Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1308/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice izjavljenoj protiv presude (ispravno: presude i rješenja) Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7400/2021- 26 od 17. svibnja 2024., na sjednici vijeća 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7400/2021-26 od 17. svibnja 2024. potvrđuje pod točkom I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

Žalba tuženice se odbija kao neosnovana, dok se žalba tužitelja prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7400/2021-26 od 17. svibnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke presude (odluci o trošku) i u dosuđujućem dijelu točke

II. izreke presude (odluci o trošku),

- preinačava u odbijajućem dijelu točke II. izreke presude (odluci o trošku) i rješava:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju, pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 1.657,95 EUR-a, i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR-a sa zateznom kamatom od 27. ožujka 2025. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 46,88 EUR-a zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

V. U nepobijanom rješenju kojim je dopuštena preinaka tužbe, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.969,66 EUR-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.657,95 EUR-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbijen kao neosnovan. Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška postupka. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 7. veljače 2023.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tužitelj pobija navedenu presudu u odluci o trošku (točka II. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti odluku o trošku i dosuditi mu daljnji trošak postupka u iznosu od 250,00 EUR-a.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 14. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-3840880 solemniziran po javnoj bilježnici Anici Hukelj u Zagrebu dana 14. prosinca 2006. pod poslovnim brojem OU-2249/2006 (dalje: ugovor o kreditu), po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.177,09 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca u svrhu kupnje automobila marke Ford u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da su ga iz auto kuće, u kojoj je odabrao automobil, uputili u banku (tuženici), da ga u banci nitko nije upozorio na rizike vezane za valutnu klauzulu u CHF, niti mu je bilo omogućeno pregovaranje o odredbama vezanim za valutnu klauzulu, da je prihvatio ugovor u CHF jer je to prema banci bio najpovoljniji kredit i nitko mu nije ponudio mogućnost sklapanja ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti, te da u vrijeme sklapanja i potpisivanja ugovora o kreditu nije imao obrt,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014 i 110/2015, dalje: ZZP/14),

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnose odluke iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te da tuženica u ovom postupku nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužitelja informirala o svim specifičnostima rizika uvjetovanog prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje,

- da je prema nalazu financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. tužitelj tuženici u razdoblju otplate kredita uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 3.969,66 EUR-a (29.909,35 kn), a koji iznos predstavlja razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan dospijeća pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita,

- da vezano za tzv. negativnu razliku tuženica nije postavila niti protutužbeni zahtjev niti istaknula prigovor prijeboja, da u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate tužitelj ništa nije stekao bez osnove već je samo otplaćivao kredit kako je ugovoreno,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe u postupku zaštite prava i interesa potrošača u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) prekinuta zastara i ista je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja tužbe 20. rujna 2021. nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina od pravomoćnosti presude,

zaključuje da je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF (čl. 322. ZOO-a), a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, slijedom čega je na temelju čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženicu da tužitelju isplati iznos od 3.969,66 EUR-a na ime preplate po osnovu valutne klauzule, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1114. (ispravno 1115.) ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa navedenog pod točkom I. izreke presude, zaključivši da je tuženica nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja jer je preplaćene iznose stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

6.1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je, temeljem čl. 190. ZPP-a, dopustio preinaku tužbe, koju je učinio tužitelj u podneskom od 7. veljače 2023., a kojim je uskladio svoj zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, zaključivši da je tužitelj tek nakon provedenog vještačenja mogao postaviti konačni zahtjev te da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud isključivo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa i prava potrošača, a da pritom nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača (pogrešna primjena materijalnog prava osobito čl. 81., 84. i 87. ZZP/03, čl. 96., 99. i 102. ZZP/07 i čl. 22. ZOO), kao i da su ta utvrđenja primjenjiva jedino u postupcima radi naknade štete, ali ne i u postupcima koji se vode radi stjecanja bez osnove.

7.1. Tuženici je, a u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (uvid u predmetni ugovor o kreditu, presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014, presudu suda Europske unije broj C-186/2016 od 20. rujna 2017., bilten o bankama iz kolovoza 2016., mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27. travnja 2017. i sudsku praksu citiranu u odgovoru na tužbu), dok je tužitelj na te okolnosti predložio svoje saslušanje, koji je dokaz prvostupanjski sud i proveo.

7.2. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te dokumentaciju na koju se poziva tuženica, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem pojedinačno pregovarala, da ga je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovor ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju, zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF, jer tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže u pravima i interesima između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu.

8. Obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarala i da ga je prije sklapanja ugovora o kreditu obavijestila u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, a o kojoj ništetnosti je odlučio kao o prethodnom pitanju, i primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 323. ZOO-a naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.969,66 EUR-a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da čl. 138.a ZZP/09 i čl. 502.c. ZPP-a ograničavaju vezanost suda za odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojim se odlučuje o naknadi štete, a ne i na tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a kojim navodima ističe prigovor zabrane retroaktivne primjene propisa. Naime, odredba čl. 502.c. ZPP-a dodana je u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 57/2011), a stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., dok su čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) u čl. 502.c iza riječi "naknadu štete" dodane su riječi "ili isplatu", te je u trenutku podnošenja tužbe 20. rujna 2021. dopuna navedene odredbe bila na snazi.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi, zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je ponovno teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 20. rujna 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

12. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., a koje prihvaća i ovaj sud.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje na pogrešnu primjenu prava Europske unije jer se na ovaj predmetni potrošački ugovor o kreditiranju ne primjenjuje pravo Europske unije, pa tako ni Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima budući je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka sklopljen 14. prosinca 2006., dakle prije nego što je 1. srpnja 2013.

Republika Hrvatska postala članica Europske unije.

14. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a, dosudivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.657,95 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 34. obrazloženja (visina troška utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj: 138/2023, dalje: Tarifa), trošak vještačenja te trošak sudske pristojbe na tužbu, te je naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti, dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 5. siječnja 2024. i troška pristupa na ročište za objavu, kao i zahtjev tuženice za naknadu troška.

15. Tuženica osporava odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva.

16. Tužitelj ističe da mu je prvostupanjski sud pogrešno priznao trošak pristupa na ročište glavne rasprave 26. travnja 2024. u visini 50% iznosa, jer mu pravilno za to ročište pripada naknada u punom iznosu obzirom se radi o ročištu glavne rasprave, te navodi da mu pripada pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife jer je bio nazočan na tom ročištu.

17. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o troškovima pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je pravilno priznao tužitelju trošak za radnje pobrojane u točki 19. obrazloženja, osim u odnosu na trošak zastupanja na ročištu 26. travnja 2024. i trošak pristupa tužitelja na ročište za objavu presude 17. svibnja 2024.

18. Protivno stavu prvostupanjskog suda, tužitelju, a koji je prema stanju spisa, pristupio na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a kako to osnovano ukazuje i tužitelj u svojoj žalbi. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023, a koje prihvaća i ovaj sud. Tužitelju, također pripada pravo na trošak zastupanja na ročištu 26. travnja 2024. po Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosu od 200,00 EUR-a (100 bodova) jer se radi o ročištu glavne rasprave na kojem je zaključena glavna rasprava i određeno ročište za objavu presude.

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I. i III. izreke, te u dosuđujućem dijelu točki II. izreke presude, dok je žalbu tužitelja valjalo prihvatiti kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku II. izreke presude u odbijajućem dijelu te tužitelju, pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 1.657,95 EUR-a, dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 250,00 EUR-a, a koji se trošak odnosi na razliku troška priznatog za zastupanje na ročištu 26. travnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR-a i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a uvećano za pripadajući trošak PDV-a od 25% u iznosu od 50,00 EUR-a.

20. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno čl. 154. st. 1.

ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

21. Tužitelju je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog troška u iznosu od 250,00 EUR-a i Tbr. 10. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023) iznosi 25,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 6,25 EUR-a. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u cijelosti, valjalo je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezati tuženika da mu naknadi trošak žalbenog postupka u cijelosti u iznosu od 31,25 EUR-a, dok je u preostalom dijelu za iznos od 46,88 EUR-a zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

22. U nepobijanom rješenju kojim je dopuštena preinaka tužbe, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun