čl. 1. propisuju kako je zakupnik, ovdje tužitelj, pored zakupnine dužan plaćati i troškove za potrošenu električnu energiju po očitanju za potrošnju kWh mjesečno i za potrošnju vode po očitanju kontrolnog brojila u m³ mjesečno.
Međutim, tuženik je s 30. lipnja 2015. otkazao tužitelju Ugovor o zakupu broj V1488, sklopljen 28. siječnja 2014. i to dopisom od 19. lipnja 2015., uz navoda da tužitelj nije podmirivao svoje mjesečne obveze, kako s osnove zakupnine, tako i troškova električne energije i vode, tuženik je 30. lipnja 2015. raskinuo Ugovor broj V1729.
8. Uvidom u popis dugotrajne imovine 31. prosinca 2008. (list 104 i 105) i odnosne fotografije u boji (list 138-170), utvrđeno je da je prostor kojeg je tužitelj imao u zakupu bio u naravi restoran s caffe barom te je cijeli je prostor bio namješten opremom, kao dugotrajnom imovinom, i namještajem koje služi za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a u vlasništvu tužitelja, kako je to popisano pod toč. VIII. i
X. tužbe.
9. Uvidom u tablicu plaćenih računa za vodu i struju prosinac 2008. -studeni 2011. (list 24), račune i dokaze o platežu istih (list 25-103), i tužiteljev pregled uplata prosinac 2008.-srpanj 2011.-prosjeci i postoci (list 271 i 272), utvrđeno je da je tužitelj za vrijeme trajanja zakupa plaćao tuženiku uz ugovorenu zakupninu i naknadu za utrošenu električnu energiju i vodu pa je tako tuženik u razdoblju od prosinca 2008. do listopada 2011. prosječno mjesečno zaračunavao tužitelju troškove utrošene vode i struje u iznosu oko 1.500,00 HRK. Obračun se odnosio na količinu utrošene vode i električne energije u prostorijama koje je tužitelj imao u zakupu. Međutim, tuženik je početkom 2012. g. počeo ispostavljati račune za utrošenu vodu i električnu energiju u povećanim koji su za razdoblje od siječnja 2012. do prosinca 2014. iznosili mjesečno oko 7.500,00 HRK.
10. Uvidom u prijedlog za ovrhu i odnosno rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-9041/15, koje je 9. studenoga 2015. donio javni bilježnik Marko Jurlina, Velika Gorica (list 124- 128), pregled otvorenih stavki s datumom dospijeća do 24. rujna 2015. (list 129 i 130), tuženikovo izvješće, od 29. rujna 2015. (list 131), te daljnje tuženikove isprave- zapisnik, popis preostalog inventara, osnivanje povjerenstva za popis inventara, uz inventurni popis od 1. listopada 2015. i odnosne fotografije (list 201-214), utvrđeno je da je ovdje tuženik podnio prijedlog za ovrhu, protiv ovdje tužitelja, radi naplate tražbine u iznosu 165.393,08 HRK, koji je i zahtijevan rješenjem o ovrsi posl. br. Ovrv-9041/15 koji je 9. studenoga 2015. donio javni bilježnik Marko Jurlina pod posl. br. Ovrv-9041/15.
11. Svjedok VI, saslušan na ročištu 6. studenoga 2024. (list 323-328), u bitnom, je iskazao da je isti bio voditelj Veletržnice i hladnjače pri Zagrebačkom holdingu - Podružnica Tržnice Zagreb. Na toj dužnosti je bio od 1. srpnja 2014. do 1. rujna 2023. Dio posla koji spadaju u domenu istog radnog mjesta je i voditi brigu o naplati tražbina koje ima Zagrebački holding – Podružnica Tržnice Zagreb. Stoga je isti svjedok utvrdio postoji dugovanje tužitelja prema tuženiku i to po dvije osnove: 1. zakup poslovnog prostora i 2. režijski troškovi-utrošak energenata. U slučaju postojanja dugovanja tuženik postupa sukladno Pravilniku o naplati i potraživanju, koji određuje da u slučaju dugovanja prema tuženiku se dužniku uputi 1. opomena, zatim 2. opomena, zatim pokuša naplata tražbine po zadužnici i naposljetku predloži ovrha. Kolegica isto svjedoka je razgovarala s tužiteljem te mu ukazala na postojanje duga prema tuženiku po navedenim osnovama, no, ista tražbina nije podmirena. Stoga je isti svjedok, kao voditelj, stavio prijedlog za otkaz Ugovora o zakupu te je voditelj Podružnice Tržnice Zagreb, otkazao tužitelju predmetni Ugovor. Isti svjedok nema nikakvih saznanja o odnosima tuženika i tužitelja u ranijem razdoblju, dakle prije 1. srpnja 2014. Osim navedene kolegice, također je isti svjedok razgovarao s tužiteljem u svezi predmetnog dugovanja i mogućnosti naplate istoga. Isti svjedok je i dalje zaposlen u Podružnici Tržnice Zagreb, na mjestu voditelja službe, ali nema iste ovlasti kao voditelj. Isti nema saznanja je li tužitelj u predmetnom poslovnom prostoru imao svoju opremu, je li radio kakve preinake i sl.
12. Svjedok SI, saslušan na ročištu 6. studenoga 2024. (list 323- 328), u bitnom, je iskazao da je isti dugi niz godina bio voditelj službe Veletržnice i hladnjače pri Zagrebačkom holdingu d.o.o., Podružnice Tržnice Zagreb. Nakon odlaska istog svjedoka s navedenog radnog mjesta na isto radno mjesto došao je svjedok VI. Isti svjedok je zadnje četiri i pol godine u mirovini, a do tada je cijeli radni staž odradio u sada Podružnice Tržnice Zagreb. Dok sam ja obnašao dužnost voditelja Službe Veletržnice i hladnjača odlučio je obaviti reviziju svih poslovnih prostora, s obzirom da je uvidio da se fakturira manje od stvarnih veličina. Osim toga poznato mu je da je sanitarna inspekcija isticala prigovore u svezi tužiteljevog poslovanja u predmetnom poslovnom prostoru te je ista sanitarna inspekcija utvrdila da je predmetni prostor tužitelja neuredan, treba ga obojati, odmastiti. Naposljetku, tužitelj u više navrata nije dopustio očitanje električnog brojila. Znakovito mu je bilo da je računa za utrošak električne energije za predmetni prostor koji je koristio tužitelj, iznosio oko 1.000,00 HRK, što mu je bilo vrlo čudno s obzirom na ugostiteljsku djelatnost koja se obavljala u predmetnom prostoru. Stoga je zatražio da u budućem razdoblju djelatnici tuženika očitaju brojila na način da fotografiraju isti i nakon dojave o utrošku električne energije na taj opisani način, uslijedili su tužitelju računi za utrošak električne energije u puno većem iznosu, oko 2.000,00-3.000,00 HRK. Za predmetni poslovni prostor brojilo električne energije je bilo zasebno, dok misli, da je utrošak vode se određivao temeljem zajedničkog brojila za isti objekt, no, kasnije je na svjedokov zahtjev u predmetni poslovni prostor ugrađeno zasebno brojilo za utrošak vode. Misli da u predmetnom prostoru nije bilo priključka za plin, već je tužitelj koristio plinske boce. Na trošak tuženika preuređeni su nužnici u predmetnom objektu, a koji su se služili korisnici predmetnog poslovnog prostora, kao i ostali korisnici u predmetnom objektu-građevini. Tužitelj o svom trošku nije obavio nikakve preinake niti ulaganja, jer da bi tužitelj kao zakupnik obavio preinake i ulaganja za isto je prethodno trebao podnijeti zahtjev tuženiku, a zatim bi isti svjedok, kao voditelj, zatražio izdavanje suglasnosti za isti zahtjev i to od tehničke i pravne službe, te bi naposljetku isti svjedok dao odobrenje za isti zahtjev, a što je u ovom slučaju izostalo, jer tužitelj nije niti podnio zahtjev isto svjedoku, kao predstavniku tuženika. Koliko zna isti svjedok je tužitelj, o svom trošku, obojao zidove i to na zahtjev sanitarne inspekcije. U predmetnom poslovnom prostoru je tužitelj od svojih stvari imao: šank s hladnjakom za piće, radni stol u kuhinji i peći na kojima se pripremala hrana, dok nema saznanja što je s istim stvarima bilo po izlasku tužitelja iz predmetnog poslovnog prostora. Tužitelj je govorio da će prestati sa zakupom predmetnog poslovnog prostora, jer mu je preskupo poslovanje. Isti svjedok je radio kao voditelj službe Veletržnica i hladnjača pri tuženiku u razdoblju 4-5 godina. Prije istog svjedoka je na istoj dužnosti voditelja bio JI. Prije nego je isti svjedok postao voditelj navedene službe za predmetni poslovni prostor je ugrađeno kontrolno brojilo električne energije, no, tužitelj nije dopuštao očitanje istog brojila, već se prijavljivao utrošak bez očitanja. Misli da je upravo isti svjedok podnio zahtjev za ugradnju zasebnog kontrolnog brojila za utrošak vode, za predmetni prostor. Pretpostavlja da je tužiteljev bio cjelokupni inventar za obavljanje navedene ugostiteljske djelatnosti-caffe bara i restorana u predmetnom poslovnom prostoru.
13. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 6. studenoga 2024. (list 323-328), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je, u bitnom, da je tužitelj tijekom 2007. godine na natječaju tuženika dobio u zakup predmetni poslovni prostor. Radilo se o velikom prostoru tlocrtne površine oko 450 čm, 7 m visine, dakle ukupna površina za bojanje je bila oko 3.300 čm. Kada je tužitelj uspio na predmetnom natječaju, smatrao je tužitelj da će istom ugostiteljskom djelatnošću zbrinuti obitelj pa je stoga podigao bankovni kredit u iznosu 160.000,00 EUR za uređenje predmetnog prostora. Po ulasku u posjed predmetnog prostora zatekao je tužitelj stari inventar-stari stolovi i stolci u restoranu, dok je u caffe baru bio stari inventar koji nije bio uporabljiv za ugostiteljsku djelatnost koju je tužite namjeravao pružiti. Dakle, u predmetnom prostoru prije ulaska u zakup, u istom prostoru je bio bivši radnik tuženika koji je također obavljao ugostiteljsku djelatnost i to restoran i caffe bar. Od tog istog bivšeg, prethodnog zakupnika je tužitelj otkupio stari inventar- stolove i stolce te šankove i caffe aparat i veliki hladnjak, te traku za posluživanje iz kuhinje u restoran, te je za isto isplatio bivšem zakupniku 35.000,00 EUR. No zatečeni inventar u caffe baru, koji je površine 180 čm, nisu mogli iskoristiti, jer je zastario i neuporabljiv, te je tužitelj u potpunosti o svom trošku postavio novi inventar. Predmetni Ugovor o zakupu sklopljen je na rok od 5 godina, s time da im je tuženik rekao da će se isti Ugovor produljiti na daljnjih 5 godina, ako se uredno ispunjavao preuzete obveze. Predmetni poslovni prostor-restoran i caffe bar nisu imali zasebna brojila ni električne energije, ni vode niti plina. Naime, za cjelokupan predmetni objekt-Hladnjača je postojala trafostanica na kojoj je bilo skupno brojilo za njih 300 korisnika-komitenata u predmetnom objektu. Na predmetnom natječaju na kojem je uspio 2007. godine glede predmetnog poslovnog prostora, tužitelj se je ugovorno obvezao isplatiti tuženiku 30% udjela tužiteljevih ukupnih ulaganja, kao jamstvo za ispunjenje preuzete ugovorne obveze, te je tužitelj u cijelosti tuženiku ispunio preuzetu ugovornu obvezu. Zbog tog tužiteljevog udjela, kao jamstva, tuženik nije tužitelju obračunavao zakupninu dok se nije utrošio navedeni iznos koji je tužitelj isplatio tuženiku po navedenoj osnovi. Restoran i caffe bar su dva povezana poslovna prostora. Za uređenje predmetnog poslovnog prostora, na koje se je obvezao Ugovorom sukladno natječaju na kojem je uspio 2007. godine, tužitelje je ishodio troškovnik za sva namjeravana ulaganja i preinake u ukupnom iznosu oko 200.000,00 HRK, a za što je tuženik dao suglasnost. Tužitelj je imao ulaganja i obavljao daljnje preinake u predmetnom poslovnom prostoru, a sve uz dobivenu suglasnost tuženika, pa su zaključno sva tužiteljeva ulaganja u opremu i preinake u predmetni prostor ukupno iznosile oko 450.000,00 HRK. Unutar navedenog poslovnog prostora, koji je tužitelj uzeo u zakup, ukupne površine 450 čm, tužitelje je za potrebe direktora i njegovog uredskog prostora, ustupio i uredio isti prostor od 18 čm za uredsko poslovanje tuženika. Tužitelj je tijekom zakupa obavio ulaganja i preinake, uređenja i to: I. Restoran "Ruža" i II. Caffe bar: promijenio je cjelokupne elektro, vodovodne instalacije i centralno grijanje, a za potrebe postavljanja novih instalacija je uredio i prostor površine 200 čm koji se nalazi ispod predmetnog poslovnog prostora, jer su iste instalacije postavljene na plafonu prostora koji je ispod predmetnog poslovnog prostora; postavio je oko 250 čm knauf zidova; postavio je keramičke pločice na cjelokupnoj površini 450 čm; spušteni stropovi, rasvjetna tijela, a od opreme, kako se navodi u tužbi, dok su istovremeno u jednom služenju predviđena dva ugostiteljska objekta-restoran i caffe bar namijenjeni za posluživanje 500 gostiju. Predmetni restoran i caffe bar su bili jedini ugostiteljski objekti unutar predmetnog objekta Hladnjača. Tužitelj je u cijelosti ispunio prvi Ugovor o zakupu iz 2007. godine, na rok od 5 godina. Ujedno je tužitelj bio tuženiku partner u izgradnji mastolovca, dok je tužitelj sam u cijelosti snosio trošak istoga u iznosu 80.000,00 HRK. Isti mastolovac skuplja i razdvaja masnoću koja se nakuplja u cijelom objektu Hladnjača. Tuženik je utvrđivao po svom nahođenju koliki je utrošak električne energije, vode i plina te je tuženik ispostavljao tužitelju račune za utrošak električne energije, vode i plina. U navedena dva ugostiteljska objekta- restoran "Ruža" i caffe bar je bilo ukupno 12 zaposlenika, dok je objekt Hladnjača imala zaposlenih oko 150 radnika, te su se svi navedeni služili zajedničkim nužnikom, a koji je tužitelj o svom trošku uredio pri ulasku u predmetni poslovni prostor. Navedeni nužnici se nalaze unutar zakupljenog prostora površine 450 čm. Međutim, po isteku prvih pet godina zakupa, tuženik nije htio produljiti tužitelju, kao zakupniku, navedeni Ugovor, a sve iz razloga što su namjeravali predmetni prostor, koji je tužitelj uredio, dati u zakup drugoj osobi. Tuženik je tužitelju produljio Ugovor o zakupu na godinu dana te je tužitelj tih godinu dana uredno podmirio zakupninu i sve režijske troškove. Međutim nakon isteka godinu dana produljenja Ugovora o zakupu je tuženik enormno povećao račune za režijske troškove tako da npr. prvih 5 godina zakupa je račun za električnu energiju za predmetni prostor iznosio oko 1.000,00 HRK, dok istekom zakupnog odnosa za predmetni prostor je tuženik ispostavljao tužitelju za predmetni prostor račun za električnu energiju u iznosu od čak 10.000,00 HRK. Predmetni poslovni prostor nije imao neke značajnije potrošače električne energije, samo rasvjetna tijela, dok je sva priprema hrane bila na plinske uređaje za koje su imali vlastite plinske boce. Uslijedile su tužitelju prijetnje da se mora iseliti iz predmetnog prostora, jer da će u protivnom tužitelja prisilno iseliti. Tužitelj je tražio zasebna brojila za električnu energiju i vodu, no, tuženik nije udovoljio tužiteljevom zahtjevu, odnosno nije postavio zasebna brojila za električnu energiju i vodu. Tijekom pregovora s tuženikom, prilikom dolaska jednog dana na posao u navedeni prostor, na vratima je tužitelj zatekao zaključan predmetni poslovni prostor, s lancima na vratima. Do današnjeg dana tuženik nije vratio tužitelju opremu, uređaje odnosno cijeli inventar koji je tužitelj uložio u predmetni poslovni prostor. Tužitelj nikada nije mogao s tuženikom uglaviti konačan obračun tuženikove tražbine prema tužitelju, kako po osnovi zakupa, tako niti po osnovi režijskih troškova. Cijelo vrijeme dok je tužitelj koristio predmetni poslovni prostor kao zakupnik, postojao je valjani Ugovor o zakupu. Međutim, tužitelju nikada nije uručen otkaz Ugovora o zakupu.
14. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dipl. ing. stroj. OI, predanog 11. ožujka 2020., uz odnosne fotografije (list 181-191), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak mišljenja da:
- Tužitelj je koristio poslovni prostor tuženika za obavljanje ugostiteljske djelatnosti (restoran društvene prehrane za radnike Zagrebački holding d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija b. b.);
- Tužitelj je prostor tuženika koristio 8 godina i 4 mjeseca, a nakon tog vremena u prostoru je ostala tužiteljeva ugostiteljska oprema, specificirana u tužbi pod toč. VIII. i IX;
- Sva u tužbi navedena oprema služi za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, u ovom slučaju za davanje ugostiteljskih usluga u restoranu društvene prehrane;
- Po vještakovom mišljenju današnja tržišna vrijednost opreme prema specifikacijama iz tužbe iznosi po toč. tužbe:
VIII. iznosi 67.792,08 HRK,
IX. Prvi dio iznosi 52.800,00 HRK i
IX. Drugi dio iznosi 79.500,00 HRK,
Odnosno ukupno u iznosu 200.092,08 HRK, a pojedinačne procijenjene vrijednosti navedene su u toč. 2.3. nalaza.
15. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja, kao očitovanje na tuženikove primjedbe, stalnog sudskog vještaka dipl. ing. stroj. OI, predanog 11. studenoga 2020. (list 223 i 224):
- Pod toč. 1.: Prema rješenju suda od 7. kolovoza 2019. (list broj 176.) potrebito je na temelju priloženih isprava očitovati se na okolnost tržišne vrijednosti stvari i opreme navedene u toč. VIII. i IX. tužbe. Dakle, u svom nalazu je isti vještak upravo udovoljio zadaći vještačenje, te ne stoji primjedba tuženika da predmet vještačenja nije mogla biti procjena tržišnih vrijednosti stvari i opreme iz toč. VIII. i IX. tužbe.
- Pod toč. 2.: U trenutku preuzimanja spisa predmeta na vještačenje, u spisu predmeta nije bilo poznato da je tužitelj nasilno ušao u predmetni prostor i iznio neke stvari i opremu, a nije bio ni dostupan naknadno priloženi zapisnik povjerenstva od 1. listopada 2015., sa specifikacijom stvari koje su ostale. Naime ovaj zapisnik je tuženik dostavio naknadno uz podnesak od 29. lipnja 2019. odnosno 4 mjeseca nakon izrade nalaza i mišljenja.
- Pod toč. 3.: Primjedba o razlici broja kožnih fotelja iz tužbe i naknadno dostavljenog zapisnika nije prihvatljiv komentar na nalaz, jer naknadno po tuženiku dostavljen zapisnik nije po rješenju suda niti bio predmet vještačenja, a nije u spisu predmeta ni bio dostupan.
- Pod toč. 4.: Vezano za mogućnost pregleda opreme citira dio nalaza i mišljenja: Za potrebe izrade procjene kontaktirao je oba zastupnika stranaka, te utvrdio da pregled opreme više nije moguć.
- Pot toč. 5.: lako pregled opreme nije bio moguć po rješenju za vještačenje potrebito je bilo koristiti tadašnje stanje spisa predmeta glede raspoloživih isprava i fotografija, a što je pri izradi nalaza i mišljenja i korišteno, odnosno: - Količine opreme su utvrđene na temelju podataka iz tužbe, a kako je to i naloženo u rješenju suda; - Pri određivanju pada vrijednosti opreme iz toč. VIII. tužbe uzeo je u obzir prosječno stanje redovito održavane opreme iste starosti te utjecaj ponude i potražnje predmetne opreme na hrvatskom tržištu; - Vezano za primjedbu na procjenu opreme iz toč. IX. citira: Za opremu u toč. IX. tužbe nema podataka o nabavnim cijenama te nije primjenljiva metoda utvrđivanja tržišne vrijednosti na temelju procjene pada vrijednosti nabavnih cijena. Iz tog razloga za procjenu tržišnih vrijednosti ove opreme u prosječnom stanju koristi metodu izravne procjene. Oprema iz prvog dijela toč. IX. tužbe je u restoranu bila u uporabi 8 godina i 4 mjeseca, a oprema iz drugog dijela toč. IX. tužbe 18 godina i 4 mjeseca.
Metoda izravne procjene podrazmjeva da se tržišna vrijednost utvrđuje na temelju uvida u stanje ponude i potražnje iste ili slične opreme na hrvatskom tržištu, a uz prihvaćanje njezine starosti i u ovom slučaju prosječnog općeg stanja opreme. Prilikom procjene opreme iz toč. IX. tužbe se vještak vodio prosječnim stanjem, namjenom i funkionalnošću opreme, a uzeo je u obzir starost od 8 godina i 4 mjeseca te 18 godina 4 mjeseca. Ima li ili nema predmetna oprema neke od navedenih karakteristika moguće je utvrditi samo pregledom iste, a što za izradu nalaza i mišljenja nije bilo dostupno. Dakle, nalaz i mišljenje izradio je u skladu s rješenjem odnosno zadaćom suda te tada raspoloživim podacima u spisu predmeta i kod njega ostaje u cijelosti.
16. Imenovani vještak je ujedno isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na istaknute primjedbe na ročištu 13. veljače 2025. (list 336-339), iskazom u cijelosti ostajući kod prethodno danog pisanog nalaza i mišljenja, navodeći da je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadaći vještačenja i to na način da je koristio raspoložive isprave. Na izrađeni nalaz i mišljenje je podneskom tuženik istaknuo primjedbe, a povodom istih je vještak se dodatno očitovanje u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja.
17. Navedeni pisani nalaz i mišljenje vještaka stojarske struke, kao i pisana dopuna istoga te usmeno izlaganje, obrazloženje i očitovanje na ročištu, prihvaćeni su u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.
18. Stalni sudski vještak Zrinko Ručević, imenovan za predmetno financijsko vještačenje na okolnost visine tražbine, je 12. siječnja 2022. podnio izvješće (list 233 i 234), navodeći da je raspravnim rješenjem od 2. rujna 2020., određeno je financijsko vještačenje u ovom predmetu sa zadaćom utvrditi način obračuna utrošene električne energije i vode u razdoblju od prosinca 2008. do listopada 2011. tako da se usporede računi Elektre i Vodovoda ispostavljene tuženiku za cijelu zgradu u kojoj se nalazi prostor koji je koristio tužitelj te da se tako utvrdi način obračuna za razdoblje od siječnja 2012. do prosinca 2014. odnosno poredbom oba načina obračuna utvrditi je li tuženik u drugom razdoblju obračunavao tužitelju potrošnju više od stvarne potrošnje njegovog poslovnog prostora, a ako je, koliko je više obračunavao. Na temelju navedenog rješenja, vještak je obavio uvid u spis predmeta, te je utvrdio da istom nisu priložene isprave potrebite za izradu nalaza i mišljenja pa je stroga zatražio od tuženika dodatne isprave: obračuni utroška električne energije i vode za sve račune ispostavljene tužitelju u razdoblju od prosinca 2008. do 2014. g. Nakon dostave podatka, vještak je uvidom u iste utvrdio da isti i dalje nisu dovoljni za odgovaranje na postavljenu zadaću. Naime, iz dostavljenih isprava, kao i one priložene spisu predmeta, nije razvidno na koji način je tuženik utvrdio iznos mjesečnog utroška električne energije i vode specificirane u obračunima, odnosno za provjeru istih potrebiti su svi podaci potrebiti za izračun rate prema formuli navedenoj u dopisu tehničke službe tuženika od 17. siječnja 2012. (priloženo spisu predmeta), a koji uključuju: nazivnu snagu trošila (kw), broj radnih dana trošila, vrijeme rada dnevno, faktor snage, prosječna cijena 1 kwh. U skladu s navedenim, vještak je vratio spis predmeta, bez izrađenog nalaza i mišljenja.
19. Nakon pribave potrebitih podataka, navedeni financijski vještak je pristupio financijskom vještačenju pa je na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 3. rujna 2023. (list 276-294), utvrđeno da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju priloženih isprava, vještak mišljenja da:
1. inačica izračuna:
1a) za utrošak električne energije:
Iznos više plaćenih računa za električnu energiju (zbog izrade računa koji nije u skladu s načinom kako to opisuje tuženik-tehnička služba, prema modelu obračuna utrošene električne energije na lokaciji Veletržnica, kada komitent posjeduje kontrolno električno brojilo (prema udjelu potrošnje restorana u vlasništvu tužitelja u ukupnoj potrošnji Trafostanice 3) za utuženo razdoblje od lipnja 2013. do (uključeno) svibnja 2015. iznosi ukupno 21.707,52 HRK odnosno 2.881,20 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'b' Tabele 1a nalaza (u HRK), te u stupcu 'b1' Tabele 1a nalaza (u valuti EUR), s rokovima dospijeća danim u stupcu 'c' Tabele 1a nalaza (Tabela 1-list 281 i 282 te Tabela 1a-list 283)
1b) za utrošak vode:
Iznos više plaćenih računa za vodu u odnosu na račune za vodu koje je Vodovod ispostavljao za cijelu zgradu u razdoblju od siječnja 2012. do prosinca 2014., sve za utuženo razdoblje od lipnja 2013. do (uključeno) svibnja 2015. iznosi ukupno 11.509,92 HRK odnosno 1.527,60 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'b' Tabele 2a nalaza (u HRK), te u stupcu 'b1' Tabele 2a nalaza (u valuti EUR), s rokovima dospijeća danim u stupcu 'c' Tabele 2a nalaza (Tabela 2-list 285 i 286 te Tabela 2a-list 287)
Ukupna visina više plaćenih računa za struju i vodu prema 1. inačici izračuna iznosi 33.217,44 HRK odnosno 4.408,80 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa).
2. inačica izračuna:
(izračun rađen po osnovi poredbe prosjeka stvarno izdanih računa za struju i vodu u razdobljima od prosinca 2008. do rujna 2011. i od siječnja 2012. do prosinca 2014.) Iznos više plaćenih računa za električnu energiju i vodu za utuženo razdoblje od 24 mjeseca od lipnja 2013. do lipnja 2015. iznosi ukupno 127.470,00 HRK odnosno 16.918,08 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'd' Tabele 5 nalaza (u HRK), te u stupcu 'd1' Tabele 5 nalaza (u valuti EUR), s rokovima dospijeća danim u stupcu 'e' Tabele 5 nalaza (Tabela 3- list 290, Tabela 4-list 291 i 292 te Tabela 5-list 293).
20. Navedeni vještak je ujedno isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na istaknute primjedbe na ročištu 14. siječnja 2025. (list 329-331), te je iskazom u cijelosti ostao kod prethodno predanog pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na tuženikove primjedbe očitovao se glede upita u svezi razlike između 1. i 2. inačice izračuna, odnosno uopće potrebe za sačinjavanjem izračuna u dvije inačice, navodeći kako se je u nalazu vrlo detaljno očitovao o metodologiji po kojoj će sačiniti izračun. Pa je tako u 1. inačici izračune sačinio na temelju metodologije koja proizlazi iz tuženikovog dopisa od 17. siječnja 2012. (tehnička služba) te je tako izračunate iznose za električnu energiju poredio s plaćenim iznosima u istom razdoblju, a na isti sam način obračun sačinio i u pogledu utroška vode. Dok je 2. inačicu sačinio polazeći od tužiteljevih navoda da su uplate tužitelja na ime troškova električne energije i troškova vode u predmetnom utuženom razdoblju bile u prosjeku značajno veće od prosječnih uplata za te troškove u ranijem razdoblju, pa je dakle taj izračun sačinjen na temelju poredbe stvarnog obračunatih iznosa i iznosa kakvi bi bili obračunati da su bili jednaki prosječnim troškovima električne energije i potrošnje vode, koji su bili obračunavati u ranije poredbenom razdoblju. Pravno je pitanje o kojem će odlučiti sud koji od dva obračuna je pravno opstojan. Dodatno ističe kako je u nalazu detaljno opisao s jedne strane primijenjenu metodologiju, a s druge strane je naveo ograničenja glede isprava u koje je obavio uvid. Vještak upire da je uz izvješće o razlozima zbog kojih nije izrađen nalaz i mišljenje, od 12. siječnja 2021., ujedno priložio i naknadno pribavljene isprave od tuženika (list 235-264). Budući da tužitelj ističe da nije primio potonje isprave, kao prilog vještakovom izvješću od 12. siječnja 2022., pa da stoga tužitelj nije u mogućnosti detaljnije se očitovati i postavljati upite vještaku glede nalaza i mišljenja izrađenog na temelju navedenih isprava, a s kojima tužitelj ne raspolaže, prekinuto je iskazivanje vještaka.
21. Naposljetku, navedeni vještak je dopunski saslušan na ročištu 13. veljače 2025. (list 336-339), te je u cijelosti ostao kod prethodno predanog pisanog nalaza i mišljenja i dosadašnjih izlaganja te je isto ponovno iznio, obrazložio i očitovao se na istaknute primjedbe, navodeći na upit kako iz nalaza i mišljenja proizlazi da je sačinjen temeljem isprava koje se nalaze u spisu predmeta (list 235-264), a koje isprave je vještak naknadno dostavio uz izvješće od 12. siječnja 2022., vještak odgovara da je u postupku vještačenja zatraži isprave od tuženika. Vještak ne zna kada je kontrolno brojilo električne energije ugrađeno. Glede vjerodostojnosti iskazane potrošnje vode u m3 (stranica 6 nalaza) vještak ističe da je ista iskazana na temelju računa koje je Zagrebački holding d.o.o. - Podružnica Vodoopskrba i odvodnja ispostavila tuženiku. Glede upita uz obračun potrošnje vode, vještak ističe kako su isti sačinjeni isključivo za razdoblje od siječnja 2012. do prosinca 2014., na način da su uspoređeni stvarno obračunate količine i cijene isporučene vode na računima vode koje je tuženik ispostavio tužitelju, a ti iznosi uspoređeni su s iznosima koji proizlaze iz računa koje je Vodoopskrba i odvodnja ispostavila tuženiku za ukupnu potrošnju vode u pojedinom mjesecu, pri čemu je udio potrošnje koji otpada na tužitelja iskazan na bazi potrošnje vode u m3 za restoran u pojedinom mjesecu u odnosu na ukupnu potrošnju vode u m3 za čitavu zgradu, i na temelju tog udjela sačinjeni su izračuni potencijalnog troška vode koji bi bio zaračunat tužitelju da je isti izračunavan na temelju ulaznih računa Vodoopskrbe i odvodnje, te su iskazane razlike za svaki mjesec navedenog razdoblja.
22. Navedeni pisani nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kao i pisana dopuna istoga te usmeno izlaganje, obrazloženje i očitovanje na ročištu, prihvaćeni su u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.
23. Međutim, uvidom u daljnje isprave pribavljene od tuženika, koje je financijski vještak Zrinko Ručević dostavio u prilogu dopisa od 12. siječnja 2022. utvrđeno je da se iste odnose na obračun potrošnje električne energije i vode za razdoblje prosinac 2008.-2014. (list 233-264). No, osnovano se tužitelj protivio korištenju za potrebe vještačenja i ocjenjivanju istih isprava, s obzirom da su iste dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka, premda su iste isprave sastavljene prije zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu 19. veljače 2019., dok tuženik ne daje opravdane razloge za naknadnu dostavu istih, pa je stoga tuženik izgubio pravo na isto, pa se iste neće uzeti u obzir, sukladno čl. 299. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), a na temelju kojih isprava je financijski vještak izradio 1. inačicu izračuna.
24. Dovodeći u svezu iskaz tužitelja, koji se u cijelosti prihvaća, te podudarne dijelove iskaza svjedoka VI i SI, s ostalim podudarnim (pisanim) dokazima, poglavito vještačenjem po dipl. ing. stroj. OI i financijskim vještačenjem po Zrinku Ručeviću, utvrđeno je točnost činjeničnih navoda tužbe odnosno da je tužitelj s tuženikom 20. veljače 2007. sklopio Ugovor o zakupu restorana br. 140/07, koji poslovni prostor restorana se nalazi u objektu tuženika u Zagrebu, Slavonska avenija b. b. Ugovor o zakupu sklopljen je na rok od pet godina, a Ugovoru je prethodio natječaj kojeg je raspisao tuženik. Nakon isteka roka od 5 godina od sklapanja Ugovora stranke su sklopile novi Ugovor 7. prosinca 2012. br. V1488 na rok od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. Nakon isteka valjanosti istog Ugovora stranke su sklopile novi Ugovor o zakupu br. V1729 od 28. siječnja 2014. za razdoblje od 1. siječnja 2014 do 31. prosinca 2018. Tuženik je s 30. lipnja 2015. otkazao tužitelju Ugovor o zakupu sklopljen 28. siječnja 2014. i to dopisom od 19. lipnja 2015. Otkazom Ugovora je tuženik zadržao opremu i namještaj, koji su tužiteljevo vlasništvo, a oprema se sastoji od dugotrajne imovine. Dakle, tužitelj je koristio poslovni prostor tuženika za obavljanje ugostiteljske djelatnosti (restoran i caffe bar) odnosno tužitelj je prostor tuženika koristio 8 godina i 4 mjeseca, a nakon tog vremena u prostoru je ostala tužiteljeva ugostiteljska oprema i namještaj, popisani pod toč. VIII. i IX. Tužbe, koja navedena oprema služi za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, te je današnja tržišna vrijednost opreme procijenjena u ukupnom iznosu 200.092,08 HRK. Za vrijeme trajanja zakupa tužitelj je tuženiku plaćao, uz ugovorenu zakupninu, i naknadu za utrošenu električnu energiju i vodu, a kako je to tuženik obračunavao tužitelju, s obzirom da nisu postavljena zasebna brojila električne energije i vode. Na temelju 2. inačice izračuna financijskog vještaka, koji izračun je rađen po osnovi poredbe prosjeka stvarno izdanih računa za struju i vodu u razdobljima od prosinca 2008. do rujna 2011. i od siječnja 2012. do prosinca 2014., utvrđeno je da iznos više plaćenih računa za električnu energiju i vodu za utuženo razdoblje od 24 mjeseca od lipnja 2013. do lipnja 2015. ukupno 127.470,00 HRK odnosno 16.918,08 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa).
Naprotiv, ne može se prihvatiti tvrdnja svjedoka SI da tužitelj u više navrata nije dopustio očitanje električnog brojila, kao i da je isti svjedok zatražio da djelatnici tuženika očitaju brojila na način da fotografiraju isti i nakon dojave o utrošku električne energije na taj opisani način, uslijedili su tužitelju računi za utrošak električne energije u puno većem iznosu, oko 2.000,00-3.000,00 HRK et naposljetku navod da za predmetni poslovni prostor brojilo električne energije je bilo zasebno, dok misli, da je utrošak vode se određivao temeljem zajedničkog brojila za isti objekt, no, kasnije je na svjedokov zahtjev u predmetni poslovni prostor ugrađeno zasebno brojilo za utrošak vode. Isti navodi nisu životno logični, jer bi u tom slučaju pružatelj usluge ispostavljao račune za utrošak električne energije i vode izravno tužitelju, kao kupcu odnosno korisniku, a ne tuženiku, kako što je ovdje slučaj.
25. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, jer nisu od odlučnog utjecaja na rješenje spornog odnosa.
26. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
27. Slijedom navedenog, utvrđena je osnovanost, kao i visina tužbenog zahtjeva u iznosu 43.474,08 EUR / 327.562,08 HRK sa zateznim kamatama, od toga tekućim na iznos 26.556,78 EUR / 200.092,08 HRK (zadržane opreme i namještaja), kako je utvrđeno vještačenjem po vještaku strojarske struke, sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2015., s obzirom na nesporan otkaz ugovora o zakupu 30. lipnja 2015. i zadržanje istoga te na iznos 16.918,08 EUR / 127.470,00 HRK (režijski troškovi), kako je utvrđeno financijskim vještačenjem i to prihvaćajući 2. inačicu izračuna, sa zateznim kamatama od utuženja 29. lipnja 2018., sve do plateža, temeljem čl. 1045. te čl. 1115. i 1119. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), s pravom na zatezne kamate temeljem čl. 1086. ZOO-a u svezi čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini stope zatezne kamate temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo u cijelosti prihvatiti tako postavljeni tužbeni zahtjev, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.
28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
29. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) te podnesaka od 24. siječnja 2019., 15. srpnja 2020., 22. siječnja 2021., 19. kolovoza 2022., 26. rujna 2023. i 7. kolovoza 2024., od toga priznata četiri obrazložena podneska (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. siječnja 2019., 2. rujna 2020., 6. studenoga 2024., 14. siječnja 2025. i 13. veljače 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 1.000,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 10.000,00 EUR, kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 663,61 EUR i za presudu u zahtijevanom iznosu 481,19 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak vještačenja po dipl. ing, stroj. OI u zahtijevanom iznosu 265,45 EUR / 2.000,00 HRK i financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 597,25 EUR, odnosno ukupno u iznosu 862,70 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 30. rujna 2019. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR, jer istim dostavlja dokaz o pologu predujma. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 12.007,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u ostatku tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova preko dosuđeno iznosa, sa zatraženim zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.
30. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 12. veljače 2019., 29. lipnja 2020., 12. veljače 2021. i 2. listopada 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. siječnja 2019., 19. veljače 2019., 2. rujna 2020., 6. studenoga 2024., 14. siječnja 2025. i 13. veljače 2025., za svaku radnju u iznosu 1.000,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 1.040,00 EUR, te troška sastava podneska od 31. svibnja 2022. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 1.040,00 EUR, jer istim dostavlja ispravu (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 11.050,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (2.762,50 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 13.812,50 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.
31. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
32. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 27. ožujka 2025.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 481,20 EUR i
- opun. tuženika.
