Poslovni broj: Usž-3786/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Kodić d.o.o., Zagreb, Konjščinska 8, OIB: 76226932891, kojeg zastupa opunomoćenik Ivica Palić, odvjetnik Odvjetničkom društvu Palić i partneri j.t.d., u Zagrebu, Crvenog križa 33, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi uvida u spis, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1942/2023-6 od 10. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1942/2023-6 od 10. rujna 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-01/23-01/41, URBROJ: 513-04-23-2 od 31. ožujka 2023. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog.

2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-01/20-07/227, URBROJ: 513-02-3005/6-2-23-61 od 13. siječnja 2023. kojim je usvojen zahtjev ĐV, osobe ovlaštene za zastupanje tužitelja, na pristup ispravama i podatcima iz Zapisnika Područnog carinskog ureda Zagreb od 14. rujna 2020. i Dopunskog zapisnika od 12. studenog 2020. te njihovo umnožavanje, a odbijen je zahtjev na pristup i umnožavanje priloga/računa iz usporednih uvoznih carinskih deklaracija, koje su kao dokazna sredstva navedena u Zapisniku od 14. rujna 2020. i Dopunskom zapisniku od 12. studenog 2020.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da je u prekršajnom postupku pravomoćno oslobođen inkriminacije da je podnio carinske deklaracije s netočnim odnosno nepotpunim podatcima. Ističe da je naknadna carinska provjera, i to bez fizičkog i izravnog pregleda robe, provedena nekoliko godina kasnije od puštanja robe u slobodni promet, a da je tek tom provjerom utvrđeno da uvezena roba nije pravilno carinski deklarirana. Prigovara da je tuženik trebao umjesto primjene metode čiste aritmetičke sredine svih stavki s računa usporednih deklaracija primijeniti metodu primjene najniže prihvatljive cijene i to iste robe, a tek potom slične robe. Naposljetku navodi da je od prvog časa imao uvid u carinski spis, ali nije imao uvid u priloge usporednih carinskih deklaracija odnosno račune, a trebao je imati bez obzira što fizički nisu u carinskom spisu jer se na njih tuženik referira. Predlaže stoga da Sud poništi pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da se prekršajnim nalogom tužitelj nije teretio za neprihvaćanje od carinskog tijela deklarirane transakcije vrijednosti koja je za carinsko tijelo bila neprihvatljiva uslijed njene podcijenjenosti pa da presuda kojom je tužitelj oslobođen odgovornosti u prekršajnom postupku nije relevantna za ovaj upravni spor. U odnosu na protek vremena do naknadne carinske provjere navodi da je osoba na koju se odnosi čuvanje isprava u svrhu carinske provjere obvezna čuvati isprave najmanje tri godine pri čemu to razdoblje teče od kraja godine u kojoj su carinske deklaracije za puštanje robe u slobodni promet prihvaćene. Ističe da iz sadržaja žalbe tužitelja proizlazi da je i sam tužitelj svjestan da računi fizički nisu dio carinskog spisa i da nisu isprava na temelju koje je carinsko tijelo namjeravalo donijeti svoju odluku, nego da je to usporedna carinska deklaracija, u koju je tužitelju dana mogućnost uvida. Pojašnjava da je podatak na kojem carinsko tijelo temelji svoju odluku o neprihvaćanju deklarirane carinske vrijednosti razmijenjen s tijelima Europske komisije i odnosi se na prosječnu statističku vrijednost pri uvozu po kojoj je roba razvrstana u određeni tarifni broj. U vezi s tim dodaje da tužitelj na zahtjev carinskog tijela u postupku prethodne i naknade provjere nije u ostavljenom roku pružio dodatne podatke koji bi dokazali zašto je deklarirana statistička vrijednost niža od prosječne uvezene na EU tržištu. Naposljetku se tuženik poziva na presudu Europskog suda pravde u predmetu C-291/15 EURO 2004 protiv NEMZETI ADO-ES VAMHIVATAL iz koje proizlazi da kada carinska tijela smatraju transakcijsku vrijednost neuobičajeno niskom su ovlaštena određivati carinsku vrijednost na temelju transakcije vrijednosti slične robe. Predlaže stoga da Sud odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 36/24. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden inspekcijski nadzor, odnosno naknada provjera uvoznih carinskih deklaracija, o kojem je sastavljen Zapisnik od 14. rujna 2020. (dalje: Zapisnik). Osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja podnijela je zahtjev za pristup ispravama navedenim u Zapisniku i njihovo umnožavanje te za uvid u priloge usporednih uvoznih carinskih deklaracija - račune pošiljatelja i njihovo umnožavanje. Zahtjev za uvid u isprave i podatke iz Zapisnika od 14. rujna 2020. te njihovo umnožavanje je usvojen, no zahtjev za uvid u priloge i račune pošiljatelja iz usporednih carinskih deklaracija te njihovo umnožavanje je odbijen, uz obrazloženje da potonje isprave – prilozi odnosno računi iz uvoznih carinskih deklaracija nisu bile dokazno sredstvo na temelju kojih je carinsko tijelo namjeravalo donijeti svoju odluku.

8. Prvostupanjski sud održao je raspravu i na taj način sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio strankama da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis.

9. Sukladno odredbi članka 74. stavka 2. točke (b) Uredbe (EU) br. 952/2013 (SL L 269, 10.10.2013.) (dalje: Uredba (EU) br. 952/2013) carinska vrijednost robe određuje se prema usporednim uvoznim carinskim deklaracijama slične robe tj. transakcijskoj vrijednosti slične robe koja je prodana za izvoz u carinsko područje Unije i izvezena u isto ili slično vrijeme kao i roba kojoj se određuje vrijednost.

10. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su dakle usporedne carinske deklaracije, a ne prilozi, odnosno računi iz usporednih uvoznih deklaracija, isprave koje dokazuju uvoz slične robe na tržište Unije i da su one bile dokazno sredstvo na temelju kojih je carinsko tijelo namjeravalo donijeti svoju odluku, zbog čega je tužitelju pravilno omogućen uvid u usporedne uvozne deklaracije, koje su kao takve navedene u Zapisniku, a odbijen uvid u račune iz usporednih carinskih deklaracija.

11. Pritom je carinska vrijednost utvrđena sukladno odredbi članka 74. stavka 2. točke b. Uredbe (EU) br. 952/2013 odnosno na temelju transakcijske vrijednosti slične robe, uvezene u slično vrijeme, istog podrijetla, razvrstane u isti podbroj Kombinirane nomenklature, na temelju usporednih podataka dobivenih putem Informacijskog sustava Carinske uprave, HRAIS (Nacionalni sustav za obradu uvoznih carinskih deklaracija).

12. Sukladno odredbi članka 48. Uredbe (EU) br. 952/2013 za potrebe carinskih provjera, carinska tijela mogu provjeriti točnost i potpunost informacija iz carinske deklaracije, deklaracije za privremeni smještaj, ulazne skraćene deklaracije, izlazne skraćene deklaracije, deklaracije za ponovni izvoz ili obavijesti o ponovnom izvozu te postojanje, vjerodostojnost, točnost i valjanost svih pratećih isprava te mogu ispitati račune deklaranta i ostale evidencije koje se odnose na aktivnosti u vezi predmetne robe ili prije naknadnih trgovačkih aktivnosti koje uključuju tu robu nakon njezinog puštanja. Ta tijela također mogu pregledati takvu robu i/ili uzeti uzorke ako je to još uvijek moguće učiniti.

13. Prigovor tužitelja da se radi o naknadnoj provjeri robe bez fizičkog pregleda je neosnovan jer je carinsko tijelo sukladno prethodno citiranoj odredbi bilo ovlašteno izvršiti naknadnu provjeru bez pregleda robe jer to više nije bilo moguće, a sve s obzirom na to da tužitelj nije dostavio potrebnu dokumentaciju iz koje bi proizlazila tehnička svojstva i sastav materijala robe koja je bila predmet uvoza.

14. U odnosu na ostale prigovore tužitelja ovaj Sud ističe da ih tužitelj opetovano iznosi iako je prvostupanjski sud svaki od njih otklonio s obrazloženjem koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Pritom ovaj Sud napominje da i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske br. 20883/09). Isto tako prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj U-III-1201/18).

15. Ovaj Sud je 18. ožujka 2025. zaprimio podnesak tuženika u kojem dostavlja presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-2742/2023-4 od 29. siječnja 2025. kojom se odbija žalba tužitelja i potvrđuje prvostupanjska presuda, radi izmjene podataka i naknadne naplate razlike uvoznog duga, te istu uzeo u obzir pri odlučivanju u ovoj upravnoj stvari.

16. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

17. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

18. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

19. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić