REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-23/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog RĆ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21, dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenog RĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 14. ožujka 2024., broj K-139/2023-15 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 8. listopada 2024., broj Kž- 152/2024-6, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog RĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Virovitici je uvodno citiranom presudom proglasio krivim osuđenog RĆ zbog počinjenog kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11 te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
2. Županijski sud u Slavonskom Brodu je u uvodu citiranom presudom kao drugostupanjski sud odbio žalbu osuđenika kao neosnovanu te je potvrdio prvostupanjsku presudu.
3. Protiv obje citirane presude koje čine pravomoćnu presudu osuđenik je putem branitelja Damira Vukmanovića, odvjetnika iz Bjelovara, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „zbog 1. povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. st. 1. točke 1. i čl. 469. st. 1. toč. 5. ZKP (ispravno članka 469. točke 1. i članka 469. točke 5. ZKP-a) tj. iz razloga što djelo za koje je okrivljenik osuđen pravno označeno kao prijetnja bliskoj osobi nije kazneno djelo, te zato što je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju ima po zakonu (čl.517. st. 1. točka 1. ZKP), 2. povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP iz razloga što je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl.517. st. 1. točka. 2. ZKP), 3. povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. točka 3. ZKP, tj. zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi i 4. zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koje povrede su imale utjecaja na presudu (čl. 517. st. 1. točka 3. ZKP)“, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine obje citirane presude, te da predmet uputi na ponovno suđenje i odluku“.
4. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor s mišljenjem da zahtjev osuđenika treba odbiti kao neosnovan.
5. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i branitelju.
6. Zahtjev nije osnovan.
7. Osuđenik povredu kaznenog zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a u vezi članka 469. točke 1. ZKP-a, kao osnove iz koje pobija pravomoćnu presudu, obrazlaže ne iznoseći argumentaciju zašto smatra da inkriminirane radnje koje su opisane u izreci prvostupanjske presude ne sadrže obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11 već „…iz razloga što sud pod točkom 2. obrazloženje prvostupanjske presude ističe kako se Kazneni zakon nakon počinjenja djela, a to je 29. 11. 2022. g. izmijenio bez da o tome navodi u kom smislu je nastupila izmjena zakona“. Dakle, osuđenik navedenu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a argumentira time što se u obrazloženju prvostupanjske presude u točki 2. očitom greškom u pisanju sud nepotrebno i potpuno pogrešno upustio u obrazlaganje postojanja pravnog kontinuiteta i pitanje blažeg zakona iz članka 3. KZ/11, iako je u konkretnom slučaju u odnosu na predmetno kazneno djelo iz članka 139. KZ/11 koje je počinjeno 29. studenog 2022. primijenjen Kazneni zakon koji je u to vrijeme bio na snazi i koji je pravilno citiran u uvodu prvostupanjske presude („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21). U skladu s načelom konkretnosti pri donošenju presude 14. ožujka 2024. uopće nije dolazila u obzir primjena nekog drugog kasnijeg zakona („Narodne novine“ broj 114/22, 114/23) jer se te kasnije izmjene i dopune Kaznenog zakona ni u kom pogledu ne odnose na ovaj konkretan predmet. Međutim, ova očita pogreška u pisanju koju je, uostalom, moguće ispraviti na temelju članka 462. ZKP-a nije relevantna u kontekstu prigovora povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. KZ/11 i stoga je zahtjev u ovom dijelu neosnovan.
7.1. Nadalje, u nastavku obrazloženja zahtjeva pod točkom Ad. 1. t. 1. i Ad. 1. t. 2. osuđenik problematizira pitanje primjene članka 139. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11 sugerirajući da je primjena tih odredbi po kojima je predmetno kazneno djelo kvalificirano blaža nego da je u pitanju kvalifikacije po članku 139. stavka 3. u vezi stavka 2. KZ/11 jer je u pitanju manja kriminalna količina budući se ne radi o prijetnji usmrćivanjem, teškim tjelesnim ozljeđivanjem i dr., bliske osobe, već je u pitanju samo prijetnja kakvim zlom i stoga je ta okolnost trebala imati odraza na samu odluku o kazni.
7.2. Iako su navedene tvrdnje osuđenika iznesene u dijelu obrazloženja zahtjeva koji se odnosi na povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a i članka 469. točke 5. ZKP-a, one se sadržajno odnose na osporavanje pravilnosti izbora vrste i mjere kazne, a što nedvojbeno proizlazi i iz zaključne tvrdnje osuđenika (str. 3., 5. odlomak obrazloženja zahtjeva) „[d]akle radi se o blažoj prijetnji prema bliskoj osobi, pa je to moralo imati odraza na kaznu koja u takvom slučaju svakako nije primjerena kao bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 1 godine“ (str. 3., 5. odlomak). Prema tome, kako osuđenik na ovaj način u biti ne obrazlaže povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. i točke 5. ZKP-a na koje se poziva, jer niti u ovom dijelu zahtjeva ne iznosi argumentaciju zašto predmetne inkriminacije nisu kazneno djelo i ne obrazlaže na koji je to način u pravomoćnoj presudi u odluci o kazni sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu, već se osporava pravilnost izabra vrste i mjere kazne, to niti u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.
8. Nije osnovan niti prigovor osuđenika iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-a jer mu u pravomoćnoj presudi nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 05/14, dalje: Ustav) i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija).
8.1. Naime, u odnosu tvrdnju osuđenika da je ova povreda ustavnog i konvencijskog prava, kao i povreda prava na obranu na raspravi iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, počinjena u prvostupanjskom postupku neobrazlaganjem na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je upravo osuđenik oštećenici poslao inkriminirane sms poruke, neprovođenjem odgovarajućeg vještačenja radi utvrđenja tko je stvarni pošiljatelj poruka putem telefona te propustom suda prvog stupnja da se na ove sporne okolnosti ispita svjedokinja AĆ, osuđeniku se ukazuje da on te prigovore nije isticao u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude (list 86. -88.) te ih u smislu odredbe članka 517. stavka 2. ZKP-a ne može po prvi put isticati u ovom izvanrednom pravnom lijeku.
8.2. Nadalje, nije osnovan ni prigovor osuđenika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u drugostupanjskom postupku jer da mu drugostupanjski sud nije iznio razloge vezane za žalbeni prigovor o povredi kaznenog zakona. Naime, sud drugog stupnja se u obrazloženju svoje odluke o istaknutom žalbenom prigovoru da je sud prvog stupnja predmetno djelo trebao pravno označiti kao blaže kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11, a ne kao teže kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11, jasno očitovao (točka 8. obrazloženja), a to što osuđenik takvim obrazloženjem nije zadovoljan nije relevantno u kontekstu ovog izvanrednog pravnog lijeka.
9. Neosnovan je i prigovor osuđenika (Ad 4. obrazloženja zahtjeva) da pobijane presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama zbog čega su u prvostupanjskom i u žalbenom postupku počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 368. st. točka 11. ZKP (ispravno: članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a) jer se zbog te postupovne povrede, neovisno radi li se o prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku, ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, ne može podnositi.
10. Slijedom svega navedenog, kako navodi iz zahtjeva nisu osnovani, trebalo je, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 27. ožujka 2025.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
