Republika Hrvatska
Županijski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž R-1074/2022-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tužene Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-102/2019-41 od 8. rujna 2022., na sjednici vijeća 27. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-102/2019-41 od 8. rujna 2022.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 195.158,08 kn/25.901,93 eura[1] sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Točkom II. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 43.812,50 kn/5.814,92 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22. 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana te potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od travnja 2011. do prosinca 2013.
7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sljedeće:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika ...,
- da je tuženik izdavao tužitelju višednevne radne naloge za obavljanje poslova njegova radnog mjesta,
- da je sukladno izvještajima sačinjenim na temelju izdanih radnih naloga tuženica vodila evidenciju rada tužitelja i temeljem iste isplatila plaću tužitelju u utuženom razdoblju,
- da tužitelj za vrijeme rada nije imao mogućnost napuštanja broda,
- da tužitelj na brodu nije stvarno radio 24 sata dnevno, već je imao vremena za odmor i spavanje,
- da je tužitelj nakon obavljenog posla koristio slobodne dane,
- da tuženica nije donijela rješenje o preraspodjeli radnog vremena, niti radu u turnusu.
7.1. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na čl. 41. st. 1. i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12, dalje: KU/08) i sadržajno na istovjetne odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 89/12, 89/12, dalje: KU/12), te čl. 33. st. 2. i 3., čl. 41. st. 1. do 4., čl. 33. i čl. 92. Zakona o policiji ("Narodne novine" br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15-dalje: ZP) kao i čl. 7. st. 3, čl. 82. st. 1., 86. i čl. 257. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje: ZR), zauzima stav da tužitelju pripada pravo na sporno uvećanje plaće za sve stvarno odrađene sate rada duže od redovnog radnog vremena (40 sati tjedno odnosno 160 sati mjesečno), pri čemu sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka zauzima stav da nije životno i logično da bi efektivni rad tužitelja trajao neprekidno 24 sata dnevno, već da ima vrijeme za odmor od 8 sati dnevno.
7.2. Stoga, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Željka Dekovića od 1. travnja 2021. u kojem je utvrdio, sukladno dokumentaciji tuženice, a uzevši u obzir 8 sati dnevnog odmora tijekom višednevne službe, da neisplaćeni dodatak za prekovremeni rad, rad noću, rad na državne blagdane te rad subotom i nedjeljom za utuženo razdoblje iznosi bruto 195.158,08 kn, pri čemu je izvršeno umanjenje za pasivno dežurstvo i dodatak za rad u turnusu isplaćenih tužitelju, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu naznačenog bruto iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.
8. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).
9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenice odlučne za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja koje utvrđenje tuženica neosnovano spori te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama.
10. Naime, pri pravilnom utvrđenju da je tužitelj kao policijski službenik kontinuirano višednevno boravio na brodu 24 sata dnevno sukladno izdanim radnim nalozima tuženice kao poslodavca, a tijekom kojeg boravka nije imao mogućnost napuštanja broda, ali je logično i životno da je imao vremena za odmor 8 sati dnevno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prekovremeni rad predstavlja vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu dulje od 40 sati tjednog redovnog rada umanjeno za 8 sati dnevnog odmora. Takav stav u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama Revr-1318/2016 od 26. listopada 2016., Rev-1925/2018 od 21. listopada 2020., Revr-1676/2015 od 11. travnja 2017., Rev-708/2019 od 17. veljače 2021.
11. Slijedom toga, pravilnom primjenom čl. 41. i čl. 44. KU/08 odnosno KU/12 i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 104/13, 150/13, 153/13-dalje:KU/13) kojima je u utuženom razdoblju bilo regulirano pravo službenika na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad na državne blagdane i neradne dane utvrđene zakonom i na Uskrs te rad subotom i nedjeljom, kao i relevantnih odredbi ZP-a i ZR-a, tužitelju pripada pravo na spornu razliku plaće, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, u visini utvrđenoj na temelju rezultata financijskog vještačenja. Tuženica neosnovana osporava utvrđenja proizašla na temelju danog nalaza i mišljenja financijske struke kojim je obračunata predmetna razlika plaće i kojim su utvrđeni svi bitni parametri za obračun iste kako je to prethodno obrazloženo, pri čemu tuženica tek u žalbi iznosi prigovore na nalaz i mišljenje vještaka na temelju kojega je utvrđena visina potraživanja tužitelja u smislu da je vještak za prekovremeni rad vršio obračun u vrijeme noćnog rada, naime taj prigovor nije iznosila u prvostupanjskom postupku.
12. U odnosu na žalbene navode tuženice u kojima tvrdi da sati rada za koje je tužitelju dosuđena sporna razlika plaće ne predstavljaju prekovremeni rad, već pasivno dežurstvo koje je tužitelju plaćeno, treba navesti da pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu te u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da je radnik odmah na raspolaganju poslodavcu tijekom svih 24 sata dnevno, dakle i za vrijeme odmora od osam sati tijekom jednog dana. Pri tome, treba dodati da je odredbom čl. 42. st. 1. ZR, kao i čl. 2. toč.1. i 2. Direktive 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, radno vrijeme definirano kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.
13. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o parničnom trošku primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife i to utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima tuženice.
14. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.
15. Tužitelju nije odmjeren trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).
U Rijeci 27. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Duško Abramović
