REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 137 P-9369/23-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Križanecu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupano po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice HŠ i punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika CŠ, dana 27. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3 ugovora o kreditu, broj ugovora: broj: 228-50-3625871, potpisanog/sklopljenog dana 28. kolovoza 2006. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te ĐŠ, kao sudužnika, kojom je određeno da se (tužitelju) naplaćuje naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 451,69 eur/3.402,51, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 31. kolovoza 2006. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 602,31 eur, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je sa tuženikom dana 28. kolovoza 2006. godine sklopio ugovor o kreditu. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita te mu je ista naplaćena 30. kolovoza 2006. godine u iznosu od 3.402,51 kn. Navodi da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju. Iz ugovora nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji te se time radi o jednostranoj odluci tuženika jer se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Iz ovoga proizlazi da je samo tuženi kao jedna od stranaka odredila iznos naknade za obradu kredita. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st.1 Zakona o zaštiti potrošača koja kaže da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2. istog čl. Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, a potrošač na isti nije imao utjecaja pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj se također poziva na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima kojom odredbom je određeno da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita isplatiti određenu svotu novca a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz iste odredbe ne proizlazi da bi tuženi mogao naplatiti tužitelju ulaznu jednokratnu naknadu. Kako je tuženi stekao utuženi iznos bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ovom tužbom traži povrat navedenog iznosa sa kamatama kako je zatraženo te predlaže da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. ugovora o kreditu. Također potražuje parnični trošak.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava osnov, ne osporava visinu, stavlja prigovor potrošača.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, saslušan je tužitelj.

4. Ocjenom ovako provedenog dokaznog postupka ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kako je i odlučeno u izreci ove presude.

5. Nije sporno da je tužitelj potpisnik kredita sa ovdje tuženikom, te da se tuženi obvezao isplatiti tužitelju iznos od 22.250,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

6. Nije sporno da je tuženi "trgovac" u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, nije sporno da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Također nesporno proizlazi da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, obračunatu s datumom isplate. Također nije sporno da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, kao i to da je tužitelj prilikom isplate kredita isplatio 3,30% naknadu za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 3.402,51 kn odnosno 451,69 eur.

7. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva izvedeni su svi po strankama predloženi dokazi.

8. Ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita sadržano je u čl. 3. Ugovora o kreditu.

9. Odredbom čl. 173. st. 1. tada važećeg Zakona o bankama tuženi je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U skladu s st. 3. toč.4. čl. 173. pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje banka zaračunava korisniku kredita.

10. Sud je saslušao tužitelja koji je naveo da mu je kredit trebao za kupnju auta te je kredit otplatio. Ugovor je pročitao, vidio je tu odredbu o jednokratnoj naplati za obradu kredita. Ugovor je dobio unaprijed odštampan pa ga je trebao samo potpisati, nije mogao pregovarati niti išta mijenjati vezano za tu odredbu. Pitao je zašto plaća tu jednokratnu naknadu u banci, nisu mu znali odgovoriti, čak su mu rekli da je to tako. Ukoliko ne bi platio tu naknadu ne bi mogao dobiti kredit, trebao mu je auto a u međuvremenu ga je i prodao.

11. Tužitelju je prije sklapanja ugovora najkasnije ova odredba morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Očito iz onoga što je tužitelj izjavio istom ta ugovorna odredba nije bila protumačena, rečeno mu je da je to tako te mu nisu znali konkretno odgovoriti što ovaj sud ne može nikako prihvatiti u smislu ponašanja banke prema tužitelju kao potrošaču.

12. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o parničnome postupku odlučno je ocijeniti bi li tuženi pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni letci ni sama ugovorna odredba čl. 10. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koja se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženi mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Odredbe čl. 1021. do 1024 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kako potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZPP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojim se ti troškovi mogu promijeniti.

17. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi koje je opisao tuženi (operativni troškovi rada djelatnike banke uključivo IT zaposlenika, materijalni troškovi uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora, isplata kredita, arhiviranje kreditnog spisa i sl.) takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

18. Može se zaključiti da su troškovi koji su prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

19. Zbog svega navedenoga odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je sud presudio kao u toč. I izreke.

20. Imajući na umu navedeno, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 3.402,51 kn odnosno 451,69 eur.

21. Tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena i zakonska zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće prvog idućeg dana nakon plaćanja pa do isplate.

22. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

23. Prigovor zastare od strane tuženika također nije osnovan.

24. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020 (SU-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka st. I ove presude još nije pravomoćna pa nije počelo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren prema OT I to za sastav tužbe 50 bodova, podnesak od 5.12.2023. 50 bodova, ročište 1.10.2024. 50 bodova, ročište 10.2.2025. 50 bodova, ročište za objavu 25 bodova odnosno ukupno 225 bodova ili 450,00 eur. Tom iznosu treba pribrojiti 25% PDV-a, tako da je trošak 562,50 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur, te trošak sudske pristojbe na presudu u visini od 26,54 eur, tako da je ukupan trošak tužitelja u ovom postupku 602,31 eur.

U Zagrebu, 27. ožujka 2025. godine

Sudac

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- pun tužitelja

- pun. tuženika