REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-57/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA LUTRIJA d.o.o., OIB: 27905228158, Zagreb, Ulica grada Vukovara 72, kojeg zastupa punomoćnica Srđana Barišić, odvjetnica u Zagrebu, Maksimirska cesta 48, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-271/2021 od 21. prosinca 2022., 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-271/2021 od 21. prosinca 2022. u točkama I. i II. njezine izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova nastalih povodom podnošenja odgovora na žalbu u iznosu od 300,68 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom presude naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 43.057,12 kn / 5.714,66 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 42.807,12 kn / 5.681,48 EUR od 2. kolovoza 2018., a na iznos od 250,00 kn / 33,18 EUR od 5. listopada 2018., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 14.312,00 kn / 1.899,53 EUR (točka II. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio u ovom postupku u kojemu nije sporno da je tuženik kao umješač sudjelovao u postupku pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu poslovni broj Pr-2562/14, i to na strani ovdje tužitelja, kao tuženika u tom postupku, a u kojem je ovdje tužitelju naloženo isplatiti svojoj zaposlenici iznos od 17.000,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2014., kao i iznos od 17.446,90 kn na ime troškova parničnog postupka, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2017., te u kojemu nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju police osiguranja broj [broj police osiguranja]. Tako je, među ostalim, odlučio iz razloga jer tuženik pogrešno smatra da štetni događaj nije osigurani slučaj obuhvaćen Ugovorom o osiguranju (čl. 6. tuženikovih Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti), već, upravo suprotno, s obzirom da je za štetni događaj u odnosu na svog djelatnika, odgovoran ovdje tužitelj, to je štetni događaj upravo osigurani slučaj obuhvaćen Ugovorom o osiguranju, jer se radi o događaju koji je prouzročen osiguranim rizikom. U odnosu na tuženikove navode kojim je tvrdio da nastala šteta nije pokrivena osiguranjem (čl. 27. Uvjeta), te da postoje okolnosti isključenja iz osiguranja (čl. 37. Uvjeta), kao i da osiguranik nije poduzeo sve propisane, ugovorene i ostale razborite mjere potrebne da se spriječi nastanak osiguranog slučaja (čl. 15. Uvjeta), navodi da je, sukladno odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), na tuženiku bio teret dokaza navedenog, ali tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dokazao postojanje navedenih okolnosti niti je u tom smjeru predlagao odgovarajuće dokaze, slijedom čega je prvostupanjski sud ocijenio da se ne može primijeniti odredba čl. 27. Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti odnosno da šteta nije pokrivena osiguranjem, kao što nije dokazao da postoje razlozi za isključenje iz odredbe čl. 37. Uvjeta te jednako tako nije dokazao da tužitelj nije poduzeo sve propisane, ugovorene i ostale razborite mjere potrebne da se spriječi nastanak osiguranog slučaja iz čl. 15. Uvjeta. Naime, upravo suprotno, iz isprava koje je dostavio tužitelj i to iz Elaborata prosudbe ugroženosti i mjera sigurnosti za predmetnu poslovnicu u vrijeme štetnog događaja (Božidara Magovca 31, Zagreb), Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova o primjerenoj razini zaštite od 11. listopada 2011. kao i Pravilnika o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima te iz ostalih isprava koje prileže spisu poslovni broj Pr-2562/14 (u tom smislu i iskaza svjedoka JČ), prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj proveo sve potrebne mjere koje je bio dužan provesti sukladno Zakonu o minimalnim mjerama u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima („Narodne novine“ broj 173/03).

3. Tuženik u žalbi detaljno obrazlaže zašto drži da tužitelj nije poduzeo minimalne sigurnosne uvjete, a osobito koje je tuženik posebno naznačio - organizirao tjelesnu zaštitu i pregradio radni prostor zaposlenika neprobojnim pregradama u visini etaže i protuprovalnim vratima od prostora koji su dostupni strankama i drugim osobama, sve sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o minimalnim mjerama u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima („Narodne novine“ broj 173/03 i 150/05), te ističe da je u vezi s tim tvrdnjama predložio u odgovoru na tužbu da se provedu određeni dokazi. Tuženik smatra da je takvim svojim odlukama kojim se odbija provođenje dokaza predloženih po tuženiku, sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a te mu onemogućio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe iz čl. 221.a. ZPP-a na štetu tuženika te pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije primijenio ugovorne uvjete (tuženikove Uvjete za osiguranje opće odgovornosti), i to odredbe iz čl. 37. st. 1. t. 21. i čl. 15. st. 1. i 4. Traži naknadu troška žalbenog postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže odbiti je kao neosnovanu. Traži naknadu troškova nastalih povodom podnošenja odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. ZPP-a, u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Presuda je pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate osigurnine u iznosu od 5.714,66 EUR zbog nastanka osiguranog slučaja s osnove osiguranja od odgovornosti - oružane pljačke koja se dogodila u njegovoj poslovnici u Zagrebu 12. rujna 2013. i, s tim u vezi, nastale štete njegovoj zaposlenici.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Imajući u vidu, u prethodnoj točki ovoga obrazloženja, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku nedopušteni su žalbeni razlozi tuženika da je prvostupanjski sud trebao izvesti predložene dokaze, od strane tuženika, na okolnosti da tužitelj nije poduzeo minimalne sigurnosne uvjete, a osobito da nije organizirao tjelesnu zaštitu i pregradio radni prostor zaposlenika neprobojnim pregradama u visini etaže i protuprovalnim vratima od prostora koji su dostupni strankama i drugim osobama. To iz razloga jer se pobijana presuda ne može pobijati ni zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a niti zbog razloga iz čl. 355. i čl. 370. ZPP-a. S druge strane, neizvođenjem predloženih dokaza nije počinjena „bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a“, kako to pogrešno drži žalitelj, a niti je zbog toga pogrešno primijenjena odredba čl. 221.a ZPP-a. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, u skladu s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a (sve to i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-407/2018-2 od 16. prosinca 2020., na koju se i tužitelj poziva u odgovoru na žalbu), ocjenjuje dokaznu snagu izvedenih dokaza, u skladu s odredbama čl. 8. ZPP-a, te na taj način utvrđuje činjenično stanje.

10. Sa svim tim u vezi, valja dodati i da je u konkretnom slučaju, iako se pogrešno pozvao na pravilo o teretu dokazivanja, prvostupanjski sud obrazložio kako je i zašto utvrdio da je tužitelj proveo sve potrebne mjere koje je bio dužan provesti sukladno Zakonu o minimalnim mjerama u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima - „na temelju isprava koje je dostavio tužitelj, i to Elaborata prosudbe ugroženosti i mjera sigurnosti za predmetnu poslovnicu u vrijeme štetnog događaja (Božidara Magovca 31, Zagreb), Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova o primjerenoj razini zaštite od 11. listopada 2011., kao i Pravilnika o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima te iz ostalih isprava koje prileže spisu Pr-2562/14 (u tom smislu i iskaza svjedoka JČ)“, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se u žalbi također poziva tuženik.

11. Nadalje, neosnovan je istaknuti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u vidu izostanka primjene odredaba iz čl. 37. st. 1. t. 21. i čl. 15. st. 1. i 4. tuženikovih Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti (priloženih na listovima 43. do 54. spisa), budući da je prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio činjenično stanje na, u prethodnoj točki ovoga obrazloženja, opisani način, pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede primjene navedenih odredaba tuženikovih Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti, a, samim tim, niti do pogrešne primjene odredaba čl. 950. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) koje, u bitnom, odgovaraju sadržaju tih odredaba tuženikovih Uvjeta. I konačno, protivno žaliteljevom shvaćanju, nije došlo niti do povrede odredaba Zakona o minimalnim mjerama u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima („Narodne novine“ broj 173/03 i 150/05) jer je navedenim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova o primjerenoj razini zaštite od 11. listopada 2011., sukladno odredbama čl. 8. st. 5. i 6. mjerodavnog Zakona o minimalnim mjerama u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima („Narodne novine“ broj 173/03 i 150/05), dana suglasnost na prosudbu ugroženosti predmetne poslovnice tužitelja.

12. Stoga, kako ne postoje ni dopušteni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, s čim u vezi je prvostupanjski sud pravilno primijenio i odredbe čl. 921. i čl. 964. ZOO-a, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke.

13. Kao pod točkom II. izreke odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a jer tužiteljev trošak nastao u povodu sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 27. ožujka 2025.

Sudac

Radovan Raduka