REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1350/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Anđela Bošković Rajković, u pravnoj stvari tužitelja ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Nataša Maletić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. -a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Saša Poldan, odvjetnik u ZOU Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, Rijeka, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, P-468/2019-27 od 24. siječnja 2023., u sjednici vijeća 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, P-468/2019-27 od 24. siječnja 2023. u točkama I., II., III. i V. izreke te u dijelu točke VI. izreke kojim je u cijelosti odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka na teret tužitelja.

II.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 439,64 EUR.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tuženikova žalba protiv dijela točke VI. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola, P-468/2019-27 od 24. siječnja 2023. kojim je djelomično odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka preko iznosa dosuđenog točkom V. izreke.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 2.1. Ugovora o kreditu broj 112-50- 2834570 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 16. svibnja 2005., a koja glasi „…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“ te zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, i to u članku 1. u dijelu koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja…“ i u čl. 7.1. u dijelu koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća…“, kao i zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u iznosu 1.891,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama navedenima u točki III. izreke prvostupanjske presude.

Odluka prvostupanjskog suda:

2. Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, točkom II. prihvatio je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, točkom III. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju 1.854,94 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama navedenima u točki III. izreke prvostupanjske presude, dok je točkom IV. odbio zahtjev za isplatu 36,44 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos. Točkom V. izreke prvostupanjski sud naložio je tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.189,93 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi navedenoj u toj točki izreke. Točkom VI. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška preko dosuđenog, te zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik djelomično i to u toč. I., II., III., V. i VI. izreke.

3.1.

U žalbi navod da je tužitelj tužbu utemeljio na presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 14. svibnja 2015., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i da su te presude donesene u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Slijedom navedenog, u ovom konkretnom sporu na tužitelju je bio teret dokaza da su sporne ugovorne odredbe ništetne.

3.2.

Tuženik smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu koja glasi: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ jasna, razumljiva i uočljiva, te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3.3.

Tuženik dalje ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te je na temelju vlastite procjene donio odluku o prihvaćanju ponude za zaključenje Ugovora o kreditu.

3.4.

Tuženik tvrdi da nije svojevoljno mijenjao kamatnu stopu kako bi ostvario neki ekstra profit na štetu tužitelja već je kamatnu stopu mijenjao kada su mu to nalagali zakoni tržišta.

3.5.

Tuženik navodi da je u trenutku podnošenja tužbe kao i donošenja presude, ugovor o kreditu bio ispunjen odnosno ispunjenjem je prestao proizvoditi pravne učinke među strankama, pa smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO-a) koja propisuje:

„Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.“ Dakle, sporni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve i kada bi bio ništetan, u konkretnom slučaju, po svojem karakteru, u odnosu na cijeli ugovor je manjeg značaja, pa se ništetnost ne može isticati u ovom postupku.

3.6.

Dalje, tuženik i u odnosu na valutnu klauzulu ističe da je prvostupanjski sud na temelju konkretnih činjenica i okolnosti trebao utvrđivati jesu li ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti i u konkretnom slučaju, a ne se pozivati na utvrđenje iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/19 i Revt-2221/18, pa drži da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega je, prema stavu tuženika, prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a).

3.7.

Ističe da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

3.8.

Tuženik navodi da tužitelj ni u pogledu valutne klauzule nije mogao isticati ništetnost s obzirom da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja.

3.9.

Ističe da je sud pogrešno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva. Sud je provođenjem financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja visinu utvrdio na način da je utvrdio razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu tuženika i iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu, primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,85 % godišnje. Time je sud faktično zamijenio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj su se stranke suglasile prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa.

3.10.

Tuženik dalje navodi da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Tečaj valute CHF je padao u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Tako je tužitelj na početku otplate zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta. Stoga je, prema mišljenju tuženika, prvostupanjski sud trebao odbiti iznos negativnih razlika.

3.11.

Ističe žalbeni prigovor da prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate na pojedine iznose, a pri tome uopće ne obrazlaže zašto je tuženik bio nepošten prilikom stjecanja, a sve u smislu čl. 1115. ZOO-a, slijedom čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a počinjena je i bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a.

3.12.

Tuženik navodi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije bio na snazi niti jedan zakon koji bi nalagao tuženiku kao banci da u ugovorima o kreditu ili u svojim općim uvjetima definira egzaktne kriterije o kojima ovisi promjena kamatne stope. Takva obveza uvedena je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.

3.13.

Tuženik navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a.

3.14.

Ističe da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare za pojedinačne restitucijske zahtjeve, već da je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a počeo teći u trenutku povećanja imovine stjecatelja pri čemu nije relevantno kada je vjerovnik za to saznao.

3.15.

Tuženik se žali i na odluku o troškovima postupka navodeći da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna odluka i o troškovima postupka. Sud uopće nije cijenio koji troškovi postupka su bili potrebni sukladno čl. 155. ZPP-a.

3.16.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.15.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod toč. 3.1. i 3.6., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (VTSRH, Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014., VSRH, Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate , TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a), a nastavno važećim odredbama ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

a za takvo utvrđenje je sud, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici.

4.4.1.

Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.5.

Nadalje, u odnosu na žalbene razloge citirane pod toč. 3.2. i 3.7., treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07).

4.6.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u čl. 3. u se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

4.7.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. To stoga što tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. u suprotnosti s odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, kao i odredbama ZOO-a, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanog u presudi Pž-7129/2013-4, prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

4.8.

Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kojem je sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (čl. 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a). 4.9.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

4.10.

Dakle, uvažavajući sve prethodno navedeno pod toč. 4.5. - 4.9., otklonjen je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.2. i 3.7. ali i onaj istaknut pod 3.3., pri čemu, odgovarajući na ovaj prigovor, valja još jednom ponoviti da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva (na što upire tuženik), a to u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

4.10.1. Pored činjenice da je utvrđeno da je tuženik postupao nepošteno, ugovarajući s tužiteljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način kako su te odredbe navedene u ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, a koje odredbe su ništetne, potpuno je pravno irelevantan žalbeni navod tuženika istaknut pod 3.4. - da nije svojevoljno mijenjao kamatnu stopu kako bi ostvario neki ekstra profit na štetu tužitelja već je kamatnu stopu mijenjao kada su mu to nalagali zakoni tržišta.

4.11.

Što se tiče valutne klauzule (žalbeni prigovor pod toč. 3.13.), njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.11.1. Valutna klauzula sadržana u čl. 22. st. 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.11.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a. 4.12.

Vezano za žalbeni prigovor pod 3.12., kojim tuženik upire na činjenicu da nijednim propisom nije bilo predviđeno da banka u ugovorima o kreditu ili u svojim općim uvjetima mora definirati egzaktne kriterije o kojima ovisi promjena kamatne stope, žalitelju valja skrenuti pozornost da je da prvostupanjski sud u svojoj odluci jasno naveo propise i argumente na kojima je utemeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a osim toga, takva obveza tuženika izvirala je iz općih načela obveznog prava i to načela o savjesnosti i poštenju sudionika u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa (čl. 4. ZOO-a) te načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), koje temeljne pravne postulate je tuženik prekršio.

4.13.

U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen (žalbeni navod pod 3.5. i 3.8.), treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj odluci banaka i vezivanje anuiteta kredita prema tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO-a). Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora. Dakle, uzroci ništetnosti su usmjereni, ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju, osim mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) i čl. 4. ZOO-a, te izmjene, kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju, posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. - 19.).

4.14.

U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu čl. 1115. ZOO-a (točka 3.11.), valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te s obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, tada takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja.

4.15.

U pogledu žalbenog razloga istaknutog pod 3.14., navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan iz razloga koje prvostupanjski sud navodi pod točkom 13. obrazloženja svoje odluke.

4.15.1.

Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

4.16.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da se prihvaćanjem restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti implicira primjena fiksne kamatne stope i da ugovaranje valute CHF nije uzrokovalo neravnotežu jer je tužitelj na početku otplate zbog manjeg tečaja plaćao manje iznose anuiteta kredita. Suprotno žalbenim navodima, ne mogu se uzeti u obzir iznosi koje je tužitelj platio po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, jer se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati obzirom na utvrđene „negativne iznose“ obzirom na razdoblje kada je tužitelj platio manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj, odnosno plaćanjem tih anuiteta tužitelj ništa nije stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

4.16.1. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora. S obzirom da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u vrijeme sklapanja ugovora je iznosila 5,85%, što prvostupanjski sud utvrđuje kao nesporno među strankama, a žalba to utvrđenje ne dovodi u pitanje, na ugovorni odnos se treba primijeniti odredbu o kamati po stopi u visini 5,85%, sve do trenutka dok na propisani način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.16.2. Kako tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nadomjestio na propisani način valjanom odredbom, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između ugovorene kamatne stope od 5,85% i stope koju je tuženik obračunavao u spornom razdoblju, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani. Drugim riječima, kako se u odnosu na ništetni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da ta odredba nije ni postojala, primjenjuje se ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora te tužitelju kao potrošaču jedino predvidiva, a to je 5,85%, zbog čega su neosnovani i žalbeni navodi da je time sud faktično zamijenio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi.

4.16.3. U konačnici, to znači da je pravilno prvostupanjski sud, dosudio tužitelju iznos naveden u izreci koji predstavlja efekt preplaćenog iznosa kredita u kunama uslijed promjene tečaja, umanjenog za tečajnu razliku u preplaćenoj kamati uslijed promjene kamatnih stopa, a sve sukladno zahtjevu tužitelja.

4.16.4. Uvažavajući navedeno pod 4.16. do 4.16.3., otklonjeni su žalbeni razlozi tuženika navedeni pod 3.9. i 3.10.

4.17.

Kako je tuženik u žalbi naveo, a vezano za odluku o troškovima postupka, da pobija prvostupanjsku presudu u točkama V. i VI. koje se odnose na odluku o troškovima postupka, a imajući u vidu da točka VI. sadrži i dio kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom dijela zatraženih troškova, žalbeni sud je imao u vidu da tuženik nema pravni interes u tom dijelu pobijati odluku prvostupanjskog suda, već samo u dijelu točke VI. kojim je u cijelosti odbijen njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove postupka, te u točki V. kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu 2.189,93 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, slijedom čega je, u skladu sa čl. 366. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 358. st. 3. ZPP-a, odbacio žalbu protiv dijela točke VI. izreke na način kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

4.17.1. Tuženik odluku o troškovima postupka iz točke V. izreke odluke prvostupanjskog suda, te točke VI. izreke u dijelu u kojem nije uspio sa svojim zahtjevom za naknadu troškova postupka, nije konkretno pobijao, već je pobijanje vezao uz tvrdnju da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna odluka i o troškovima postupka te da prvostupanjski sud uopće nije cijenio koji troškovi postupka su bili potrebni sukladno čl. 155. ZPP-a.

4.17.2. Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

4.17.3. Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima obrazložio u točkama 40. – 44. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 439,64 EUR tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude drugostupanjske odluke.

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić