REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-167/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog SA i drugih zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022. i 114/2023. - dalje: KZ-23.), odlučujući o zahtjevu osuđenog SA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 11. lipnja 2024. broj K-309/2024-54 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 30. listopada 2024. broj Kž-302/2024, u sjednici Vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog SA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 11. lipnja 2024. broj K-309/2024-54 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 30. listopada 2024. broj Kž-302/2024 proglašen je krivim optuženi RA zbog počinjenog kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ-23. te je temeljem iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

2. Protiv te presude osuđenik je pravovremeno po branitelju, odvjetniku Domagoju Greguriću iz Odvjetničkog društva Nadramija i partneri d.o.o. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog teške povrede prava na pravično suđenje i povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, koja povreda je mogla utjecati na presudu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači presudu prvog i drugog stupnja na način da se okrivljeniku izrekne djelomična uvjetna osuda sukladno opravdanim očekivanjima iz važeće sudske prakse“. Istovremeno je predložio da se, temeljem odredbe članka 518. stavka 5. ZKP-a, odgodi izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o ovom zahtjevu.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 9. prosinca 2024. pod brojem Ksm-DO-236/2024-2, s mišljenjem da zahtjev osuđenika treba odbiti kao neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Kada tvrdi da je ostvarena teška povreda prava na pravično suđenje i povreda prava na obranu na raspravi, koja povreda je mogla utjecati na presudu, iako to izričito ne precizira, evidentno je da osuđenik smatra kako je počinjena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a i povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, pri čemu kao argumentaciju za obje ove povrede koristi potpuno identične razloge. Obrazlažući navedene povrede podnositelj zahtjeva ističe kako su i drugostupanjski, ali isto tako i prvostupanjski sud, tijekom postupka propustili utvrditi okolnosti koje su ključne za donošenje blaže sankcije. Tvrdi da mu je na taj način grubo povrijeđeno pravo na obranu na raspravi i pravo na pravično suđenje jer je, sukladno ustaljenoj i novijoj sudskoj praksi, upravo za ovo kazneno djelo bilo realno i legitimno očekivanje obrane za izricanjem uvjetne ili barem djelomične uvjetne osude, a ne bezuvjetne kazne zatvora. Argumentirajući svoje tvrdnje osuđenik ističe kako je tijekom ovog kaznenog postupka u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela, čime je u bitnoj mjeri dao doprinos brzom i efikasnom okončanju postupka, međutim sud, iako priznanje navodi kao olakotnu okolnost, suprotno tome smatra da takvo priznanje treba promatrati isključivo u svijetlu želje za ishođenjem što blaže osude, a s obzirom da su počinitelji u daljnjem prevoženju migranata bili spriječeni pravodobnim postupanjem policijskih službenika. Ističe da je također trebalo cijeniti činjenicu da se on ni na koji način nije financijski okoristio počinjenjem ovog kaznenog djela pa mu to nije trebalo vrednovati kao otegotnu okolnost, kao što kod odluke o kazni i vrednovanja okolnosti koje utječu na odluku o kazni nije trebalo uzimati u obzir kao nedvojbeno utvrđenu činjenicu da je on svojim postupanjem omogućio ulazak migranata na teritorij Republike Hrvatske, a što nije točno, s obzirom da su oni sami ušli na taj teritorij, gdje ih je on nakon toga preuzeo. Nakon toga u nastavku zahtjeva opširno polemizira s izrečenom kaznom zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, navodeći čitav niz olakotnih okolnosti zbog kojih smatra da se i djelomičnom uvjetnom osudom također mogla postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ-23., a u dokaz kojih navoda citira ukupno šest presuda različitih županijskih sudova u kojima su različitim počiniteljima za istovrsno kazneno djelo bile izrečene djelomične uvjetne osude, a ne bezuvjetne kazne zatvora.

6.1. Međutim, u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

6.2. Naime, iako podnositelj zahtjeva ističe zakonom dopuštene osnove pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. i točke 3. ZKP-a, obrazlažući ih potpuno identičnim razlozima, svojim opširnim i detaljno iznesenim tvrdnjama osuđenik zapravo u bitnome osporava pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica koje se odnose na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, a onda, posljedično tome, i u odnosu na ocjenu koju su prvostupanjski i drugostupanjski sud dali u odnosu na tako navedene i utvrđene okolnosti. Stoga se, po ocjeni ovog suda, ovakvim tvrdnjama podnositelja zahtjeva zapravo, kao i u većem dijelu žalbe izjavljene protiv prvostupanjske presude, u biti problematizira pravilnost i opravdanost izrečene bezuvjetne kazne zatvora te se na taj način za osuđenika pokušava ishoditi povoljnija kaznena sankcija u trećem stupnju, a mimo uvjeta propisanih odredbom članka 517. ZKP-a, a u kojoj su precizno navedeni razlozi zbog kojih se može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek. No, suprotno navodima iz ovog dijela zahtjeva, osuđeniku treba ukazati na činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom, sukladno prethodno navedenoj odredbi, ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP-a), što međutim ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom takva povreda ni na koji način nije ostvarena.

6.3. U nastavku podnesenog zahtjeva osuđenik tvrdi da su pogrešna utvrđenja nižestupanjskih sudova da bi on svojim radnjama omogućavao ulazak migranata na teritorij Republike Hrvatske odnosno da bi počinio kazneno djelo ilegalne migracije, s obzirom da su se migranti u trenutku uhićenja već uvelike nalazili unutar područja Republike Hrvatske pa su stoga, po njegovoj ocjeni, pogrešni zaključci sudova da je on svojim postupanjem u bitnome doprinio širenju ovog kaznenog djela odnosno ulasku migranata u Republiku Hrvatsku.

6.4. No, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

6.5. Naime, treba napomenuti kako ovim dijelom podnesenog zahtjeva osuđenik zapravo osporava jedan dio činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi u odnosu na njegovo postupanje tempore criminis te, kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, ponovno polemizira s tako utvrđenim činjeničnim stanjem odnosno na taj način pokušava ishoditi njegovu naknadnu preocjenu u trećem stupnju, također mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Međutim, pritom podnositelju zahtjeva treba ukazati na činjenicu da se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona navedenih u članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP-a, pri čemu se isti ne može podnositi i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja, a kao što to u ovom slučaju nastoji postići osuđenik.

6.6. Stoga, imajući u vidu prethodno navedeno, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da su mu u ovom kaznenom predmetu, iz razloga koji su prethodno izneseni, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na obranu na raspravi, s obzirom da se, po ocjeni ovog suda, suštinski i sadržajno radi o tvrdnjama i navodima kojima se očigledno osporavaju pravilnost odluke o kazni i činjenična utvrđenja u odnosu na odlučne činjenice, a što nije dozvoljeno ovim izvanrednim pravnim lijekom.

7. Slijedom svega iznesenog, a kako navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani, trebalo je, temeljem članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude. Posljedično tome, nije bilo niti uvjeta za odgodu izvršenja izrečene kazne, u smislu odredbe članka 518. stavka 5. ZKP-a.

Zagreb, 27. ožujka 2025.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja