REPUBLIKA HRVATSK

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1057/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice BZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Dalia Hećimović, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 26. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice, odvjetnika Petra Markovića i zamjenice punomoćnice tuženika, odvjetničke vježbenice BZ, **.**.2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice BZI od 20. studenog 2024. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9011436970 od 29. svibnja 2006. i to:

- čl. 4. koji glasi: “obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom).“

- čl. 5. koji glasi: “obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- čl. 6.2. koji glasi: “Kredit u iznosu od 23.715,47 CHF (slovima: dvadesettritisućesedamstopetnaest CHF i četrdesetsedam C) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja."

- čl. 11.3. koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% ( slovima: nula cijelih pedeset posto ) od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."

- čl. 11.9. koji glasi:“ Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb isplatiti tužiteljici BZI iznos od 2.573,77 EUR (dvijetisućepetstosedamdesettri eura i sedamdesetsedam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 2,78 EUR od 11.10.2006.,

-na iznos od 4,81 EUR od 11.11.2008.,

-na iznos od 11,13 EUR od 11.01.2009.,

-na iznos od 12,31 EUR od 11.02.2009.,

-na iznos od 19,62 EUR od 11.03.2009.,

-na iznos od 9,31 EUR od 11.04.2009.,

-na iznos od 9,83 EUR od 11.05.2009.,

-na iznos od 7,68 EUR od 11.06.2009.,

-na iznos od 9,40 EUR od 11.07.2009.,

-na iznos od 6,57 EUR od 11.08.2009.,

-na iznos od 8,65 EUR od 11.09.2009.,

-na iznos od 5,66 EUR od 11.10.2009.,

-na iznos od 7,36 EUR od 11.11.2009.,

-na iznos od 7,13 EUR od 11.12.2009.,

-na iznos od 12,17 EUR od 11.01.2010.,

-na iznos od 15,70 EUR od 11.02.2010.,

-na iznos od 14,54 EUR od 11.03.2010.,

-na iznos od 19,37 EUR od 11.04.2010.,

-na iznos od 22,39 EUR od 11.05.2010.,

-na iznos od 28,77 EUR od 11.06.2010.,

-na iznos od 34,87 EUR od 11.07.2010.,

-na iznos od 27,49 EUR od 11.08.2010.,

-na iznos od 47,66 EUR od 11.09.2010.,

-na iznos od 37,79 EUR od 11.10.2010.,

-na iznos od 38,60 EUR od 11.11.2010.,

-na iznos od 47,19 EUR od 11.12.2010.,

-na iznos od 59,86 EUR od 11.01.2011.,

-na iznos od 46,40 EUR od 11.02.2011.,

-na iznos od 50,36 EUR od 11.03.2011.,

-na iznos od 44,70 EUR od 11.04.2011.,

-na iznos od 56,66 EUR od 11.05.2011.,

-na iznos od 65,64 EUR od 11.06.2011.,

-na iznos od 68,38 EUR od 11.07.2011.,

-na iznos od 113,31 EUR od 11.08.2011.,

-na iznos od 70,67 EUR od 11.09.2011.,

-na iznos od 66,63 EUR od 11.10.2011.,

-na iznos od 67,51 EUR od 11.11.2011.,

-na iznos od 67,21 EUR od 11.12.2011.,

-na iznos od 73,18 EUR od 11.01.2012.,

-na iznos od 76,41 EUR od 11.02.2012.,

-na iznos od 76,30 EUR od 11.03.2012.,

-na iznos od 74,50 EUR od 11.04.2012.,

-na iznos od 75,49 EUR od 11.05.2012.,

-na iznos od 77,45 EUR od 11.06.2012.,

-na iznos od 75,25 EUR od 11.07.2012.,

-na iznos od 75,45 EUR od 11.08.2012.,

-na iznos od 69,19 EUR od 11.09.2012.,

-na iznos od 72,04 EUR od 11.10.2012.,

-na iznos od 75,51 EUR od 11.11.2012.,

-na iznos od 74,84 EUR od 11.12.2012.,

-na iznos od 76,25 EUR od 11.01.2013.,

-na iznos od 71,36 EUR od 11.02.2013.,

-na iznos od 70,32 EUR od 11.03.2013.,

-na iznos od 75,03 EUR od 11.04.2013.,

-na iznos od 71,27 EUR od 11.05.2013.,

-na iznos od 67,82 EUR od 06.06.2013.,

sve do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb isplatiti tužiteljici BZI iznos od 73,32 EUR (sedamdesettri eura i tridesetdva eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb naknaditi tužiteljici BZI trošak parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 EUR (dvijetisućečetristo eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

VI. Utvrđuje se da ne postoji novčano potraživanje tuženika Privredna banka Zagreb d.d. prema tužiteljici BZI u iznosu od 179,66 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica BZI podnijela je 12. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. u kojoj je navela da je sa tuženikom 29. svibnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9011436970 kojim se tuženik obvezao staviti joj na raspolaganje iznos od 23.715,47 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je u čl. 6. ugovora ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a da su sudovi u Republici Hrvatskoj ovu klauzulu utvrdili nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvu ništetnu. Još je navela da o ovoj ugovornoj odredbi sa tuženikom nije pojedinačno pregovarala već da je ona bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika te da joj tuženik nije predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Još je navela da ona u vrijeme sklapanja ovog ugovora nije ništa znala o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF, a da ju tuženik na taj rizik nije upozorio dok je on taj rizik razumio. Navela je i kako smatra da ovakvo ugovaranje predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama štosu također utvrdili i sudovi u Republici Hrvatskoj u povodu kolektivne tužbe, a da je ovaj sud tim utvrđenjem vezan. Navela je i da je čl. 11.3. istog ugovora ugovoreno i da je tuženiku obvezna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita i da je tuženik tu naknadu naplatio u iznosu od 67,67 EUR/509,89 HRK, a da niti o toj naknadi nisu posebno pregovarali i ona na sadržaj ove odredbe nije mogla utjecati pa je i takvo ugovaranje prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu te je također ništetno osobito jer u ugovoru nije navedeno od čega se ova naknada sastoji, a ugovor je prethodno kao tipski pripremio tuženik. Još je navela da je nepoštenje takvog ugovaranja utvrdio Sud Europske unije pa je slijedom svega navedenog predložila da sud presudom utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka prethodno navedene ugovorne odredbe, precizno citirane u izreci ove presude kao i da presudom naloži tuženiku da joj na ime povrata preplaćenog tečaja isplati iznos od 2.573,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je precizno navedeno u izreci ove presude, da naloži tuženiku da joj na ime povrata ulazne naknade isplati iznos od 67,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude i da tuženiku naloži da joj naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u njihovoj osnovi i visini te da ih predlaže odbiti, a tužiteljici naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka. Još je naveo kako smatra da predmetnim ugovorom nisu povrijeđena tužiteljičina prava, a i da tužiteljica sudu nije dokazala da je potrošač. Naveo je i kako smatra da ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica - švicarski franak i o naknadi za obradu kredita nisu ni nedopuštene ni nepoštene te da je utuženo potraživanje tužiteljice zastarjelo. Naveo je i kako smatra da su utužene ugovorne odredbe jasne i razumljive te da se sudske odluke iz postupka "potrošač" na ovdje utuženo odredbu o naknadi ne mogu primijeniti. Naveo je i kako smatra da nije pasivno legitimiran za zahtjev koji se odnosi na ovu ugovornu odredbu kao i da ovdje utužene ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Još je naveo da je ovdje predmetan ugovor u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren pa da je prestao otplatom kredita, da je kao vjerovnik svoju tražbinu prema tužiteljici osigurao valutnom klauzulom kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpio pad vrijednosti novca, da je takva klauzula na ovim prostorima bila prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena, a da je tužiteljica mogla birati kredit prema vlastitim mogućnostima i potrebama i da joj je bilo jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jedno od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Još je naveo kako smatra da ovom sudu nije dopušteno ocjenjivati jesu li u tužbi navedene ugovorne odredbe poštene obzirom su jasne, lako razumljive i lako uočljive te da je tužiteljica dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi ugovora dobila i na način da je isti solemniziran kod javnog bilježnika zbog čega smatra i da se valjanost takve isprave ne može preispitivati. Još je naveo kako smatra da je tužiteljica potpisom ovog ugovora prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita i da nije tražila nikakva razjašnjenja te se za ovaj kredit svjesno odlučila. Još je naveo da su realni činjenični događaji i elementi koji su bili općepoznati i javno dostupni utjecali na određivanje cijene ovog kredita te da su ovisili o stanju tržišta, a i da Hrvatska narodna banka nije utvrdila da bi tuženik postupao nepravilno ili neusklađeno sa propisima dok je on kriterije promjenjivosti kamatne stope objavio i oni su i ovdje tužiteljici bili dostupni. Naveo je i kako smatra da nije ni zakonito ni dopušteno utvrditi da je predmetni kredit zaključen u valuti HRK. Također je naveo da ističe "prigovor prijeboja/radi prebijanja" za iznose koji su eventualno manje plaćeni kada je tečaj bio niži te da smatra da treba uzeti u obzir sve koristi koje je tužiteljica imala od ovdje predmetnih ugovornih odredaba pa je slijedom svega navedenog predložio da sud presudom tužbeni zahtjev odbije i tužiteljici naloži da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tužiteljica je podneskom od 20. studenog 2024. navela da po primitku nalaza i mišljenja sudskog vještaka na koji nema primjedbi predlaže sudu da presudom naloži tuženiku da joj na ime povrata preplaćenog tečaja isplati iznos od 2.573,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je precizno navedeno u izreci ove presude i da naloži tuženiku da joj na ime povrata ulazne naknade isplati iznos od 73,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude.

4. Tuženik je podneskom od 27. studenog 2024. naveo da se protivi bilo kakvoj promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva, no ovaj je sud stava da je preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 20. studenog 2024. dopuštena jer je tužiteljica tada svoj zahtjev postavila u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka izrađenim u ovom postupku i tako zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe i stoga bez svoje krivnje tek tijekom glavne rasprave, a zahtijevajući iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog čega se tuženik takvoj preinaci nije mogao protiviti. Stoga je primjenom odredaba čl. 190. st. 2. te čl. 191. st. 1. i 2. ZPP-a riješeno kao u izreci.

5. Tuženik je još naveo da nakon što je primio nalaz i mišljenje sudskog vještaka predlaže da sud presudom utvrdi da postoji njegovo potraživanje prema tužiteljici u iznosu od 179,66 EUR na ime preplate za isplate kada je tečaj bio niži, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica je, pak, još navela da tuženikovom prigovoru radi prebijanja prigovara iz svih zakonskih razloga uključujući i zastaru.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku plana otplate (list 8 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (list 10 do 20 spisa), presliku otplatne tablice (list 21 i 22 spisa), presliku ugovora (list 23 do 31 spisa), presliku presude (list 73 do 88 spisa) i presliku sudske prakse (list 100 do 104 spisa), saslušao je tužiteljicu BZI (list 115 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 121 do 127 spisa).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. . Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tužiteljica obvezna kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužiteljice zastarjelo.

9. Pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno dva bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

10. Ovdje predmetni ugovor zaključen je upravo u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda pri čemu valja naglasiti da sama činjenica da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje automobila, a ne stana, prema stavu ovog suda bitnu razliku između predmetnog i navedenih ugovora ne predstavlja, a tuženik ponovno ničim nije dokazao da je tužiteljica automobil koji je predmet ovog ugovora kupila u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušana kao stranka tužiteljica BZI prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazala da je ovim kreditom kupila automobil koji je koristila za svoje osobne potrebe pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

11. Uvažavajući i daljnji iskaz tužiteljice BZI da u banci prilikom sklapanja predmetnog kredita nije bilo postavljanja pitanja i daljnjeg razgovora od onog o tome da je ona htjela kupiti osobni automobil i da su joj ovaj kredit ponudili te da joj djelatnica banke nije objasnila valutu švicarski franak niti joj ponudila neku drugu valutu kredita, koji je sud također ocijenio kao jasan, logičan, životan i stoga vjerodostojan i na temelju istoga, a uvažavajući i da tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao suprotno, sud je nedvojbeno utvrdio da tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od strane tuženika nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF pa stoga i da je ovaj ugovor u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud vezan utvrđenjima iz te presude odnosno utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

12. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio i to u iznosu od 2.573,77 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 25. listopada 2024. (list 121 do 127 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da je sudski vještak prema ocjeni ovog suda iscrpno, jasno i uvjerljivo odgovorio na dodatna pitanja tuženika navevši da izračun nije vršio kao da je riječ o kunskom kreditu te da ga je izvršio bez utjecaja promjena nastalih promjenama kamatne stope čime je otklonio i osnovanost prigovora tuženika na njegov nalaz i mišljenje.

13. Pri tome valja reći i da je sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio i da je tužiteljica temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženiku na ime određenih mjesečnih anuiteta otplate kredita platila niže iznose od ugovorenih i to u ukupnom iznosu od 179,66 EUR. Tuženikov je zahtjev, međutim, da se ovaj iznos kao njegova dospjela tražbina prema tužiteljici prebije sa tužiteljičinim zahtjevom da joj isti vrati preplaćene iznose na ime ništetnih ugovornih odredaba zastario. Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a je propisano da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića proizlazi da je prethodno navedena tražbina tuženika prema tužiteljici dospjela najkasnije 10. prosinca 2008. to je njegov zahtjev za prebijanjem ove tražbine postavljen tijekom ovog postupka, a koji je pokrenut tek 2023. godine, očito postavljen po isteku zakonom propisanog roka zastare. Pri tome još valja reći i da je izjava o prijeboju kakvu je u ovoj parnici dao tuženik (prigovor radi prebijanja) isključivo parnična radnja i to defenzivna parnična radnja koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno-pravni učinak te nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji (tako i VSRH u Rev-x-966/2015-3 od 23.9.2020.) pa se na istu ne mogu primijeniti niti odredbe čl. 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91).

14. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koji datumi anuiteta također proizlaze iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića koji je sud i u tom dijelu ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke utvrđenjima vještaka ovih datuma anuiteta nisu prigovorile, uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta. Tužiteljici su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

15. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je ovo potraživanje tužiteljice zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužiteljici neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužiteljica je tako predmetnu tužbu podnesenu 12. lipnja 2023. podnijela prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

16. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno i je li odredba čl. 11.3. ugovora o kreditu koji su sklopili, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno njegovoj odluci i to 0,50 % od iznosa kredita ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, a slijedom toga i je li tuženik u obvezi vratiti tužiteljici ono što je temeljem ove ugovorne odredbe primio. Među strankama je također sporno je li ovo utuženo potraživanje tužiteljice zastarjelo.

17. Ovaj sud je stava da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba čl. 11.3. ugovora o plaćanju naknade jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovu naknadu platiti kao i da njenu visinu utvrđuje tuženik, no ne i što se (koji trošak) tom naknadom naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice jer dovodi do situacije da tužiteljica opravdanost plaćanja ove naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Tuženik je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

18. Valja pri tome opet reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade tuženiku ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Valja i ovdje reći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je i ova predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogla znati da je ovu naknadu obvezna platiti, no ne i razumjeti na što se ova naknada odnosi odnosno što se njome naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužiteljici upravo ovo i objasnio dok iz iskaza tužiteljice RZI saslušane kao stranke da joj u banci nisu objasnili kako se ova naknada formira već dali gotov ugovor na potpis, koji je sud ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ju tuženik nije informirao o troškovima na koje se odnosi predmetna naknada kao i da o toj naknadi nije mogla pregovarati te da joj je bilo jasno samo da ovu naknadu mora platiti.

20. Ovdje valja uzeti u obzir Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

21. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju prethodno opisanog iskaza tužiteljice kao stranke nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupala kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača odredbe čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos koji joj je na ime plaćanja u istom ugovorene naknade naplatio i to u iznosu od sada važećih 73,32 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 25. listopada 2024. (list 128 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile.

22. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od prvog dana po danu isplate ove naknade, koji također jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 25. listopada 2024. (31. svibnja 2006.), a koji datum tuženik i nije izričito osporio, uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju ove naknade. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke ove presude, a tužiteljici su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. Zakona o kamatama (NN 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj važećim odredbama čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je ovo potraživanje tužiteljice zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužiteljici neosnovano stečenu naknadu uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja iste, stav je ovog suda da se ova obveza ne može promatrati odvojeno od utvrđene ništetnosti pa da, obzirom je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, niti zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe ne zastarijeva jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništetnih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog ograničenja, a valja reći i da je posljedica utvrđenja ništetnosti povrat u stanje prije ništetnog ugovaranja pa se takvo postupanje razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta, a koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima (tako i ŽS Rijeka u Gž-666/13).

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je, obzirom je u ovom sporu uspjela u cijelosti, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 2.5.2024. i 20.11.2024. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 16.5.2024., 24.9.2024., 21.11.2024., 11.2.2025. i 26.3.2025. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 700 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 2.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR pa joj je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.400,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova ovog postupka ocijenjen je neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio.

25. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. ožujka 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici BZI po punomoćnici

2. Tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. po punomoćnici