Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-733/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Verice Kos člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Draženu Vukoviću i Saši Laliću, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika pod 1. OL Iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2. BLG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Jošku Biliškovu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva i radi određivanja privremene mjere, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4040/2020 od 26. srpnja 2024. i žalbi tuženika protiv navedenog rješenja, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice BL kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4040/2020 od 26. srpnja 2024. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tužiteljica vlasnica za cijelo nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 13486 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na trpljenje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva za korist tužiteljice i za navedeno sudi:

Tuženik OL dužan je trpjeti, da tužiteljica PL, u zemljišnoj knjizi nadležnoga suda za k. o. [katastarska općina], kao i u svim drugim javnim knjigama (katastru) uknjiži pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 13486 m2, upisanoj zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na svoje ime za cijelo (1/1), uz prethodno brisanje istoga prava s imena tuženika OL.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice kao predlagateljice osiguranja BL i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4040/2020 od 26. srpnja 2024. pod točkom 1. izreke.

II. Odbija se žalba 1. tuženika OL i 2. tužene BLG kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4040/2020 od 26. srpnja 2024. u točki 2. izreke, u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 111.105,14 EUR (stotinu jedanaest tisuća stotinu pet eura četrnaest centi).

III. Preinačava se navedeno rješenje pod točkom 2. izreke u dijelu kojim je naloženo tužiteljici da 1. tuženiku OL naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 18.694,86 eur (osamnaesttisuća šestodevedesetčetirieura i osamdesetšest centi) i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika OL za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 18.694,86 eur (osamnaesttisuća šestodevedesetčetirieura i osamdesetšest centi).

IV. Svaka stranka sama snosi svoje troškove postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.535,25 EUR (dvijetisućepetstotridesetpet eura i dvadesetpetcenti).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je vlasnica za cijelo nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 13486 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je na temelju te presude tuženik OL dužan trpjeti, a PL, ovlaštena zatražiti i postići u zemljišnoj knjizi nadležnoga suda za k. o. [katastarska općina], kao i u svim drugim javnim knjigama (katastru) uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime za cijelo (1/1), uz prethodno brisanje istoga prava s imena tuženika pod 1.

1.1.Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice za određenjem privremene mjere koja glasi:

"a) Zabranjuje se tuženiku pod 1. OL, OIB: [osobni identifikacijski broj] svako otuđenje i opterećenje nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], oznaka zemljišta: šuma površine 13486 m2, ZU 4817, k. o. [katastarska općina], kao i bilo kakvo raspolaganje tom nekretninom te se nalaže zabilježba ove zabrane u zemljišnoj knjizi.

b) Zabilježbu ove zabrane provest će Zemljišno-knjižni odjel ovoga suda kojem se nalaže upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine iz točke IV.a ovoga rješenja.

c) Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnoga okončanja ovoga spora." (točka 1. izreke).

Tužiteljici je naloženo da 1. tuženiku OL nadoknadi parnični trošak od 18.694,86 EUR, u roku od 15 dana dok se sa više zatraženim od 111.105,14 EUR zahtjev tuženika odbija kao neosnovan (točka 2. izreke).

2. Protiv navedene presude i rješenja tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, sve uz naknadu parničnog troška tužiteljici, a podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženici su podnijeli žalbu protiv dijela odluke o parničnom trošku, kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 111.105,14 eur. Zahtijevaju naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 640,93 EUR.

2.2. Tuženici u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode tužiteljice i zahtijevaju naknadu troškova za sastavljanje tog podneska u iznosu od 781,25 EUR. Naknadno su tuženici, nakon što je spis već dostavljen drugostupanjskom sudu podnijeli dopunu odgovora na žalbu tužiteljice te predlažu pozvati stranke i punomoćnike na sjednicu vijeća, a ujedno napominju da je tužiteljica izgubila posjedovni spor te dostavljaju rješenje broj Psp-59/2021-36 od 7. ožujka 2023., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-470/2023-4 od 28. listopada 2024.

3. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tužiteljica, jer razlozi presude o odlučnim činjenicama nisu proturječni stanju spisa te se pobijana presuda može ispitati. Na žalbene navode da sud nije odlučio o tužiteljičinom zahtjevu za isplatu iznosa od 24.100,00 kn, je za reći da se taj iznos odnosi na naknadu troškova parničnog postupka. Iako izričito zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka nije odbijen o troškovima postupka je sud prvog stupnja odlučio na način da je tužiteljici naložio da 1. tuženiku naknadi troškove postupka, dakle njen zahtjev za naknadom troškova postupka, kao sporedni je odbijen.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 13486 m2 k. o. [katastarska općina] i upis toga prava u zemljišnoj knjizi na njezino ime.

6. U postupku je utvrđeno:

- da su parnične stranke bivši supružnici, koji su zaključili brak u Italiji, 10. studenoga 2001., ''po principu odvojene imovine'', koji je trajao do 2013.,

- da su parnične stranke počele zajedno živjeti 1998. ili 1999.,

- da je tuženik OL predmetnu kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 13.486 m2, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kupio od TL **.**.2001.,

- da tužiteljici u to vrijeme, kao stranoj državljanki, nije bilo dopušteno stjecanje nekretnina,

- da je 14. studenoga 2007. između tužiteljice i tuženika OL zaključen ugovor o darovanju navedene nekretnine ovdje tužiteljici,

- da je u čl. 5. toga ugovora navedeno da tuženik, kao darovatelj, odmah po sklapanju tog ugovora uvodi tužiteljicu, kao daroprimateljicu, u zakonit i materijalni posjed nekretnine,

- da je potpis darovatelja na navedenom ugovoru ovjeren kod javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj 19. studenoga 2007. pod brojem OV-20937/07 i OV- 20938/07, dakle, da isti nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave,

- da je tuženik OL pred Općinskim sudom u Splitu (protiv tuženika u tom predmetu EL, sinom tada već umrle prodavateljice) ishodio presudu na temelju priznanja broj Pst-45/17 od 1. travnja 2014. kojom je tužitelj utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine i na temelju koje je uknjižen kao vlasnik za cijelo,

- da se tužiteljica na temelju ugovora o darovanju od 14. studenoga 2007. rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Z-399/14 od 10. rujna 2014., upisala kao vlasnica predmetne nekretnine,

- da je po prigovoru OL, rješenjem broj Z-713/14 od 23. ožujka 2015. brisan navedeni upis i uspostavljeno zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe tog upisa te je predmetna nekretnina ponovno upisana na ime tuženika OL za cijelo,

- da je tuženik 14. travnja 2015. s tuženicom OLG, sestrom svoje supruge, zaključio ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, koji je proveden u zemljišnoj knjizi,

- da je 18. lipnja 2015. navedeni ugovor raskinut Sporazum o raskidu ugovora o kupoprodaji nekretnina od 19. lipnja 2015. te je kao vlasnik predmetne nekretnine u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ponovno upisan OL,

- da se pred Općinskim sudom u Splitu između istih stranaka vode postupci Psp- 59/2021 u kojem je donesena nepravomoćna presuda te postupak P-2424/2022, radi izdavanja tabularne isprave, kao i postupak po izdvojenoj protutužbi iz ovoga predmeta broj P-2891/24.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, a uzimajući pritom u obzir:

- da je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da je predmetnu nekretninu kupila novcima koju su joj dali roditelji, što je u postupku dokazivala potvrdom narudžbe BANCO POPOLARE DELL' ADRATICO (str. 77 spisa), prema kojoj su na zahtjev Hotel Excelsior s.r.l. (d.o.o.) Roccaraso aq teretili tekući račun br. 415308 na iznos od 142.035.000 lira (73.354,96 EUR) za potrebe inozemne transakcije kupnje putničkih čekova, koja je proknjižena 21. rujna 2001. te da je istu nekretninu ''držala kao svoju'', a tuženik

- da je predmetnu nekretninu kupio svojim sredstvima prodajom pizzerije 1998. na 1999., od svoje ušteđevinu i darovanjem novca od majke B i to sve prije zaključenja braka s tužiteljicom, od sestre njezinog tetka VL, ML, s time da je kupnju dogovarao i pregovarao tijekom 1998. ili 1999. i istu konačno realizirao 24. rujna 2001.,

prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

- da se tuženik kao vlasnik predmetne nekretnine nije uknjižio na temelju ugovora o kupoprodaji, već na temelju presude na temelju pravomoćne i ovršne presude,

- da je tužiteljica stoga prema njemu mogla postaviti samo obvezno pravni zahtjev na isplatu novca kojega mu je navodno dala radi predmetne kupoprodaje, ali da

- tužiteljica ničim osim svojim iskazom nije potvrdila da je ''baš količinu unovčenih čekova predala tuženika tj prodavateljici radi kupnje navedene nekretnine'', iako ''iznosi i datumi kondiciraju, ali ne i isplata prodavateljici'', a

- da je u ovom postupku tuženik upravo svojim ''učinima'' dokazao da je vodio računa o nekretnini kao svojoj, a tužiteljica olako držala tj ponašala se nezainteresirano, pod izlikom da je vjerovala tuženiku kao suprugu, da bi tek po okončanju braka bila vrlo zainteresirana za predmetnu nekretninu, a koju nije niti spomenula prilikom sporazuma kod diobe bračne stečevine u Italiji, jer je ista vrlo atraktivna i na kojoj bi se moglo i izgraditi određeni objekt što bi bio unosan posao,

- da je tužiteljica na temelju zaključenog ugovora o darovanju stekla pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, ali ne i pravo vlasništva predmetne nekretnine jer svoje pravo stečeno na temelju tog ugovora nije uknjižila u zemljišne knjige,

- da tužiteljica nije odmah po sklapanju ugovora o darovanju stupila u posjed predmetne nekretnine, već tek naknadno, protekom nekoliko mjeseci nakon sklapanja darovnog ugovora,

- da se u posjedu predmetne nekretnine nalazio tuženik, da je vodio računa o toj nekretnini kao isključivi vlasnik i da je stoga taj darovni ugovor ništav (pravilno: ništetan), sukladno čl. 482. st. 2. (očitom greškom u pisanju naveden je čl. 382. st. 2.), u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO jer ne zadovoljava propisanu formu te zbog tih nedostataka ne može konvalidirati u smislu čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 146/12).

7.1. Budući da su stranke brak po principu odvojene imovine, što znači ''što je tužiteljičino to je njeno a što je tuženikovo, to je njegovo'' te kako je ugovor o kupoprodaji zaključen 24. rujna 2021., sud nadalje zaključuje da je predmetna nekretnina vlasništvo tuženika jer ju je stekao kupoprodajom prije zaključenja braka, navodeći pritom da je ''vrlo čudno'' da je predmetni ugovor o darovanju tužiteljica dala na knjiženje tek 2014., nakon prestanka braka, a da predmetnu nekretninu prilikom sporazuma kod diobe bračne stečevine u Italiji nije ni spomenula.

7.2. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 1. veljače 2009., kojim je propisano da će pravni posao kojem je cilj stjecanja prava vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj, koji je kao stjecatelj sklopio državljanin ili pravna osoba iz država članica Europske unije do stupanja na snagu toga zakona, konvalidirati, ako je ispunjen i ako su ispunjene opće pretpostavke za valjanost toga pravnog posla, a nije riječ o nekretninama iz čl. 358.a st. 2. toga Zakona, kao i na temelju čl. 482. st. 2. ZOO, kojim je propisano da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave te čl. 322. st.1. ZOO, kojim je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

8. Međutim, takav zaključak prvostupanjskoga suda nije pravilan i ne može se prihvatiti. Naime, kada je u postupku utvrđeno da su stranke počele zajedno živjeti i prije sklapanja braka, već 1998. ili 1999. godine, onda okolnost što je predmetna nekretnina stečena prije formalnog sklapanja braka parničnih stranaka sama po sebi nije dovoljna za zaključak da je ista posebna imovina tuženika, stečena prije zaključenja braka, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

8.1. U odnosu na zaključak prvostupanjskoga suda kako tužiteljica ničim, osim svojim iskazom, nije dokazala da je novac s unovčenih čekova predala ocu tuženika odnosno prodavateljici, sud sasvim ispušta iz vida internu uplatnicu Zagrebačke banke d.d. (list 104 spisa) u kojoj je navedeno da se iznos od 4.058,60 kn s računa CL kod te banke broj 8367149773, isplaćuje EL ''po ugovoru o kupoprodaji'' 17. listopada 2001., kako je to tijekom postupka upravo i navodila tužiteljica, ističući pritom da ni ona ni tuženik nisu imali otvorene račune u Republici Hrvatskoj i da je novac, u iznosu potrebnom za isplatu cjelokupne kupoprodajne cijene i poreza na promet nekretnina, koje joj je dao njezin otac s računa svog hotela u Italiji, unovčila u banci tuženikova oca, CL. Iako na navedenoj uplatnici nije naveden cjelokupni iznos unovčenih putničkih čekova (list 76 do 106 spisa) od 73.354,96 EUR (540.726,06 kn, prema tečaju od 7,37 kn za jedan eur 2001. godine), budući da su isti unovčeni 21. rujna 2001., da je kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu sklopljen 24. rujna 2001., da je kupoprodajna cijena iznosila 430.000,00 kn, onda nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskoga suda da tužiteljica ničim, osim svojim iskazom, nije dokazala da je upravo ona isplatila cjelokupni iznos kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu, kako to tvrdi u tužbi i tijekom postupka.

8.2. Naprotiv, upravo tuženik u ovom postupku nije dostavio dokaz o tome da je kupoprodajnu cijenu platio svojom posebnom imovinom, kako to tvrdi. Što se tiče pisane izjave ŽL od 14. srpnja 2016. (list 180 spisa), kojom potvrđuje da je tuženiku 1998. godine, dakle tri godine prije kupnje predmetne nekretnine, isplaćen njegov udio u društvo [obrt] u Italiji, u iznosu od 70.000.000 lira (što bi na dan 1. siječnja 1999. iznosilo 36.151,98 EUR, prema tečaju od 1936,27 ITL za jedan EUR), treba reći da se ista, kako s obzirom na vrijeme eventualne isplate i visinu isplaćenog iznosa, ne može povezati s isplatom navedene kupoprodajne cijene 2021. godine, dok dokaze na okolnost utvrđenja činjenica koje se tiču postojanja ušteđevine u vrijeme predmetne kupoprodaje, darovanja novca od majke B ili visine prihoda koje je u to vrijeme prema svom iskazu ostvarivao, tužitelj tijekom postupka nije dostavio.

8.3. Stoga je, prema ocjeni ovoga suda, upravo tužiteljica u postupku dokazala da je predmetnu nekretninu kupila vlastitim sredstvima, koje joj je dao njezin otac i o čemu je u spis dostavila odgovarajuću dokumentaciju, kako to tvrdi u svom iskazu, a potvrđuje i svjedok PLG, sin tužiteljice, s time da među strankama nije bilo sporno da tužiteljica u to vrijeme, kao strani državljanin, nije mogla stjecati nekretnine na području Republike Hrvatske pa se u tom dijelu ukazuje logičnim i uvjerljivim njezin iskaz u dijelu u kojem navodi da je upravo zbog toga ta nekretnina kupljena na ime njezinog (tada tek budućeg) supruga, nakon čega je on pravnim poslom to pravo trebao prenijeti na nju, da joj je okolnosti u vezi s nemogućnošću kupnje nekretnine na svoje ime objasnio otac tuženika (CL), koji je preuzeo obvezu da će promijeniti čekove iz dolara u kune, što je i učinjeno u Zagrebačkoj banci te da je s njima u banci u to vrijeme bio prisutan i sin prodavateljice (list 131 do 133 i 266 do 271 spisa), a da je naknadno sklopljeni ugovor o darovanju trebao samo ''osnažiti njezino vlasništvo''.

8.4. S obzirom na sve navedeno, ukazuje se vjerodostojnim iskaz tužiteljice i u dijelu u kojem tvrdi da je vodila brigu o djeci i kućanstvu, a da je poslove u vezi s održavanjem predmetne nekretnine prepustila svom suprugu – tuženiku, kao i brigu oko pronalaska radnika za obavljanje tog posla. Pritom treba također ukazati da su se stranke u Hrvatsku preselile tek 2007. godine, da se sin stranaka O rodio 2006., a da je čišćenje terena koje prvostupanjski sud ocjenjuje relevantnim, organizirano tijekom 2003. ili 2004., kada su stranke bile u braku. Stoga je okolnost što tužiteljica u to vrijeme u tome nije fizički sudjelovala bez utjecaja na njezin posjed predmetne nekretnine, kako to pogrešno u vezi s tim činjenicama zaključuje prvostupanjski sud. Nije stoga prihvatljiv ni zaključak prvostupanjskoga suda da je tuženik vodio računa o nekretnini ''kao svojoj'', a da se tužiteljica ponašala nezainteresirano, a posljedično tome ni zaključak da u trenutku sklapanja ugovora u darovanju tužiteljica nije bila posjednik predmetne nekretnine, već da je u posjed stupila tek naknadno, protekom nekoliko mjeseci od sklapanja darovnog ugovora i da bi darovni ugovor bio ništetan jer da nije bilo prave predaje darovane nekretnine, a isti nije sklopljen u zakonom propisanoj formi, na što osnovano u žalbi ukazuje tužiteljica. Naprotiv, prema ocjeni ovoga suda, upravo činjenica sklapanja darovnog ugovora potvrđuje činjenicu da je tužiteljica bila stvarni kupac predmetne nekretnine i da je ista stečena njezinom posebnom imovinom odnosno novčanim sredstvima koje joj je darovao njezin otac.

8.5. No, unatoč tome, u odnosu na zaključak suda koji se tiče ništetnosti predmetnog ugovora o darovanju, treba reći da je odredbom čl. 479. st. 1. ZOO propisano da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Predmetni ugovor o darovanju sklopljen je u pisanom obliku sukladno s čl. 482. st. 1. ZOO i sadrži sve bitne elemente ugovora o darovanju, a čl. 5. ugovora navedeno je da ''darovatelj odmah po sklapanju ovog ugovora uvodi daroprimateljicu u zakonit i materijalni posjed nekretnine''. Pored toga, u ovom postupku je utvrđeno da je u to vrijeme tužiteljica faktično već bila u posjedu predmetne nekretnine i to od trenutka njezine kupoprodaje te je bila u položaju da može izvršavati vlast glede te stvari.

8.6. U odnosu na tvrdnje tuženika iznesene tijekom postupka, da je navedeni ugovor potpisao zbog fizičkog maltretiranja od strane tužiteljice i njezinih prijetnji da bi mogla ubiti sina P, treba reći da je tuženik u tužbi podnesenoj Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 3. lipnja 2014. radi opoziva darovanja učinjenog predmetnim ugovorom, takve tvrdnje nije iznosio, već je tvrdio da je predmetni ugovor zaključen ''s namjerom održanja bračne zajednice i obnavljanja narušenog odnosa povjerenja između parničnih stranaka'' (poleđina lista 229 spisa), kao i da je nakon učinjenog darovanja osiromašio. Stoga njegov iskaz sud ni u tom dijelu nije imao razloga ocijeniti vjerodostojnim.

8.7. U odnosu na zaključak prvostupanjskoga suda da prilikom sporazuma o diobi bračne stečevine u Italiji tužiteljica predmetnu nekretninu nije ni spomenula, treba reći da je u to vrijeme (2013. godine), već bio sklopljen darovni ugovor u vezi s tom nekretninom pa je iz te činjenice sud također izveo sasvim pogrešan zaključak da navedena okolnost potvrđuje tvrdnje tuženika da je ista stečena od njegove posebne imovine, prije zaključenja braka s tužiteljicom (unatoč tome što je pritom također utvrdio da su stranke živjele zajedno i u vrijeme kupnje te nekretnine).

8.8. Pored činjenice da ni jedna od stranaka nije upisivala vlasništvo predmetne nekretnine u zemljišnu knjigu do njihova razvoda braka odnosno do 2014. godine, onda nije prihvatljiv ni zaključak prvostupanjskoga suda o tome da je ''vrlo čudno'' što je predmetni ugovor o darovanju tužiteljica dala na knjiženje tek 2014., nakon prestanka braka parničnih stranaka. Naprotiv, kada je bračna zajednica stranaka prestala, upravo je za očekivati da se takvoj situaciji nastoje razriješiti svi odnosi između bivših bračnih drugova, koji do tada nisu formalno definirani.

9. Prema odredbi čl. 70. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne Novine'', broj 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi nema pravni učinak, ako iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo, a prema odredbi čl. 73. ZOO ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisana forma smatra se pravovaljanim, iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega proizlaze.

9.1. U ovom slučaju tužiteljica je dokazala da je predmetna nekretnina bila predmetom prodaje, da je ugovor u cijelosti ispunjen, na način da je tužiteljica isplatila prodavatelju kupoprodajnu cijenu u cijelosti, da je nekretnina kupcu predana u posjed i da je u zemljišnoj knjizi upisano pravo vlasništva na ime tuženika OL, koji je u pisanom kupoprodajnom ugovoru bio naveden kao kupac. Da je tužiteljica bila stvarni kupac predmetne nekretnine proizlazi i iz naknadno sklopljenog ugovora o darovanju (14. studenoga 2007.) kojim joj tuženik daruje navedenu nekretninu. Stoga tužiteljica ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva i to usmeni ugovor o kupoprodaji, koji je u cijelosti izvršen, a ne darovanje jer je isti fiktivan (dakle, prividan, simulirani) pravni posao i kao takav ništav, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, ali ne iz razloga koje je naveo, već iz razloga što takav ugovor nema učinka među ugovornim stranama (čl. 66. st. 1. ZOO).

9.2. Budući da je kupoprodajni ugovor samo formalno sklopljen na ime tuženika jer tužiteljica u vrijeme njegova sklapanja nije mogla stjecati vlasništvo nekretnina u Republici Hrvatskoj, kako joj je to objašnjeno od strane tuženikova oca, CL te da je tuženik OL upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi i da se pravo vlasništva, nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora, obvezao prenijeti na ime tužiteljice, tužiteljica ima pravo zahtijevati upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, što je tuženik OL dužan trpjeti, sukladno s čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17-ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP).

9.3. Tuženici su naknadno, 26. studenoga 2024. dostavili dopunu odgovora na žalbu, uz koju je priloženo i pravomoćno rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-59/2021-36 od 7. ožujka 2023. kojim je utvrđeno da je ovdje tužiteljica smetala ovdje 1. tuženika u posjedu predmetne nekretnine time što je točno neutvrđenog dana, što je tužitelj saznao 12. travnja 2021., pristupila na navedenu nekretninu i izvršila mjerenje, kao dokaz da tužiteljica nije nikada imala posjed nekretnine koja je predmet (i) ovoga spora. U odnosu na navedeno, treba reći da je u postupku radi smetanja posjeda raspravljanje ograničeno samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljanje o pravu na posjed ili o pravnoj osnovi posjeda (čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17 – dalje: ZVDSP), kao i da se pravomoćnost odnosi samo na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sadržanu u izreci presude, dok razlozi kojima se odluka opravdava sadržani u obrazloženju ne postaju pravomoćni. Stoga navedena odluka, kojom je utvrđen čin smetanja posjeda tijekom 2021. godine, ne utječe na ishod spornog odnosa među strankama, kao ni na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

10. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 373. t. 2. ZPP kao u izreci ove presude pod točkom II.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje pod točkom 1.

11. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenih navoda tužiteljice kao predlagateljice osiguranja (dalje: predlagateljica osiguranja) kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u vezi čl. 381. ZPP i čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje: OZ) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire predlagateljica osiguranja. Naime, pobijano rješenje sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

12. Iako tražbina u prijedlogu za određivanje privremene mjere nije konkretno označena, po sadržaju prijedloga je za zaključiti da predlagateljica osiguranja zahtijeva osiguranje svoje nenovčane tražbine. Naime, u prijedlogu radi osiguranja tražbina predlagateljice osiguranja je usmjerena na zabranu protivniku osiguranja OL da predmetnu nekretninu otuđi i optereti te na bilo koji način raspolaže nekretninom. Stoga su za odluku o prijedlogu predlagateljice osiguranja mjerodavne odredbe čl. 346. i čl. 347. OZ.

13. Prema odredbi čl. 346. OZ radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim: 1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili 2. ako učini vjerojatnim daje mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti (stavak prvi), a odredbe članka 344. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona primjenjuju se i pri određivanju privremenih mjera radi osiguranja nenovčanih tražbina (stavak drugi).

13.1. Dakle, temeljna pretpostavka za određivanje privremene mjere jest vjerojatnost postojanja tražbine predlagatelja osiguranja, što znači da ta pretpostavka mora biti ispunjena, a pored nje mora kumulativno postojati i jedna od pretpostavki koje su netom iznesene, dakle vjerojatnost postojanja opasnosti da bi se spriječilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine ili ako je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete.

13.2. U ovom postupku je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva kojim je predlagateljica osiguranja ovlaštena zatražiti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, dakle učinila je vjerojatnim postojanje svoje tražbine. No, predlagateljica osiguranja nije istovremeno učinila vjerojatnom postojanje opasnosti da bi se spriječilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete, dapače u prijedlogu za određivanje privremene mjere to ni ne tvrdi, niti predlaže dokaze na tu okolnost, već kao razlog za određivanje privremene mjere navodi „očitu bojazan od malicioznog postupanja tuženika kojim bi onemogućio tužiteljicu u raspolaganju ovom nekretninom“, no takvom tvrdnjom nije ispunjena druga pretpostavka za određivanje privremene mjere.

14. Kako dakle nisu ispunjene kumulativno propisane pretpostavke za određivanje privremene mjere, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu predlagateljice osiguranja i na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ potvrditi prvostupanjsko rješenje pod točkom 1. izreke.

U odnosu na odluku o troškovima postupka (sadržanu pod točkama II., III., IV. i V. izreke ovog drugostupanjskog rješenja)

15. Kako je djelomično preinačena prvostupanjska presuda, u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP valja preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.

15.1. U postupku su djelomično uspjeli i tužiteljica i 1. tuženik OL u približno jednakim dijelovima pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP odlučeno da svaki od njih sam snosi svoje troškove postupka. Slijedom toga je odbijen zahtjev 1. tuženika OL za naknadom troškova postupka u iznosu od 18.694,86 eur, a osnovano je odbijen prvostupanjskom odlukom zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 111.105,14 eur.

15.2. Tužba protiv 2. tuženice BLG je povučena, pa bi ona imala pravo na naknadu troškova postupka. No, 2. tuženica nije odmah nakon što je tužba protiv nje povučena, što je utvrđeno rješenjem donesenim na ročištu 25. svibnja 2017., podnijela zahtjev za naknadom troškova postupka, u smislu odredbe čl. 164. ZPP, pa stoga više ne može zahtijevati naknadu troškova parničnog postupka, već će iste snositi sama.

15.3. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP odlučeno kao u izreci drugostupanjskog rješenja pod točkom II., a na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP kao u izreci pod točkama III. i IV.

16. Odluka pod točkom V. izreke ovog drugostupanjskog rješenja se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Kako je žalba tuženika neosnovana, kao neosnovan je odbijen njihov zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu. Zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu odbijen je, jer taj trošak nije bio potreban.

U Velikoj Gorici 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat