Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1040/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Mariu Žaji, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. iz Splita radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3918/2019 od 11. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3918/2019 od 11. svibnja 2022. potvrđuje.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 06. veljače 2006. u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa po odluci tuženika, a koja je označena u dijelu toč. 4.1. i toč. 4.2. označenog ugovora i koje glase:

„Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

Visinu kamatne stope banka može promjeniti sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 01.siječnja, a primjenjuje se na razdoblje od 01. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 01.07. srpnja, a primjenjuje se na razdoblje od 01. srpnja do 31.12. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene“ (točka 1. izreke).

1.1.Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.376,51 eura / 17.905,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka 2. izreke), te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.297,76 eura / 9.778,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka 3. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu troška parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih u iznosu od 2.376,51 eura / 17.905,82 kn s kamatama.

7. Među strankama nije sporno da su 06. veljače 2006., i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku iznos kredita od 93.500,00 CHF, isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca, uz u čl. 4. stipuliranu kamatnu stopu "koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,25 % godišnje", obračunava se u CHF (mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom), te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), da je predmetni kredit otplaćen 2012., te da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene (povećanja) kamatne stope.

8. Cijeneći sadržaj spornih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud zaključuje da se kamatna stopa temelji na jednostranim odlukama banke na štetu potrošača, pa imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., odredbu čl. 502 c. ZPP-a, odredbe čl. 81. st. 1., čl. 84. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14 ), čl. 4., čl. 215. st. 1. , čl. 241., čl. 245. st. 1., čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114./22., 156/.22. 155./23. - dalje: ZOO), prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

9. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi pretplatio iznos od 2.376,51 eura / 17.905,82 kn, pa zauzima stav da mu pripada pravo na povrat tog iznosa sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29 st. 1. u vezi s čl.183. st. 1. citiranog Zakona, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe iz čl. 154. st. 1., čl. 155., čl. 156. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

11. Donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11), stupile na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje i u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 12. lipnja 2019.

13. Pri tome je za istaknuti da pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu „naknade štete“ koji koristi citirana odredba čl. 502 c. ZPP-a. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, već po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

14. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „ Utvrđuje se da je 2.tužena Privredna banka d.d. u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 2.tužena Privredna banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time 2.tužena Privredna banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom 2.tužena Privredna banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2.tužena Privredna banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku 2.tužena Privredna banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time 2.tužena Privredna banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetna je odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Ništetnost predmetnih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez njih, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

16. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, odnosno, drugim riječima da je prvostupanjski sud propustio zakonito i pravilno provesti test (ne)poštenosti u konkretnom slučaju za navesti je, a imajući u vidu odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj UIII/5458/2021 od 30. lipnja 2022: i broj U-III-5486/2022 od 12. prosinca 2023. za uputiti je na detaljna načelna stajališta i stabilnu praksu o okolnostima koje su pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu, o odlučnim okolnostima koje se dokazuju u pojedinačnim potrošačkim sporovima, te nastavno na navedeno o (ne)postojanju proceduralne obveze sudova da saslušaju javne bilježnike i/ili zaposlenike banaka ili izvode dokaze na spomenute okolnosti, da u ovom slučaju tuženik nije imenovao svojeg djelatnika radi saslušanja, dok okolnost da sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ne ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na navedene okolnosti, jer je razumno očekivati da bi tužitelj da je i saslušan kao stranka u postupku iskazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno nije pregovarao.

16.1. Pri tome, kada se ima u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo da se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, te nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koji su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku (tako i Ustavni sud u rješenju broj:U-III-530/2021 od 27. rujna 2023.).

17. U odnosu na činjenicu da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, za odgovoriti je da ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

18. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 4,25 % godišnje promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana (čl. 4. Ugovora). I prema ocijeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamati nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

19. Slijedom izloženoga, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjena je ovoga suda da spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik - tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika – tužitelja, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj i nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

20. Primjenom predmetnih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na bitni sastojak ugovora - "cijenu", što je suprotno odredbi čl.247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

21. Povrh toga, kada se ima u vidu da je predmetni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a treba tumačiti u korist tužitelja, koji nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope u odnosu na koje nisu bili određeni uvjeti, a da je nasuprot tome tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, za zaključiti je da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takve su odredbe predmetnog ugovora o kreditu protivne odredbi čl. 272. ZOO-a i dovele, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.

22. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, te je ona ništetna od svog početka (ex tunc).

24. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi.

25. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka, u iznosima dosuđenim u točki 2. izreke citirane presude.

26. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

27. Pravilnom je primjenom materijalnoga prava odlučeno i o prigovoru zastare.

28. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

29. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od ( naknadnog ) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari vezano za restitucijski zahtjev s osnove ništetnosti navedenih ugovornih odredbi podnesena 12. lipnja 2019. podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

30. Pravilna je odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

31. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

32. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci, 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner