Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-468/2023-19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom društvu Rački i Kolege, Zagreb, Vlaška 50A, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 18. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja, odvjetnika Ivana Račkoga i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Andreje Nejak Bićanić, Karlovac, Sarajevska 2, dana 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012034162 sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 17. listopada 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, dana 20. listopada 2006. pod brojem OU-1121/2006.,

u dijelu čl. 4. glasi ".... po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana ... Kamata se obračunava u CHF ...";

u čl. 5. st. 2. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.";

u čl. 6. st. 2. glasi: " ... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…";

Poslovni broj: 468/2023-19

u čl. 11. st. 8. glasi: „ Potpisom ovog ugovora ugovorne stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune ....";

u čl. 11. st. 9. glasi: " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 2.289,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 9,21 EUR od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 9,90 EUR od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,57 EUR od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,30 EUR od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,00 EUR od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,36 EUR od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,36 EUR od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,80 EUR od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,38 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,85 EUR od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,69 EUR od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,28 EUR od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,91 EUR od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,83 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,92 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,12 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,11 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,24 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,06 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,13 EUR od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 26,55 EUR od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 33,51 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,28 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 26,54 EUR od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 35,70 EUR od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 47,12 EUR od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 39,25 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 42,10 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,27 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,84 EUR od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,10 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,12 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 68,29 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

Poslovni broj: 468/2023-19

- na iznos od 61,90 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,87 EUR od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,99 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,37 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,46 EUR od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,71 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,95 EUR od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,77 EUR od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,85 EUR od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,87 EUR od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,25 EUR od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,80 EUR od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,89 EUR od 01.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,57 EUR od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,02 EUR od 01.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,37 EUR od 01.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,90 EUR od 01.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 53,66 EUR od 01.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 58,12 EUR od 01.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 58,34 EUR od 01.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 56,46 EUR od 01.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 51,46 EUR od 01.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 51,33 EUR od 01.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 52,41 EUR od 01.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 54,43 EUR od 01.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 57,52 EUR od 01.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 55,91 EUR od 01.11.2013. godine do isplate

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Poslovni broj: 468/2023-19

stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe, a koji u dijelu u čl. 1. glasi: „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.430,91 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita".

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi dana 17. listopada 2006. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 9012034162 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, dana 20. listopada 2006. pod brojem OU-1121/2006., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 19.430,91 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjeniva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10 % godišnje. Dokaz: - ugovor o kreditu broj 9012034162 od 17. listopada 2006.

- otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope od 20. listopada 2006.

- plan otplate

- službenim putem od tuženika pribaviti dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu i to: otplatni plan s promjenama kamatne stope, pregled prometa po kreditu, knjigovodstvenu karticu

- saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja

2. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet.

Dokaz: - obavijest banke o prijevremenoj otplati kredita na dan 18. studenog 2013.

- provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja

3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.g., utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu

Poslovni broj: 468/2023-19

pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.

Dokaz: - presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,

- presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine*

(zbog opsežnosti istih presuda upućuje se na Internet stranice Udruge Franak, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje su navedene presude objavljene u cijelosti)

4. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.

Dokaz: - presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013.

- presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018.

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/18-11 od 3.9.2019. (zbog opsežnosti iste presude upućuje se na Internet stranicu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, gdje su navedene presude objavljene u cijelosti)

5. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008.g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. 3

6. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u

Poslovni broj: 468/2023-19

posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."

7. Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača .... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača NN 19/22).

8. Tužitelj je dopisom od 31. svibnja 2023. preporučenom pošiljkom od tuženika zatražio dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa. Tuženik nije dostavio zatraženu dokumentaciju. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev navođenjem preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP-a.

Dokaz: - dopis tužitelja od 31. svibnja 2023.

- potvrda tuženika o primitku zahtjeva (e-mail)

- provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a po predmetnom Ugovoru o kreditu

9. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da nakon zakazane i provedene rasprave, sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku donese sljedeće rješenje:

"I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da u sudski spis dostavi dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu Ugovor o kreditu broj 9012034162 od 17. listopada 2006. i to: otplatni plan s promjenama kamatne stope, pregled prometa po kreditu, knjigovodstvenu karticu."

i presudu

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012034162 sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 17. listopada 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, dana 20. listopada 2006. pod brojem OU-1121/2006., a koji u dijelu u čl. 1.glasi: „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.430,91 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan korištenja kredita";

Poslovni broj: 468/2023-19

u dijelu čl. 4. glasi ".... po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana... Kamata se obračunava u CHF...";

u čl. 5. st. 2. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.";

u čl. 6. st. 2. glasi: " ... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…";

u čl. 11. st. 9. glasi: " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CH te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 6.000,00 EUR / 45.207,00 kn sa zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana, s time da tužitelj sukladno čl.186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev sa svakim pojedinačnim iznosom na koji se obračunava zakonska zatezna kamata nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

Poslovni broj: 468/2023-19

10. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno specificirao podneskom od 2. 1. 2025. u kojem navodi da je pred naslovnim sudom u tijeku je postupak koji se vodi između gore navedenih stranaka, pod gore navedenim poslovnim brojem, a radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete i stjecanja bez osnove. Tužitelj je zaprimio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka i procjenitelja Daria Jankovića, dipl. oec., a koji nalaz i mišljenje se odnosi na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a po zaključenom predmetnom Ugovoru o kreditu broj: 9012034162 sklopljenog između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, zaključenog dana 17. listopada 2006. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, dana 20. listopada 2006.g pod brojem OU- 1121/2006. U predmetnoj pravnoj stvari, na temelju utvrđenja i izračuna iz nalaza, vještak je utvrdio tečajne razlike za CHF koje je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 1. studenog 2011. godine do 1. studenog 2013. godine u ukupnom iznosu 2.289,87 EUR. Tužitelj u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka i procjenitelja Dario Janković dipl. oec., a obzirom da je isti napravljen stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke.

11. Glede zahtjeva tuženika da se od utvrđene razlike oduzmu negativne razlike, tužitelj ističe da se isti ne mogu uzeti u obzir jer tuženik nije postavio formalni točno specificiran zahtjev u vidu protutužbe ili prigovora radi pobijanja, (a i da je, isti bi bio neosnovan budući je kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare potraživanja pet godina sukladno čl. 225. ZOO, pri čemu zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, odnosno od neosnovanog stjecanja). Također, Županijski sud u Zagrebu je u t. 40. obrazloženja presude Gž-2060/2023-2 od 7. studenog 2023. izrazio stajalište, koje ima i tužitelj; a to je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja.

Dokaz: presuda Županijskog suda u Zagrebu,Gž-2060/2023-2 od 7. studenog 2023., dostavljena uz podnesak tužitelja od 14. veljače 2024.

12. Prema tome, u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, koji postavlja u skladu s odredbom čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku i predlaže sudu po zaključenju glavne rasprave donijeti sljedeću presudu:

a koji u dijelu u čl. 1.glasi: „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.430,91 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita";

u dijelu čl. 4. glasi ".... po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana... Kamata se obračunava u CHF...";

Poslovni broj: 468/2023-19

u čl. 5. st. 2. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.";

u čl. 6. st. 2. glasi: " ... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…";

u čl. 11. st. 9. glasi: " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CH te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.

- na iznos od 9,21 EUR od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 9,90 EUR od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,57 EUR od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,30 EUR od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,00 EUR od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,36 EUR od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,36 EUR od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,80 EUR od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,38 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,85 EUR od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,69 EUR od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,28 EUR od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,91 EUR od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,83 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,92 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,12 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,11 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,24 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,06 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,13 EUR od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 26,55 EUR od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 33,51 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,28 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 26,54 EUR od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 35,70 EUR od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 47,12 EUR od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 39,25 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

Poslovni broj: 468/2023-19

- na iznos od 42,10 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,27 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,84 EUR od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,10 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,12 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 68,29 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 61,90 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,87 EUR od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,99 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,37 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,46 EUR od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,71 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,95 EUR od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,77 EUR od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,85 EUR od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,87 EUR od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,25 EUR od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,80 EUR od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,89 EUR od 01.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,57 EUR od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,02 EUR od 01.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,37 EUR od 01.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,90 EUR od 01.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 53,66 EUR od 01.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 58,12 EUR od 01.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 58,34 EUR od 01.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 56,46 EUR od 01.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 51,46 EUR od 01.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 51,33 EUR od 01.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 52,41 EUR od 01.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 54,43 EUR od 01.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 57,52 EUR od 01.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 55,91 EUR od 01.11.2013. godine do isplate

Poslovni broj: 468/2023-19

iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

13. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj pogrešno smatra da je ustao stupnjevitom tužbom u smislu odredbe čl. čl. 186. b. st. 2. i st. 3. ZPP, a što nesporno nije, budući da u tužbi nije istaknuo manifestacijski zahtjev te je pored toga, uz tužbu, dostavio cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Stoga se predlaže Naslovnom sudu da sukladno odredbi čl. 109. ZPP pozove tužitelja na ispravak odnosno dopunu tužbe, pod prijetnjom odbačaja, a u smislu odredbe čl.186. st. 1. ZPP.

14. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.

15. Postavljeni tužbeni zahtjev

Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 6.000,00 EUR, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju.Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te se očituje kako slijedi. Značaj presuda iz kolektivne zaštite potrošača Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je

Poslovni broj: 468/2023-19

potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor.

16. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti.

Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.

17. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi

Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije

Poslovni broj: 468/2023-19

znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen.

18. Pojedinačni pregovori

Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12.

Prilog: Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 1

19. Opći uvjeti poslovanja koji su bili na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine

Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

Poslovni broj: 468/2023-19

20. Mogućnost izbora

Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Kao što je već navedeno, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

21. Promjenjivost uvjeta na tržištu

Nadalje, iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine proizlazi:

„Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu , no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“

Dakle, jasno je da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Štoviše, bilo bi sasvim iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti.

Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj.

22. Valutna klauzula

U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te

Poslovni broj: 468/2023-19

prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Zakon o obveznim odnosima valutnu klauzulu izričito dopušta. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja.

23. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO- a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

24. Tuženik osporava osnovanost zahtjeva tužitelja kojim traži da se odredba čl. 11. st. 8. kojom je ugovorena primjena Općih uvjeta tuženika utvrdi ništetnom. U pogledu pretpostavki kojima se mora udovoljiti da bi se pojedina odredba Općih uvjeta ugovora mogla utvrditi ništetnom, tuženik podsjeća kako je odredbom čl. 296. st. 1. ZOO propisano cit. „ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.“ S obzirom da Opći uvjeti tuženika, a čiju su primjenu stranke suglasnošću svojih volja ugovorile na predmetni kreditni odnos, bili odobreni od nadležnog tijela (Hrvatske narodne banke) te ni u jednom trenutku nije bila dovedena u pitanje

Poslovni broj: 468/2023-19

njihova valjanost, niti je tužitelj u prilog svojih tvrdnji ponudio ijedan dokaz kojim bi učinio vjerojatnim, a kamoli dokazao izvjesnim, da su odredbe Općih uvjeta tuženika prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja sastavljača, ovdje tužitelja (potrošača), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to niti nema mjesta osnovanosti tvrdnji tužitelja kako se u konkretnom slučaju radi o pojedinim odredbama Općih uvjeta ugovora koje su ništetne. Drugim riječima, sama činjenica što su stranke na predmetni kreditni odnos ugovorile primjenu Općih uvjeta tuženika ne dovodi do automatskog zaključka kako su Opći uvjeti ništetni iz pukog razloga jer je primjena istih ugovorena na potrošački ugovor o kreditu. Radi navedenog, tuženik tvrdnje tužitelja o navodnoj ništetnosti Općih uvjeta tuženika odbacuje kao paušalne, promašene i nedokazane.

25. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske vezana uz valutnu klauzulu Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezan uz valutnu klauzulu Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

27. Stav Vlade RH i Hrvatske narodne banke vezan uz valutnu klauzulu Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

28. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Nema mjesta direktnoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude. Tuženik stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda

Poslovni broj: 468/2023-19

utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

29. Prigovor zastare

Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Naime, u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak te je na postavljeno pitanje dao sljedeći odgovor:

„Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev-2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH donio je objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. godine (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u

Poslovni broj: 468/2023-19

CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su- IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite”

Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća.

Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće.

30. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno „preplaćenih“ iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018. godine. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

31. Visina tužbenog zahtjeva

Slijedom svega naprijed navedenog, a budući tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, tuženik ističe kako nije osnovano raspravljati niti o visini tužbenog zahtjeva. Međutim, opreza radi, tuženik ističe sljedeće. Tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti kolike je iznose, izražene u eurima po mjesecima, prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kuna na dan isplate kredita. Međutim, a nastavno na takve navode tužitelja, tuženik ističe kako se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložio tužitelj, a obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu. U slučaju da vještačenje bude određeno te da Naslovni sud takav zadatak dodijeli vještaku, tuženik predlaže da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom

Poslovni broj: 468/2023-19

izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Slijedom navedenog, tuženik napominje da sve i kad bi se eventualno utvrdila visina tužbenog zahtjeva na način kako to predlaže tužitelj, a što tuženik izričito osporava, svakako je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate.

32. Zaključak

Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga:

-nastupila je zastara potraživanja tužitelja;

-utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet;

-nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude;

-valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

-u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

-tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka;

-nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja,

Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

33. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu od 17. 10. 2006., otplatnu tablicu za prikazom efektivne kamatne stope od 20. 10. 2006., plan otplate, obavijest banke o prijevremenoj otplati kredita na dan 18. 11. 2013., dopis tužitelja od 31. 5. 2023., potvrdu tuženika o primitku zahtjeva (e-mail), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezan uz švicarski franak" objavljen u Biltenu o bankama br. 12, Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od1. 11. 2004. do 14. 7. 2009., izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D&S d.o.o., te saslušanjem tužitelja.

34. Predmetnom tužbom tužitelj postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi vezanih za kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te kondemnatorni zahtjev s osnove naknade štete odnosno stjecanja bez osnove novčanog iznosa kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen.

35. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o kreditu broj 9012034162 od 17.10.2006. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.430,91 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan

Poslovni broj: 468/2023-19

korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 5,10 %1. Rok otplate kredita je 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% (čl. 11.3).

36. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

37. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka (tj. prednica tužene banke) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

38. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga

Poslovni broj: 468/2023-19

zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

41. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

42. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

43. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

44. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja

Poslovni broj: 468/2023-19

valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

45. Međutim u konkretnom slučaju, tuženik nije predlagao (personalne) dokaze na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita, odnosno nije predlagao saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali na strani banke u sklapanju ugovora.

46. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelj tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.

47. Na temelju izvedenih dokaza, prema stajalištu ovoga suda ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora. Sve to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze.

48. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

49. Dakle, takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO). Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan

Poslovni broj: 468/2023-19

čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

50. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

51. Tuženik je u Ugovoru o kreditu ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na isto navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) su protivni kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

52. Iz navedenog ugovora razvidno je kako tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope i istovremeno ugovara valutnu klauzulu, pri čemu tuženik nije odredio elemente za koje veže promjene i način promjene kako valutne klauzule tako i kamatne stope, pri čemu je tuženik nedvojbeno nametnuo odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, uzrokujući znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to na štetu tužitelja.

53. Dakle, dijelovi ugovornih odredbi koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu su ništetni, stoga je temeljem svega navedenoga odlučeno kao u t. I. izreke presude.

54. Odbijen je dio zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe:

a koji u dijelu u čl. 1. glasi: „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.430,91 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita";

55. Naime, navedenom ugovornom odredbom određena je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, a koji iznos je tužena banka isplatila tužitelju. Ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da definira obvezu tužene, a ne tužitelja, a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita pravni posao ne može postojati. Stoga je odlučeno kao u t. IV. izreke presude.

56. Tuženik navodi kako je tužiteljevo potraživanje u zastari jer je istekao petogodišnji zastarni rok od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prigovor zastare je u cijelosti neosnovan i protivan ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2). Naime, prema istom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su

Poslovni broj: 468/2023-19

primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, razvidno je kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan i kako potraživanje tužielja nije u zastari, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužitelj tek ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

57. Na okolnost visine kondemnatornog zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D&S d.o.o.

Nalaže se vještaku izračunati:

- koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno, sve izraženo u valuti euro počevši od početka otplate kredita do isplate kredita,

- da vještak u obzir uzme negativne vrijednosti odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

58. U nalazu i mišljenju. od 18. prosinca 2024. vještak je utvrdio:

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen 16.235,57 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 17.252,73 kune, a negativne razlike (u korist tužene) 1.017,16 kuna,

- iskazano u eurima razlika zbog ugovorene valutne klauzule iznosi 2.154,86 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 2.289,87 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 135,01 euro,

- pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 tablice u kunama, a u stupcu 18 u eurima.

59. U pisanom očitovanju od 29. siječnja 2025. sudski vještak se očitovao na prigovore tuženika u podnesku od 17. siječnja 2025. godine u kojem tuženik naglašava da se radi o prigovorima pravne prirode pri čemu navodi kako se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već da se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih stranaka. Vještak ne može odgovarati na prigovore pravne prirode. Dakle. vještak je u cijelosti postupio prema nalogu suda, nalaz je jasan, određen i detaljno obrazložen, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti. Radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Stranke nisu tražile da vještak nalaz iznese usmeno.

60. Sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike. Ovaj sud navodi da je nesporno da tuženik i nije stavio prigovor radi prebijanja, niti protutužbeni zahtjev uperen na sporne potplate. Sud ne smije samoinicijativno navedene tražbine prebijati jer je vezan granicama postavljenih zahtjeva stranaka. Ako takvog zahtjeva od strane kreditora nema, u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, nema niti obveze suda isto uvažavati.

61. Slijedom svega navedenoga tuženik je dužan tužitelju na ime stečenog bez osnove s osnove razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog

Poslovni broj: 468/2023-19

anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita platiti iznos od 2.289,87 eura.

62. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

63. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP), naime, tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u vezi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi pa tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak.

64. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku je odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova, kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.t.1.), zastupanje na ročištu 5. 11. 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 6. 2. 2024. – očitovanje na odgovor na tužbu iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastavljanje podneska od 2. 1. 2025. – očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.) i zastupanje na ročištu 18. 2. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja od 175,00 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 1.425,00 eura. Tužitelju nije dosuđen trošak za pristup na ročište za objavu presude, jer je isto odgođeno, dakle, nije niti održano. Tužitelju nije dosuđeni ni trošak za sastavljanje zahtjeva za dostavu dokumentacije po Tbr.32 Tarife jer je isti sastavljen prije pokretanja ovog postupka, te nije obuhvaćen navedenim Tbr.32.

65. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 27. ožujka 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Poslovni broj: 468/2023-19

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Rački i Kolege, Zagreb, Vlaška 50A

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte