Poslovni broj: Usž-3770/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ROYAL CLASS d.o.o., Zadar, Nikole Šopa 3, kojeg zastupa opunomoćenik Zdravko Ivić, odvjetnik u Zagrebu, Mirka Viriusa 1, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 Us I-1843/23-17 od 27. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 Us I-1843/23-17 od 27. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-01/448, URBROJ: 513-04-23-2 od 31. svibnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-471-02/22-01/31, URBROJ: 513-07-13-22-8 od 2. studenog 2022. te zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-471-02/22-01/31, URBROJ: 513-07-13-22-8 od 2. studenog 2022. kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 20.381,57 eura.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje, a iz onog što je utvrdio izveo je pogrešne zaključke. Ističe da tuženik neopravdano nije prihvatio da je on izveo određene radove o svom trošku za cijelu zgradu, a da su zauzvrat suvlasnici snosili troškove koji se odnose na stanove koji su pripali njemu. Nadalje osporava zaključak prvostupanjskog suda da je teret dokaza da se iznos po kojem je odbio pretporez ne odnosi na ukupne troškove izgradnje cijele zgrade na njemu jer da je općepoznata činjenica da se zgrada od 6 stanova ne može izgraditi za 39.058,53 eura. Također osporava zaključak prvostupanjskog suda da nema pravo na odbitak pretporeza za stan koji je odgovorna osoba privremeno koristila za svoje potrebe do prodaje. Naposljetku navodi da on odnosu na izgradnju zgrade na zkč. br. [katastarska čestica] nije bio izvođač radova nego da je ugovoreno da će on dati sredstva za financiranje gradnje građevine stambene namjene na predmetnoj čestici. Predlaže stoga da Sud poništi pobijanu presudu, otkloni nedostatke i sam riješi stvar.
4. Iako uredno pozvan tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor prijavljivanja, obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj koristio pravo na odbitak pretporeza na temelju ulaznih računa za izgradnju zgrade na zkč. br. [katastarska čestica] za dva stana, a da je jedan od stanova koristila odgovorna osoba tužitelja za privatne svrhe. Nadzorom je također utvrđeno da je tužitelj sudjelovao u financiranju građevinskih radova na zgradi na zkč. br. [katastarska čestica], no da je račune knjižio kao svoj trošak i na temelju toga odbio pretporez u ukupnom iznosu od 104.515,54 kuna. 8.
Prvostupanjski sud održao je raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je u uvid u spis tuženika i sudski spis te proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost da li je porezno tijelo tužitelju osnovano i pravilno utvrdilo porez na dodanu vrijednost.
10. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka kao jasan i logičan, ocijenio da tužitelj nije mogao koristiti pravo na odbitak pretporeza po računima za isporuke u izgradnji zgrade na zkč. br. [katastarska čestica] za dva stana, već da je mogao koristiti pravo na odbitak pretporeza sukladno svom udjelu u vlasništvu zgrade od šest stanova, dakle u 1/6 s obzirom da je u predmetnoj zgradi vlasnik dva stana, ali se jedan stan koristi za privatne potrebe odgovorne osobe tužitelja, odnosno isporuka istog nije obavljena u svrhu obavljanja tužiteljeve gospodarske djelatnosti. U odnosu na zgradu izgrađenu na zkč. br. [katastarska čestica] pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da, s obzirom da tužitelj nije vlasnik, nije imao pravo na odbitak pretporeza za izgradnju niti je mogao troškove izgradnje prikazati kao svoje troškove jer je mogao samo financirati izgradnju, a što bi onda predstavljalo zajam investitoru. S obzirom na navedeno pravilno je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost.
11. Prigovor tužitelja da je prvostupanjski sud neopravdano nije prihvatio mogućnost da je on snosio pojedine troškove za cijelu zgradu, a da su drugi suvlasnici snosili troškove za stanove koji su pripali njemu ovaj Sud nalazi neosnovanim jer za ovakav navod tužitelj nije predočio nikakav dokaz, a prema ocjeni ovog Suda, jednako kao i prema ocjeni prvostupanjskog suda, za takav slučaj trebao bi postojati sporazum između suvlasnika zgrade kojim bi se odredilo tko će koje troškove i u kojem omjeru platiti kako bi suvlasnici onda eventualno mogli po istim ulaznim računima koristiti pravo na odbitak pretporeza.
12. U odnosu na ostale prigovore tužitelja ovaj Sud ističe da ih tužitelj opetovano iznosi iako je prvostupanjski sud svaki od njih otklonio s obrazloženjem koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Pritom ovaj Sud napominje da i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske br. 20883/09). Isto tako prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj U-III-1201/18).
13. Prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 27. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
