Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-437/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku u Karlovcu, Ulica Frane Supila 11, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice, odvjetnika Borne Ninčevića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice JCK, po objavi 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. ugovora o kreditu broj: 028-50-669091 od 11. svibnja 2001. godine koji su sklopili tužiteljica JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor, koja glasi: „3. Naknada 3,00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 261,60 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11.05.2001. do 30.6.2002. po stopi od 18% godišnje, od 1.7.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 9. ugovora o kreditu broj: 028-50- 669091 od 11. svibnja 2001. godine koji su sklopili tužiteljica JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor, u dijelu u kojem glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 84,63 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25.07.2003. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 979,64 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 27. 3. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili su dana 11. svibnja 2001. godine ugovor o kreditu račun broj: 028-50-669091 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti DEM 17.000,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tužiteljica je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu kako je gore opisano, a za osobne potrebe.

Dokaz: uvid u ugovor o kreditu račun broj: 028-50-669091

2. Tužiteljica je u cijelosti ispunila obveze po gore navedenom Ugovoru o kreditu.

3. Tuženik je tužiteljici čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu po principu „uzmi ili ostavi“ nametnuo obvezu plaćanja tuženiku naknade za obradu kredita u visini od 3,00% od iznosa kredita. Jednako tako, čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik je tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“ nametnuo obvezu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ista nije bila određena niti fiksno tj. u nominalnom iznosu niti u postotku. Tužiteljica ističe kako su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne. Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu kredita jer tuženik nije tužiteljici točno prezentirao koje će ona troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste troškove tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži.

4. Jednako tako, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je tužiteljici pojasnio pod kojim uvjetima može izvršiti prijevremenu otplatu kredita odnosno nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu tih uvjeta, od čega se sastoje, u kojem razdoblju i koliki će biti konačni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita pa to navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini neodređenom i neodredivom te ništetnom u skladu s čl. 47. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Osim toga, navedene odredbe se nalaze na tipskom ugovoru i unaprijed su bile formulirane od strane tuženika, a takve naknade su tužiteljicu dovele u neravnopravan položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora te je tuženik kao jača ugovorna strana nepošteno i nezakonito primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i na taj način je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

6. Slijedom svega navedenog, tužiteljica ističe kako je ugovaranje odredbi ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojim odredbama tužiteljica kao potrošač nije pojedinačno pregovarala, protivno temeljnim načelima obveznog prava i to prije svega načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 10. ZOO-a), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO-a) te načelu zabrane zlouporabe prava pa je ista ništetna.

Dokaz: saslušanje tužiteljice

7. Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 15.5.2001. godine naplatio od tužiteljice iznos od 1.971,01 HRK / 261,60 EUR. Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je dana 25.7.2003. godine naplatio od tužiteljice iznos od 637,62 HRK / 84,63 EUR.

Dokaz: uvid u potvrdu o plaćenoj naknadi za obradu kredita tuženika od dana 23.7.2024.

promet po kredit

po potrebi provođenje financijskog vještačenja ako tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva

8. U tom smislu, tužiteljica ističe kako odredba čl. 210. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Stoga, tužiteljica potražuje od tuženika povrat iznosa od 261,60 EUR koji je uplatila tuženiku na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te potražuje od tuženika povrat iznosa od 84,63 EUR na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

9. Tužiteljica ističe kako odredba čl. 214. ZOO-a određuje da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate na iznos od dana stjecanja. Dakle, tužiteljica potražuje od tuženika zatezne kamate na iznos od 261,60 EUR na ime ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to od dana 11.5.2001. pa do isplate i potražuje zatezne kamate na iznos od 84,63 EUR na ime ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i to od dana 25.7.2003. pa do isplate jer je tuženik nepošteni stjecatelj.

10. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže Naslovnom sudu donijeti presudu kako je navedeno u izreci presude.

11. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 08.05.2001. zaključili Ugovor o kreditu broj 028-50-669091 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti DEM 17.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 12,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

12. U odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita ništetne

U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:

„Čl. 3. NAKNADA

Naknada za obradu kredita: 3,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!

Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora.

Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada.

Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

13. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

14. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima:

„Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“

Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 02.08.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela.

15. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

16. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

17. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

18. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

19. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu račun broj: 028-50- 669091 od 11.5.2001. godine, potvrda o plaćenoj naknadi za obradu kredita i o plaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu tuženika od dana 23.7.2024., promet po kreditu, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

20. Predmetnom tužbom tužiteljica zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna odredba članka 3. ugovora o kreditu broj: 028-50-669091 od 11. svibnja 2001. godine koji su sklopili tužiteljica JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor, koja glasi: „3. Naknada 3,00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, nadalje, da sud utvrdi da je ništetan dio odredbe članka 9. ugovora o kreditu broj: 028-50-669091 od 11. svibnja 2001. godine koji su sklopili tužiteljica JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor, u dijelu u kojem glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“, dakle, radi se o deklaratornim zahtjevima radi utvrđenja ništetnosti odredbe o tzv. naknadi za obradu kredita ili ulaznoj naknadi, te naknadi za prijevremenu otplatu kredita ili izlaznoj naknadi, te kondemnatornom zahtjevu radi isplate iznosa od 261,60 EUR, te iznosa od 84,63 EUR koje je tužiteljica platila tuženiku na ime navedenih naknada.

21. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu zadrži odredbe o navedenim naknadama i njihovim iznosima, da je tužiteljica platila naveden naknade, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na pripremnom ročištu 22. 1. 2025. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva).

22. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, te tuženik ističe prigovor zastare.

23. Osnovano tužiteljica smatra da su navodi tuženika iz odgovora na tužbu neosnovani, paušalni i protivni ustaljenoj praksi Vrhovnog suda RH i to iz svih razloga kako obrazlaže u podnesku od 21. 10. 2025.

24. Tako tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedična niti ništetna. Tužiteljica ističe kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik tužiteljici nametnuo predmetnu odredbu i tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu. Nadalje, tužiteljica ističe kako tuženik prije i prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu nije pojasnio tužiteljici zašto je iznos sporne naknade u korelaciji s iznosom kredita niti joj je obrazložio koje to troškove tuženik pokriva navedenom naknadom.

25. Osnovano tužiteljica navodi kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, kakve je tuženik redovito sklapao s drugim potrošačima. Također osnovano navodi da su okolnosti da tuženik nije tužitelju prezentirao o kakvim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da se radi o tipskom ugovoru te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Osnovano tužiteljica smatra da je navedenim postupanjem tuženika povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a), pri čemu se poziva na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovorale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. (VSRH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.9.

27. Dakle, da se o osporenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo nesporno proizlazi iz iskaza tužiteljice, pri čemu na navedene okolnosti tuženik nije predložio niti jedan dokaz.

28. Tuženik navodi kako se protivi tvrdnjama tužiteljice da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Navedeni prigovor je u cijelosti neosnovan. Sukladno odredbi čl. 1068. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, u daljnjem tekstu: ZOO) korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio kao i da banka u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

29. Tužiteljica sasvim osnovano ističe da tuženik u odgovoru na tužbu nigdje ne navodi koje je to objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je pokušao objasniti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Stoga, tužiteljica pravilno zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle ista predstavlja naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022. godine je VSRH utvrđeno da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita suprotna kogentnim zakonskim odredbama (čl. 1068. ZOO-a) i da je nepoštena, stoga da se radi o ništavoj odredbi.

30. Tuženik navodi kako je tužiteljičino potraživanje u zastari jer je istekao petogodišnji zastarni rok od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i od dana uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Prigovor zastare u cijelosti neosnovan i protivan ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2). Naime, prema istom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, razvidno je kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan i kako potraživanje tužiteljice nije u zastari, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužiteljica tek ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita odnosno o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

31. Tuženik navodi kako osporava tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata jer se isti ne može smatrati nepoštenim stjecateljem., koji prigovore je neosnovan. U tom smislu osnovano tužiteljica ističe da u ovom konkretnom slučaju, budući da je tuženik koristio ništetnu ugovornu odredbu u potrošačkom ugovoru o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i budući da je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošteni stjecatelj. Stoga, tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu od dana plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa do isplate odnosno od dana uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. (VSRH broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.).

32. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

33. Zatezna kamata dosuđena je od dana kad su troškovi na ime osporenih naknada plaćeni po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a.

35. Trošak tužiteljice za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 21. 10. 2024. – očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 22 .1. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), zastupanje na 26. 2. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.), što zbrojeno iznosi 900,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,55 eura i za presudu od 53,09 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 979,64 eura.

36. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 27. ožujka 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1.Borna Ninčević, odvjetnik u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, Zagreb