Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-444/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku u Karlovcu, Ulica Frane Supila 11, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, zastupan po Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri, Zagreb, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 27. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja, odvjetnika Borne Ninčevića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice JF, po objavi 27. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 5104635617 od 29. siječnja 2010. godine koji su sklopili tužitelj BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao kreditor, u dijelu u kojem glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka isplatiti tužitelju BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 48,44 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2.2.2010. do 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka isplatiti tužitelju BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 979,64 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 27. 3. 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su dana 29. siječnja 2010. godine Ugovor o kreditu broj 5104635617 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 2.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosoti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.
Dokaz: uvid u Ugovor o kreditu broj 5104635617
2. Tuženik je tužitelju čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu nametnuo obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,5% iznosa kredita odnosno minimalno 250,00 HRK i to prije korištenja kredita.
Dokaz: uvid u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5104635617
3. Tužitelj ističe kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna. Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi predmetna naknada jer tuženik nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste troškove tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Osim toga, predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, sastavljen na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane tuženika kao trgovca, zaključen je protivno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Naime, člankom 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom svega navedenog, tužitelj ističe – sukladno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a - kako je odredba ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojoj odredbi tužitelj kao potrošač nije pojedinačno pregovarao i koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nepoštena, a prema čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
Dokaz: po potrebi saslušanje tužitelja
4. Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tuženik je dana 2. veljače 2010. naplatio od tužitelja iznos od 365,00 HRK / 48,44 EUR.
Dokaz: uvid u promet po kreditu od 22. srpnja 2024.
uvid u potvrdu tuženika od 8. kolovoza 2024.
po potrebi provođenje financijskog vještačenja ako tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva
5. U tom smislu, tužitelj ističe kako odredba čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Stoga, tužitelj potražuje od tuženika povrat iznosa od 48,44 EUR koji je uplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.
6. Tužitelj ističe kako odredba čl. 1115. ZOO-a određuje da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od dana stjecanja. Dakle, tužitelj potražuje od tuženika zatezne kamate na iznos od 48,44 EUR i to od dana 2. veljače 2010. pa do isplate jer je tuženik nepošteni stjecatelj.
7. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:
"I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 5104635617 od 29. siječnja 2010. godine koji su sklopili tužitelj BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao kreditor, u dijelu u kojem glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”
II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka isplatiti tužitelju BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 48,44 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2.2.2010. do 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka isplatiti tužitelju BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 47000 Karlovac troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
8. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5104635617 od dana 29. siječnja 2010. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće rješenje:
1.Stavlja se izvan snage ovosudni poziv na davanje odgovora na tužbu od 20. kolovoza 2024. godine.
2. Općinski sud u Karlovcu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
9. Podredno i opreza radi, a s obzirom da je na to pozvan ovosudnim pozivom od 20. kolovoza 2024. godine i s obzirom na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe, tuženik u nastavku daje odgovor na tužbu tužitelja od 9. kolovoza 2024. godine.
10. Tužitelj u predmetnoj tužbi zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu broj 5104635617 iz čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena ulazna naknada te s osnove ništetnosti navedene odredbe zahtijeva isplatu iznosa od € 48,44 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova koje će u nastavku iznijeti.
11. PRIGOVOR NA VRIJEDNOST PREDMETA SPORA
Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora naznačenoj od strane tužitelja. Naime, tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu EUR 1.328,00, a tužbom potražuje ukupni iznos od EUR 48,44. Tuženik ističe da je odredbom čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) propisano ”kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.”
Slijedom navedenog, obzirom da tužitelj ovom tužbom potražuje isplatu točne novčane svote i to iznosa od 48,44 EUR to tuženik predlaže naslovnom sudu da po prigovoru tuženika utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 48,44 EUR.
12. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA
Odredbom članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09.). - dalje u tekstu: ZZP/07) kao i odredbom čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakon o zaštiti potrošača (2014) ("Narodne novine" br. 41/14. – dalje u tekstu:
ZZP/14), a koji zakoni se ratione temporis imaju primijeniti na odnose između tužitelja i tuženika, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim propisima djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.
Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.
Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova.
Dokaz: - rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021.
- rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021.
Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
13. NAKNADA ZA OBRADU KREDITA
a) Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 2,500 % od iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gđa EF (prije B), korisniku kredita jasno navela da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,500 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Naime, u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U navedenom izvatku vidljivo je da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 2,50%.
14. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali sljedeći operativni i materijalni troškovi:
- operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i
održavanju pripadnih IT sustava i sl.),
- materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja
energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što registar
obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),
- troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),
- povezani regulatorni troškovi
15. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sa svim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, tuženik je kao banka naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita. U prilog svojih tvrdnji tuženik dostavlja interni dokument za razdoblje od 2004. do 2011. koji sadrži popis aktivnosti kao i izmjereno utrošeno efektivno vrijeme za svaku aktivnost u procesu odobrenja jednog kredita. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, a koji uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja predmeta (do kojeg dolazi nakon isplate kredita), odnosno utrošak vremena po pojedinoj vrsti kredita (gotovinski krediti, krediti osigurani hipotekom i stambeni krediti). Zaključak je da je najmanji utrošak ljudskog rada, a samim time i trošak ljudskog rada za gotovinske kredite, a najveći za stambene kredite. Kako bi se proces gotovinskog kredita odvio u potpunosti, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta odnosno malo više od 6 sati efektivnog ljudskog rada odnosno 652 minuta ili malo više od 11 sati efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita. Shodno tome, postoji i značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 365,00 kn. Svakako treba istaknuti da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:
„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA- ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje VF prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“
Dokaz: - presuda Županijskog sud u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine
16. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
17. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od **.**.2019.(MF protiv CIB Bank Zrt), a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.
Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:
“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”
Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da:
“Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena, NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. ”
Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.
Dokaz: - odluka Suda EU C-621/17
18. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.
19. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i ob0vezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu (C-621/17 MF protiv CIB Bank Zrt.) s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:
“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”
Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da:
“Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. ” Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.
Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je naknada za obradu kredita bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika korisniku kredita prezentirao naknadu za obradu kredita i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo korisniku kredita na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obvezno pravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.
20. Tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Zakon o zaštiti potrošača nije zabranjivao i ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Kasniji Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj.
21. Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima.
22. PRIGOVOR ZASTARE
Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.
23. Uvažavajući sve dosada iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nesporno je nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe.
Zakon o parničnom postupku u čl. 187. propisuje sljedeće:
„Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno ne istinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“
Sporna naknada plaćena je 2. veljače 2010. godine, a tužba je podnesena 9. kolovoza 2024. godine, pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima budući da je istekao petogodišnji zastarni rok. Dakle, kako je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes.
24. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 9. kolovoza 2024. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja naknade, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. godine navodi:
„Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“
Dokaz: - odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. godine
25. O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA
Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja naknade, negosljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena eventualna deklaratona zaštita. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2), koje glasi:
„ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”
26. Tuženik ističe da pravno shvaćanje Vrhovnog suda regulira pitanje početka tijeka zastare pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Nedvojbeno je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da bi zahtjev za isplatu preplaćenih kamata odnosno ulazne naknade eventualno tek dospio u slučaju da se u ovom postupku utvrdi ništetnost predmetnih odredbi tj. pravomoćnošću te odluke.U tom smislu tuženik u prilogu dostavlja znanstveni članak profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. AF, Stjecanje bez osnove objavljen u knjizi Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - godišnjak 27, 1 (2020). u kojem navodi:
„Ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“
lstog je stajališta mr. sc. CF koji navodi:
„ Budući da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je prema Pravnom shvaćanju dan pravomoćnosti deklaratorne presude, pa prije toga korisnik kredita (potrošač) nema pravo zahtijevati od banke da mu vrati „ono što je stekla bez osnove.“ Dakle, tražbina za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove dospijeva pravomoćnošću deklaratorne presude, te prije toga banka ne može biti u zakašnjenju, a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, uz glavnicu, i zatezne kamate (čl. 29. st. 1. ZOO)
27. Slijedom toga prije pravomoćnosti deklaratorne presude nema zakašnjenja, pa ne može nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata. Jednako tako, prije početka zastare „onoga što je stečeno bez osnove“ (glavnica) ne može početi teći ni zastara zahtjeva za zateznim kamatama na takvu svotu.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od uplate naknade odnosno uplate pojedinih anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu.
28. Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata.
29. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.
30. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 5104635617, promet po kreditu, potvrdu o plaćenoj naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe od 22. 12. 2009., proces obrade kredita od 2004. do 2011., obračun naknade, pregleda prometa po partiji kredita, izveden je dokaza saslušanjem svjedokinje EF (na okolnost obveze plaćanje naknade za obradu kredita) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
31. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetan dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 5104635617 od 29. siječnja 2010. godine koji su sklopili tužitelj BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao kreditor, u dijelu u kojem glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”, dakle, radi se o deklaratornom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe o naknadi za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu, te kondemnatornom zahtjevu radi isplate iznosa od 48,44 EUR koji je tužitelj platio na ime navedene naknade.
32. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu zadrži odredbe o navedenoj naknadi i iznosu naknade, da je tužitelj platio navedenu naknada, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.
33. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, prigovorio je vrijednosti predmeta spora, tužitelju osporava status potrošača, osporava da se o spornoj ugovornog odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, te tuženik ističe prigovor zastare.
34. Tuženik navodi u svom prigovoru kako su tužitelj i tuženik čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu ugovorili da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.
Stoga, tuženik predlaže da se u ovom predmetu mjesno nadležnim sudom odredi Općinski sud u Rijeci. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.
35. Iz izvedenih dokaza proizlazi:
-da tužitelj ima prebivalište u [adresa]
-da je tužbu u ovom predmetu podnio Općinskom sudu u Karlovcu,
-da su stranke ugovorom o kreditu u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, a to je nesporno Rijeka,
-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio ugovor o kreditu sa tuženim bankom, da se ne sjeća datuma, moguće je ugovor zaključen 2010. godine, da mu je kredit bio potreban za privatne svrhe jer je trebalo školovati troje djece i kredit mu je bio potreban iz nužde, da se ne sjeća da li je pročitao ugovor, da nije uočio da bi bila ugovorena naknada za obradu kredita
36. Sud na pripremnom ročištu nije izričito rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku, već je o tom prigovoru odlučio raspravljati zajedno s raspravljanjem o glavnoj stvari.
37. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007), prethodno Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003. – dalje: ZZP/2003.
38. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
39. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
40. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.
41. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. ZZP/2003, te čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007.
42. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19. ZZP/2003, te čl. 97. t. 19. ZZP/07. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1. ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.
43. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
44. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Valja uzeti u obzir da bi tužitelj ima troškove putovanja na sud iz [adresa] u [adresa], dodatno vrijeme, te i dodatne troškove punomoćnika odvjetnika zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Rijeku.
45. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
46. Najzad, osnovano tužitelj ukazuje kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su IV-308/2020 od dana 5. studenoga 2020. donesen Zaključak o pitanju smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19)? Predmetni zaključak glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“
47. Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora jer da tužitelj potražuje isplatu točne novčane svote u iznosu od 48,44 EUR te predlaže utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 48,44 EUR. Tužitelj se predmetnom prigovoru tuženika protivio jer te je naveo da tuženik izostavlja da tužitelj osim što je postavio tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 48,44 EUR, postavio je i zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu. Osnovano tužitelj ističe da sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., 51/2023., u daljnjem tekstu: ZSP) u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Na pripremnom ročištu 22. 1. 2025. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora s iznosom od 1.328,00 eura.
48. Tužitelj ističe kako je neosnovan tuženikov navod da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj osnovano ističe da prema članku 3. ZZP-a, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U tom smislu, tužitelj ističe - protivno navodima tuženice - kako je u konkretnom slučaju upravo na tuženiku teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, uključujući i okolnost da tužitelj nije potrošač. (VSRH broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Najzad, iz predmetnog ugovora o kreditu je razvidno da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, da se radi o kreditu stanovništvo preko 3 godine, gotovinskom kreditu.
49. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Da je tome tako potvrdila je i svjedokinja EF, direktorica poslovnice u [adresa], zaposlena kao djelatnica tužene banke od 2006., time od 1. 6. 2006. u Sektoru građanstva za kredite. Nadalje, tužitelj ističe kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već mu je tuženik nametnuo predmetnu odredbu i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu. Svjedokinja je iskazala da misli da se sjeća tužitelja (iako je predmetni ugovor sklopljen 2010., da je upravo sa njom razgovarao o kreditu, da su se o svemu dogovorili, da misli da tužitelj nije prigovorio naknadi, da kad klijenti nisu zadovoljni sa visinom naknade tada se odluče za drugu banku. Svjedokinja je općenito iskazivala da se klijentu prezentiraju troškovi kredita i letci u kojima su navedeni troškovi i naknada za obradu kredita, da su dijelili letke. Unatoč iskazu svjedokinje, ne bi proizlazilo da je tužitelju omogućeno pojedinačno pregovaranje vezano za spornu ugovornu odredbu kao i o visini naknade za obradu kredita, tim više što se radi o tipskom ugovoru, a iznos kredita je bio 2.000,00 eura.
50. Tužitelj osnovano navodi kako sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj ističe kako je na taj način ispunjen prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 96. st. 1. ZZP-a da bi se odredba čl. 3. Ugovora o kreditu smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenoga navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a). U tom smislu, tužitelj se poziva na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovorale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
51. Tuženik ističe kako u ovom predmetu uopće nije dozvoljeno ocjenjivati predmetnu ugovornu odredbu nepoštenom jer u smislu čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osnovano se tužitelj poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda RH prema kojoj nije dovoljno da odredba bude samo gramatički razumljiva nego da iz odredbe tužitelju bude jasno i određeno navedeno na što se troškovi predmetne naknade odnose, tj. da je tuženik dužan informirati potrošača o krajnjoj svrsi predmetne naknade. Isto tako, tužitelj napominje da je dokaz tome i činjenica da je visina sporne naknade određena ovisno o visini kredita. Predmetna odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te je u ovom slučaju dopušteno provoditi tzv. test poštenosti.
52. Tuženik navodi kako je tužiteljevo potraživanje u zastari jer je istekao petogodišnji zastarni rok od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prigovor zastare je u cijelosti neosnovan i protivan ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2). Naime, prema istom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, razvidno je kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan i kako potraživanje tužielja nije u zastari, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužitelj tek ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.
53. Tuženik navodi kako osporava tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata jer se isti ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. I ovaj prrigovor je neosnovan. Naime, tužitelj ističe da u ovom konkretnom slučaju, budući da je tuženik koristio ništetnu ugovornu odredbu u potrošačkom ugovoru o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i budući da je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošteni stjecatelj. Stoga, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu od dana plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa do isplate. (VSRH broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. ).
54. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
55. Zatezna kamata dosuđena je od dana kad su troškovi na ime osporene naknade plaćeni po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
56. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a.
57. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 22. 10. 2024. – očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 22 .1. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), zastupanje na 27. 2. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.), što zbrojeno iznosi 900,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,55 eura i za presudu od 53,09 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 979,64 eura.
58. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
U Karlovcu 27. ožujka 2025.
Sutkinja Sylviane Kraljević
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.
Dostavljeno:
1.Borna Ninčević, odvjetnik u Karlovcu
2. Odvjetničko društvo Hanžeković & Partneri, Zagreb
