Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-616/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korljan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr- 77/2019 od 16. ožujka 2022., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj Pr- 77/2019 od 28. ožujka 2022., na sjednici vijeća 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-77/2019 od 16. ožujka 2022., ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pr-77/2019 od 28. ožujka 2022., u točkama I i II izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 206.638,27 kn/27.425,61 eura[1] sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Točkom II izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 32.187,50 kn/4.272,02 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom III izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 32.187,50 kn/4.272,02 eura do zatraženog iznosa od 46.875,00 kn/6.221,38 eura.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja od 28. ožujka 2022. ispravljena je citirana presuda u uvodu u odnosu na OIB tužitelja.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući dosuđujući dio (toč. I i II izreke) zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22. 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, te potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu s rezultatima dokaznog postupka i pravilno danom ocjenom dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od siječnja 2014. do prosinca 2018.

6.1. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove radnog mjesta policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, u Policijskoj upravi Zadarskoj, Postaja pomorske policije Zadar. Na temelju sadržaja iskaza svjedoka SR, AR, UR, FR, HR i ZR, prvostupanjski sud utvrđuje da su za vrijeme višednevnog boravka na brodu obavljali rad na način da nije bilo razlike između rada za vrijeme tzv. redovnog radnog vremena i nakon toga jer su djelatnici nakon izvršenih naloga bili dužni obavljati zadatke koji se odnose na održavanje plovila, sigurnost plovidbe, pružanje pomoći građana i slično, kraj činjenice da je brod takvo sredstvo koje zahtjeva stalni nadzor i budnost radi vremenskih uvjeta, održavanja brodskih sustava, motora, veza, radara i sl., da su dobivali dojave i usred noći te da bi popravljali kvarove kao i da za vrijeme trajanja službe u pravilu nisu mogli napustiti plovilo.

6.2. Cijeneći da je odredbom čl. 42. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13- dalje: ZR/09) i nastavno čl. 60. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17-dalje:ZR/14) propisano da je radno vrijeme razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac kao i imajući u vidu Okvirnu direktivu o sigurnosti i zdravlju na radu 89/391/EEZ, koja podrazumijeva osiguranje uvjeta za sigurnost i zdravlje zaposlenika, a s obzirom da je potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu te Direktive, kao i cijeneći prednja utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da kada tužitelj radi i boravi 3, 4 ili 5 dana po 24 sata na brodu, kada mu se ne osigurava neprekinuti osmosatni odmor, kada na brodu nema dovoljno članova posade, kada mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu, a koji nisu „efektivno radno vrijeme“, to da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika. Stoga je shvaćanja da tužitelj ostvaruje pravo na utužene dodatke prema čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13) u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje višednevnih službi na moru, umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, u visini koju utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prema kojem predmetni dodaci u utuženom razdoblju ukupno iznose 206.628,27 kn/27.424,30 eura bruto. Pri tom prvostupanjski sud ne prihvaća tvrdnju tuženice da se taj rad može smatrati pasivnim dežurstvom prema čl. 57. KU uz obrazloženje da bi to dolazilo u obzir da se tužitelj u spornom vremenu nije nalazio na mjestu gdje se obavljaju njegovi poslovi, odnosno da se nalazio kući i da tek po pozivu za vrijeme trajanja tog dežurstva, obavlja zadatke, odnosno dolazi od kuće na radno mjesto, a što da ovdje nije slučaj. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

7. Neosnovano tuženica u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je, protivno shvaćanju žaliteljice, prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

8. U žalbenom stadiju sporno je pitanje da li tužitelju pripada naknada za prekovremeni rad i za onaj dio boravka na brodu nakon redovnog radnog vremena i izvan vremena dnevnog odmora od 8 sati.

8.1. Predmetna materija u utuženom razdoblju regulirana je odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16, 123/16,-dalje:KU/13) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/17, 12/18-dalje: KU/17) koji u čl. 44. st. 1. KU/13 te nastavno čl. 38. st.1. KU/17 određuju da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 14. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. st.1. KU/13 (čl. 35. st. 1. KU/17) plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

8.2. Osim toga, potrebno je razmotriti i Direktivu 2003/88 o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva 2003/88) u čijim su odredbama čl. 17. do 21. propisana moguća odstupanja od čl. 3. (dnevni odmor), čl.4. (stanke), čl.5. (tjedni odmor), čl.6. (najdulje tjedno radno vrijeme), čl.8. (trajanje noćnog rada) i čl.16. (referentna razdoblja za određivanje trajanja tjednog odmora, najduljeg tjednog radnog vremena i trajanje noćnog rada). Naime, prema odredbi čl. 17. st. 1. Direktive 2003/88 propisana je mogućnost odstupanja u slučaju pojedinih djelatnosti kod kojih trajanje radnog vremena nije izmjereno i/ili unaprijed određeno ili ga mogu odrediti sami radnici, a prema st. .2. regulirana je mogućnost da se zakonom i drugim propisima ili kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera mogu predvidjeti odstupanja u pojedinim djelatnostima koje su navedene u stav. 3., 4. i 5., ako radnici dobiju odgovarajuće zamjensko vrijeme za odmor ili iznimno, da dobiju odgovarajuću zaštitu. Iako u djelatnostima koje su izričito propisane npr. liječnička služba, hitna pomoć, vatrogasna i civilna zaštita, nije sadržana i policijska djelatnost u koju bi ulazila i djelatnost pomorske policijske, treba imati na umu da čl. 1. st. 3. Direktive 2003/88 upućuje i na čl. 2. Direktive 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (dalje: Direktiva 89/391).

8.3. Prema čl. 2. Direktive 89/391 predviđeno je da se ista ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti no i da je u tom kontekstu potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu Direktive 89/391. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije posebna obilježja takvih specifičnih djelatnosti (koje su izuzete od primjene Direktive 89/391) predstavlja i okolnost da one po svojoj prirodi ne omogućuju planiranje radnog vremena (presuda od **.**.2004., M i dr., C-397/01 do C-403/01), da je neprekidno obavljanje neophodno za osiguranje djelotvornog obavljanja temeljnih državnih funkcija (rješenje od 14. srpnja 2005., Personalrat der Feuerwehr Hamburg, C-52/04) kao i da se opisani zahtjev neprekidnosti treba ocijeniti uzimajući u obzir specifičnost predmetne djelatnosti, iako zahtjev neprekidnog obavljanja djelatnosti službi (konkretno u području javnog reda) nije prepreka da se u normalnim uvjetima organizira obavljanje djelatnosti tih službi i da se izuzetak iz cit. čl.2. st. 2. Direktive 89/391 primjenjuje samo u okolnostima iznimne težine i razmjera (presuda od **.**.2004., M i dr., C-397/01 do C-403/01 i presuda od 12. siječnja 2006., Komisija/Španjolska, C-132/04) s time da čl.2. st. 2. Direktive 89/391 treba tumačiti na način kojim se njegov doseg ograničava na ono što je strogo nužno za očuvanje interesa čija je zaštita omogućena državama članicama i da se isključenje određenih djelatnosti iz područja primjene Direktive 89/391 i posljedično Direktive 2003/88 ne temelji na pripadanju radnika jednom od sektora javne službe iz te odredbe, promatranom kao cjelina, nego isključivo na specifičnosti određenih posebnih zadaća koje obavljaju radnici sektora na koje se ta odredba odnosi (odluka broj C-742/19, B.K. protiv Republike Slovenije).

8.4. Imajući na umu utvrđenje da je tužitelj obavljao poslove policijskog službenika Policijske postaje pomorske policije Zadar u višednevnoj službi nadzora državne granice na moru, kontinuitet boravka na policijskom plovilu, radne zadatke s obzirom na specifičnosti plovila, može se zaključiti da nije moguće jamčiti poštovanje najduljeg radnog vremena i razdoblja odmora predviđenih Direktivom 2003/88 uz istovremenu garanciju pravovremenog i sadržajnog izvršavanja tužitelju dodijeljenih radnih zadataka, a što sve u ukupnosti opravdava iznimku od pravila u području zaštite sigurnosti i zdravlja radnika zbog apsolutne nužnosti jamstva učinkovite zaštite zajednice pa je za zaključiti da djelatnost (pomorske policije) može biti kvalificirana kao "djelatnost osiguranja i nadzora" iz čl. 17. st. 3 (b) Direktive 2003/88 odnosno "djelatnost koja zahtijeva neprekidno pružanje usluga" iz čl. 17. stav. 3 (c) iste. To više što je odredbama čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16-dalje:ZP) određeno da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena i da policijskom službeniku za takav rad pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (st. 2.). U prilog tome govori i odredba čl. 42. ZP-a prema kojoj je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a poseban raspored rada uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotom, nedjeljom, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drukčiji način.

8.5. S obzirom na izloženo, polazeći od utvrđenja da je tužitelj u razdoblju obuhvaćenim tužbenim zahtjevom, tijekom višednevne službe na plovilu bio u obvezi obavljati poslove, odnosno biti spreman obavljati poslove po uputama poslodavca i to na plovilu koje ne smije napuštati, takav režim rada se ne može smatrati pasivnim dežurstvom u smislu odredbe čl. 57. KU/13 (čl. 51. KU/17), kako to neosnovano tvrdi tuženica.

9. Proizlazi dakle pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada utužena naknada za vrijeme provedeno u višednevnoj službi na policijskom brodu izvan redovnog radnog vremena i vremena dnevnog odmora, zbog čega je žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

10. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o parničnom trošku tužitelja u dosuđujućem dijelu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife i to utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u pitanje određenim žalbenim navodima tuženice.

11. Tuženica nije uspjela u žalbenom stadiju postupka te joj nije odmjeren trošak sastava žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP-a), a tužitelju nije odmjeren trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

12. Presuda suda prvog stupnja u toč. III izreke nije pobijana žalbom te ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić