Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-95/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tajana Martinović Kapetanović, odvjetnica u Kaštel Sućurcu, protiv tuženika IZ pok. UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ante Rajčić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 19. studenog 2024. broj P-732/2023-27, u sjednici vijeća 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženika, te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 19. studenog 2024. broj P-732/2023-27:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 32/108 dijela

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 60/108 dijela te se zahtjev u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 16/108 dijela i tužba u tom dijelu odbacuje.

II. Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 19. studenog 2024. broj P-732/2023-27 pod toč. III. izreke i odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.750,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] upisane u ZU 1953 k. o. [katastarska općina].

II Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Trogir upis prava suvlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 1953 k. o. [katastarska općina] na ime tužitelja FZ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] za 32/108 dijela uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika IZ za isti dio.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana iz osnova parničnog troška isplati tužitelju iznos od 3.750,00 eura."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 102. st. 1. uz izuzetke iz st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 25/13.), temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva tužitelja na cijeloj čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisa prava suvlasništva tužitelja u 32/108 dijela i brisanje tog prava s imena tuženika, ocjenu osnovanosti zahtjeva nakon provedenog dokaznog postupka saslušanjem svjedoka, stranaka, uviđaja uz sudjelovanje geodetskog vještaka i čitanja materijalne dokumentacije u spisu (navedenih pod toč. 10. obrazloženja), prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetna čest. zem. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao suvlasništvo KZ u 48/108 dijela, RZ u 9/108 dijela, EZ u 3/108 dijela, tužitelja u 16/108 dijela i tuženika u 32/108 dijela, kao i da je tuženik upisan kao suvlasnik na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je sklopio s ocem stranaka UZ

- da su roditelji stranaka SZ i UZ zajedno s ĆZ i ŽZ (kao kupci) sklopili 21. listopada 1972. kupoprodajni ugovor s LZ (kao prodavateljem) temeljem kojeg su kupili čest. zem. [katastarska čestica] svaki u ¼ dijela, a da je od čest. zem. [katastarska čestica] naknadnom parcelacijom nastala predmetna čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] u posjedu obitelji ŽZ

- da je majka stranaka SZ stradala u prometnoj nezgodi 2000. i da su temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Kaštel Lukšiću broj O-221/00 suvlasnički dio predmetne nekretnine na kojem je bila upisana pok. majka stranaka u zemljišnoj knjizi od 8/36 dijela naslijedili tužitelj u 2/3 dijela i otac stranaka UZ u 1/3 dijela, da tužitelj u ostavinskom postupku nije tražio izdvajanje predmetne nekretnine iz ostavine iako je na toj nekretnini do tada objekt bio u fazi izgrađenog prvog kata, a da je tuženik ustupio svoj nasljedni dio tužitelju iz razloga što je postojao dogovor u obitelji da tužitelj za sebe gradi kuću na predmetnoj nekretnini, dok će tuženik graditi za sebe i obitelj stan u kući u [adresa] (koji je izgrađen)

- da iz iskaza prvotnog tuženika UZ (oca stranaka) proizlazi da je tužitelj gradio na predmetnoj nekretnini bez njegovog znanja i suglasnosti s obzirom da ne razgovaraju 55 godina, da je on imao saznanje da tužitelj gradi, ali da nije dolazio na nekretninu niti se gradnji protivio "jer se nije htio tući s tužiteljem"

- da tužitelj u iskazu opisuje da je on nakon što su roditelji kupili predmetnu nekretninu izgradio objekt za ĆZ i ŽZ "do prve deke" na ime kupoprodajne cijene koju su njegovi roditelji ostali njima dužni, s obzirom da su ĆZ i ŽZ platili za predmetnu nekretninu viši iznos od roditelja, da je on objekt izgradio u njihovu korist na način kako je dogovoreno te da je između njega i roditelja postignut dogovor da gradi kuću na nekretnini koja će biti njegovo vlasništvo, da je otac UZ sve to znao te je i na njegov nagovor tužitelj angažirao "prve meštre koje je otac poznavao“, da je njihova majka SZ o svemu odlučivala u obitelji, a da s ocem nije bio u dobrim odnosima jer je "bio alkoholičar i maltretirao majku", da mu je pravo vlasništva na nekretnini otac počeo osporavati nakon majčine smrti i kada je počeo negirati postignuti sporazum da "na zemlji može graditi za sebe", a što je nastavio i tuženik nakon što je s ocem sklopio ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i upisao se kao suvlasnik

- da tužitelj u dopunskom iskazu opisuje da je izgradnju objekta započeo 1978., da je istu ogradio betonskim zidovima sa svih strana 1980-tih godina i da se otac UZ i tuženik izgradnji nikada nisu protivili, a da su se odnosi između stranaka, kao i tužitelja i njegovog oca UZ poremetili nakon majčine smrti, da je u inicijalnoj tužbi pogrešno navedeno da je nekretninu stekao darovanjem od roditelja jer je pogrešno bio shvaćen od odvjetnika, što je ispravljeno tijekom postupka kada je jasno odredio da je nekretninu stekao građenjem kao pošteni graditelj svojim novčanim sredstvima koja je ostvario radom u Brodogradilištu Split i na terenu, a da je radi stradavanja majke u prometu dobio naknadu štete u iznosu od 135.000,00 kn koji je iskoristio u postupku legalizacije kuće

- da je na uviđaju uz sudjelovanje vještaka geometra NZ utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja čest. zem. [katastarska čestica] u mjestu [adresa] (predio [adresa]) na kojoj se nalazi tužiteljeva kuća, da je nekretnina omeđena sa svih strana betonskim zidovima osim u dijelu gdje se na nekretninu prilazi s javnog puta te je na skici vještaka prikazana likom A-B-C-D-A, dok se na tužiteljevu kuću naslanja kuća kao dvojni objekt na susjednoj nekretnini čest. zem. [katastarska čestica] anagrafske oznake Gospino 39b označena na skici vještaka likom B-C-F-E-B koja odgovara čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u posjedu obitelji ŽZ,

na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj znao da gradi na zemljištu koje je bilo u vlasništvu njegovih roditelja SZ i UZ i obitelji ŽZ, a da je s roditeljima postigao dogovor da gradi dvojni objekt (za sebe i obitelj ŽZ) i da se tome nisu protivili što proizlazi iz suglasnih iskaza obiju stranaka, te da je protivljenje uslijedilo nakon što je tužitelj podnio tužbu u ovom postupku pa se sve do tada ima smatrati poštenim graditeljem. Tužitelj je predmetnu nekretninu posjedovao kao svoje vlasništvo kojem se nitko nije protivio, te je bio u posjedu i temeljem nasljeđivanja pok. majke i po osnovu građenja od 1980-tih godina nadalje što je dovoljno za stjecanje prava vlasništva i temeljem dosjelosti kroz samostalan dvadesetogodišnji posjed. Kako je tužitelj uknjižen kao suvlasnik u 16/108 dijela i da je ishodio pravomoćnu presudu na temelju priznanja u odnosu na KZ za 48/108 suvlasničkog dijela, sud izvodi zaključak da je tužitelj "stvarni i isključivi vlasnik cijele nekretnine" koju je stekao "nasljeđivanjem, građenjem i posjedovanjem nesmetano i neprekidno", slijedom čega je ocijenio osnovanim zahtjev za utvrđenje da je vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] u cijelosti pod toč. I. izreke i da je tuženik dužan trpjeti upis prava suvlasništva tužitelja u 32/108 dijela i brisanje tog prava sa svog imena pod toč. II. izreke.

6. U žalbi tuženik ukazuje da je ranije donesena prvostupanjska presuda u ovom postupku ukinuta odlukom Županijskog suda u Varaždinu od 22. studenog 2017. broj Gž-738/2016, te je predmet vraćen na ponovno suđenje uz uputu da je sud dužan imati u vidu da tužitelj u ostavinskom postupku iza pok. majke SZ nije isticao zahtjev za izdvajanje iz ostavine čest. zem. [katastarska čestica], a da je u pobijanoj presudi sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na temelju dosjelosti i građenja i nije ocijenio činjenicu što tužitelj nije tražio izdvajanje iz ostavine predmetne nekretnine. Nastavno citira činjenične navode iz tužbe u kojima je tužitelj tvrdio da su mu roditelji "darovali nekretninu", da bi potom tvrdio da je "na pošten način otkupljena", da je u podnesku od 8. veljače 2018. kao temelj stjecanja prava vlasništva istakao građenje na tuđem zemljištu, te se na samom kraju postupka u podnesku od 1. listopada 2024. pozvao na dosjelost bez ikakvog objašnjenja tog temelja. Smatra da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. SZ obvezuje stranke koje su u njemu sudjelovale i da nakon što je isto doneseno nasljednik koji je sudjelovao u ostavinskom postupku ne može tražiti izdvajanje dijela imovine iz ostavinske mase u drugom postupku, pa se zbog ostvarivanja načela pravne sigurnosti uzima da je istinito ono što je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom i da ista za nasljednike ima značenje res iudicate, što znači u konkretnom slučaju da predmetna nekretnina ne može predstavljati vlasništvo tužitelja kada je bila utvrđena vlasništvo pok. SZ u ostavinskom postupku. Osporava daljnja utvrđenja da je tužitelj izgradio objekt u korist obitelji KZ i da su se roditelji stranaka usuglasili da tužitelj gradi na predmetnoj nekretnini u svoju korist, a i kada bi dogovor postojao on nema nikakvog pravnog značenja s obzirom da u ostavinskom postupku tužitelj nije tražio izdvajanje predmetne nekretnine. Ista je do trenutka smrti pok. SZ bila u fazi izgrađenosti prizemlja i prvog kata, pa s obzirom da je predmetnu nekretninu u takvom stanju izgrađenosti iza pok. SZ naslijedio otac stranaka UZ, to tužitelj nije mogao steći cijelu nekretninu koja uključuje i kuću s dva kata jer nakon toga nije bio niti savjesni graditelj, a niti savjesni posjednik. Zaključno, tuženik navodi da je tužitelj u iskazu na ročištu 14. lipnja 2024. istakao da je u trenutku majčine smrti 2000. objekt bio u fazi početka izgradnje prvog kata i da je prvi kat izgrađen nakon njezine smrti, a drugi kat tijekom ovog postupka, da je UZ osporavao tužitelju pravo na gradnju i da je primjenom pravila koja propisuju odnose suvlasnika u čl. 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tužitelju bila potrebna suglasnost svih suvlasnika za dogradnju, nadogradnju i sl., koju od suvlasnika UZ nije imao. Drugim riječima, razina prizemlja i započeta gradnja prvog kata bili su predmetom ostavinskog postupka i ne mogu biti tužiteljevo vlasništvo temeljem građenja, dok se izgradnji prvog i drugog kata UZ protivio pa tužitelj nije bio pošteni graditelj. Vezano uz temelj stjecanja dosjelošću ukazuje da sud isti prihvaća kao temelj stjecanja vlasništva iako tužitelj nije iznio nikakve činjenične tvrdnje o stjecanju vlasništva na tom temelju.

7. U odgovoru na žalbu tužitelj ponavlja da je predmetno zemljište prema dogovoru roditelja stranaka njemu pripalo radi izgradnje objekta, koje je započeto 80-tih godina prošlog stoljeća te je u potpunosti dovršeno, a da mu niti prednik tuženika (otac stranaka), a niti tuženik pravo građenja nisu osporavali.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, s obzirom da je izreka presude pod toč. I. nejasna i proturječna sadržaju obrazloženja, kao i da je obrazloženje presude u dijelu utvrđenja na kojem pravnom temelju je tužitelj stekao pravo suvlasništva u 32/108 dijela nejasno i proturječno samo sebi. Unatoč počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud je u mogućnosti ocijeniti žalbene navode tuženika i donijeti odluku temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2), st. 2. i 3. ZPP.

9. Prvostupanjska presuda je nejasna pod toč. I. izreke kojom sud utvrđuje da je tužitelj vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s obzirom da je iz stanja upisa u zemljišnoj knjizi koje sud opisuje pod toč. 15.1. obrazloženja evidentno da je nekretnina upisana i na treće osobe i to - KZ u 48/108 dijela, TZ u 9/108 dijela i ČZ u 3/108 dijela, na tužitelja u 16/108 dijela i na tuženika u 32/108 dijela. Istodobno sud konstatira da je u ovom postupku u odnosu na suvlasnicu KZ donesena pravomoćna presuda na temelju priznanja od 25. siječnja 2016. broj P-5870/2015 i da je pravomoćnim rješenjem odbačena tužba u odnosu na suvlasnike TZ i TZ ČZ.

9.1. Kako je tužba usmjerena samo protiv tuženika koji je upisan kao suvlasnik u 32/108 dijela, to tuženik ne može biti pasivno legitimiran za utvrđenje prava vlasništva tužitelja u cijelosti. Tužitelj je već upisan kao suvlasnik u 16/108 dijela nekretnine pa isti nema pravni interes za utvrđenje prava suvlasništva u suvlasničkom omjeru u kojem to pravo već ima, dok za utvrđenje prava suvlasništva u odnosu na suvlasnički dio KZ, TZ i ŠZ tuženik ne može biti pasivno legitimiran jer nije nositelj (ovlaštenik) prava suvlasništva na dijelovima nekretnina koje su upisane u zemljišnoj knjizi na njih kao treće osobe.

9.2. S obzirom da prvostupanjski sud navedeno opisuje (djelomično) pod toč. 35. obrazloženja pobijane presude, a da nakon toga zaključuje i pod toč. I. izreke utvrđuje da je tužitelj u cijelosti vlasnik predmetne nekretnine, to je izreka presude u tom dijelu nejasna i proturječna sadržaju obrazloženja, pri čemu je i obrazloženje međusobno proturječno, čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Kako tuženik nije pasivno legitimiran za utvrđenje prava suvlasništva u onom omjeru tog prava u kojem nije uknjižen u zemljišnoj knjizi, a to je u konkretnom slučaju u 60/108 dijela, to u tom dijelu ne može biti osnovan zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva tužitelja, dok za utvrđenje prava suvlasništva u omjeru od 16/108 dijela (u kojem je upisan u zemljišnoj knjizi) tužitelj nema pravni interes u smislu čl. 187. st. 2. ZPP, pa je sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP jer nije primijenio čl. 288. st. 2. ZPP i odbacio tužbu u tom dijelu.

9.3. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženika i primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2), st. 2. i st. 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva u omjeru od 60/108 dijela nekretnine, a djelomično ukinuo presudu i odbacio tužbu za utvrđenje prava suvlasništva u omjeru od 16/108 dijela primjenom čl. 369. st. 1. ZPP.

10. Osnovani su i daljnji žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da postoji proturječje u obrazloženju presude o utvrđenju pravnog temelja na osnovu kojeg je tužitelj stekao pravo suvlasništva u odnosu na tuženika.

10.1. Prvostupanjski sud pod toč. 31. obrazloženja navodi da je tužitelj posjedovao predmetnu nekretninu temeljem nasljeđivanja iza pok. majke i na temelju građenja nakon usmenog dogovora s roditeljima da slobodno gradi na predmetnom zemljištu, te da se može smatrati "da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću obzirom na vrijeme posjedovanja od 1980-ih godina", da bi pod toč. 33.1. obrazloženja naveo da je predmetno zemljište pripalo tužitelju prema dogovoru prednika stranaka i tuženika da na istom tuženik gradi objekt, a pod toč. 35. obrazloženja zaključuje da je tužitelj "stvarni i isključivi vlasnik nekretnine, a koje pravo je stekao nasljeđivanjem, građenjem te posjedovanjem iste nesmetano i neprekidno". S obzirom na navedeno tuženik pravilno ukazuje da je ostalo nejasno kada je i na kojem pravnom temelju tužitelj stekao pravo suvlasništva.

11. Ovaj sud je u rješenju od 22. studenog 2017. broj Gž-738/2016-2 jasno ukazao prvostupanjskom sudu da je potrebno utvrditi na kojem pravnom temelju tužitelj zasniva zahtjev, nakon što je prvostupanjski sud u ranije donesenoj presudi također naveo da je tužitelj pravo vlasništva stekao „temeljem nasljeđivanja, darovanja, građenja i dosjelosti“, pa da je dužan postupiti (i) pozivanjem tužitelja na navođenje svih činjenica relevantnih za ocjenu osnovanosti zahtjeva sukladno čl. 109. ZPP.

11.1. Tužitelj je činjenično opisao da su njegovi roditelji zajedno s ĆZ i ŽZ kupili predmetnu nekretninu i da je on na ime dijela kupoprodajne cijene obitelji ĆZ izgradio objekt do faze "prve deke", kao i da je uz usmenu suglasnost roditelja izgradio objekt (kuću) za svoje potrebe, iz čega jasno proizlazi da je pravni temelj stjecanja prava suvlasništva tužitelja u odnosu na tuženika - kao pravnog sljednika UZ od kojeg je stekao suvlasnički dio temeljem pravnog posla - građenje na tuđem zemljištu. Tvrdnje da su mu roditelji zemljište darovali (iznesene u činjeničnim navodima tužbe) tužitelj je demantirao u početnoj fazi postupka, navodeći da su tvrdnje o darovanju rezultat pogrešnog razumijevanja s odvjetnikom koji ga je zastupao, pa stoga tužitelj pravo suvlasništva ne temelji na pravnom poslu (darovanju). Isto tako tužitelj zahtjev ne temelji na nasljeđivanju pok. majke, a niti na dosjelosti s obzirom da zahtjev nije determiniran činjeničnim tvrdnjama niti jednog od navedenih pravnih temelja.

12. Dakle, ovaj sud utvrđuje da tužitelj činjenično temelji zahtjev na stjecanju prava vlasništva temeljem građenja na tuđem zemljištu.

12.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju iskaza ĆZ ŽZ, a što tuženik ne osporava, da je tužitelj izgradio objekt obitelji ĆZ na ime dijela kupoprodajne cijene koju su prodavateljima bili dužni isplatiti roditelji stranaka UZ i SZ, a što znači da je dio kupoprodajne cijene (četvrtinu prema iskazu ĆZ ŽZ) u dogovoru s roditeljima podmirio tužitelj na način da je obitelji ĆZ izgradio objekt do faze "prve deke".

12.2. Isto tako je pravilno utvrđeno da je u obitelji stranaka postignut dogovor da tužitelj u svoju korist gradi objekt na predmetnom zemljištu, što je potvrdio i sam tuženik navodeći da je isto tako postignut dogovor da (i) on gradi posebni stambeni prostor u [adresa]. Otac stranaka UZ je u iskazu istakao kako mu je bilo poznato da tužitelj gradi objekt, ali da na mjesto gradnje nije odlazio, da se gradnji nije protivio jer se nije "htio tući s tužiteljem" uzimajući u obzir da zbog međusobno narušenog odnosa nisu komunicirali.

12.3. Isto tako je pravilno utvrđeno da tužitelju svih tih godina nitko nije osporavao gradnju, a da je otac stranaka UZ tek nakon smrti majke stranaka tužitelju počeo osporavati pravo vlasništva nekretnine u cijelosti.

13. Iz navedenog proizlazi da su se roditelji stranaka UZ i SZ kao izvanknjižni vlasnici cijele nekretnine (nakon parcelacije) usuglasili da tužitelj gradi kuću na predmetnoj nekretnini u svoju korist, da je taj sporazum bio poznat u obitelji i tuženiku koji je na isti način uz suglasnost roditelja gradio na drugom mjestu, kao i da tužitelju pravo građenja i vlasnički posjed kroz dugogodišnje razdoblje ni na koji način nije bilo osporeno, pa je sud pravilno zaključio da je tužitelj u odnosu na tuženika (kao pravnog sljednika oca UZ) stekao pravo vlasništva temeljem građenja u smislu čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15.) koji propisuje da ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

14. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tuženik smatra da tužitelj nema pravo na utvrđenje prava suvlasništva temeljem građenja jer je ono što je izgrađeno do smrti majke bilo predmetom nasljeđivanja u ostavinskom postupku, u kojem tužitelj nije zahtijevao izdvajanje nekretnine iz ostavinske imovine, a ono što je tužitelj gradio nakon njezine smrti da je gradio kao nesavjestan graditelj, valja istači da iz cjelokupnog stanja u spisu proizlazi da se izgradnja objekta na zemljištu predmetne nekretnine odvijala u razdoblju od 1980-tih godina nadalje u okviru koje je nekretnina ograđena betonskim zidovima te je izgrađen objekt s dva kata koji je zatečen na uviđaju na licu mjesta, pri čemu je tužitelj nesmetano gradio bez ikakvih osporavanja kako u razdoblju prije majčine smrti tako i nakon toga smatrajući u dobroj vjeri da mu to pravo pripada na temelju odobrenja koje je dobio od roditelja u trenutku započete izgradnje, a koje odobrenje nakon što je dano i nakon što je realizirano izgradnjom objekta ne može biti opozvano s učinkom da to pravo prestane. Stoga se tužitelj ne može smatrati nepoštenim graditeljem i posjednikom nakon što je nekretnina bila predmetom ostavinskog postupka iza pok. SZ, s obzirom da niti nakon što je doneseno rješenje o nasljeđivanju tužitelju nije osporeno pravo građenja niti vlasništvo cijele nekretnine, koju je tužitelj isključivo samostalno posjedovao kao vlasnik, a to što je nekretnina uključena u ostavinsku raspravu može se pripisati (tek) shvaćanju tužitelja da će se pravo vlasništva cjelovito sređivati nakon toga sa svim upisanim suvlasnicima, a ne tezi tuženika da nekretnina predstavlja ostavinsku imovinu njihove majke.

15. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2), st. 2. i 3. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj u odnosu na tuženika suvlasnik nekretnine u 32/108 dijela i pod toč. II. izreke u cijelosti.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, te je tužitelju priznao troškove navedene pod toč. 38. obrazloženja.

17. S obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio presudu to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

17.1. Kako tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom zahtjeva radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, to bi po ocjeni ovoga suda imao pravo na trošak u cijelosti primjenom čl. 154. st. 5. ZPP. Međutim, da bi imao pravo na naknadu troškova postupka tužitelj je bio dužan postaviti zahtjev do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, odnosno do kraja zaključenja glavne rasprave u ovom postupku smislu čl. 164. st. 3. ZPP.

17.2. Iz stanja u spisu proizlazi da tužitelj nije postavio zahtjev sukladno čl. 164. st. 3. ZPP, s obzirom da je punomoćnik tužitelja zahtjev podnio 7. listopada 2024. u 11,11 sati putem e-komunikacije, dok je glavna rasprava zaključena toga dana u 9,34 sati. Tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troškova u podnescima tijekom postupka, a niti prije zaključenja glavne rasprave u postupku koji je prethodio ovom ponovljenom postupku, pa iako nije relevantno valja primijetiti da je prvostupanjski sud u okviru odluke o troškovima postupka tužitelju priznao nagradu za zastupanje po odvjetniku na pretežitom broju ročišta na kojima je bio osobno prisutan (u određenoj fazi postupka nije bio zastupan po odvjetniku) ili uopće nije bio prisutan.

17.3. Kako tužitelj radi nepravovremeno postavljenog zahtjeva nema pravo na naknadu troškova na teret druge strane, to je pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti ovaj sud uvažavanjem žalbe tuženika preinačio odluku o troškovima postupka pod toč. III. izreke i odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP.

18. O troškovima žalbenog postupka ovaj sud nije donosio odluku s obzirom da stranke nisu zahtijevale naknadu troškova.

U Varaždinu 27. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek