Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-951/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeće, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ismaru Avdagiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-806/2023-14 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-806/2023-14 od 29. ožujka 2024. potvrđuje.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 24. listopada 2006. između tužiteljice TZ kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora koja glasi:“ Kunska protuvrijednost CHF 29.912,38 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ te odredba čl. 7. Ugovora u dijelu koji glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF...“. (točka I. izreke).

1.1. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 2.030,19 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II. izreke).

1.2. Utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 24. listopada 2006. između tužiteljice TZ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu koji glasi: „NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“ (točka III. izreke).

1.3. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 609,12 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2006. do isplate (točka IV. izreke).

1.4. Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 836,47 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2024. do isplate (točka V. izreke).

1.5. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 996,25 eura (točka VI. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbije u cijelosti, uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

6. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 187. i čl. 188. ZPP-a, jer da se iz točke I. izreke pobijane presude ne može utvrditi koju odredbu ugovora o kreditu sud utvrđuje ništetnom i u kojem dijelu, budući da se ista odnosi na ništetnost valutne klauzule.

7. Isto tako, nije počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je obrazloženje pobijane presude sačinjeno sukladno citiranoj zakonskoj odredbi.

8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 24. listopada 2006. u odnosu na valutnu klauzulu i s tim u vezi restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 2.030,19 eura, te zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. narečenog ugovora o kreditu u odnosu na jednokratnu naknadu od 3,30 % naplaćenu prilikom prvog korištenja kredita i s tim u vezi zahtjev za isplatu iznosa od 609,12 eura sa kamatama.

9. U provedenom je postupku utvrđeno;

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao davateljem kredita 24. listopada 2006. sklopila Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju novog osobnog vozila marke Mazda, tip vozila 3, model vozila 1.6 i CE, broj šasije: [broj šasije] u iznosu od 29.912,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.);

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita; anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora);

- da je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3. Ugovora);

- da je ugovor u cijelosti ispunjen;

- da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva.

10. Cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, učinak presude u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, te stranački iskaz tužiteljice, sud prvog stupnja utvrđuje da sporni ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti. Utvrđuje da se o ugovornim odredbama čl. 1., čl. 3. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već da se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da tužiteljica na sadržaj tih ugovornih odredbi nije imala utjecaja.

11. Stoga, razmatrajući sporne ugovorne odredbe u primjeni čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03), čl. 106. st. 1. i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14 ), čl. 502 c. ZPP-a, sud prvog stupnja zaključuje da se radi o nepoštenim i posljedično tome ništetnim odredbama, te da tužiteljica sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ostvaruje pravo na povrat utuženih iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Na dosuđene iznose, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao te iznose pozivom na odredbu iz čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj.

12. Pritom sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare, utvrđenjem da se primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbe o plaćanju jednokratne naknade, dok se u odnosu na valutnu klauzulu, isti ima računati od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom postupku podnesena 6. veljače 2023., zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

13. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Odredbom čl. 118. ZZP/14, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

15.1. Pri tome, pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl. 502.c ZPP-a ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

16. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, ujedno cijeneći i sadržaj iskaza tužiteljice prema kojem ne proizlazi da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu odnosno spornih ugovornih odredbi, ništetne su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

17. Za navesti je i da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Stoga se ne radi o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u prethodno citiranim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

18. Povrh toga, kada se ima u vidu da je predmetni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a treba tumačiti u korist tužiteljice, koja nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima za primjenu valutne klauzule, a da je nasuprot tome tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, za zaključiti je da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici na način da ju je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju sporne odredbe i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takve su odredbe predmetnog ugovora o kreditu protivne odredbi čl. 272.

ZOO-a i dovele, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice.

19. Nadalje, iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja jednokratne naknade bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisnici kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

20. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi jednokratne naknade, te je pravilno zaključio da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da se naknada obračunava u visini 3,30 % od iznosa kredita, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužiteljici i naplaćena u iznosu od 609,12 eura. Naime, ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka visinu od 3,30 % od iznosa kredita odredio, te nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako tužiteljica nije mogla pregovarati o visini naknade, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužiteljici, kao i da je na strani tuženika bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

23. Nisu prihvatljivi žalbeni navodi da bi se radilo o povredi manjeg značaja. Postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Pri tome je za navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

24. S tim u vezi za uputiti je i na pravna shvaćanja izražena u presudi Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

25. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Ništetnost tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez njih, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

26. Isto tako, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su- IV-47/20 prema kojem ako je ništetnost usnovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari vezana za restitucijski zahtjev s navedene osnove podnesena 6. veljače 2023., nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

27. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

28. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

29. Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

30. Iz ovih je razloga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

31. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner