Poslovni broj P-1574/2023-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Skoblaru, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 18. veljače 2025. u izočnosti uredno pozvanog tužitelja i nazočnosti zamjenice punomoćnika tuženika, 27. ožujka 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravni učinak odredba čl. 7. Ugovora o kreditu (ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF) koji je zaključen između tužitelja i tuženika i solemniziran 15. studenog 2005. po javnom bilježniku Pavici Mišković iz Zadra pod brojem OU-335-05.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

“Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.521,73 EUR/19.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni pretplaćeni mjesečni iznos koji iznosi će se odrediti nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31.07.2015.g., od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01.01.2018.g do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6.30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6.11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate pod stopi dod 5,50% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj JD iz [adresa] (dalje: tužitelj) 14. lipnja 2023. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je 11. studenog 2005. u [adresa] tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.034,49 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 6,50% godišnje, dok se plaćanje vršilo u kunama po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Odredba čl. 7. Ugovora, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, da je ništetna, što da je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/09, 79/09) ta presuda da u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle, i ovaj sud u ovom postupku. Nadalje tužitelj ističe da budući je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik da je dužan vratiti tužitelju sve ono što je stekao temeljem te odredbe kroz cijelo vrijeme otplate kredita. U odnosu na visinu tužbenog zahtijeva, a uzimajući u obzir ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu, preplaćeni iznos za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do konačne otplate kredita da po izračunu tužitelja iznosi 2.521,73 EUR/19.000,00 kn sa zateznim kamatama. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži kao prvo, utvrđenje da je ništetna i da ne proizvodi pravni učinak odredba čl. 7. Ugovora o kreditu (ugovorna odredba o valutnoj klauzuli) zaključenog između tužitelja i tuženika te solemniziranog 15. studenog 2005. po javnom bilježniku Pavici Mišković iz [adresa] pod brojem OU-335-05 te kao drugo, nalaganje tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.521,73 EUR/19.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni pretplaćeni mjesečni iznos koji će tužitelj odrediti nakon provedenog vještačenja. Tužitelj traži i naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 09. listopada 2023. tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 11. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50- 3140623 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.034,49, a kojim je ugovorena redovna kamata 6,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik pri tome ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna te da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe i to da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Protivi se pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes već da iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već da isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao dopis Raiffeisenbank d.d. Zagreb od 12. lipnja 2023. (list spisa 3), Ugovor o kreditu broj: 138-50-3140623 solemniziran po javnom bilježniku Pavici Mišković u [adresa] pod brojem OU-335-05 (list spisa 4-8), otplatni plan (list spisa 9-17) i prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 19-22).

3.1. Izvedeni su time u postupku svi po tužitelju preloženi dokazi osim dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja, od izvođenja kojeg je dokaza sud odustao. Naime, sud je rješenjem donesenim na pripremnom ročištu održanom 07. studenog 2023. odredio da će se u postupku izvesti dokaz financijskim vještačenjem (budući je sporna visina tužbenog zahtjeva) te je naložio tužitelju u roku od 15 dana na polog suda uplatiti predujam u iznosu od 400,00 Eura nužan za namirenje troškova koji će nastati izvođenjem predloženog dokaza te dokaz o uplati dostaviti u spis, ovo sukladno čl. 153. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) koji propisuje da je stranka koja predloži izvođenje dokaza dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza, uz upozorenje da će sud sukladno čl. 153. st. 3. ZPP odustati od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem ako iznos potreban za namirenje troškova izvođenja tog dokaza ne bude položen na polog suda u roku od 15 dana. Kako tužitelj sudu nije dostavio potvrdu o izvršenom plaćanju označenog predujma, sud je izvršio provjeru uplata na računa pologa suda te je utvrdio da tužitelj u roku od 15 dana nije izvršio plaćanje označenog predujma. Kako tužitelj nije plaćanje predujma izvršio niti do dana održavanja ročišta glavne rasprave 18. veljače 2025., sud je na tom ročištu sukladno čl. 153. st. 3. ZPP odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, a budući iznos potreban za namirenje troškova tužitelj nije položio u roku što je sud odredio. Tuženik nije imao dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

4.1. Tužitelj tužbom traži utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) i isplati iznosa koji da je tužitelj platio po toj ništetnoj ugovornoj odredbi pa je tako predmet ovog spora utvrđuje ništetnosti ugovorne odredbe i povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

4.2. Odredba čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), kao zakona važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 105. ZOO/91 propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

4.3. Odredba čl. 104. st. 1. ZOO/91 propisuje da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

4.4. Odredba čl. 210. ZOO/91 propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

5. U postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 11. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 138-50-3140623 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Pavici Mišković u [adresa] pod brojem OU-355-05 kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju rabljenog vozila od Citroen Hrvatska d.o.o. (članak 6. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti 23.034,49 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 6,50% godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora) uz otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 138-50-3140623 solemniziran po javnom bilježniku Pavici Mišković u [adresa] pod brojem OU-335-05 (list spisa 4-8, dalje: Ugovor o kreditu).

5.1. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 23.034,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta na naplatu, s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora).

5.2. Da je Ugovorom o kreditu glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da Ugovor o kreditu nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF. Ono što tužitelj tvrdi je to da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i ništetna ugovorna odredba, a poradi čega da je tuženik tužitelju dužan vratiti iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita platio temeljem te ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao prvo sporno se u ovom sporu postavilo pitanje je li ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) nepoštena i ništetna. Kao drugo sporno se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva.

6. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 11. studenog 2005. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom. Istaknimo ovdje da tuženik nije osporavao tužiteljevo svojstvo potrošača, a osim čega čak i da je, tada bi na njemu bio teret dokaza takve činjenice (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-733/2022-2 od 02. ožujka 2023.).

6.2. Označena je sudska odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.3. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja suda izražena u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke te presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u toj presudi označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji nedvojbeno sadrži i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim.

6.4. U kolektivnom sporu nije pri tome potrošačima pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluke donesene u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava izvorno podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.

6.5. Naravno, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo u smislu da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru kredita sa valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti, ako sud na tu okolnost prethodno nije proveo dokaze koje tuženik predlaže provesti na okolnost pojedinačnog pregovaranja odnosno informiranja tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru kredita sa valutnom klauzulom u CHF (primjerice saslušanje službenika banke s kojim je tužitelj pregovarao prethodno sklapanju Ugovora o kreditu ili pregled dokumentacije koju je tuženik predočio tužitelju prethodno sklapanja Ugovora o kreditu u svezi valutne klauzule u CHF), bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Međutim, tuženik u ovom postupku niti u odgovoru na tužbu niti do zaključenja prethodnog postupka na okolnost pojedinačnog pregovaranja odnosno na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF nije predložio izvođenje niti jednog dokaza. Vodeći pri tome računa da je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž 2691/2024-3 od 08. srpnja 2024. te Županijski sud u Puli u presudi poslovni broj Gž-1248/2022-2 od 02. prosinca 2022.), što tuženik u ovom postupku ne čini, a sud temeljem oblika, sadržaja i izraza korištenih u predmetnom Ugovoru o kreditu cijenjenih u svezi sa općepoznatim činjenicama da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, kao nedvojbeno utvrđuje da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed od strane tuženika sastavljeni standardni namjenski ugovor o kreditu za kupnju vozila, na sadržaj kojeg tužitelj kao potrošač nije imao nikakav stvarni utjecaja osim odluke hoće li ga potpisati u tako mu ponuđenom sadržaju ili neće ostvariti kredit kod tuženika, a iz čega dalje proizlazi i utvrđenje ovog suda da tuženik prethodno sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja nije informirati o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

6.6. Podvođenjem tako utvrđenih činjenica pod odredbu čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, sud utvrđuje da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka nepoštena ugovorna odredba, a sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena je ugovorna odredba ništava (ništetna).

6.7. Točno je pri tome da sukladno čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, u svezi čega sud ističe da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Međutim, utvrđenje je ovog suda da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu takve prirode da je bilo dopušteno ocjenjivati je li poštena.

6.8. Naime, čitanjem odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule, bilo jasno da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se ova ugovorna odredba nalazi među prvim člancima i to na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „način otplate“ te da nije pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju kao prosječnom potrošaču bila lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Navod tuženika da je tužitelj taj koji je samostalno i neovisno odabrao ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, po vlastitom izboru, i to nakon što ga je tuženik upoznao sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tuženik ne dokazuje niti jednim dokazom. Štoviše, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi i to da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a obzirom na kakav je navod potpuno nelogičan, neživotan i neuvjerljiv prethodni navod tuženika da je pri sklapanju Ugovora o kreditu on s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da je tužitelja dovoljno jasno i detaljno informirao o ekonomskim posljedicama vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarskog franka odnosno o rizicima valutne klauzule u CHF. Tužitelj koji od tuženika o riziku švicarskog franka nedvojbeno nije bio dovoljno informiran, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu, radi čega nije niti mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvi odredbi, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužitelj kao potrošač bio dužan sam informirati o pojmu valutne klauzule i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti sve relevantne informacije o valutnoj klauzuli u švicarskom franku prije dolaska kod tuženika s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti izričito i jasno informirati svakog potrošača pa tako i tužitelja koji je prosječni potrošač zainteresiran za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču pa time i značenju pojma valutna klauzula i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je potrošač izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu, da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na tužitelja, a kako to proizlazi iz članka 7. Ugovora o kreditu te kako to priznaje sam tuženik kada u odgovoru na tužbu navodi da je ugovaranjem valute klauzule tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valute klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula te da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja.

6.9. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U svezi navedenog, tuženik u postupku tvrdi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, međutim, ocjena je ovog suda da tuženiku kao financijskoj instituciji kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu, tuženik je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog vozila, dakle, rješavanja pitanja od životnog značaja budući raspolaganje vozilom u današnje vrijeme predstavlja osnovnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju, tvrdeći u ovom postupku da je pri sklapanju Ugovora o kreditu obavijestio tužitelja o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, međutim, taj navod ne dokazujući nikakvim dokazima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz općepoznate činjenice iz svakodnevnog života o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta predmetnog Ugovoru o kreditu, pri čemu je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio, upravo predmetni kredit, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj su se u to vrijeme u Republici Hrvatskoj ostvarivali prihodi, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem je odredba kojom je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te da je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo i isključivo na štetu tužitelja. Da je tužitelj bio informiran od strane tuženika o ekonomskim rizicima koje nosi vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarskog franka i kretanja njegova tečaja na tržištu novca, tada isti životno i logično ne bi pristao sklopiti Ugovor o kreditu sukladno kojem je upravo tužitelj obvezan platiti sve iznose koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju, bez mogućnosti utjecaja na promjenu iznosa anuiteta uslijed drastične promjene tečaja CHF.

6.10. Utvrdivši tako da odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, iako jasna i lako uočljiva, nije lako razumljiva, poradi čega je sukladno čl. 84. ZZP/03 dopušteno ocjenjivati je li poštena, te nadalje utvrdivši da se o odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka (valutna klauzula u CHF) nije pojedinačno pregovaralo budući se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca te na sadržaj koje tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, pri čemu je Ugovor o kreditu unaprijed od strane tuženika kao trgovca formulirani standardni ugovor o kreditu, a odredba čl. 7. Ugovora o kreditu je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ovaj je sud kao nedvojbeno utvrdio da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka (valutna klauzula u CHF) u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba, a kao takva sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba, poradi čega je odlučio kao u točci I. izreke presude.

O visini tužbenog zahtjeva.

7. Tvrdeći da je otplatu kredita vršio temeljem ništetne ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, a poradi čega da mu je tuženik dužan vratiti plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe, tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 2.521,73 Eura sa zakonskom zateznom kamatom. Kako je tuženik u svom odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, tužitelj je za potrebe dokazivanja visine iznosa koji je platio po osnovi ništetne ugovorne odredbe predložio provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Sud je prihvatio taj dokazni prijedlog, ocijenivši provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva nužnim, obzirom tuženik izrijekom osporava visinu tužbenog zahtjeva; a sam sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima za izračun razlike, izražena u valuti euro prema fiksnom tečaju konverzije, između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi mu bili naplaćeni kroz razdoblje otplate kredita da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka; dok iz drugih u postupku predloženih i izvedenih dokaza ne proizlazi koji je točan iznos razlike između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi mu bili naplaćeni kroz razdoblje otplate kredita da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka. Međutim, kako tužitelj po nalogu suda nije platio predujam nužan za provođenje financijskog vještačenja, to je tužbena tvrdnja da je iznos koji je tužitelj tuženiku platio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i koji je stoga tuženik dužan vratiti tužitelju, iznos od 2.521,73 Eura, u ovom postupku nedokazana, a poradi čega je sud o istoj zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP te je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.521,73 Eura sa zakonskom zateznom kamatom točkom II. izreke presude odbio kao neosnovan.

7.1. Na tužitelju koji tvrdi da mu je tuženik dužan isplatiti određeni novčani iznos (po bilo kojoj pravnoj osnovi pa tako i po osnovi obveze vraćanja plaćenog po ništetnoj ugovornoj odredbi) je sukladno čl. 7. i čl. 299. ZPP teret dokaza visine točnog iznosa koji mu je tuženik dužan vratiti. Onda kada tužitelj adekvatnim dokazima nedvojbeno ne dokaže visinu točnog iznosa koji mu je tuženik dužan vratiti kao plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe, tužbeni zahtjev na isplatu je potrebno odbiti (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-2520/16-2 od 05. lipnja 2017., Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1103/16-2 od 25. siječnja 2017. te Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Pž-4112/03 od 23. kolovoza 2006.). Obzirom da je odbijen zahtjev tužitelja na isplatu, sud nije ocjenjivao osnovanost po tuženiku istaknutog prigovora zastare.

O troškovima postupka.

8. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP sukladno kojoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove, a budući je tužitelj uspio s osnovom tužbenog traženja (zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe), međutim, nije uspio sa visinom (zahtjev na isplatu), što prema ocjeni suda, vodeći pri tome računa i o broju radnji provedenom u postupku, čini uspjeh stranaka u parnici u približno jednakim dijelovima, slijedom čega je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zadru, 27. ožujka 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku (oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi),

2. Tuženiku po punomoćnicima.