Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1151/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Č (rođ. Z) ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2723/2019-38 od 15. lipnja 2022., ispravljena rješenjem istoga suda, poslovni broj P-2723/2019-39 od 23. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2723/2019-39 od 23. lipnja 2022. potvrđuje.

II. Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2723/2019-38 od 15. lipnja 2022., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-2723/2019-39 od 23. lipnja 2022. u točkama I., II. i III. izreke i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

III. O troškovima u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-2723/2019-39 od 23. lipnja 2022. utvrđeno je da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 1. Ugovora o [broj kredita] od 28. kolovoza 2007. u dijelu odredbe koji glasi: "... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o [broj kredita] od 28. kolovoza 2007. u dijelu odredbe koji glasi: "... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..." (točka I. izreke).

1.1. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime razlike između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta iznos od 5.188,42 eura / 39.092,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II. izreke).

1.2. Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.974,58 eura / 14.877,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2022. do isplate (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen (točka IV. izreke).

1.3. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-2723/2019-39 od 23. lipnja 2022. ispravljena je presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-2723/2019-38 od 15. lipnja 2022. na način da u točki III. izreke citirane presude umjesto pogrešno navedeno: "…platiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.127,50 kn …" treba pravilno pisati: "… platiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.877,50 kn…" (točka I. izreke), te da citirana prvostupanjska presuda u preostalom dijelu ostaje neizmijenjena (točka II. izreke).

2. Protiv citirane presude u točkama I., II. i III. izreke i rješenja kojim je citirana presuda ispravljena žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da se presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika protiv rješenja poslovni broj P-2723/2019-39 od 23. lipnja 2022. nije osnovana, dok je žalba protiv presude osnovana.

5. Donošenjem rješenja poslovni broj P-2723/2019-39 od 23. lipnja 2022. sud prvog stupnja postupio je u primjeni odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a, te je ispravio očitu grešku u računanju, pa kako donošenjem citiranog rješenja nije počinjena neka od apsolutno bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. i čl. 381. ZPP-a, citirano je rješenje potvrđeno i na temelju odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbi Ugovora o [broj kredita] od 28. kolovoza 2007. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 5.188,42 eura / 39.092,13 kn s kamatama.

7. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica kao korisnica kredita 28. kolovoza 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o [broj kredita] na iznos kunske protuvrijednosti od 22.000,00 CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95 % godišnje, uz ugovoreni anuitet prema otplatnom planu i srednjem tečaju kreditora u CHF važećem na dan dospjeća.

8. Odlučujući o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu, uvažavajući prema odredbi čl. 502 c. ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka, prvostupanjski sud zauzima shvaćanje da se i na ovaj postupak primjenjuju pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, iz kojih razloga nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak. Stoga zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivosti stope redovne kamate sadržane u konkretnom Ugovoru o kreditu, nepoštene ugovorne odredbe, i u smislu odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 - ZZP/07) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora ništetne. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici pripada pravo od tuženika zahtijevati povrat preplaćenog iznosa, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO).

9. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, kao i da banka nije jednostrano mijenjala kamatnu stopu, tužiteljica manje platila iznos od 5.188,42 eura / 39.092,13 kn, prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

10. Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu čl. 241. ZOO-a i da zbog toga nije nastupila zastara u trenutku podnošenja tužbe.

11. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u visini od 5.188,42 eura / 39.092,13 kn sa zateznim kamatama prema odredbi čl. 29. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP- a – ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan.

13. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema stavku 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Odredbom čl.102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Identičnu odredbu sadrži i čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22 ), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, prethodno čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

16. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

18. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke čl. 13. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi s obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Zagrebu, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa] (udaljenost Osijek-Zagreb u jednom pravcu iznosi 283 km), bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vemena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].

19. Stoga se u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 102. st. 1. toga Zakona.

20. S obzirom na navedeno, odnosno s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, pravilno je odlučio i o prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopila tuženikova podružnica u Osijeku, te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

21. Međutim, osnovano se prigovara u žalbi da je neprovođenjem određenih dokaza predloženih po tuženiku ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

22. Prvostupanjski sud je dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ČČ, djelatnika tuženika, odbio provesti, smatrajući da je dostatno što su u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava, donesene presude koje imaju učinak u individualnim restitucijskim postupcima radi zaštite prava potrošača.

23. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, a uz to taj je sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom čl. 502.c ZPPa, u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

24. Saslušanjem pak javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, prema shvaćanju ovog suda izvođenjem ovog dokaza ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

25. Stoga je valjalo ukinuti pobijanu presudu kako bi sud prvog stupnja u nastavku postupka prihvatio dokazni prijedlog tuženika i proveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka, djelatnika tuženika, na predložene okolnosti obaviještenosti tužiteljice i pregovaranja oko spornih odredbi te ga ocijenio zajedno s ostalim provedenim dokazima, imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbu čl. 502.c ZPP- a o učincima presude donesene u kolektivnom sporu, te odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove i zastari tražbine, koje sve odredbe dolaze u primjenu, kako je sud prvog stupnja pravilno zaključio. Nakon toga će izvesti ponovni zaključak o ništetnosti osporenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, a posljedično tome i o osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

26. U konačnoj će odluci sud prvog stupnja odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka, sukladno čl. 166. st. 3. ZPP-a.

27. Slijedom izloženog odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke ovoga rješenja pozivom na odredbu čl. 370. ZPP-a.

28. U preostalom dijelu (točka IV. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner