REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-170/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŠH zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 -ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 11. lipnja 2024. broj K-303/2024-6 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 12. kolovoza 2024. broj Kž-440/2024-4, u sjednici održanoj 27. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev osuđenog ŠH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-303/2024-6 od 11. lipnja 2024., potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku broj Kž-440/2024-4 od 12. kolovoza 2024., osuđen je ŠH zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. KZ/11.
2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Andreju Bašoviću, odvjetniku iz Rijeke, zbog "razloga predviđenih odredbom čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP", s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati nižim sudovima na ponovno odlučivanje.
3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu: ZKP), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika s mišljenjem da je isti neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Iako se uvodno, očito paušalno, u zahtjevu ističu svi zakonski razlozi iz čl. 517. st. 1. ZKP/08, iz sadržaja tog zahtjeva jasno slijedi da je podnesen zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP te zbog neobrazložene prvostupanjske i drugostupanjske odluke koju podnositelj kvalificira bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP.
6. Tešku povredu prava na pravično suđenje podnositelj nalazi u tome što su odbijeni svi dokazni prijedlozi obrane i to: ispitivanje svjedoka KH i ZH, potom svjedoka HH te svjedoka dr. RH i dr. IH te nastavno tome provođenje medicinskog vještačenja, s obzirom na okolnost "da je ostavljena mogućnost da je svjedok FH ozlijeđen izvan kritičnog događaja" i utvrđenja uzročno-posljedične veze između ozljeda tog svjedoka i načina vožnje okrivljenika te nastale prometne nesreće. Pouzdano utvrđenje tih činjenica, smatra podnositelj, odlučno je za postojanje kvalificiranog obilježja kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11. Usprkos tome, sudovi su te dokazne prijedloge odbili kao odugovlačeće što sud prvog stupnja "ničim ne obrazlaže", dok drugostupanjski sud propušta uočiti bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st.1. toč. 11. i st. 2. ZKP istaknute u žalbi okrivljenika protiv prvostupanjske presude, niti to u svojoj odluci obrazlaže čime ostvaruje daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP.
7. Nasuprot tome, povrede pravičnosti postupka protiv os. ŠH, i to teže, zasigurno nema.
8. Doista, jedna od sastavnica načela pravičnog suđenja podrazumijeva pravo obrane da predlaže dokaze za koje smatra da joj idu u prilog, a pri tome ne smije biti stavljena u neravnopravni položaj prema optužbi kako pravo na "jednakost oružja" ne bi bilo narušeno. Međutim, o tome se ovdje ne radi. Osuđenik u zahtjevu "zaboravlja" da je on, kao tijekom ispitivanja pred Državnim odvjetnikom u istrazi, tako i na raspravi pred prvostupanjskim sudom, priznao učin terećenog kaznenog djela. Naime, u svom očitovanju pred sudom prvoga stupnja on se izjasnio da se smatra krivim za kazneno djelo iz optužnice pa je, sukladno čl. 417.a st. 1. ZKP, odmah ispitan. Već na početku svoje obrane iskazuje da se "sve dogodilo upravo na način i pod okolnostima kako mu se to stavlja na teret činjeničnim opisom optužnice" te nastavno iznosi svoju obranu pri čemu niti jedan navod optužbe ne osporava niti dovodi u sumnju, dakle, priznaje i da je putnik u njegovom vozilu FH zadobio ozljede posljedicom opasnog načina njegove vožnje.
9. Radi se, dakle, o cjelovitom priznanju okrivljenika na raspravi u nazočnosti njegovog branitelja, a uz prethodno uredno primljenu pouku o pravima obrane. U toj procesnoj situaciji, kada sud ocijeni da je dano priznanje, kao ovdje, potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima, u nastavku rasprave izvode se samo dokazi relevantni za odluku o kazni i druge mjere propisane kaznenim zakonom te troškovima kaznenog postupka, kako jasno slijedi iz odredbe čl. 417.a st. 4. ZKP.
10. Zbog navedenog, a s obzirom da okrivljenik u svojoj obrani ni na koji način nije osporavao porijeklo i nastanak ozljeda svjedoka HH, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da su dokazni prijedlozi na te okolnosti usmjereni ka odugovlačenju postupka jer se radi o činjenicama koje prethodno nisu osporene.
11. Suprotno tvrdnjama zahtjeva, prvostupanjski sud je svoju odluku o odbijanju navedenih dokaznih prijedloga vrlo savjesno i iscrpno obrazložio pod toč. 6.1. svoje presude pa se ne radi, kako o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP zbog koje se, u ostalom, ovaj izvanredni pravni lijek i onako ne može podnijeti, tako niti o bilo kakvoj arbitrarnosti prvostupanjske presude koju podnositelj tek uzgred spominje.
12. Jednako se mogu otkloniti prigovori zahtjeva usmjereni na obrazloženje drugostupanjske presude. Prije svega, ponovno se skreće pažnja da bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP nije zakonom predviđen razlog u čl. 517. st. 1. ZKP. Stoga se, eventualno, može raditi samo o tome da bi drugostupanjski sud, usprkos svojoj dužnosti da ocijeni žalbene razloge, postupio suprotno čl. 487. st. 1. ZKP i time ostvario povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP.
13. Međutim, i tako, ovdje pravilno kvalificiran razlog pobijanja, nije osnovan.
14. Naime, drugostupanjski je sud pod toč. 6. obrazloženja svoje odluke dao dostatne i razumne razloge zbog čega smatra da u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu ostvarene. Prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja kako takva treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Stoga, u situaciji kada, kao ovdje, prvostupanjski sud u svojoj presudi sveobuhvatno odgovara na sva sporna pitanja, tada prihvaćanje tih razloga u drugostupanjskoj presudi ne znači da taj sud propušta ispuniti svoju zadaću u smislu čl. 487. st. 1. ZKP, već to da žalitelj u žalbi ne iznosi ništa bitno novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja činjenica, što, međutim, ovdje nije slučaj.
15. Podnositelj zahtjeva se, u stvari, ne slaže s razlozima drugostupanjske presude tvrdeći da ta odluka "nije na odgovarajući način obrazložena jer postoji očigledna nepodudarnost između razloga koji se navode razlozima osuđujuće presude i provedenim dokazima". Iako su ovi navodi zahtjeva teže razumljivi, jer posredno uvode sumnju u suglasnost presude s provedenim dokazima, tj. s utvrđenim činjeničnim stanjem, treba reći da se, s obzirom na pozitivno očitovanje o krivnji, žalbu protiv prvostupanjske presude ionako nije moglo podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 464. st. 7. ZKP) zbog čega se niti sud drugog stupnja na te navode žalbe nije bio dužan osvrnuti.
16. Kako slijedom izloženog navodi zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani, trebalo je, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 27. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
Žarko Dundović
