REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-9982/19-60
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2025. godine, održane u nazočnosti Katarine Ćopo, odvjetnice iz Zagreba i zz za Sandru Wagner odvjetnicu iz Metkovića, kao punomoćnika tužitelja te u nazočnosti AF, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnike iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnika tuženika, dana 27. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3 Ugovora o kreditu br. 01428 te čl. 6 toč.2 i čl. 9 t.1 Uvjeta ugovora o kreditu br. 01428 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik sklopili dana 11. siječnja 2008.g. i solemnizirali dana 14. siječnja 2008.g. kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita pod br.OV-431/08, te čl.1 i 2 Dodatka ugovora o kreditu, koji je stupio na snagu 02. veljače 2014.g.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl.2 i čl.3 Ugovora o kreditu br 01428 te čl. 5 Uvjeta ugovora o kreditu kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, sklopili dana 11.siječnja 2008.g. i solemnizirali dana 14.siječnja 2008.g. kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita pod br. OV-431/08, te čl. 1 i 2 Dodatka ugovora o kreditu, koji je stupio na snagu 02. veljače 2014.g. - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
III. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da na ime preplaćenih iznosa po osnovi ugovorene redovne kamate i ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu, umanjeno za preplaćene iznose po osnovi ugovorene redovne kamate, isplati tužitelju iznos od 4.083,60 EUR/30.767,86 HRK, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - pa sve do isplate, koja kamata teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja je kamata do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:
-na iznos od 3,45 EUR/25,96 kuna počevši od 10.studenog 2008.g. do isplate,
-na iznos od 9,72 EUR/73,26 kuna počevši od 15.prosinca 2008.g. do isplate,
-na iznos od 2,22 EUR/16,73 kuna počevši od 09.siječnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 21,01 EUR/158,27 kuna počevši od 09.veljače 2009.g. do isplate,
-na iznos od 22,46 EUR/169,22 kuna počevši od 09.ožujka 2009.g. do isplate,
-na iznos od 14,54 EUR/109,57 kuna počevši od 08.travnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 16,81 EUR/126,68 kuna počevši od 11.svibnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 17,55 EUR/132,23 kuna počevši od 5.lipnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 13,96 EUR/105,15 kuna počevši od 13.srpnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 14,39 EUR/108,40 kuna počevši od 06.kolovoza 2009.g. do isplate,
-na iznos od 13,64 EUR/102,79 kuna počevši od 07.rujna 2009.g. do isplate,
-na iznos od 13,65 EUR/102,82 kuna počevši od 09.listopada 2009.g. do isplate,
-na iznos od 11,77 EUR/88,67 kuna počevši od 09.studenog 2009.g. do isplate,
-na iznos od 15,55 EUR/117,16 kuna počevši od 07.prosinca 2009.g. do isplate,
-na iznos od 14,42 EUR/108,68 kuna počevši od 07.siječnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 18,94 EUR/142,69 kuna počevši od 08.veljače 2010.g. do isplate,
-na iznos od 20,46 EUR/154,17 kuna počevši od 11.ožujka 2010.g. do isplate,
-na iznos od 21,69 EUR/163,43 kuna počevši od 12.travnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 24,10 EUR/181,60 kuna počevši od 11.svibnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 28,57 EUR/215,25 kuna počevši od 7.lipnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 31,61 EUR/238,13 kuna počevši od 12.srpnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 36,39 EUR/274,20 kuna počevši od 09.kolovoza 2010.g. do isplate,
-na iznos od 39,13 EUR/294,80 kuna počevši od 10.rujna 2010.g. do isplate,
-na iznos od 42,90 EUR/323,20 kuna počevši od 12.listopada 2010.g. do isplate,
-na iznos od 41,50 EUR/312,68 kuna počevši od 08.studenog 2010.g. do isplate,
-na iznos od 43,58 EUR/328,34 kuna počevši od 09.prosinca 2010.g. do isplate,
-na iznos od 53,74 EUR/404,89 kuna počevši od 10.siječnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 53,29 EUR/401,55 kuna počevši od 07.veljače 2011.g. do isplate,
-na iznos od 52,73 EUR/397,29 kuna počevši od 07.ožujka 2011.g. do isplate,
-na iznos od 57,80 EUR/435,46 kuna počevši od 11.travnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 51,59 EUR/388,71 kuna počevši od 09.svibnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 57,57 EUR/433,77 kuna počevši od 07.lipnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 67,43 EUR/508,04 kuna počevši od 07.srpnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 81,90 EUR/617,04 kuna počevši od 09.kolovoza 2011.g. do isplate,
-na iznos od 91,60 EUR/690,13 kuna počevši od 08.rujna 2011.g. do isplate,
-na iznos od 73,57 EUR/554,28 kuna počevši od 11.listopada 2011.g. do isplate,
-na iznos od 67,05 EUR/505,22 kuna počevši od 07.studenog 2011.g. do isplate,
-na iznos od 67,13 EUR/505,79 kuna počevši od 12.prosinca 2011.g. do isplate,
-na iznos od 71,98 EUR/542,32 kuna počevši od 09.siječnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 76,36 EUR/575,30 kuna počevši od 13.veljače 2012.g. do isplate,
-na iznos od 77,25 EUR/582,03 kuna počevši od 12.ožujka 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,34 EUR/567,68 kuna počevši od 10.travnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 74,61 EUR/562,15 kuna počevši od 07.svibnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 77,11 EUR/580,95 kuna počevši od 11.lipnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 77,26 EUR/582,14 kuna počevši od 09.srpnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,39 EUR/568,04 kuna počevši od 08.kolovoza 2012.g. do isplate,
-na iznos od 73,99 EUR/557,46 kuna počevši od 10.rujna 2012.g. do isplate,
-na iznos od 68,84 EUR/518,70 kuna počevši od 9.listopada 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,22 EUR/566,78 kuna počevši od 12.studenog 2012.g. do isplate,
-na iznos od 76,02 EUR/572,75 kuna počevši od 10.prosinca 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,32 EUR/567,52 kuna počevši od 11.siječnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 67,78 EUR/510,71 kuna počevši od 11.veljače 2013.g. do isplate,
-na iznos od 71,27 EUR/536,95 kuna počevši od 11.ožujka 2013.g. do isplate,
-na iznos od 71,93 EUR/541,94 kuna počevši od 15.travnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 75,90 EUR/571,88 kuna počevši od 13.svibnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 67,33 EUR/507,31 kuna počevši od 17.lipnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 67,92 EUR/511,77 kuna počevši od 15.srpnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 69,10 EUR/520,66 kuna počevši od 12.kolovoza 2013.g. do isplate,
-na iznos od 68,53 EUR/516,31 kuna počevši od 10.rujna 2013.g. do isplate,
-na iznos od 70,78 EUR/533,32 kuna počevši od 14.listopada 2013.g. do isplate,
-na iznos od 72,80 EUR/548,49 kuna počevši od 18.studenog 2013.g. do isplate,
-na iznos od 72,91 EUR/549,34 kuna počevši od 17.prosinca 2013.g. do isplate,
-na iznos od 75,38 EUR/567,93 kuna počevši od 16.siječnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 72,92 EUR/549,40 kuna počevši od 18.veljače 2014.g. do isplate,
-na iznos od 76,29 EUR/574,77 kuna počevši od 17.ožujka 2014.g. do isplate,
-na iznos od 78,31 EUR/590,05 kuna počevši od 14.travnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 76,64 EUR/577,47 kuna počevši od 16.svibnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 73,91 EUR/556,87 kuna počevši od 20.lipnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 75,16 EUR/566,26 kuna počevši od 15.srpnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 76,75 EUR/578,29 kuna počevši od 18.kolovoza 2014.g. do isplate,
-na iznos od 77,74 EUR/585,71 kuna počevši od 15.rujna 2014.g. do isplate,
-na iznos od 77,81 EUR/586,29 kuna počevši od 17.listopada 2014.g. do isplate,
-na iznos od 79,27 EUR/597,27 kuna počevši od 17.studenog 2014.g. do isplate,
-na iznos od 81,53 EUR/614,28 kuna počevši od 19.prosinca 2014.g. do isplate,
-te, na iznos od 81,52 EUR/614,25 kuna počevši od 14.siječnja 2015.g. do isplate, sve to u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 4.533,41 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 27. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari dana 13.06.2019. godine preporučenom poštanskom pošiljkom podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 11.01.2008.g. Ugovor o kreditu broj: 01428, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren namjenski kredit za financiranje troškova kupnje vozila Seat Cordoba, 1,4 16V MAXX, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.734,59 CHF prema prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, važećem na dan plaćanja. Tužitelj je u prosincu 2013.g. dobio dodatak tom ugovoru, kojim se mijenja čl. 3 osnovnog ugovora glede promjenjive kamatne stope, te čl. 9 ugovornih uvjeta, pa se navodi da se promjenjiva kamata veže uz tromjesečni LIBOR.
2. U članku 3.Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunava kamatna stopa 6,90 % promjenjiva, sukladno čl. 6. toč 2. i čl. 9. toč.1. Uvjeta ugovora o kreditu. Tužitelj ističe da navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate, što znači da predmetnom odredbom – koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope.
3. Slijedom iznesenog, tužitelj tvrdi da se radi o veoma važnoj ugovornoj odredbi (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, čl. 6. toč. 2. i čl. 9. toč.1. Uvjeta ugovora o kreditu su potpuno nerazumljivi tužitelju, posebice kada se uzme u obzir da je isti zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja, te se tužitelj poziva na presudu Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj u tužbi navodi da prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a da je u konkretnom slučaju, baš o tome riječ.
4. Tužitelj u tužbi napominje da je ovaj Ugovor o kreditu zaključen između stranaka standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Tužitelj ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Navedeno znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a da to tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope.
5. Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika, a pritom, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za nju proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo.
6. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj napominje da uz to što je ova ugovorna odredba ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva, a odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nije slučaj.
7. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača.
8. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno da Banka - tuženik odobrava Korisniku kredita - tužitelju namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21,734,59 CHF prema prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, važećem na dan plaćanja, dok je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju promjenjiva godišnja kamatna stopa od 6,90%.
9. Tužitelj navodi da je određeno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečne rate i to u iznosu od 325,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja. U ovom konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.
10. Tužitelj ističe da tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice:
- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;
- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;
- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;
- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja
EURO zone gotovo potpuno izvjestan;
- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;
- te, na kraju, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.
11. Tužitelj u tužbi zaključuje da je iz upravo navedenog sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao, te je tužitelj od strane tuženika bio informiran samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije.
12. Međutim, budući da tužitelj nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike – tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati.
13. U odnosu na nerazumljivost ugovornih odredbi potrošaču, tužitelj skreće pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16, pa pojašnjava da ove presude navode da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze; kao i da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
14. Tužitelj u tužbi opetovano ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u ovom konkretnom slučaju se upravo o tome radi, jer je Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.
15. Tužitelj napominje da je odredbom st. 1. istog članka određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, te da se unatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku, u ovom ugovoru, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF.
16. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta.
17. Tužitelj upućuje na utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
18. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj napominje da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.
20. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 tužitelj od tuženika potražuje preplaćene iznose po tim osnovama.
21. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te kupovni tečaj za CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita.
22. Tužitelj u ovom postupku predlaže, utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima – od tuženika potražuje preplaćene iznose po tim osnovama.
23. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 6,90 % te srednji tečaj za CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb koji je na dan korištenja kredita (31. siječnja 2008. god.) iznosio točno 4.569812 - budući da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
24. Tužitelj smatra da je tuženiku na ime vraćanja predmetnog kredita preplatio otprilike 28.054,00 kn i to zbog promjena kamatne stope,te zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na HRK, te dodatno ističe kako će tužitelj u tom pogledu – kao i u pogledu tijeka zateznih kamata - specificirati tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka.
25. Naposljetku, ističe se da je odredbom čl. 11. Uvjeta ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu, pa tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:
„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu br. 01428 te čl. 6.toč 2. i čl. 9. toč. 1. Uvjeta ugovora o kreditu br. 01428 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, sklopili dana 11.siječnja 2008.g i solemnizirali dana 14. siječnja 2008.g. kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita pod br OV-431/08, te čl.1 i 2.Dodatka ugovora o kreditu, koji je stupio na snagu 2.veljače 2014.g.
2. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu br 01428 te čl.5 Uvjeta ugovora o kreditu, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, sklopili dana 11.siječnja 2008.g i solemnizirali dana 14. siječnja 2008.g. kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita pod br OV-431/08 te čl.1 i 2.Dodatka ugovora o kreditu, koji je stupio na snagu 2.veljače 2014.g. -u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
3. Nalaže se tuženiku da na ime preplaćenih iznosa po osnovi ugovorene redovne kamate i ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu, umanjeno za preplaćene iznose po osnovi ugovorene redovne kamate, isplati tužitelju iznos od 28.054,00 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
26. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj osporava osnovanost tuženikovih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu u cijelosti, a kao u tužiteljevu podnesku od 06.11.2019. Tužitelj i nadalje smatra da se na konkretnu parnicu trebaju i mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, i tamo donesenih pravomoćnih presuda, što tužitelj obrazlaže ovim svojim podneskom. Tužitelj osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora, te podneskom od 06.11.2019. godine specificira toč. 3. tužbenog zahtjeva potražujući ukupan iznos od 28.133,22 kn s naslova stečenog po tuženiku od tužitelja bez pravne osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi iz toč. I. i II. petita tužbenog zahtjeva, te postavlja i pojedinačne iznose zajedno sa zateznim kamatama od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
27. Podneskom od 06.02.2020. godine tužitelj ističe da je nesporno da tuženik nije sudjelovao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/12, ali da tužitelj u ovoj parnici traži od suda da se utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako u pogledu kamata, tako i u pogledu tečajne razlike CHF za vrijeme trajanja spornog ugovora o kreditu, jer je tužitelj upravo zbog tih ništetnih ugovornih odredbi platio na ime svoje ugovorne obveze više nego što je trebao, te je to razlog podnošenja ove tužbe.
28. Tužitelj ističe da je potrošač te uživa zaštitu prema Zakonu o zaštiti potrošača, prema presudama Europskog suda, ali i prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tako je VSRH na sjednici Građanskog odjela od 30.siječnja 2020.g. donio pravno shvaćanje u pogledu zastarnog roka: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.
29. Tužitelj navodi da je točno da se ovo pravno shvaćanje odnosi na zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO, međutim može se primijeniti i na konkretan pravni odnos, jer se predmetnom tužbom traži utvrđenje pojedinih ništetnih odredbi. Tužitelj napominje da se u tužbi pozvao na odredbe čl. 269. st. 2 i čl. 272. st. 1 ZOO, a da je već letimičnim pogledom na osporavani ugovor jasno kako su odredbe tog ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope ništetne jer se veže uz tromjesečni LIBOR. Tužitelj napominje da što je to LIBOR ne može znati prosječni potrošač, a kamoli kako se on računa, dok u odnosu na promjene tečaja (rasta) CHF-a i banke tvrde da nisu znale ništa o tome, ali su ipak ponudile u konkretnom slučaju sklapanje takvog ugovora o kreditu.
30. Zbog toga je jasno da su tužbene tvrdnje u pogledu utvrđivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u cijelosti osnovane.
31. U odnosu na prigovor zastare radi se o materijalnom prigovoru o kojem će odlučiti sud, te smatra da je odluka Gž-18/19 od 10.listopada 2019.g., određeni pritisak na sud. A ista presuda je donijeta prije objavljenog pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., te tužitelj napominje da bez obzira što tuženik nije sudjelovao u postupku o kolektivnoj tužbi potrošača za zaštitu kolektivnog interesa, ti postupci i te kako mogu pomoći sudu da ispravno primijeni materijalni propis na konkretan pravni odnos.
32. I kroz daljnji tijek postupka, tužitelj i u svojem podnesku od 17.03.2020. ostaje kod svojih navoda i tvrdnji te osporavanja u cijelosti osnovanosti tuženikovih prigovora. Tužitelj napominje da pravo na isticanje ništetnosti ne prestaje i tužitelj u svakom trenutku ima pravo zatražiti utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, slijedom čega tužitelj, pored postojećeg tužbenog zahtjeva pod točkama 1.,2.,3.i 4, a u slučaju da sud utvrdi kako tužbeni zahtjev pod točkama 1. i 2., odnosno usvajanje istog u tom dijelu ne utječe na pitanje tijeka zastare, postavlja i slijedeći tužbeni zahtjev: „Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 01428 od 11. siječnja 2008.godine sklopljen između tužitelja u svojstvu korisnika kredita s jedne strane i tuženika u svojstvu davatelja kredita s druge strane, koji ugovor je solemniziran od strane Nevenke Kekz, javne bilježnice iz Splita podbrojem:OV431/08 od dana 14.siječnja 2008. godine.“ Tužitelj ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu, te ostaje kod svih dokaznih prijedloga iz tužbe i podnesaka te pripremnog ročišta.
33. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja prihvatio isti nalaz i mišljenje i s njim uskladio tužbu i tužbeni zahtjev, kao u podnesku od 14.06.2021. godine, gdje izričito navodi kako ispravlja OIB tuženika koji je greškom u pisanju netočno naveden u samoj tužbi, ali već točno naveden i u podnesku tužitelja od 04.11.2019. godine. Tužitelj je ovim podneskom zatražio isplatu ukupnog iznosa od 30.767,86 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose počev od svake dospjelosti pa do isplate. Tužitelj navodi u ovom istom podnesku da je vještačenjem utvrđen ukupno više plaćen iznos od 30.848,25 kn, a da je taj iznos tužitelj umanjio za iznos koji je tužitelj manje platio, a radi se o iznosu od 80,39 kn, tako da iz tog razloga tužitelj potražuje 30.767,86 kn. Glede iznosa manje plaćenog, tj. iznosa od 80,39 kuna, iz vještva proizlazi da je isti nastao u vremenu od 5. ožujka 2008. godine do 6. listopada 2008. godine, pa će tužitelj taj iznos prebiti sa preplaćenim iznosom u vremenu od 6. veljače 2008.godine do 10. studenog 2011. godine, koji ukupno iznosi 106,35 kuna, a kada se od toga iznosa odbije onih 80,39 kuna, ostaje iznos od 25,96 kuna, koji iznos tužitelj potražuje na ime ukupno više plaćenog počevši od 10. studenog 2008. godine.
34. Tužitelj svojim podneskom od 23.11.2021. godine poriče sve navode tuženika, a koji su u protivnosti dosadašnjim navodima tužitelja iznijetim u tužbi i tijekom dosadašnjeg postupka. U odnosu na očitovanje tuženika na podnesak tužitelja od 14.lipnja 2021. godine, kojim podneskom je, sukladno nalazu i mišljenju vještaka uređen tužbeni zahtjev, tužitelj ističe kako nikakav prigovor radi prebijanja u tom podnesku nije istaknut, već je u skladu s vještvom uređen tužbeni zahtjev vodeći računa o manje plaćenom iznosu i razdoblju unutar kojeg je taj iznos nastao, a što je sve tužitelj obrazložio u tom podnesku, pa su navodi tuženika po tom pitanju u cijelosti neosnovani.
35. U odnosu na ostale navode iz podneska očito je kako se tuženik ponavlja u već do sada navedenom, pa tak i dalje ustraje u svojim neosnovanim i ničim potkrijepljenim navodima o navodnom postupanju u dobroj vjeri i u korist tužitelja, što je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, neosnovan navod koji nema uporišta u ispravama koje prileže spisu.
36. Tužitelj poriče navode tuženika da bi tuženik postupao u dobroj vjeri i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja protivni onome što je činjenica,a to je da tuženik nije informirao tužitelja, kako niti prije sklapanja tako niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
37. Tužitelj navodi da on nije bio informiran, odnosno upozoren ni na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, a o čemu se tužitelj u tužbi iscrpno očitovao, u kojem pravcu tuženik, dakle, nije naveo nijedan od bitnih faktora koji se odnose na valutu CHF, te da ugovorne odredbe u tom pravcu nisu bile razumljive tužitelju koji ih, kao prosječni potrošač, nije mogao razumjeti niti shvatiti prirodu i specifičnost te valute, jer ne raspolaže stručnim znanjem o tim pitanjima, a niti ga je tuženik o tome informirao.
38. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen
potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
39. Dakle, kada tuženik tvrdi da se radilo o jasnim odredbama i da je u cijelosti postupao u dobroj vjeri i sukladno načelu savjesnosti i poštenja, treba imati u vidu to postupanje u smislu naprijed navedenih utvrđenja i stavova suda, iz čega proizlazi upravo suprotno postupanje tuženika, te da on nije imao niti mogao imati saznanja o kretanju tečaja CHF u odnosu na domaću valutu. Tužitelj navodi da je jasno da je tuženik imao uvida u sva pitanja glede valute CHF i bio odnosno morao biti upoznat sa svim karakteristikama te valute i stanja na tržištu, o čemu je opširnije navedeno u činjeničnom supstratu tužbe.
40. Tužitelj podneskom od 29.04.2022. godine navodi da mu je sud naložio na ročištu 06.04.2022. godine da točno naznači naziv tuženika i njegov OIB, te na isti način uredi tužbeni zahtjev, i naznači kod kojih dokaznih prijedloga ostaje, a sve to u roku od 30 dana.
41. Sukladno tome, tužitelj navodi kako je točan naziv tuženika onaj iz tužbe, dakle PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21., s tim da je omaškom u tužbi bio naznačen pogrešan OIB, koji je, a što se može vidjeti iz podneska od 04.studenog 2019.g. ispravljen i naveden je točan OIB tuženika koji glasi: OIB: 36514183925, te tužitelj naglašava da niti sam tuženik nije osporio u odgovoru na tužbu pasivnu legitimaciju u vidu činjenice da je tužitelj sa tim tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj naglašava da je u svim daljnjim podnescima tužitelja dostavljenim sudu tijekom postupka naznačen upravo naprijed navedeni naziv tuženika, identičan onom iz tužbe, sa naznačenim OIB-om naprijed navedenim, osim što bi u podnesku od 05. siječnja 2022.godine bio pogrešno, očito omaškom, naznačen OIB tuženika.
42. Stoga, a s obzirom da je naziv tuženika naveden u tužbi tužitelj navodio i u svim podnescima tijekom postupka, to je pogrešno naveden OIB doveo do očite zabune u pogledu navođenja naziva tuženika od strane suda tijekom postupka, gdje je tuženik na pojedinim zapisnicima i pozivima naveden kao PORSCHE LEASING, pa tužitelj u skladu sa nalogom suda još jednom navodi kako je točan naziv tuženika i njegov točan OIB slijedeći: PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21., OIB:36514183925, pa u tom pravcu uređuje i tužbeni zahtjev iz podneska od 14. lipnja 2021.g. na način da u petitu, pod točkom 3., u prvom redu iza riječi tuženiku dodaje naziv tuženika kako je naprijed navedeno, tako da sada točka 3. tužbenog zahtjeva glasi:
Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da na ime preplaćenih iznosa po osnovi ugovorene redovne kamate i ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu, umanjeno za preplaćene iznose po osnovi ugovorene redovne kamate, isplati tužitelju iznos od 30.767,86 HRK, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a kako je navedeno to u ovom podnesku tužitelja, dok u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva on ostaje neizmijenjen.
43. Tužitelj svojim podneskom od 28.06.2022. godine navodi da je u tužbi kao tuženik jasno naveden PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, dok je omaškom u tužbi bio naznačen pogrešan OIB, koji je, a što se može vidjeti iz podneska od 04.studenog 2019.g.ispravljen i naveden je točan OIB tuženika koji glasi: OIB: 36514183925, i to je sve odrađeno prije prvog pripremnog ročišta, a tuženik se u tom dijelu nije protivio nikakvim ispravkama u pogledu OIB-a i upustio se u daljnje raspravljanje nakon toga podneska. Tijekom cijelog postupka tuženik nije uopće sporio svoju pasivnu legitimaciju, a iz svih podnesaka upućenih sudu jasno je naznačen kao tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, pri čemu u petitu tužbe nigdje ne stoji trgovačko društvo Porsche leasing d.o.o. niti je tuženik od strane tužitelja, počevši od tužbe pa preko svih podnesaka u spisu nazvan bilo kako drugačije osim PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21. Pogrešno naznačen OIB u tužbi je ispravljen, a tužitelj je u skladu s pozivom suda u petitu tužbe naznačio tuženika kako je navedeno u točki 3. petita, u podnesku od 29. travnja 2022.godine, pa tako svi prigovori tuženika koji se odnose na nekakvu preinaku i pogrešno označavanje tuženika doista nemaju uporišta u predmetnom spisu, a što je razvidno iz same tužbe i ostalih podnesaka, pri čemu se još jednom naglašava kako nigdje kao naziv tuženika ne stoji Porsche leaising d.o.o., već je svugdje kao tuženik naveden PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, pa je time i prigovor promašene pasivne legitimacije iznesen od strane tuženika u ovom podnesku u cijelosti neosnovan, sve temelj naprijed iznijetog. Tužitelj ustraje u svim dosadašnjim navodima i prijedlozima za izvođenjem dokaza.
44. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 10.01.2023. godine navodi da nakon što je tužitelj podneskom od 29. travnja 2022.g. uredio tužbeni zahtjev, te dostavio podnesak od 28. lipnja 2022.g., u kojem se očitovao na prigovore tuženika, glede pogrešno upisanog OIB-a, da tužitelj obzirom na činjenicu da je od 01.siječnja u RH u primjeni druga novčana valuta EURO, uređuje postavljeni tužbeni zahtjev na način tako da isti glasi:
„Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da na ime preplaćenih iznosa po osnovi ugovorene redovne kamate i ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu, umanjeno za preplaćene iznose po osnovi ugovorene redovne kamate, isplati tužitelju iznos od 4.083,60 EUR/ 30.767,86 HRK, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a kako isto tužitelj specificira u ovom svom podnesku, dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
45. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj usklađuje svoj tužbeni zahtjev s provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., kao i što u konačnici prema aktualnim propisima vrši usklađenja svog tužbenog zahtjeva obzirom na valutu koja je u službenoj primjeni u Republici Hrvatskoj, da bi u konačnici izvršio specifikaciju tužbenog zahtjeva svojim podneskom od 12.02.2024. godine.
46. Ovim svojim podneskom od 12.02.2024. godine tužitelj ističe kako je njegov tužbeni zahtjev iz tužbe pod točkama 1. i 2. petita postavljen radi utvrđenja da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u pojedinim člancima ugovora o kreditu, sve sukladno točki 1. petita, te radi utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe pojedinih članaka ugovora o kreditu naznačene u točki 2. petita.
47. U odnosu na točku 3. petita tužitelj je podneskom od 29. travnja 2022.g. uredio tužbeni zahtjev za isplatom sukladno nalazu i mišljenju Petre Blašković, stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze od 30. travnja 2021.g., dok je podneskom od 10. siječnja 2023.g. taj tužbeni zahtjev iskazao i u valuti EUR-a. Slijedom navedenog tužitelj ovim podneskom objedinjuje tužbeni zahtjev iz tužbe i citiranih podnesaka, tako da isti konačno glasi:
„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.3 Ugovora o kreditu br. 01428 te čl.6 toč.2 i čl.9 t.1 Uvjeta ugovora o kreditu br. 01428 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik sklopili dana 11.siječnja 2008.g. i solemnizirali dana 14.siječnja 2008.g. kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita pod br.OV-431/08, te čl.1 i 2 Dodatka ugovora o kreditu, koji je stupio na snagu 02.veljače 2014.g.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2 i čl. 3 Ugovora o kreditu br 01428 te čl.5 Uvjeta ugovora o kreditu kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, sklopili dana 11.siječnja 2008.g. i solemnizirali dana 14.siječnja 2008.g. kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita pod br. OV-431/08, te čl.1 i 2 Dodatka ugovora o kreditu, koji je stupio na snagu 02.veljače 2014.g. - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
III. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da na ime preplaćenih iznosa po osnovi ugovorene redovne kamate i ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu, umanjeno za preplaćene iznose po osnovi ugovorene redovne kamate, isplati tužitelju iznos od 4.083,60 EUR/30.767,86 HRK, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 01.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:
-na iznos od 3,45 EUR/25,96 kuna počevši od 10.studenog 2008.g. do isplate,
-na iznos od 9,72 EUR/73,26 kuna počevši od 15.prosinca 2008.g. do isplate,
-na iznos od 2,22 EUR/16,73 kuna počevši od 09.siječnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 21,01 EUR/158,27 kuna počevši od 09.veljače 2009.g. do isplate,
-na iznos od 22,46 EUR/169,22 kuna počevši od 09.ožujka 2009.g. do isplate,
-na iznos od 14,54 EUR/109,57 kuna počevši od 08.travnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 16,81 EUR/126,68 kuna počevši od 11.svibnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 17,55 EUR/132,23 kuna počevši od 5.lipnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 13,96 EUR/105,15 kuna počevši od 13.srpnja 2009.g. do isplate,
-na iznos od 14,39 EUR/108,40 kuna počevši od 06.kolovoza 2009.g. do isplate,
-na iznos od 13,64 EUR/102,79 kuna počevši od 07.rujna 2009.g. do isplate,
-na iznos od 13,65 EUR/102,82 kuna počevši od 09.listopada 2009.g. do isplate,
-na iznos od 11,77 EUR/88,67 kuna počevši od 09.studenog 2009.g. do isplate,
-na iznos od 15,55 EUR/117,16 kuna počevši od 07.prosinca 2009.g. do isplate,
-na iznos od 14,42 EUR/108,68 kuna počevši od 07.siječnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 18,94 EUR/142,69 kuna počevši od 08.veljače 2010.g. do isplate,
-na iznos od 20,46 EUR/154,17 kuna počevši od 11.ožujka 2010.g. do isplate,
-na iznos od 21,69 EUR/163,43 kuna počevši od 12.travnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 24,10 EUR/181,60 kuna počevši od 11.svibnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 28,57 EUR/215,25 kuna počevši od 7.lipnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 31,61 EUR/238,13 kuna počevši od 12.srpnja 2010.g. do isplate,
-na iznos od 36,39 EUR/274,20 kuna počevši od 09.kolovoza 2010.g. do isplate,
-na iznos od 39,13 EUR/294,80 kuna počevši od 10.rujna 2010.g. do isplate,
-na iznos od 42,90 EUR/323,20 kuna počevši od 12.listopada 2010.g. do isplate,
-na iznos od 41,50 EUR/312,68 kuna počevši od 08.studenog 2010.g. do isplate,
-na iznos od 43,58 EUR/328,34 kuna počevši od 09.prosinca 2010.g. do isplate,
-na iznos od 53,74 EUR/404,89 kuna počevši od 10.siječnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 53,29 EUR/401,55 kuna počevši od 07.veljače 2011.g. do isplate,
-na iznos od 52,73 EUR/397,29 kuna počevši od 07.ožujka 2011.g. do isplate,
-na iznos od 57,80 EUR/435,46 kuna počevši od 11.travnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 51,59 EUR/388,71 kuna počevši od 09.svibnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 57,57 EUR/433,77 kuna počevši od 07.lipnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 67,43 EUR/508,04 kuna počevši od 07.srpnja 2011.g. do isplate,
-na iznos od 81,90 EUR/617,04 kuna počevši od 09.kolovoza 2011.g. do isplate,
-na iznos od 91,60 EUR/690,13 kuna počevši od 08.rujna 2011.g. do isplate,
-na iznos od 73,57 EUR/554,28 kuna počevši od 11.listopada 2011.g. do isplate,
-na iznos od 67,05 EUR/505,22 kuna počevši od 07.studenog 2011.g. do isplate,
-na iznos od 67,13 EUR/505,79 kuna počevši od 12.prosinca 2011.g. do isplate,
-na iznos od 71,98 EUR/542,32 kuna počevši od 09.siječnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 76,36 EUR/575,30 kuna počevši od 13.veljače 2012.g. do isplate,
-na iznos od 77,25 EUR/582,03 kuna počevši od 12.ožujka 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,34 EUR/567,68 kuna počevši od 10.travnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 74,61 EUR/562,15 kuna počevši od 07.svibnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 77,11 EUR/580,95 kuna počevši od 11.lipnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 77,26 EUR/582,14 kuna počevši od 09.srpnja 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,39 EUR/568,04 kuna počevši od 08.kolovoza 2012.g. do isplate,
-na iznos od 73,99 EUR/557,46 kuna počevši od 10.rujna 2012.g. do isplate,
-na iznos od 68,84 EUR/518,70 kuna počevši od 9.listopada 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,22 EUR/566,78 kuna počevši od 12.studenog 2012.g. do isplate,
-na iznos od 76,02 EUR/572,75 kuna počevši od 10.prosinca 2012.g. do isplate,
-na iznos od 75,32 EUR/567,52 kuna počevši od 11.siječnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 67,78 EUR/510,71 kuna počevši od 11.veljače 2013.g. do isplate,
-na iznos od 71,27 EUR/536,95 kuna počevši od 11.ožujka 2013.g. do isplate,
-na iznos od 71,93 EUR/541,94 kuna počevši od 15.travnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 75,90 EUR/571,88 kuna počevši od 13.svibnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 67,33 EUR/507,31 kuna počevši od 17.lipnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 67,92 EUR/511,77 kuna počevši od 15.srpnja 2013.g. do isplate,
-na iznos od 69,10 EUR/520,66 kuna počevši od 12.kolovoza 2013.g. do isplate,
-na iznos od 68,53 EUR/516,31 kuna počevši od 10.rujna 2013.g. do isplate,
-na iznos od 70,78 EUR/533,32 kuna počevši od 14.listopada 2013.g. do isplate,
-na iznos od 72,80 EUR/548,49 kuna počevši od 18.studenog 2013.g. do isplate,
-na iznos od 72,91 EUR/549,34 kuna počevši od 17.prosinca 2013.g. do isplate,
-na iznos od 75,38 EUR/567,93 kuna počevši od 16.siječnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 72,92 EUR/549,40 kuna počevši od 18.veljače 2014.g. do isplate,
-na iznos od 76,29 EUR/574,77 kuna počevši od 17.ožujka 2014.g. do isplate,
-na iznos od 78,31 EUR/590,05 kuna počevši od 14.travnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 76,64 EUR/577,47 kuna počevši od 16.svibnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 73,91 EUR/556,87 kuna počevši od 20.lipnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 75,16 EUR/566,26 kuna počevši od 15.srpnja 2014.g. do isplate,
-na iznos od 76,75 EUR/578,29 kuna počevši od 18.kolovoza 2014.g. do isplate,
-na iznos od 77,74 EUR/585,71 kuna počevši od 15.rujna 2014.g. do isplate,
-na iznos od 77,81 EUR/586,29 kuna počevši od 17.listopada 2014.g. do isplate,
-na iznos od 79,27 EUR/597,27 kuna počevši od 17.studenog 2014.g. do isplate,
-na iznos od 81,53 EUR/614,28 kuna počevši od 19.prosinca 2014.g. do isplate,
-te, na iznos od 81,52 EUR/614,25 kuna počevši od 14.siječnja 2015.g. do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, a koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
48. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod svih svojih ranijih navoda, kao i kod svoje tužbe i tužbenog zahtjeva kako je isti specificiran podneskom od 12.02.2024. godine, protivi se korištenju ovjerene izjave ranije predloženog svjedoka LF, obzirom da isto nije dokaz u smislu ZPP-a kao iskaz svjedoka, jer navedeni zaposlenik nije svjedočio pred sudom, te se protivi korištenju te izjave kao dokaza u ovoj pravnoj stvari, a tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje ČF. Tužitelj potražuje troškove prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis te na iste troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.
49. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, i to kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi kako ne spori da je s tužiteljem dana 11.01.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 01428, ali u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili nišetna.
50. Tuženik osporava tvrdnju tužitelja da bi odredbe čl. II i čl. III. predmetnog ugovora o kreditu te točka 5. Opći uvjeta, bile nepoštene odnosno ništetne u djelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF-u. Isto tako, tuženik osporava da bi odredbe 6.2. i 9. Općih uvjeta uz Ugovor o kreditu bile nepoštene odnosno ništetne u djelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
51. Iz samog teksta tužbe proizlazi da svoje tvrdnje o nepoštenosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora, tužitelj prije svega temelji na presudama i rješenjima donesenim povodom kolektivne tužbe potrošača - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, podnesene protiv osam tuženih banaka. Tuženik skreće pozornost sudu i protivnoj strani na okolnost da nije bio tužen navedenom kolektivnom tužbom, osim toga tuženik uopće nije banka, pa samim time pravna utvrđenja sudova iznesena u presudama i rješenjima donesenim u povodu kolektivne tužbe potrošača, ne mogu se primijeniti na tuženika. Tuženik navodi da u ovom konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odluke donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, te su tamošnja utvrđenja nebitna za ovaj postupak i na istima se ne može utemeljiti odluka suda. Osim toga, člankom 502. c. ZPP-a propisano je u kojim slučajevima je sud vezan utvrđenjima iz postupka pokrenutog kolektivnom tužbom te je posve jasno da u odnosu na tuženika nema niti subjektivnog niti objektivnog identiteta spora, pa tako ne postoji zakonsko uporište za primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka potrošača protiv banaka u odnosu na tuženika. Budući da tuženik nije bio stranka u postupku koji se vodi po kolektivnoj tužbi potrošača, u konkretnom slučaju potrebno je provesti dokazni postupak kako bi se utvrdilo jesu li članak II. i III. predmetnog Ugovora i odredbe 5., 6.2. i 9. Općih uvjeta nepoštene odnosno ništetne. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZPP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
52. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su odredbe čl. II. i III. predmetnog Ugovora i točke 5. Općih uvjeta u djelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Isto tako, odredbe 6.2. i 9. Općih uvjeta jasne su, lako razumljive i uočljive, te suprotno tvrdnjama tužitelja, spomenutim odredbama nije ugovorena promjena kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika. Iz samog sadržaja tih odredbi jasno je navedeno i pobrojano u kojim će situacijama doći do promjene visine mjesečnih obroka ("zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi…). Bez obzira što u konkretnom slučaju nisu ispunjeni osnovni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik u cijelosti osporava da bi takve odredbe bile protivne načelu savjesnosti i poštenja ili da bi uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.
53. Tuženik navodi da on sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju.
54. Nadalje, tuženik osporava ništetnost i ugovorne odredbe vezane uz valtunu klauzulu u CHF, smatrajući da ugovaranje valutne klauzule u predmetnom ugovoru ne bi predstavljalo nezakonitu uporabu instituta valutne klauzule od strane tuženika, a da za takvu netočnu i paušalnu tvrdnju, tužitelj uopće nije iznio adekvatne dokaze i tvrdnje te se u biti sve svodi na citiranje navoda iz obrazloženja gore spomenutih presuda donesenih u povodu kolektivne tužbe potrošača.
55. Tuženik posebno naglašava da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije imao, niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja CHF-a u odnosu na domaću valutu te se stoga osporavaju svi navodi tužitelja da je valutna klauzula ugovorena s ciljem ostvarivanja profita. Tuženik ističe da on nema nikakvog utjecaja na kretanje tečaja CHF-a u odnosu na HRK.
56. Isto tako, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, tuženiku je ponuđeno i sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u EUR-ima stoga su netočne tvrdnje da je tužitelju kao potrošaču nametnuta valutna klauzula u CHF-u, jer je tužitelj imao pravo izbora glede financiranja motornog vozila te je upravo tužitelj izabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF-u.
57. Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o "zloporabi" instituta valutne klauzule te o nepoštenosti odredbi čl. II i čl. III. predmetnog ugovora u cijelosti su netočne i paušalne. Kako se na tuženika ne mogu izravno primijeniti pravna utvrđenja iz presuda i rješenja donesenih povodom kolektivne tužbe potrošača posve je jasno da tužitelj za sve iznese sporne tvrdnje treba dostaviti adekvatne dokaze, a sve kako bi sud mogao provesti valjani dokazni postupak. Tuženik opetovano ističe da je prilikom sklapanja, ali i tijekom izvršavanja prava i obveza iz predmetnog Ugovora postupao u dobroj vjeri i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te nije uskratio tužitelju niti jedno pravo u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, kao i da u konkretnom slučaju nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, što je vidljivo iz okolnosti da je predmetni Ugovor uredno i pravovremeno izvršen od strane tužitelja kao potrošača, a da pritom tijekom trajanja ugovora nije podnio niti jedan prigovor tuženiku kao trgovcu. Obzirom da tuženik poriče ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, to tuženik osporava osnovanost kao i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.
58. Tuženik tako navodi da iz same tužbe nije razvidno kako je tužitelj izračunao iznos koji potražuje niti kojim se kriterijima rukovodio, već se radi o proizvoljnom izračunu tužitelja, koji se kao takav ne može prihvatiti u ovom postupku.
59. Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja, pa slijedom svega navedenog, predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
60. Podneskom od 21.01.2020. godine ustraje kod svih svojih ranije istaknutih prigovora, smatra da se na ovu parnicu i konkretnog tuženika koji nije bio obuhvaćen kolektivnim sporom ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora, kao i da nisu ispunjeni osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi na čiju ništetnost upire tužitelj u ovom sporu. Posebno ističe i prigovor zastare cjelokupnog potraživanja tužitelja, kao i što u cijelosti osporava izračun temeljem kojeg je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev. Predlaže odbiti tužitelja u cijelosti s tužbenim zahtjevom uz naknadu tuženiku parničnih troškova.
61. Tuženik svojim podneskom od 13.02.2020. godine očituje se na navode tužitelja iz podneska od 06.02.2020. godine, te tuženik ustraje kod svojih ranijih navoda i opetovano ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe predmetnog Ugovora u djelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi, pa tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi gore navedene odredbe bile nerazumljive ili da tužitelj nije bio upoznat s istima prije potpisivanja Ugovora. Tuženik naglašava da je bitno naglasiti da na samom Ugovoru piše da je tužitelj prije potpisivanja Ugovora pročitao i prihvatio sve odredbe.
62. Tuženik osporava da bi se ovdje primijenilo pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020.g. na koje se poziva tužitelj ne može primijeniti u ovom predmetu iz razloga što tužitelj u tužbi traži da se ništetnom oglasi pojedina odredba ugovora.
63. Tuženik opetovano ističe da je njegov prigovor zastare osnovan te da slijedom navedenog, treba odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.
64. U tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 09.09.2020. godine potvrđuje primitak podneska tužitelja od dana 16.03.2020.g. te se u nastavku očituje kako slijedi, navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 16.03.2020. godine. Tuženik se protivi tužiteljevoj konstrukciji prema kojoj su tuženikovi prigovori razlog preinake tužbe, pa tuženik ističe da takva preinaka nije svrsishodna za rješavanje odnosa među strankama nego isključivo koristi tužitelju koji nije ispravno postavio tužbeni zahtjev.
65. Tuženik ustraje kod svih svojih i ranije istaknutih prigovora, te slijedom navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.
66. Tuženik svojim podneskom od 28.07.2021. godine potvrđuje primitak podneska tužitelja od dana 14.06.2021.g. te se protivi istaknutom prigovoru radi prebijanja budući da se navedeni iznosi ne mogu na taj način prebiti, a da su navodi tužitelja paušalni i netočni, a što u cijelosti i proizlazi i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka budući da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana isključivo u korist tužitelja, a nikako na njegovu štetu.
67. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Također od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, kontradiktorne same sebi budući da je očito kako pad kamatne stope ne može nikako značiti da se radi o jednostranom mijenjaju kamatne stope na štetu tužitelja. Stoga se predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
68. Tuženik u tijeku postupka, pa tako i podneskom od 24.12.2021. godine ustraje kod svih svojih navoda i prigovora.
69. Tuženik svojim podneskom od 19.05.2022. godine potvrđuje primitak podneska tužitelja od 29.04.2022. te se istome protivi u cijelosti i navodi da je u petitu bilo naznačeno trgovačko društvo Porsche leasing d.o.o., a ne tuženik. Budući da je u tužitelj izmijenio trgovačko društvo kojem se nalaže isplata te sada isto potraživanje traži od tuženika, tuženik ističe kako to predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva protivno čl. 192. Zakona o parničnom postupku, prema kojem je tužitelj mogao „izmijeniti/ispraviti“ tužbeni zahtjev na ovaj način samo do zaključenja prethodnog postupka. Budući da se postupak nalazi u stadiju glavne rasprave, sasvim je jasno kako je tužbeni zahtjev izmijenio protivno odredbama Zakona o parničnom postupku te shodno tome sud ne smije dopustiti takvu izmjenu. Tuženik, također ističe da nije bio dužan prigovoriti pasivnoj legitimaciji sve do zaključenja rasprave. Prigovor promašene pasivne legitimacije je prigovor koji stranke u postupku mogu iznositi i nakon zaključenja prethodnog postupka. U odnosu na takve prigovore, stranke ne mogu podnositi nove dokaze kojima bi takve prigovore opravdavale, ali budući da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev novi dokazi nisu niti potrebni. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da zaključi raspravu te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju isplatu troška.
70. Tuženik svojim podneskom od 04.08.2022. godine navodi da je činjenica da u petitu tužbe vrlo jasno naznačio da se traži isplata od trgovačkog društva PORSCHE LEASING d.o.o., a ne od tuženika te sada u ovoj fazi postupka nastoji izmijeniti petit karakterizirajući prethodni omaškom.
71. Tuženik dodatno ukazuje na činjenicu da nije bio dužan na to posebno upozoravati sud ili isticati prigovor sve do zaključenja postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da zaključi raspravu te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju isplatu troška, uvećanog za zakonske zatezne kamate.
72. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod svih svojih navoda i prigovora, prigovara i protivi se preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 12.02.2024. godine, kako u pogledu iznosa isplatu kojeg tužitelj potražuje tako i u pogledu naznake samog tuženika, smatrajući takvo postupanje tužitelja, nedopuštenim.
73. Do zaključenja glavne rasprave ustraje kod svih svojih navoda i prigovora, te nakon što je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka HF i dostavio ovjerenu izjavu LF, tuženik nema daljnjih dokaznih prijedloga, već predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa i potražuje troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom na iste od presuđenja pa do isplate.
74. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu po strankama u spis, osim ovjerene izjave LF po javnom bilježniku, jer isto nije u formi dokaza koje poznaje ZPP, te se korištenju iste izjave kao dokaza usprotivio tužitelj, te isti nije neposredno pregovarao s tužiteljem i u sklapanju konkretnog ugovora, saslušan je tužitelj osobno, te je provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka predlažu da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
75. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.
76. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je konkretan ugovor sklopljen između stranaka ovog spora, da je bila ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, dok je sporno da li je nastupila zastara cjelokupnog potraživanja tužitelja, da li se mogu u konkretnom slučaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćnog presuđenja iz spora kolektivne zaštite potrošača u sporu „Franak“, sporna je visina potraživanja tužitelja, da li su ništetne odredbe iz toč. 1. i toč. 2. petita tužbenog zahtjeva, da li je tuženik pasivno legitimiran, da li je tužitelj zakonito uredio, tj. preinačio svoj tužbeni zahtjev u tijeku ovog postupka, da li je tuženik bio savjestan u konkretnom poslovanju tuženika u ugovornom odnosu s tužiteljem, a tuženik osporava i status tužitelja kao prosječnog potrošača i njegovu aktivnu legitimaciju.
77. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika o navodno promašenoj pasivnoj legitimaciji, jer je tužitelj u tužbi i historijatu tužbe tvrdio da je tužbu podno protiv tuženika, naveo njegov naziv i sjedište točno, dok je očitom greškom naveo netočan OIB, što je tužitelj ispravio još u samom početku postupka, prije održavanja pripremnog ročišta, te je tuženik nastavio postupanje i upustio se u raspravljanje, bez da bi isti ispravak izvršen od strane tužitelja komentirao, dok se tek u kasnijem tijeku postupka usprotivio tzv. preinačenju tužbenog zahtjeva, dok je tužitelj i formalno u tijeku postupka, na izričito traženje suda jasno se odredio da je stranka u postupku upravo tuženik kako je isti naveden i u uvodu i u izreci ove presude, te da se u tužbi i prvom slijedećem podnesku tužitelja, vezano uz netočno naveden OIB tuženika, radilo o očitoj grešci u pisanju, a stvarnim ispravkom iste još prije održavanja prethodnog postupka, te upuštanjem tuženika u raspravljanje na tako ispravljen podnesak gdje je uz točan naziv i adresu tuženika naveden i točan tuženikov OIB, tuženik je prešutno na isto pristao, bez da bi u odgovoru na tužbu, ili kasnije, u tijeku prethodnog postupka isticao prigovor promašene legitimacije, već je to učinio daleko kasnije u ovoj parnici, nakon što je tužitelj ponovo greškom naveo netočan OIB tuženika, a isto na traženje suda definirao i ispravio, pa tako tuženik netočno navodi da je u petitu tužbenog zahtjeva tužitelj netočno naveo tuženika.
78. Nadalje, sud je stava da su tužiteljeva uređenja tužbenog zahtjeva kako u odnosu na visinu nakon provođenja financijskog vještačenja, te nadopuna petita tužbenog zahtjeva punim nazivom i adresom, te OIB-om tuženika, potpuno dopuštena i u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. u vezi odredbe čl. 191. st. 1. i st. 2. sve ZPP-a.
79. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika o tužiteljevu navodnu prebijanju, jer je tužitelj samoinicijativno svoj tužbeni zahtjev na osnovi samo više plaćenog tuženiku, samoinicijativno umanjio za financijskim vještačenjem utvrđeno ukupno manje plaćeno, smanjivši pri tom svoje najstarije potraživanje prema tuženiku, što nije bio dužan učiniti, prema sadašnjoj sudskoj praksi i zadnjem recentnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Da li će i za koliko tužitelj smanjiti svoje potraživanje spram tuženika, je stvar slobodnog raspolaganja tužitelja kojim on ni na koji način ne smanjuje prava te pravnu i imovinsku poziciju tuženika u ovoj parnici, iako to nije bio dužan učiniti, obzirom da tuženik nije na propisan način niti istakao takvo svoje potraživanje spram tužitelja, niti postavio protutužbeni zahtjev.
80. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, utvrdio da je isti rođen 1972. godine i po zanimanju djelatna vojna osoba, da je došao tuženiku kupiti auto i osoba koja je s tužiteljem komunicirala u ime tuženika predložila mu je da koristi ugovor vezan uz CHF, jer da je i on tako uzeo svoj Golf. Objasnio je tužitelju da je uz ugovor vezan uz CHF manja kamata, nego ako tužitelj uzima auto uz ugovor vezan u eurima. Radilo se o ugovoru o kupoprodaji, a ne o ugovoru o leasingu što tužitelj odgovara na izričito pitanje raspravnog suca. Odnosno kako tužitelj nije pravnik naglašava sudu da je vozilo cijelo vrijeme glasilo na tuženika, sve do ukupne isplate kupoprodajne cijene.
81. Tužitelj navodi da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa, a da je on svoje mjesečne obveze otplate kredita plaćao Internet bankarstvom i u početku su te rate bile identične, da bi kasnije počeo rasti CHF u odnosu na kunu zbog čega mi se povećavala mjesečna obaveza. Za vrijeme trajanja kredita tuženik je jednostrano promijenio visinu kamatne stope ranije određene, te je tužitelj to morao potpisati što mu je na potpis dao tuženik, a da tužitelja nitko nije pitao što o tome misli. Da nije potpisao taj dodatak vezano uz promjenu kamatne stope, tužitelj navodi da bi ostao bez auta i novaca koje je do tada platio.
82. Nitko tužitelju nije objasnio da bi valuta CHF imala različit položaj u Republici Hrvatskoj nego valuta EUR, te tužitelj iskazuje da je on u cijelosti isplatio auto u prvom mjesecu 2018. i uredno je izvršavao sve što je tuženik od njega tražio.
83. Tužitelj iskazuje da on nije bio upoznat sa načinom promjene kamatne stope niti pismeno niti usmeno, te na posebno pitanje punomoćnika tuženika odgovara da normalno da je pročitao ugovor prije sklapanja istog. Kako je ponuđeni ugovor bio povoljniji vezano uz kamatnu stopu nego onaj koji su imali vezano uz EUR, tužitelj navodi da je on sklopio ovaj vezan uz CHF. Tužitelj iskazuje da on nije imao mogućnost mijenjati ono što je vezano uz ugovor. Tužitelj navodi da on nije imao namjeru mijenjati ugovorne odredbe, jer je sklapao ugovor povoljniji nego u EUR. Tužitelju je prodavač rekao da je on svoj ugovor za kupnju golfa otplatio u CHF i da nije imao problema i savjetovao je tužitelju upravo tu valutnu klauzulu, te je tužitelj to smatrao garancijom da se tečaj CHF neće mijenjati. Tužitelj ističe da je on smatrao da je to dovoljna garancija vezano uz stabilnost tečaja CHF.
84. Bilo mu je poznato da se tečaj EUR mijenja, ali za CHF mu to nije bilo poznato. Tužitelj navodi da se on sjeća da je u ugovoru koji je sklopio pisala kamatna stopa 6,90% godišnje i to je upamtio, ostalo je sve napisano u samom ugovoru te ne pamti baš sve detalje. Tužitelj iskazuje da on ne pamti da je sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu dobio manju kamatnu stopu. Tužitelj je shvatio kada je bio pozvan na sklapanje dodatku ugovora da on to mora sklopiti, jer će inače ostati bez auta i novaca koje je do tada isplatio tuženiku, ali mu to nitko nije izričito rekao.
85. Tužitelj iskazuje da se on ne sjeća da li je dobio ikakav rok da vrati potpisan Ugovor o kreditu kao što se ne sjeća istog za dodatak Ugovoru o kreditu. S tužiteljem je, kako on to navodi, razgovarao o sklapanju predmetnog ugovora i kupnji vozila muški savjetnik i možda baš LF kojeg je tuženik spominjao, a solemnizirao je ugovor u Splitu kod javnog bilježnika Kekez. Pregovore je vršio u prodajnom centru tuženika u Solinu. Tužitelj je izjavio da je osobno vozilo kupljeno predmetnim kreditom koristio u osobne svrhe, da nije imao prijavljen obrt na svoje ime niti neku drugu djelatnost, kao niti njegova supruga ili tko drugi od članova njegove obitelji, kao i da je tužitelj sam otplatio predmetni kredit.
86. Sud je ovaj iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao istinit i vjerodostojan, jer tužitelj iskazuje prema svom sjećanju i razumijevanju ugovornih odredbi i tijeka događaja, a bit je da ga nitko nije upozorio na posebnu rizičnost valute CHF, već mu je ista predočena kao povoljnija od valute EUR, koju preporuku prodavača je tužitelj prihvatio, a u odnosu na kamatu, tužitelj smatra da je ona bila fiksna, iako je morao sklopiti s tuženikom dodatak ugovoru upravo zbog promjene kamatne stope, bez da su mu za to dani i predočeni stvarni argumenti, bez da je to tužitelj mogao shvatiti kao realnu mogućnost koju si je zadržao tuženik u tekstu samog ugovora, upravo na način kako to tužitelj tvrdi u svojoj tužbi, te traži da se utvrdi ništetnost tih dijelova ugovora kao pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva. Takvo ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF, za koju tužitelj nije znao da je valuta utočišta, da je moguć njezin značajan rast, koji se i dogodio, da ju HNB ne štiti kao što je štitio valutu EUR, te da je moguća promjena već ugovorene kamatne stope, svakako su ništetne ugovorne odredbe, a kako to tužitelj osnovano traži da utvrdi i presudi ovaj sud, a sve kao pod toč. I. (kamata) i II. (valuta CHF) izreke ove presude. Sud je, iz sadržaja ugovora i dodatka ugovoru, te ostale relevantne dokumentacije utvrdio da je tužitelj dokazao i svoju aktivnu legitimaciju i status prosječnog potrošača, pa tako i ove prigovore tuženika utvrdio neosnovanima u cijelosti (potrošački ugovor, korišteno vozilo kupljeno predmetnim kreditom u osobne svrhe, tužitelj otplatio kredit).
87. Iz načina postupanja tuženika koji je sklapao ugovore o kreditu s osobama, tj. korisnicima koje nije niti vidio niti im bilo što objasnio, sud je utvrdio da je potpuno jasno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao korisnikom, da ga nitko, a kamo li tuženik, nije upozorio na povećanu rizičnost kredita s valutnom klauzulom u CHF, kao i da može doći do promjene kamatne stope na koju promjenu tužitelj nema utjecaja, pa bez obzira što su navedeni „uvjeti“ za nastupanje promjene iste, prosječnom potrošaču, što tužitelj i jeste, nije bilo moguće predvidjeti niti znati kako će se, kada i kako mijenjati kamatna stopa, ali je tužitelj dobro shvatio da mora „pristati“ na njezinu promjenu, ako želi zadržati isti ugovorni odnos kao i vozilo koje je kreditom kupio, a koje je do otplate kredita glasilo na tuženika. Ovakvu vrstu ugovornog odnosa, nitko, pa niti tuženik ne bi trebao niti smio nazvati ravnopravnim ugovornim odnosom, a u smislu odredbi i osnovnih načela ZOO-a.
88. Nesporno se radilo o tipskom ugovoru u kojem je tuženik postavljao uvjete, a tužitelj ih je samo mogao prihvatiti, ako je želio kupiti vozilo, ili ih odbiti, pa ne kupiti vozilo. Tuženik je nametao uvjete, valutu, te mogućnost promjene kamatne stope bez da bi tužitelju bilo poznato kako i zašto, te kada, a očito je da bez ikakvog neposrednog pregovaranja s tuženikom, tužitelj nije mogao dobiti niti jednu bitnu informaciju o ugovornim odredbama čiju ništetnost traži da sud odredi ovom presudom.
89. Sud je iz ovog financijskog nalaza i mišljenja Centra za financijska vještačenja d.o.o. utvrdio da je tužitelj dokazao visinu svog potraživanja s naslova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o načinu promjene kamatne stope, na način da je utvrdio da je mišljenje ovog financijskog vještaka da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, on daje mišljenje na postavljene zadatke kako slijedi:
- Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:
1) Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 30.848,25 kn (Tabela 2, stupac '5') od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 334,47 kn (Tabela 2, stupac '3') te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 30.513,78 kn(Tabela 2, stupac '4').
2) Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 80,39 kn (Tabela 2 stupac '7').
- Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 30.767,86 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '19) i to:
- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 334,47 kn (Tabela 1 stupac '17'),
- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 30.433,39 kn (Tabela 1 stupac '18').
90. Tužitelj niti tuženik nisu prigovorili ovom financijskom vještačenju provedenom po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao objektivno, detaljno obrazloženo, zasnovano na relevantnoj dokumentaciji koja prileži spisu, a dano je u cijelosti u skladu s pravilima znanosti i struke i dalo je odgovor na postavljene mu zadatke.
91. Tužitelj je nakon ovako provedenog financijskog vještačenja uskladio svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva postavljajući isti u iznosu od ukupno 30.767,86 kn, zajedno sa zateznim kamata zatraženima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
92. Sud je iz specifikacije tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 14.06.2021. godine utvrdio da je tužitelj utvrđeni iznos ukupno više plaćenog po obje osnove, umanjio za utvrđeni iznos zbog manjeg tečaja valute CHF u odnosu na kunu, spram onog tečaja koji je bio za vrijeme isplate kredita, što je ukupno iznos od 80,39 kn, pa je tako tužitelj umjesto ukupno više plaćenog iznosa od 30.848,25, zatražio isplatu iznosa od 30.767,86 kn umanjivši svoje najstarije potraživanje za iznos manje plaćenog, što je najpovoljnija varijanta za tuženika, te to što je tužitelj umanjio više plaćeno za manje plaćeno, koje tuženik nije niti izričito tražio od tužitelja, niti kao prijeboj niti protutužbom, ne može biti osnovan prigovor tuženika vezano uz taj potez tužitelja, koji prema sadašnjoj sudskoj praksi i stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na tzv. manje plaćeno, nije tužitelj niti bio dužan učiniti.
93. Slijedom iznesenog, kako je i u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva od 12.02.2024. postavio svoj tužben zahtjev vezano uz visinu ukupnog potraživanja umanjivši više plaćeno za manje plaćeno, te kako je tužitelj pojedinačne iznose koje je zatražio i njihovu dospjelost i zatraženi tijek zatezne kamate na iste, zatražio u cijelosti u skladu s provedenim financijskim vještačenjem te nalazom i mišljenje sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o., te prikazao svoje potraživanje i u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske prema fiksnom tečaju konverzije, pa je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti, a kao pod toč. III. izreke ove presude.
94. Treba naglasiti da je osnovan prigovor tuženika da se na konkretnu parnicu ne može direktno primijeniti utvrđenja iz pravomoćno okončane presude u sporu radi kolektivne zaštite interesa potrošača, jer je evidentno da tuženik nije bio obuhvaćen istim postupkom kao stranka.
95. Sud je iz sadržaja samog Ugovora, i ostale relevantne spisu priležeće dokumentacije, kao i iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj kao fizička osoba bez posebnog financijskog znanja i vještina, podigao predmetni kredit kako bi njime kupio auto, te da prije sklapanja predmetnog ugovora pred javnim bilježnikom, tj. prije solemnizacije, nije niti vidio bilo kojeg zaposlenika tuženika, već je o kreditu razgovarao u prodajnom centru u kojem je izabrao vozilo koje je kupovao kreditom tuženika, koji je financirao predmetnu kupnju tužitelja po uvjetima koje je sam odredio i stavio u tipski ugovor upravo sam tuženik, uglavivši u isti sve sporne odredbe na koje upire tužitelj i čiju ništetnost traži. Sud je utvrdio iz iskaza tužitelja, da on nije od djelatnika auto kuće dobio upozorenja vezano uz rizičnost ugovornih odredbi o korištenju valutne klauzule u CHF, kao i o ugovorom predviđenom načinu promjene kamatne stope.
96. Sud je utvrdio da tužitelja, tako, nitko nije upozorio na posebnu rizičnost valute CHF, da ju ne isti način kao EUR ne štiti HNB, nitko mu nije objasnio kada će se, kako i pod kojim uvjetima mijenjati redovna kamata jednostranim odlukama tuženika.
97. Iz ovih utvrđenja nesporno proizlazi da su deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva obuhvaćeni dijelovi ugovornih odredbi stavljeni po samom tuženiku u tekst ugovora (tipski), da s tužiteljem nitko nije o tome razgovarao, a kamo li djelatnici tuženika, da je tužitelj doveden u nezavidan i neravnopravan, lošiji položaj spram tuženika, te je takvo ponašanje tuženika u financijskom i trgovačkom svijetu nemoralno i suprotno svim osnovnim načelima obvezanog prava i time protivno po tužitelju detaljno navedenim odredbama ZOO-a.
98. Tužitelj je dokazao da su ovdje sporne odredbe vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome identične onim ugovornim odredbama koje su u tzv. kolektivnom sporu utvrđene ništetnima, ali da se isto utvrđenje ne može direktno primijeniti na konkretnu parnicu iz već obrazloženih razloga. To, prema utvrđenju ovog suda, ne znači da utvrđenja iz kolektivne parnice ne daju i dodatnu snagu utvrđenju ovog suda da je već u sudskom postupku kolektivne zaštite identično postupanje trgovca ništetno, a kako je to sud utvrdio u ovoj parnici između ovim stranaka i na dokazima koje je sud proveo samo u ovom parničnom postupku.
99. Sud je stava, da nema tog suda koji bi ponašanje tuženika moglo ocijeniti kao pošteno, jer i sami prigovori koje tuženik iznosi u ovoj parnici, ukazuju na činjenicu da se tuženik niti u jednom trenutku, pa niti sada, ne osjeća kao sudionik obveznog odnosa na koji bi se primjenjivala ista pravila kao na ostale sudionike. Potpuno je vidljivo, prema utvrđenju ovog suda, da tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora tretirao tužitelja kao sebi ravnopravnu stranku, nije ga informirao o bitnim dijelovima te o sada spornim dijelovima ugovora, nije upozorio tužitelja na posebnu i povećanu rizičnost ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, spram ugovaranja kredita u EUR, na mogućnost promjene kamatne stope na koju se tužitelj obvezao pristati, a da nije niti shvatio o čemu se radi, ali je znao da ne smije odbiti tu promjenu koju je tražio tuženik za vrijeme trajanja i samog ugovornog odnosa, a tužitelja obvezao samim ugovorom na isto.
100. Na osnovi ovih utvrđenja sud je utvrdio da je tuženik svojim ponašanjem kao trgovac u ugovoru o kreditu u kojem je tužitelj bio korisnik kredita, potrošač i to prosječan potrošač koji se ne može mjeriti i suprotstaviti uvjetima koje je unaprijed u svoju korist predvidio i u tipski ugovor stavio tuženik, a da tužitelj na to nije mogao utjecati, jer, kako je iskazao tužitelj, s njim je o ugovoru o kreditu razgovarao savjetnik u prodajnom centru, a očito ne djelatnik tuženika, pa je tuženik krajnje pojednostavio proceduru traženja i dobivanja ugovora, te je time apsurdno navoditi, što tuženik čini, da je tužitelj upravo izabrao predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima, jer prema ustaljenoj sudskoj praksi, opisani način sklapanja ugovora u konkretnom slučaju, ne odgovora standardu za pojedinačno pregovaranje, a izostanak bitnih informacija nije nadopunjen niti primjenom općih akata tuženika, koji su sastavni dio ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao u ovom pravnom poslu svoju poziciju potrošača, prosječnog potrošača kao i aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe u konkretnoj parnici pred ovim sudom, pa je slijedom iznesenog, ove prigovore tuženika utvrdio kao neosnovane, jer je tužitelj sklopio predmetni ugovor, otplatio, te je više nego aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe i vođenje ove parnice radi sudske zaštite imovinskih i pravnih interesa.
101. Cijeneći sve navedeno, kako je to sud učinio u ovoj pravnoj stvari, sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I., II. izreke ove presude, utvrdivši isto ništetnim iz već obrazloženih razloga koji u bitnome znače da je tuženik ugovaranjem u tipskom ugovoru koji je sam tuženik sastavio i dao tužitelju na potpis, koristio upravo navedene dijelove ugovornih odredbi koji su za tužitelja nerazumljivi vezano uz pravne posljedice koje su za tužitelja nastale, kao i da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da se tim ugovornim odredbama krše osnove obveznog prava i postulata ZOO-a i to prvenstveno: čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10.,
- sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, ponašanje tuženika čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženika doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.
102. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I., II. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I., II. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.
103. Činjenica je da kolektivna presuda na koju se poziva tužitelj, na isti način utvrđuje ništetnost u skoro istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama gdje je trgovac banka, a ovaj sud je stava da pravni posao između tužitelja i tuženika u ovoj pravnoj stvari je vrlo lako podvesti pod utvrđenja iz predmetne presude u bitnome, pa to samo potvrđuje utvrđenje ovog suda vezano uz ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama tuženika bez da bi tužitelj znao ili mogao znati, kada će se, kako i pod kojim uvjetima redovna kamata mijenjati, kao i u dijelu gdje je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF kojom se utvrđuje visina obveze tužitelja u kunskoj protuvrijednosti, iako se radi o valuti koja nije imala zaštitu kao EUR od strane HNB-a, te tuženik o povećanoj i ukupnoj rizičnosti valute CHF nije ni na koji način upozorio tužitelja.
104. Treba napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta u odredbi čl. 22. ugovaranje valutne klauzule, kao i da odredbom čl. 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, ali je sud utvrdio da način na koji je ovdje ugovorena promjena kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika, bez jasne naznake kriterija i uvjeta, te načina kada će se i kako ista mijenjati, kao i da je ugovorena valutne klauzula u CHF za koju tuženik nije tužitelja, kao niti bilo tko drugi, upozorio na posebnu rizičnost te valute, sud je utvrdio ništetnim u ovoj pravnoj stvari.
105. Slijedom navedenih obrazloženja, sud je utvrdio da su u cijelosti neosnovani prigovori tuženika koji upiru da predmetni dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I., II. izreke ove presude, gdje tuženik osporava njihovu ništetnost.
106. Imajući u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.godine, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratit jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud je utvrdio da tužitelj sa svojim kondemnatornim zahtjevom, iako se na njega ne mogu primijeniti direktni učinci utvrđenja iz kolektivne presude, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I., II. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iskazane u CHF, kao i o načinu promjene redovne kamatne stope. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. III. izreke ove presude ukupan iznos od 4.083,60 EUR / 30.767,86 kn, što je utvrđeni iznos više plaćenog zbog ništetnosti dijela ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF i načina ugovaranja promjene redovne kamatne stope, te dosudio te iznose tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kao u izreci ove presude.
107. Slijedom navedenog i ranije obrazloženog od kada na potraživanja za isplatom počinju tužitelju teći zastarni rokovi, sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
108. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO/05).
109. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva deklaratornog kao pod toč. I., II. izreke ove presude, a kondemnatornog kao pod toč. IV. izreke ove presude, a koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF (toč. II.), kao i na ništetnosti dijela ugovornih odredbi s naslova načina ugovaranja promjene redovne kamatne stope (kao pod toč. I. izreke ove presude) te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i način ugovaranja promjene redovne kamatne stope, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.
110. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111., kao o odredbe čl. 1115. ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki mjesečno pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. III. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju u auto kući, čak i bez dolaska tužitelja u poslovnicu tuženika, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.
111. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva u cijelosti, a kao u izreci ove presude, da isti nije u zastari niti u jednom svom dijelu bilo s naslova glavnog ili sporednog potraživanja, a kako je isti usvojen ovom presudom..
112. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pasivnu legitimaciju tuženika, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te da isti niti u jednom svom dijelu nije u zastri, a da je tuženik dokazao osnovanost svog prigovora da se na konkretnu parnicu ne mogu primjenjivati direktno utvrđenja iz kolektivne presude, dok je sve ostale prigovore tuženika sud utvrdio neosnovnima u cijelosti, a kao što je sud već obrazložio.
113. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. III. i IV. izreke ove presude.
114. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, te sudske pristojbe na presudu, uz napomenu da je sud vezan specifikacijom zatraženih troškova postupka u samom troškovniku kao gornjom granicom u okviru koje iste troškove može i dosuditi, te sud nije dosudio tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu jer spisu ne prileži dokaz o plaćanju iste, a za njezinu naplatu je nastupila zastara.
115. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 04.11.2019., podnesak 06.02.2020., podnesak 16.03.2020., podnesak 04.10.2020., ročište 17.02.2020., ročište 10.09.2020., ročište 03.12.2020., ročište 06.04.2022., ročište 19.01.2023., ročište 08.05.2023., ročište 10.02.2025., podnesak 14.06.2021., podnesak 19.11.2021., podnesak 05.01.2022., podnesak 29.04.2022., podnesak 28.06.2022., podnesak 10.01.2023., podnesak 30.08.2023., podnesak 12.02.2024., podnesak 28.06.2024. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova, što čini ukupno 2100 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 1,9908 EUR (tužitelj je zatražio za svakih 100 bodova iznos od 199,08 EUR prema ranije važećoj tarifi), što čini 4.180,68 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 87,29 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 4.533,41 EUR i dosuđen kao pod toč. IV. izreke ove presude u cijelosti.
116. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 27. ožujka 2025., pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.
117. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 27. ožujka 2025. godine
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 87,29 EUR.
2. pun. tuženika
