Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-389/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Macanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković & Šanjug iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 5372/2021-39 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5372/2021-39 od 19. siječnja 2024.

II. Nepobijano rješenje kao sastavni dio presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5372/21-39 od 19. siječnja 2024. kojim je dopuštena preinaka tužbe od 25. travnja 2022., ostaje neizmijenjeno.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.191,46 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke, od dospijeća svakog tako naznačenog iznosa pa do isplate, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.242,86 EUR sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2024. do isplate. Nepobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom navedene presude dopuštena je preinaka tužbe od 25. travnja 2022.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP), koji propis se u ovoj pravnoj stvari koja je počela 24. lipnja 2021., primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.), uz iznimke propisane u st. 2. -7. tog članka, predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti njezinu žalbu, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je prije svega naveo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno, da je između ostalih i ovdje tuženica, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući sa potrošačima ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarala valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te kako prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14) važećem u vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrdivši da se tužitelj u ovoj pravnoj stvari pozvao na pravna utvrđenja iz gore navedene presude, da iz Ugovora o kreditu broj: 016-224/2008 od 8. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao prednice tuženice (dalje u tekstu: Ugovor) i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio Ugovor kao potrošač u smislu čl. 3. ZZP/07 obzirom da je novčanim sredstvima iz kredita kupio novo osobno vozilo za osobne potrebe, te da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod tuženice prvobitno tražio kredit u kn, ali mu je rečeno da je kredit uz valutnu klauzulu u CHF povoljniji kredit, pri čemu nije bio upozoren na rizik vezan uz ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, niti mu je tuženica objasnila ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF na način da bi tužitelju kao prosječnom potrošaču iste bile jasne, zbog čega tužitelj kao potrošač nije bio svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, niti mu je taj rizik promjene tečaja bio jasan i nije bio jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika bez ograničenja, odnosno tuženica tužitelja kao potrošača nije na transparentan način informirala da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano uz CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, zbog čega u konkretnom slučaju vrijedi presumpcija da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF nije pregovaralo, obzirom da tuženica isto nije dokazala, pa kako su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu u CHF bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženice, da tuženica o tim odredbama sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarala, niti je on imao utjecaja na njihov sadržaj, te da je tim odredbama tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, to je prvostupanjski sud odlučujući o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF u Ugovoru kao o prethodnom pitanju, utvrdio da predmetna odredba Ugovora uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, posljedično čemu je istu utvrdio ništetnom.

7. Kako sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, jer utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno od toga kada je utvrđena sporna odredba Ugovora ništetnom, to je prvostupanjski sud zaključio da je tuženica u obvezi temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. ZOO vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primila kao razliku u tečaju CHF u vrijeme isplate kredita i iznosa koji je tužitelj plaćao na dan dospijeća anuiteta sukladno Ugovoru.

8. Radi utvrđenja visine tražbine tužitelja prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, te je na temelju tako provedenog vještačenja utvrdio novčani iznos koji je tužitelj preplatio tuženici zbog razlike u tečaju CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF koji je primjenjivala tuženica na dan naplate svakog pojedinačnog anuiteta i posljedično tome primjenom čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao u izreci pobijane presude.

9. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tvrdeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a to iz razloga što ista proturječi sama sebi jer je prvostupanjski sud unatoč tome što nije saslušao javnu bilježnicu koja je solemnizirala Ugovor, utvrdio da tuženica nije na transparentan način tužitelju objasnila rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze. Osim toga, tuženica tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je prvostupanjski sud neosnovano odbio sve prigovore tuženice na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, bez da je na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja, prigovarajući pritom posebice tome što je prvostupanjski sud odbio njezin prijedlog da vještak izradi nalaz i mišljenje „po promjenjivoj kamatnoj stopi koje je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora o kreditu“, obzirom da je vještak izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost da je kamatna stopa na kredite koji su odobreni u kn bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli u CHF u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno da bi izračun na način kako ga je tuženica predložila, tužitelja dovela u pravnu poziciju da za njega vrijedi ugovor o kreditu u kn i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF, što nedvojbeno nije bila volja ugovornih strana, a isto nema učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi kojem je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka – stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Tuženica žalbom brani tezu da prvostupanjski sud nije bio ovlašten pozivati se na utvrđenja iz sudskih odluka koje proizlaze iz kolektivnog spora radi zaštite potrošača u slučaju kada je ona dokazivala da se Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje ili ako se o spornoj odredbi pregovaralo, a o kojim činjenicama se može saznati preko djelatnice tuženice koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora, zbog čega je tuženica predložila saslušati istu na okolnost da je osobni bankar zaposlen kod tuženice pregovarao sa tužiteljem o spornim odredbama Ugovora i na okolnost sklapanja Ugovora. Tvrdi da su neosnovani navodi tužitelja da nije bio informiran o svim značajkama Ugovora, dok u odnosu na navedeno nije dopušteno izvođenje dokaza, a odbijen je i prijedlog tuženice za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja Ugovora. Tuženica u žalbi ponavlja tijekom prvostupanjskog postupka istaknuti prigovor zastare i prigovor u vezi nepostojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenjem tužbe protiv tuženice. Ističe da su pobijanom presudom grubo povrijeđena njezina prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnosti i pravnu sigurnosti, pozivajući se pritom na odluku Ustavnog suda broj U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016. Smatra kako je bilo potrebno uvažiti njezine prigovore za razdoblje kad su anuiteti po tečaju CHF bili niži od početno ugovorenih. Ukazuje da je tužitelj imao mogućnost prilikom sklapanja ugovora odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, a da je jednako tako imao mogućnost odabrati želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF, te da je samostalno odlučio što je za njega najprihvatljivija odluka i da je ona tužitelja upoznala o svim mogućnostima kreditiranja, posljedično čemu da je tužitelju jasno objasnila sve značajke Ugovora, pa tako i značaj valutne klauzule u CHF, vodeći pritom računa o tome da tužitelj jasno izrazi svoju volju te sukladno svojem dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor zaključiti s tuženicom. Napominje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i da sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer i sama tuženica nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, a da do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, pa da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega tuženica izvodi zaključak da nije postupala nepošteno i nesavjesno. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženica smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude istih, odnosno da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1115. ZOO, obzirom da bi tužitelju eventualno pripadala zatezna kamata od dana podnošenja tužbe.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima tuženice valja istaći da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga potpuno pogrešno ukazuje tuženica da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer na okolnost njezinih tvrdnji nije proveo po tuženici predložene dokaze. Naime, prvostupanjski sud je tijekom postupka saslušao tužitelja i sudskog vještaka, dok je tuženica na ročištu 20. ožujka 2022. odustala od saslušanja svjedoka VU i DU, a podneskom od 19. travnja 2023. tuženica je odustala od saslušanja svjedokinje CU. U odnosu na žalbu tuženice da prvostupanjski sud nije saslušao javnog bilježnika, tuženici valja ukazati na recentnu sudsku praksu redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (takav stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluci broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Stoga je i prema stajalištu ovoga suda prvostupanjski sud osnovano odbio prijedlog tuženice za saslušanjem javnog bilježnika, slijedom čega je navedeni žalbeni navod tuženice u potpunosti promašen. Osim toga, sud je na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji pripada tužitelju zbog ništetne odredbe Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF zakonito proveo dokaz financijskim vještačenjem, te je u presudi pod toč. 37. obrazloženja naveo razloge zbog kojih je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Slijedom navedenog, žalbene navode tuženice u vezi provedenog vještačenja i vještačkog nalaza i mišljenja ovaj sud nalazi neosnovanim, pa nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Navedeno tim više što tuženica u pogledu vještačkog nalaza uglavnom prigovora oko izračuna vezanog za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu što uopće nije predmet tužbenog zahtjeva.

11. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju.

12. Stoga se prvostupanjski sud, protivno žalbi tuženice, pravilno pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna u odnosu na nepoštenost i ništetnost valutne klauzule izražene u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pozivajući se pritom na odredbu čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP, kod čega ovaj sud ocjenjuje da tuženica predloženim i provedenim dokazima nije dokazala da se u konkretnom slučaju u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ne bi mogla primijeniti pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13. Osim toga i prema mišljenju ovog suda, zakoniti su i pravilni zaključci prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi navedenog Ugovora u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženice, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženici sukladno čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavila tuženica u spis ne proizlazi osnovanost prigovora tuženice da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, pri čemu je prvostupanjski osnovano odbio prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF. Ujedno je zbog naprijed navedenog primjenom odredbe čl.118. u vezi čl. 120. ZZP/14 i odredbe čl. 502.c ZPP neosnovan prigovor tuženice o nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenje postupka protiv tuženice u ovom predmetu.

14. Kako je prvostupanjski sud odlučujući o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF kao o prethodnom pitanju, utvrdio da je predmetna odredba ništetna, to isto ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se tužitelj nalazio da takve odredbe nije bilo, posljedično čemu tužitelj stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. Nadalje, budući da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF preplatio tuženici s osnova tečajne razlike iznos od 4.191,46 EUR, to je prvostupanjski sud i prema ocjeni ovoga suda, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos. Prvostupanjski sud je tužitelju pravilno dosudio i zateznu kamatu od dana kada je tužitelj tuženici izvršio preplatu, jer se tuženica u smislu čl. 1115. ZOO kao gospodarski subjekt na čijoj su strani utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe.

16. Također, nije osnovan niti prigovor tuženice da je kod odluke o visini tužbenog zahtjeva valjalo uzeti u obzir anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu (tzv. negativnu razliku), jer tuženica nije u postupku postavila protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor prijeboja, pa se taj prigovor ukazuje potpuno neosnovanim (isto pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.)

17. Što se tiče žalbenih navoda tuženice u odnosu na odluku o troškovima postupka, valja istaći da je pogrešno stajalište tuženice da nije bilo zakonskih uvjeta da se cjelokupni trošak tužitelju obračuna sukladno Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 126/22.) pa da je za sve radnje prije toga valjalo obračunati trošak po tarifi koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, jer valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 EUR) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura) kako to pogrešno smatra tuženica. Takav stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/24 od 7. svibnja 2024. Nadalje, kako tuženica nije uspjela u postupku, to pogrešno smatra u žalbi da je prvostupanjski sud postupio kao da nije podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška, jer tuženica nema pravo na naknadu parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

18. Imajući u vidu sve gore izneseno, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Nepobijano rješenje kao sastavni dio presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5372/21-39 od 19. siječnja 2024. kojim je dopuštena preinaka tužbe od 25. travnja 2022., ostalo je neizmijenjeno.

20. Konačno, tuženicu je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP valjalo odbiti i sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka jer ista nije uspjela sa žalbom.

Varaždin, 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun