Poslovni broj: Usž-2202/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Borisa Markovića članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice RU iz [adresa], kojeg zastupa Jakov Alač, odvjetnik iz Rijeke, Erazma Barčića 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1514/2023-7 od 22. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 27. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1514/2023-7 od 22. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 20. lipnja 2023. i rješenje prvostupanjskog tijela od 31. siječnja 2022., te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kojim je tužiteljici za 2019. utvrđena obveza plaćanja poreza i prireza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava u iznosu od 51.318,36 kuna.
3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu u kojoj u cijelosti ponavlja tužbene navode. Smatra da je nekretninu stekla dosjelošću 2002., a ne temeljem ugovora o zamjeni nekretnina od 3. veljače 2018. Osporava također i visinu porezne osnovice. Ističe da je i u tužbi ukazala da je porezna uprava prilikom utvrđivanja nabavne cijene predmetne nekretnine za usporedbu uzela vrijednost nekretnina iz 2016., a ne 2018. Kada je tužiteljica 2019. prodala predmetnu nekretninu tržišna vrijednost iste bila je 975,56 kuna/m[2] , kako je vidljivo iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od 20. rujna 2019. Smatra da je dostavila dokaz za usporedbu da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine 2016. bila 550,00 kuna/m[2] , a ne 332,79 kuna/m . Navodi da kada bi zaista tržišna vrijednost predmetnog zemljišta 2016. bila 332,79 kuna/m[2] , a 2019. 975,56 kuna/m , jedino razumno shvaćanje je to da je 2018. tržišna vrijednost predmetne nekretnine morala biti negdje između te dvije vrijednosti. Predlaže da se pobijana presuda poništi, predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, ali pred drugog suca.
4. Tuženik, iako pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. U postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja utvrđeno je da je temeljem ugovora o zamjeni nekretnina od 3. veljače 2018. tužiteljica stekla nekretninu kč. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u naravi građevinsko zemljište, površine 316 m[2] , te da je istu nekretninu prodala 20. rujna 2019. S obzirom na navedeno, porezno tijelo je zaključilo da je tužiteljica otuđenjem nekretnine unutar dvije godine od njezina stjecanja ostvarila dohodak od imovine i imovinskih prava u smislu odredbi članka 56. i 58. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16. i 106/18. – dalje: ZDP).
Među strankama nije sporno da su tužiteljica i DU dana 3. veljače 2018. zaključili ugovor o zamjeni nekretnina kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], te da se temeljem tog pravnog posla tužiteljica u zemljišne knjige upisala kao vlasnica nekretnine kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], te da je za promet nekretnina ostvaren temeljem tog ugovora, tužiteljici utvrđen porez na promet nekretnina u iznosu od 4.206,46 kuna.
7. Spisu prileži porezno rješenje od 11. travnja 2018., kojim je na poreznu osnovicu u iznosu od 105.161,64 kune utvrđen porez na promet nekretnina po stopi od 4% u iznosu od 4.206,46 kuna. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je porezna osnovica utvrđena procjenom porezne uprave uz primjenu usporednog podatka od 332,79 kuna/m[2] za nekretninu koja je predmet postupka. Navedenu visinu porezne osnovice, te navedenu procjenu tužiteljica tada nije osporavala, iako je protiv rješenja podnijela žalbu koja je odbijena rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 13. siječnja 2020.
Iz spisa predmeta proizlazi da je porezna osnovica od 198.908,00 kuna utvrđena kao razlika između ukupnih primitaka i izdataka, koje je tužiteljica ostvarila u vezi stjecanja i otuđenja navedene nekretnine. Primici su utvrđeni na osnovu podataka o tržišnoj vrijednosti predmetne nekretnine iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od 20. rujna 2019. u iznosu od 308.276,96 kuna, a koji iznos predstavlja umnožak cijene zemljišta po m[2] 975,56 kuna i površine 316 m . Izdaci su utvrđeni u ukupnom iznosu od 109.368,10 kuna od čega se iznos od 105.161,64 kune odnosi na trošak nabavne vrijednosti nekretnine, dok se preostali iznos od 4.206,46 kuna odnosi na plaćanje poreza na promet nekretnine. Pri utvrđivanju visine nabavne vrijednosti porezno tijelo je polazilo od procjene tržišne vrijednosti koja je korištena u postupku u kojem je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnine po ugovoru o zamjeni nekretnina od 3. veljače 2018., koju visinu tada nije osporavala.
8. Prema ocjeni i ovoga Suda, pravilno je porezno tijelo kao trenutak stjecanja predmetne nekretnine utvrdilo dan sklapanja ugovora o zamjeni nekretnine, te posljedično tome i nastanak poreznog događaja, obzirom da je do prodaje nekretnine došlo unutar dvije godine od stjecanja. Navodi tužiteljice da je od zaključenja predugovora o zamjeni nekretnine do zaključenja ugovora o kupoprodaji nisu odlučni za drugačiji zaključak o odlučnim činjenicama nastanak oporezivog događaja, budući da do stjecanja nekretnine nije došlo zaključenjem predugovora, već ugovora o zamjeni nekretnine. Razvidno je da je tužiteljici utvrđen porez na promet nekretnina upravo na promet ostvaren temeljem ugovora o zamjeni, koji je zaključen 3. veljače 2018. Isto tako, što se tiče navoda tužiteljice da je predmetnu nekretninu stekla 2002. dosjelošću, valja navesti da se vlasništvo nekretnine dosjelošću stječe u trenutku kada se za to ostvare pretpostavke propisane Zakonom postojanje kojih utvrđuje sud u parničnom postupku, a ne ugovorne stranke međusobnim sporazumom.
9. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud naveo da neosnovanim nalazi i prigovor tužiteljice da je pri utvrđivanju izdataka pogrešno procijenjena nabavna vrijednost nekretnine, budući da iz stanja spisa slijedi da je porezno tijelo pri utvrđivanju ove vrijednosti polazilo od procjene sačinjene u postupku utvrđenja poreza na promet nekretnina, a na koju procjenu tužiteljica, kako je već navedeno, nije imala primjedbi.
10. S obzirom na sve navedeno, prema ocjeni ovoga Suda tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju utvrđenje javnopravnih tijela prvostupanjskog suda. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo.
Također valja dodati da prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije počinio postupovne povrede koje bi u smislu članka 66. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke.
11. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu, 27. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
