Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1146/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeće, Dubravke Butković Brljačić, člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici iz Donje Stubice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-127/2020-38 od 15. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-127/2020-38 od 15. lipnja 2022. potvrđuje u točki I. izreke, točki III. izreke, osim u odnosu na početni tečaj anuiteta od 1.838,52 CHF, te točkama IV. i V. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki II. izreke i točki III. izreke u odnosu na početni tečaj anuiteta od 1.838,52 CHF i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka, dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210332338 od 23. srpnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Igora Lučeva, pod brojem: Ov13247/07, 24. srpnja 2007., koji glasi: „ iznos kredita od 175.000,00 CHF“, te “sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,“ te u odnosu na početni tečaj anuiteta od 1.838,52 CHF.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-127/2020-38 od 15. lipnja 2022. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka, dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210332338, od 23. srpnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Igora Lučeva, pod brojem: Ov-13247/07, 24. srpnja 2007., koji glasi: “uz valutnu klauzulu“ (točka I. izreke).

1.2. Utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka, dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita], od 23. srpnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Igora Lučeva, pod brojem: Ov-13247/07, 24. srpnja 2007. koji glasi: „iznos kredita od 175.000,00 CHF“, te “sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“ (točka II. izreke).

1.3. Utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka, dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210332338, od 23. srpnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Igor Lučev, pod brojem: Ov-13247/07, 24. srpnja 2007. koji glasi: “ Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 1.838,52 CHF“ (točka III. izreke).

1.4. Utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 23. srpnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Igora Lučeva, pod brojem: Ov-13247/07, 24. srpnja 2007., koji glasi:“ Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora“ (točka IV. izreke).

1.5. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 37.035,71 eura[1] /279.045,52 kn s kamatama na pojedine iznose (točka V. izreke).

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku dopuštena je preinaka tužbe tužitelja, a koja je preinačena podneskom tužitelja od 20. travnja 2022. (točka I. izreke). Utvrđeno je da je tužba djelomično povučena za iznos od 5.770,71 eura / 43.479,41 kn (točka II. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.451,85 eura / 71.215,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

3. Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba protiv presude je djelomično osnovana, dok žalba protiv rješenja nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude i rješenja bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te je iste moguće ispitati, što će se nastavno dodatno obrazložiti.

7. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a – ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a u odnosu na koju povredu tuženik tvrdi da mu je onemogućeno raspravljanje o nalazu i mišljenju angažiranog financijskog vještaka. Navedena bitna povreda postupka nije počinjena, budući da je sud raspravio tuženikove prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, pa je tako provedeno dopunsko vještačenje (list 177-181 spisa, list 203-215 spisa i list 221-223 spisa), dok nije bilo potrebe za usmenim saslušanjem vještaka, s obzirom da su se primjedbe tuženika na nalaz ticale pravnih pitanja, što će se nastavno obrazložiti.

8. Neosnovano tuženik ističe bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 106 a. st. 5. i 6. ZPP-a, jer da tužba nije podnesena u elektroničkom obliku, budući da okolnost što je tužba podnesena sudu putem pošte preporučeno, nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

9. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. ZPP-a, jer da tužbom nije obuhvaćen kao stranka ugovora o kreditu i založni dužnik, a potpisnici ugovora da su jedinstveni suparničari. Navedeno iz razloga jer založni dužnik nije stranka ugovora o kreditu, već su stranke tog ugovora u smislu odredbe čl. 102. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 45/21,126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) ovdje tužitelj i tuženik budući da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga sukladno navedenoj zakonskoj odredbi založni dužnik i sudužnik nisu morali biti obuhvaćeni tužbom u smislu čl. 201. ZPP-a.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 23. srpnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika te restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu s osnove povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 37.035,71 eura

/ 279.045,52 kn s kamatama.

11. Nije prijeporno da je tuženik u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao davateljem kredita 23. srpnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] , za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 175.000,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci banke za kupnju stana i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 %, da je ugovoren rok otplate kredita 10 godina u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

12. U postupku je utvrđeno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojima je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Prema pravnim utvrđenjima sudova u narečenim postupcima kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da nisu bili precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa uz koju se veže promjena kamatne stope, koju promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti pravilnost promjene, kao i da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutna klauzula kao takva. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

15. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07), a jednako tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15, 14/19-dalje ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 29. travnja 2020. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

16. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

17. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Kada se ima u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu, a što ponavlja i u žalbi, naveo da nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „ obraniti“ tečaj CHF, da na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, evidentno je da takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koji su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku (tako i Ustavni sud u rješenju broj:U-III-530/2021 od 27. rujna 2023.).

17.1. Povrh toga, okolnost da zaposlenik tuženika nije saslušan, nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude, budući da tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije naznačio ime svjedoka koji bi se trebao saslušati, niti njegovo boravište (čl. 241. ZPP-a), a ni u jednoj postupovnoj radnji nije naveo predviđene osobne podatke svjedoka, pa stoga predlaganjem dokaza saslušanjem općenito naznačenog i osobno neodređenog svjedoka, tuženik nije valjano predložio dokaze kojima bi dokazao činjenice koje se ukazuju spornim.

18. U odnosu na činjenicu da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, za odgovoriti je da ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

19. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 4,90 % godišnje promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana (čl. 2. Ugovora). I prema ocijeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamati i valutnoj klauzuli nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

20. Razmatrajući navedeno potrebno je imati u vidu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

21. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03-dalje ZZP/03) važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u glavi 10 (čl. 81. – čl. 88.) regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

22. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.). Identično je regulirano u glavi XI. ZZP/07

– čl. 96. - 102. toga Zakona.

24. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

25. Slijedom izloženoga, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjena je ovoga suda da spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik - tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika – tužitelja, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj i nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

26. Primjenom predmetnih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na bitni sastojak ugovora - "cijenu", što je suprotno odredbi čl.247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

27. Za navesti je i da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Stoga se ne radi o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u prethodno citiranim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

28. Povrh toga, kada se ima u vidu da je predmetni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a treba tumačiti u korist tužitelja, koji nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule, u odnosu na koje nisu bili određeni uvjeti, a da je nasuprot tome tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, za zaključiti je da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takve su odredbe predmetnog ugovora o kreditu protivne odredbi čl. 272. ZOO-a i dovele, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.

29. Neosnovano tuženik prigovara da osporena odredba čl. 23. P nije u vezi s predmetom zaštite u kolektivnom sporu, jer iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se ta odredba odnosi na određivanje korisniku kredita prihvaćanja uvjeta, rizika i učinka kredita s valutnom klauzulom, te se kao takva ima razmatrati u okviru ocjene nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule.

30. Nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi da bi se radilo o povredi manjeg značaja. Postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u ovom slučaju sadržajem nepoštenih ugovornih odredbi.

31. Bez osnove su i žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao da bi imao status potrošača, budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i iskazom tužitelja utvrdio da je tužitelj predmetni kredit ugovorio radi kupnje stana za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji, prvenstvo za ljetovanje i povremeni boravak tijekom godine, da bi nakon pet godina otplate kredita, a zbog promjene mjesečne rate kredita koja je postala izuzetno visoka, tu nekretninu bio prisiljen prodati.

32. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, te je ona ništetna od svog početka (ex tunc).

34. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi.

35. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

36. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, ne dovodi u pitanje zakonitost ocjene o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

37. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi čl. 58. ZJB-a, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku.

38. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. U tom kontekstu javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. ZJB-a. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, pa se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

39. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Ništetnost predmetnih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez njih, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

40. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF. Supstituiranjem pak predmetne nepoštene odredbe nekom drugom koju bi utvrđivao sud od slučaja do slučaja, bili bi ugroženi ciljevi zakonom predviđene zaštite potrošača od nepoštenih ugovorenih odredbi, budući da svaka prilagodba ništetne ugovorne odredbe znači ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno kada se ima u vidu doseg odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. To stoga, što nepoštena ugovorna odredba ne obvezuje potrošača, a pravne posljedice ništetnosti propisane navedenom odredbom jednake su kao da takve ugovorne odredbe (dijela odredbe) nije niti bilo. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka, u iznosima dosuđenim točkom V. izreke citirane presude.

41. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni iznos tužitelju pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja (compensatio civilis), a niti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem) kao procesni prigovor i pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, te je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o prihvaćanju danog nalaza i mišljenja koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa.

42. Tijek zateznih kamata pravilno je utvrđen s obzirom na činjenicu da je zaključen ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

43. Pravilnom je primjenom materijalnoga prava odlučeno i o prigovoru zastare.

45. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

44. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari vezano za restitucijski zahtjev s osnove ništetnosti navedenih ugovornih odredbi podnesena 29. travnja 2020., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

45. Protivno shvaćanju tuženika nema zastare niti za dio tražbine nakon provedenog financijskog vještačenja, budući da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom.

46. Međutim, pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda, utvrđeno je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u odnosu na odobreni iznos kredita tužitelja i početni iznos anuiteta.

47. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i nespornih utvrđenja u postupku proizlazi da je u čl. 1. st. 1. Uegovora o kreditu ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 175.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te je u čl. 7. st. 1. određeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF; prvi anuitet iznosi 1.838,52 CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora.

48. Naime, tužitelj svoj zahtjev u postupku temelji na tvrdnji da su nepoštene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika i u odnosu na valutnu klauzulu, imajući u vidu presuđenje u predmetnom kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, dok sadržaj prethodno citiranih ugovornih odredbi, u odnosu na odobreni kredit tužitelju i utvrđeni početni anuitet prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, ne korespondira tužbenim navodima tužitelja, niti sadržaj procesne građe daje osnova za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

49. U odnosu na pobijano rješenje za navesti je da je tužitelj temeljem istog činjeničnog osnova zatražio isplatu nižeg iznosa od onog navedenog u tužbenom zahtjevu, pa time, ne samo da nije promijenio istovjetnost zahtjeva, već time nije došlo niti do preinake tužbe, odnosno povišenja tužbenog zahtjeva, iz kojih razloga tuženik neosnovano upućuje i na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a.

50. Vezano za žalbene navode kojima tuženik ističe da je punomoćnik tužitelja podnesak-troškovnik koji je predao na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena trebao dostaviti sudu e-komunikacijom u smislu odredbe čl. 106 a. ZPP-a, a da punomoćnik tužitelja na taj način nije postupio, za istaknuti je da nisu od utjecaja na zakonitost pobijane odluke o troškovima postupka, te da je prema stanju spisa punomoćnik tuženika također nazočio tom ročištu i imao mogućnost neposrednog uvida u podnesak tužitelja.

51. Tužitelju je parnični trošak dosuđen pravilno kako po osnovi, tako i visini, a s obzirom na ishod ovog žalbenog postupka u primjeni odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 ). Pri tome je za istaknuti da tuženik neosnovano prigovara da mu pripadaju troškovi postupka sukladno čl. 158. st. 1. ZPP-a zbog toga što je tužitelj djelomično povukao tužbu. Naime, tužitelj je odmah nakon provedenog financijskog vještačenja snizio tužbeni zahtjev s iznosa od ukupno 42.806,41 eur /322.524,93 kn na iznos od 37.035,71 eur / 279.045,52 kn, te i prema ocjeni ovog suda u vezi toga tuženiku nisu nastali posebni troškovi. S tim u vezi, treba imati na umu i pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu C- 224/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostalog, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu nije uspio u neznatnom dijelu, a zahtjevom za isplatu je uspio u cijelosti da nadoknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

51.1. Tuženiku nije odmjeren ni trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio s razmjerno neznatnim dijelom u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (čl.154. st. 5. ZPP-a).

52. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč.2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Rijeci, 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner