Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-39/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. iz OD Brlečić i partneri iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, zast. po pun. iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 12. ožujka 2025., u prisutnosti zz pun. tužitelja Elene Tot odvj. vježbenice u uredu Brlečić i partneri iz Varaždina, te zamj. pun. tuženika Gorana Ficka odvj. iz Varaždina, a dana 27. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732,da tužitelju FM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],u roku od 15 dana isplati iznos od 11.590,39 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na:

- iznos od 22,40 EUR od 01.07.2009. godine

- iznos od 0,22 EUR od 29.07.2009. godine

- iznos od 69,61 EUR od 01.08.2009. godine

- iznos od 74,89 EUR od 03.09.2009. godine

- iznos od 72,70 EUR od 01.10.2009. godine

- iznos od 68,37 EUR od 04.11.2009. godine

- iznos od 73,32 EUR od 08.12.2009. godine

- iznos od 81,24 EUR od 13.01.2010. godine

- iznos od 85,93 EUR od 06.02.2010. godine

- iznos od 84,25 EUR od 06.03.2010. godine

- iznos od 94,10 EUR od 07.04.2010. godine

- iznos od 93,40 EUR od 06.05.2010. godine

- iznos od 103,03 EUR od 08.06.2010. godine

- iznos od 126,03 EUR od 06.07.2010. godine

- iznos od 111,89 EUR od 07.08.2010. godine

- iznos od 144,10 EUR od 07.09.2010. godine

- iznos od 11,78 EUR od 26.09.2010. godine

- iznos od 0,89 EUR od 01.10.2010. godine

- iznos od 132,79 EUR od 06.10.2010. godine

- iznos od 0,91 EUR od 01.11.2010. godine

- iznos od 117,33 EUR od 06.11.2010. godine

- iznos od 1,02 EUR od 01.12.2010. godine

- iznos od 137,56 EUR od 07.12.2010. godine

- iznos od 2,83 EUR od 01.01.2011. godine

- iznos od 157,44 EUR od 06.01.2011. godine

- iznos od 3,60 EUR od 01.02.2011. godine

- iznos od 145,91 EUR od 08.02.2011. godine

- iznos od 4,88 EUR od 01.03.2011. godine

- iznos od 141,21 EUR od 08.03.2011. godine

- iznos od 5,32 EUR od 01.04.2011. godine

- iznos od 131,39 EUR od 06.04.2011. godine

- iznos od 6,42 EUR od 01.05.2011. godine

- iznos od 143,82 EUR od 06.05.2011. godine

- iznos od 10,11 EUR od 01.06.2011. godine

- iznos od 169,39 EUR od 07.06.2011. godine

- iznos od 12,89 EUR od 01.07.2011. godine

- iznos od 156,21 EUR od 06.07.2011. godine

- iznos od 18,95 EUR od 01.08.2011. godine

- iznos od 220,23 EUR od 09.08.2011. godine

- iznos od 20,23 EUR od 01.09.2011. godine

- iznos od 210,06 EUR od 06.09.2011. godine

- iznos od 17,84 EUR od 01.10.2011. godine

- iznos od 160,68 EUR od 06.10.2011. godine

- iznos od 17,28 EUR od 01.11.2011. godine

- iznos od 156,77 EUR od 08.11.2011. godine

- iznos od 17,04 EUR od 01.12.2011. godine

- iznos od 151,19 EUR od 06.12.2011. godine

- iznos od 17,73 EUR od 01.01.2012. godine

- iznos od 161,45 EUR od 06.01.2012. godine

- iznos od 18,42 EUR od 01.02.2012. godine

- iznos od 170,59 EUR od 07.02.2012. godine

- iznos od 18,28 EUR od 01.03.2012. godine

- iznos od 169,25 EUR od 06.03.2012. godine

- iznos od 17,42 EUR od 01.04.2012. godine

- iznos od 163,80 EUR od 06.04.2012. godine

- iznos od 17,73 EUR od 01.05.2012. godine

- iznos od 165,70 EUR od 08.05.2012. godine

- iznos od 17,82 EUR od 01.06.2012. godine

- iznos od 169,67 EUR od 06.06.2012. godine

- iznos od 17,17 EUR od 01.07.2012. godine

- iznos od 165,18 EUR od 06.07.2012. godine

- iznos od 17,22 EUR od 01.08.2012. godine

- iznos od 166,80 EUR od 07.08.2012. godine

- iznos od 16,72 EUR od 01.09.2012. godine

- iznos od 163,33 EUR od 06.09.2012. godine

- iznos od 15,65 EUR od 01.10.2012. godine

- iznos od 158,19 EUR od 06.10.2012. godine

- iznos od 15,74 EUR od 01.11.2012. godine

- iznos od 164,09 EUR od 06.11.2012. godine

- iznos od 16,27 EUR od 01.12.2012. godine

- iznos od 161,43 EUR od 06.12.2012. godine

- iznos od 16,30 EUR od 01.01.2013. godine

- iznos od 166,13 EUR od 06.01.2013. godine

- iznos od 14,37 EUR od 01.02.2013. godine

- iznos od 155,14 EUR od 06.02.2013. godine

- iznos od 15,50 EUR od 01.03.2013. godine

- iznos od159,73 EUR od 06.03.2013. godine

- iznos od 15,20 EUR od 01.04.2013. godine

- iznos od 165,21 EUR od 06.04.2013. godine

- iznos od 14,47 EUR od 01.05.2013. godine

- iznos od 159,86 EUR od 06.05.2013. godine

- iznos od 12,94 EUR od 01.06.2013. godine

- iznos od 149,38 EUR od 06.06.2013. godine

- iznos od 12,76 EUR od 01.07.2013. godine

- iznos od 147,16 EUR od 06.07.2013. godine

- iznos od 13,03 EUR od 01.08.2013. godine

- iznos od 146,83 EUR od 06.08.2013. godine

- iznos od 13,26 EUR od 01.09.2013. godine

- iznos od 153,07 EUR od 06.09.2013. godine

- iznos od 13,87 EUR od 01.10.2013. godine

- iznos od 160,57 EUR od 06.10.2013. godine

- iznos od 13,20 EUR od 01.11.2013. godine

- iznos od 157,07 EUR od 06.11.2013. godine

- iznos od 13,22 EUR od 01.12.2013. godine

- iznos od 160,82 EUR od 06.12.2013. godine

- iznos od 12,96 EUR od 01.01.2014. godine

- iznos od 158,48 EUR od 06.01.2014. godine

- iznos od 15,95 EUR od 01.02.2014. godine

- iznos od 146,57 EUR od 06.02.2014. godine

- iznos od 15,76 EUR od 01.03.2014. godine

- iznos od 148,66 EUR od 06.03.2014. godine

- iznos od 15,29 EUR od 01.04.2014. godine

- iznos od 145,17 EUR od 06.04.2014. godine

- iznos od 14,61 EUR od 01.05.2014. godine

- iznos od 144,80 EUR od 06.05.2014. godine

- iznos od 14,07 EUR od 01.06.2014. godine

- iznos od 141,64 EUR od 06.06.2014. godine

- iznos od 13,77 EUR od 01.07.2014. godine

- iznos od 145,38 EUR od 06.07.2014. godine

- iznos od 13,80 EUR od 01.08.2014. godine

- iznos od 149,80 EUR od 06.08.2014. godine

- iznos od 13,52 EUR od01.09.2014. godine

- iznos od 153,41 EUR od 06.09.2014. godine

- iznos od 12,85 EUR od 01.10.2014. godine

- iznos od 154,23 EUR od 06.10.2014. godine

- iznos od 12,74 EUR od 01.11.2014. godine

- iznos od 158,01 EUR od 06.11.2014. godine

- iznos od 12,52 EUR od 01.12.2014. godine

- iznos od 159,95 EUR od 06.12.2014. godine

- iznos od 12,06 EUR od01.01.2015. godine

- iznos od 160,26 EUR od06.01.2015. godine

- iznos od 11,93 EUR od01.02.2015. godine

- iznos od 161,75 EUR od06.02.2015. godine

- iznos od 35,41 EUR od 01.03.2015. godine

- iznos od 138,17 EUR od 06.03.2015. godine

- iznos od 35,31 EUR od 01.04.2015. godine

- iznos od 138,17 EUR od 06.04.2015. godine

- iznos od 34,97 EUR od 01.05.2015. godine

- iznos od 138,40 EUR od 06.05.2015. godine

- iznos od 34,63 EUR od 01.06.2015. godine

- iznos od 138,64 EUR od 06.06.2015. godine

- iznos od 34,29 EUR od 01.07.2015. godine

- iznos od 138,88 EUR od 06.07.2015. godine

- iznos od 33,94 EUR od 01.08.2015. godine

- iznos od 139,12 EUR od 06.08.2015. godine

- iznos od 33,65 EUR od 01.09.2015. godine

- iznos od 139,31 EUR od 06.09.2015. godine

- iznos od 33,37 EUR od 01.10.2015. godine

pa do isplate, a koja se do 31.07.2015. godine računa u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2015. se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.670,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate i koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje:

1. Tužitelj FM (u daljnjem tekstu tužitelj) je podnio tužbu protiv tuženika 11. lipnja 2019., u kojem navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 9011393668 23. svibnja 2006. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 70.737,75 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,25% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Tužitelj se poziva na i na ništetnost ugovorene otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta početno u iznosu od 3.353,95 kuna (kunska protuvrijednost) po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Također tvrdi da je i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetna i nepoštena. Poziva se na presudu VTS Pž-6632/2017, presudu P- 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Eventualno je mogao samo odustati od sklapanja takvog ugovora. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužitelja odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-26/13. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja a navodile su potrošače na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta". Smatra da je na taj način tužitelj od tuženika do 29. veljače 2012. temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopa po odlukama banke i vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF naplatio iznos od 34.124,14 kn po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi ništetne valutne klauzule vezanosti ugovora uz valutu CHF. Tužitelj traži povrat onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužitelja a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama. Traži isplatu stečenog od tuženika zajedno sa kamatom na pojedine mjesečne više plaćene iznose od dospjelosti pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je ugovorena valutna klauzula bila dopuštena i moguća te da se u Republici Hrvatskoj u velikom broju kredita i primjenjivala, tvrdi da je valutna klauzula bila dopuštena i regulacijom HNB-a vezano uz rizike poslovanja banaka. Jednako tako tvrdi da je i ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila moguća i dopuštena i da je na promjenu iste banka bila ovlaštena temeljem ugovornih odredbi, a da je riječ o ugovornim odredbama o kojim su stranke iskazale volju i potpisale takav ugovor. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakona o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima, tuženik prigovara zastari utuženog potraživanja. Poziva se za okolnost da je tužitelj sa tuženikom sklopio aneks ugovoru o kreditu, konverzija, i da je time izgubio sva prava vezana uz predmetni ugovor o kreditu. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbenog zahtjeva kako je specificiran podneskom od 20.12.2024. na način da potražuje po osnovi preplaćenih kamata i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nakon prijeboja u konverziji preplatio iznos od 11.590,39 eura. Sve ovo do 30.9.2015.

5. Tužitelj se nastavno očitovao vezano uz dodatak ugovora o konverziji za koju tvrdi da je ništetan i ne proizvodi učinke te da konverziju tuženik nije proveo u skladu sa Zakonom jer je obračunao ništetne i nepoštene kamate a ugovorom o konverziji nisu prestale obveze iz osnovnog ugovora i tužitelj ima pravo na obeštećenje jer provedbom konverzije tražbina koja je predmetom postupka nije prestala. Smatra da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba u nekomercijalne svrhe, a status potrošača je sam tuženik priznao tužitelju samom ponudom konverzije kredita.

6. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio tužbi.

7. Sud je rješenjem od 12.3.2025. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je specificirana podneskom tužitelja od 20.12.2024.

8. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 12. ožujka 2025., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

9. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u plan otplate list 8-10, izračun konverzije list 11-18, aneks ugovoru o kreditu list 19-22, dopis konverzija list 23-25, ugovor o kreditu list 35-40, sudsku praksu i stručne članke uz odgovor na tužbu list 41- 63, pročitao nalaz i mišljenje vještakinje od 23.7.2024. list 109-176, pročitao očitovanje vještakinje na podnesak tužitelja list 194-202, pročitao očitovanje vještakinje na podnesak tužitelja od 25.12.2024. list 215-220.

10. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala.

11. Sud je saslušao i stalnu sudsku vještakinju koja je ostala kod nalaza i nastavnih očitovanja te potvrdila da je tužitelj u eurima preplatio nakon izvršenih prijeboja po konverziji iznos od 11.590,39 eura.

12. Sud nije saslušao svjedoka osobnog bankara jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga na ročištu 3.5.2024., dok sud nije saslušao javnu bilježnicu Jasenku Crnčec s obzirom ista nije sudjelovala kod ovjere ugovora već je to bila prisjednica Latinka Ivošević kako to proizlazi iz ugovora, a podredno ista nije stranka u ugovoru sukladno Zakonu o javnom bilježništvu te ne može pregovarati o sadržaju odredbe već dobije na ovjeru gotov tekst ugovora.

13. Nakon dostave vještačkog nalaza vještakinje od 23.7.2024. i očitovanja vještakinje od 3.10.2024. i očitovanja od 2.12.2024. stranke nisu imale daljnjih primjedaba, te je nakon saslušanja vještakinje tužitelj sukladno nalazu i očitovanjima specificirao tužbeni zahtjev.

14. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

15. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

16. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17. Nije sporno da su tužitelj FM kao solidarni dužnik uz korisnicu kredita FMŽ i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 9011393668 od 23.5.2006. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.737,75 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora i to kao kredit za izgradnju i dovršetak stambenog objekta na rok vraćanja od 120 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora prema otplatnoj tablici, uz početnu kamatnu stopu od 4,25%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po prisjednici Latinki Ivošević kod javne bilježnice Jasenke Crnčec iz [adresa].

18. Nije sporno da je u čl. 4. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,25% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

19. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (banka) sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u valutu euro na dan 3.12.2015. Pri čemu sada u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika dolazi upravo tužitelj FM

20. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o potraživanju vezanom uz pitanja tzv. kolektivne tužbe.

21. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

22. Sporan je status potrošača na strani tužitelja.

23. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

24. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

25. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

26. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

27. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

28. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

29. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

31. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

32. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

33. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

34. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

35. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

36. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

38. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

39. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak).

40. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Valja istaći da je tužitelj postavio zahtjev samo za preplatu anuiteta po snovi otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz CHF.

41. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

42. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

43. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

44. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

45. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu po odlukama banke, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu.

46. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

47. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

48. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenjem. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i očitovanja vještakinje tužitelj je podneskom od 20.12.2024. specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka i očitovanja vještaka na način kako je opisan u izreci ove presude.

49. Tužitelj FM iskazao je da je sa tuženikom potpisao ugovor o kreditu broj 9011393668 a koji mu je predočen na listovima 35-40 spisa, i koji je u kopiji identičan originalu. Sa tuženikom je sklopio i aneks predmetnom ugovoru o konverziji kojim je valutu ugovora CHF konvertirao u novu valutu euro. Preslika s lista 19-22 identična je originalu. Odobren mu je stambeni kredit u iznosu od 70.737,75 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja. Početna kamatna stopa iznosila je 4,25%, na rok od 120 mjeseci. Ovaj ugovor je potpisao kao solidarni dužnik te je dobio status korisnika kredita. Kredit je u cijelosti sam otplaćivao i otplatio. Došao je u poslovnicu tuženika gdje je imao otvoren tekući račun radi zahtjeva vezano uz predmetni ugovor o kreditu. Kada je došao tamo rečeno mu je da je upravo kredit sa valutnom klauzulom vezanosti uz CHF s obzirom na njegova primanja za njega najpovoljniji, a kako je već imao tamo račun banci je vjerovao i prihvatio je taj ugovor. Kada je pitao da li postoji bilo kakva mogućnost da se ostale odredbe ugovora mijenjaju rečeno mu je da se taj paket tako prodaje po sistemu uzmi ili ostavi. Rečeno mu je samo koliko će biti u obvezi u mjesečnim obrocima u kunama a kako će se mijenjati ugovorena kamatna stopa nije bilo riječi. Uz ugovor mu nije predočen nikakav kriteriji, metoda niti način kako će se mijenjati ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Mjesečni obrok mu je porastao i zbog promjene kamatne stope ali i zbog promjene tečaja. S obzirom da je prošlo već dosta vremena od otplate kredita ne sjeća se kako su ga obavještavali o mjesečnom obroku zbog rasta tečaja ili kamatne, siguran je da ga nisu zvali na pregovore o tome niti je odlučivao o tome, a kako je imao primanja na tekućem računu kod tuženika misli da su mjesečni obroci skidani s računa. Sjeća se da mu je u početku otplate kredita kredit iznosio 40% plaće da bi na kraju narastao na 80% plaće. Po uvjetima koje je diktirala banka je kredit i otplatio. Što se tiče aneksa ugovoru isti je u gotovom sadržaju i sa gotovim izračunom i tablicama izračuna dobio kao ponudu da dođe potpisati. O sadržaju aneksa ni izračunu nije mogao pregovarati. Kako su mu anuiteti enormno porasli aneks je bio jedino olakšanje u otplati kredita tim više što mu je izračunata i preplata istog i manji obrok, te je, s obzirom na opterećenje plaće, na to i pristao. Kod solemnizacije kod JB su upozoreni na naše obaveze i što će se desiti ukoliko kredit ne bude redovno otplaćivao. Objašnjavanja uz ugovor a kasnije i aneks nije bilo. Po zanimanju je inokorespondent. Posebnih iskustva osobito financijskih vezano uz tržište kredita i kamata nema, a ovo mu je jedini kredit koji je imao. Na pitanje da li razumije što znači da je kamata promjenjiva, iskazao je da misli da se može promijeniti a valuta je sredstvo plaćanja u nekoj drugoj zemlji a ne ovdje u RH. Naveo je da nije mogao znati koliko će mu biti mjesečni iznos anuiteta ni koliko će mu biti otplata kredita. Na neki način je ispalo da je to lutrija. Ugovor je pročitao. Nikakvih dodatnih pitanja osobnom bankaru ili javnom bilježniku nije imao jer im je rečeno da je to kredit u paketu koji kao takav može prihvatiti ili odbiti. Na pitanje da li mu je itko u banci rekao da će tečaj valute biti i ostati nepromijenjen, mislim da o tome nije bilo riječi. U vrijeme sklapanja kredita bio je direktor u d.o.o. firmi, dopušta da je možda bio obrt, djelatnost nije obavljao u nekretnini za koju je uzeo kredit.

50. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa.

51. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula) i otplata kredita u mjesečnim anuitetima prema tečaju valute CHF.

52. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

53. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

54. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

55. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

56. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

57. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

58. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

59. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

60. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

61. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

62. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

63. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

64. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

65. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

66. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

67. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

68. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

69. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

70. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

71. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

72. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

73. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

74. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

75. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

76. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

77. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

78. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom Aneksu o prihvatu konverzije.

79. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

80. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

81. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). No valja kazati da po mišljenju tužitelja jest postojala i razlika kojom je tužitelj oštetio tuženika po osnovi plaćenih anuiteta u obračunu konverzije i to za iznos od 5.902,88 eura (44.475,68 HRK).

82. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom o konverziji nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

83. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

84. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

85. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

86. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

87. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

88. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

89. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

90. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

91. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

92. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

93. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

94. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

95. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

96. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

97. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

98. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj preplatio kredit za iznos od 11.590,39 eura.

99. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

100. Iz iskaza tužitelja (potrošača) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

101. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

102. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

103. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

104. Rješenjem od 3. svibnja 2024. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno - financijskim vještačenjem na okolnost razlike između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita i to do dana konverzije. Naloženo je vještaku da se očituje da li je tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Naloženo je vještaku da u nalazu iskaže i iznose, ukoliko oni postoje, kada je obrok bio manji uslijed manjeg tečaja CHF-a. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Slađani Srnec iz Mihovljana.

105. Vještakinja Slađana Srnec je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

106. Stalna sudska vještakinja Slađan Srnec dostavila je 23. srpnja 2024. dostavila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je kredit obračunala sukladno nalogu iz rješenja o vještačenju te je utvrdila da je do 30.9.2015. kredit uz primjenu uvjeta iz kredita u pogledu valute CHF i promjenjive kamatne stope, a koja je predmetom vještačenja, u odnosu na početni tečaj CHF-a i početnu kamatnu stopu došlo do preplate u iznosu od 11.590,39 eura. Na primjedbe tuženika vještakinja se očitovala podneskom od 3.10.2024. i 2.12.2024. te je i neposredno saslušana pri čemu je obrazložila sve primjedbe stranaka.

107. Tužitelj potražuje preplatu u ukupnom iznosu od 11.590,39 eura po osnovi neto preplate promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zajedno sa zateznim kamatama od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate.

108. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak da sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

109. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

110. Tužitelj tijekom postupka ističe tvrdnju da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju no potražuje samo preplatu do dana 30.9.2015. sa kojim datumom se obračunava kredit sukladno Zakonu o konverziji.

111. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope po odlukama banke, ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa specificiranih pod točkom I. i II. izreke.

112. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 1. srpnja 2009. do zaključno 30. rujna 2015. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

113. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

114. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

115. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7), sastav podneska od 13.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 11.11.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu 3.5.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1), sastav podneska od 27.8.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), sastav podneska od 25.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 16.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1), sastav podneska od 20.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 12.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1), uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 450,00 eura, predujam za vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.670,00 eura.

116. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.670,00 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

117. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 27. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.