REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-31/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog MJ i drugih zbog kaznenog djela iz članka 264. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17 i 118/18 - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenog MJ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 27. rujna 2023., broj K-478/2020-41 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 11. srpnja 2024., broj Kž-345/2024-4, u sjednici Vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog MJ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Karlovcu je uvodno citiranom presudom proglasio krivim MJ i UJ zbog počinjenog kaznenog djela protiv gospodarstva, nedozvoljene trgovine iz članka 264. stavka 1. KZ/11 te ih je na temelju tog propisa osudio na kazne zatvora i to MJ u trajanju od deset mjesec, a UJ u trajanju od šest mjeseci, s tim da su im na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11 izrečene kazne zatvora zamijenjene radom za opće dobro na način da im je jedan dan zatvora zamijenjen s dva sata rada.
2. Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Osijeku je kao drugostupanjski sud prihvatio žalbu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je MJ i UJ, zbog predmetnog kaznenog djela iz članka 264. stavka 1. KZ/11, na temelju tog propisa osudio svakog na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine.
3. Protiv te je drugostupanjske presude osuđeni MJ po branitelju Mislavu Bežovanu, odvjetniku iz Zagreba, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „na temelju članka 517. stavka 1. točke 1. i točke 3. Zakona o kaznenom postupku (dalje ZKP/08), a u svezi članka 468. stavka 1. i 2. i članka 469. stavka 1. točke 5. ZKP/08“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine citiranu presudu suda drugog stupnja i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor s mišljenjem da zahtjev osuđenika treba odbiti kao neosnovan.
5. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i branitelju.
6. Zahtjev nije osnovan.
7. Osuđenik povredu kaznenog zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a u vezi članka 469. stavka 1. točke 5. ZKP-a (ispravno: članka 469. točke 5. ZKP-a) kao osnove iz koje pobija pravomoćnu presudu obrazlaže netočnom tvrdnjom da je drugostupanjski sud preinakom prvostupanjske presude u odluci o kazni na način da mu je umjesto kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci, koja je zamijenjena radom za opće dobro, izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, što da je znatno više od kazne koju je u optužnici predložilo državno odvjetništvo. Međutim, iz optužnice od 2. ožujka 2020., broj KO-DO-1566/2020-1 (list 70.-72.) proizlazi da je Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu predložio da se optuženicima na temelju članka 264. stavka 1. KZ/11 izreknu bezuvjetne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, koje su osuđenicima pravomoćnom presudom i izrečene, tako da je ovaj dio tvrdnji osuđenika promašen. Uostalom, to pitanje odnosa predložene kazne iz optužnice i kazne koja je osuđeniku pravomoćno izrečena je u konkretnom slučaju irelevantno jer, iako se osuđenik na raspravi pri očitovanju na osnovanost navoda optužnice izjasnio da se smatra krivim za predmetno kazneno djelo, nije se u smislu odredbe članka 417. st. 6. ZKP-a u svom iskazu (list 145.) suglasio s predloženom vrstom i mjerom kazne iz optužnice, tako da sud pri izricanju kazne niti nije, u smislu odredbe članka 417.a KZ/11, bio vezan predloženom kaznom iz optužnice i stoga nema govora o tome da bi sud drugog stupnja u odluci o kazni prekoračio ovlasti koje ima po zakonu.
7.1. U ostalom dijelu zahtjeva vezanim za odluku o kazni osuđenik ističe olakotne okolnosti (obiteljske prilike, znatan protek vremena od trenutka počinjenja kaznenog djela, priznanje djela i izostanak štetnih posljedica) kojima u biti osporava pravilnost odluke o kazni na koju je osuđen sugerirajući da se radi o prestrogoj i neadekvatnoj kazni. Međutim, osuđeniku se ukazuje da se ovim izvanrednim pravnim lijekom, sukladno odredbi članka 517. stavka 1. točke 1.-3. ZKP-a, pravomoćna presuda može pobijati samo iz tih taksativno propisanih osnova, ali ne zbog odluke o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, o čemu se ovdje ne radi.
8. Nadalje, osuđenik povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi članka 475. stavka 2. ZKP-a obrazlaže navodeći da nije bio pozvan na sjednicu drugostupanjskog vijeća čime da mu je onemogućeno da sudjeluje u javnoj sjednici. Nadalje, tvrdi da mu je navedenim propustom suda drugog stupnja, da se njega i branitelja obavijesti o sjednici vijeća, povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 - ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst, 05/14) i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97 – pročišćeni tekst, 6/99, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) jer da mu je time povrijeđeno pravo jednakosti oružja, pravo na kontradiktornost i pravo na branitelja pred drugostupanjskim sudom, te da se stoga radi o povredi iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-a.
9. Međutim, svi prigovori navedeni u prethodnoj točki obrazloženja su neosnovani kraj nesporne činjenice da osuđenik nije u odgovoru na žalbu, odnosno u roku propisanim za odgovor na žalbu, u smislu odredbe članka 475. stavka 1. ZKP-a, zahtijevao da se on i branitelj izvijeste o sjednici vijeća, a vijeće nije, evidentno s obzirom na sadržaj žalbe državnog odvjetnika i sadržaj odgovora na žalbu koji je podnio branitelj osuđenika, našlo da bi prisutnost osuđenika i branitelja sjednici drugostupanjskog vijeća bila korisna za razjašnjenje stvari.
9.1. Naime, državni odvjetnik je u žalbi pobijao pravilnost odluke suda prvog stupnja zbog odluke o kazni na način da nije iznosio nove okolnosti koje sud prvog stupnja pri donošenju odluke o kazni nije imao u vidu, već je samo apostrofirao značaj objektivnih okolnosti koje u biti i nisu bile sporne (veća količina duhana, dosadašnju osuđivanost), a uz to je smatrao da je sud prvog stupnja dao prevelik značaj priznanju osuđenika kao olakotnoj okolnosti. Nadalje, u odgovoru na žalbu branitelj osuđenika je u biti samo ponovio navode iz obrazloženja presude suda prvog stupnja o značaju njegovog priznanja počinjenja kaznenog djela i kajanja kao olakotnim okolnostima i o primjerenosti rada za opće dobro kao zamjeni za izrečenu kaznu zatvora.
9.2. Prema tome, u takvoj procesnoj situaciji, kada okolnosti istaknute u žalbi i u odgovoru na žalbu nisu ni na koji način ukazivale na potrebu da se na sjednici vijeća od stranka traže dodatna razjašnjenja, sud drugog stupnja nije u žalbenom postupku povrijedio odredbu članka 475. stavka 1. ZKP-a, niti je osuđeniku na sjednici vijeća suda drugog stupnja povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog povrede prava na obranu i branitelja, te na jednakost oružja i kontradiktornost postupka, sve u smislu odredbe članka 517. stavka 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-a.
9.3. Osuđenik uz navedene prigovore u uvodu zahtjeva citira i odredbu članka 468. stavka 1. ZKP-a kao postupovnu povredu koji je počinio sud drugog stupnja u žalbenom postupku, u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, ali ovu osnovu ne obrazlaže i ne precizira o kojoj se to postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 1., 5., 9. i 10. u vezi članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a radi, tako da i u tom dijelu zahtjev nije osnovan.
10. Slijedom svega navedenog, kako navodi iz zahtjeva nisu osnovani, trebalo je, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 27. ožujka 2025.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
