REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-1764/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika: Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 12. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice po zaposlenju i tuženikove opunomoćenice, 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 7.573,66 uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 12.08.2024.. pa do isplate pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i nadoknaditi parnične troškove, a sve to u roku od petnaest dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 10. rujna 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je JĆ, tužiteljev osiguranik, stradao je u prometnoj nesreći 25. svibnja 2009., kada je na njega naletilo vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], osigurano kod tuženika broj police: [broj police]. Navedenu nesreću skrivio je TĆ, a za što je i pravomoćno proglašen krivim i kažnjen presudom Općinskog suda u Zaboku posl. br. K-218/09 od 7. listopada 2009. Povodom istog štetnog događaja je osiguranik tužitelja vodio postupak protiv tuženika pri Općinskom sudu u Zaboku pod brojem P-14/12. Rješenjem tužitelja broj:740926 od 25. svibnja 2011. je JĆ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede izvan rada, kao posljedice predmetnog štetnog događaja. Tužitelj je već protiv tuženika vodio postupke pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, radi naknade štete, sukladno čl. 161. ZOMO-a, ali za različita razdoblje nastale štete pa tako i postupak posl. br. P-349/13 te P-52/16, a koji postupci su i pravomoćno završeni. Daljnjom isplatom mirovine za tužitelja nastaje nova šteta. Tako je tužitelj za razdoblje od 1. listopada 2021. do 30. lipnja 2024. na ime invalidske mirovine isplatio ukupan iznos 7,573,66 EUR, a sve sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je pozvao tuženika na naknadu štete u mirnom postupku odštetnim zahtjevom od 15. srpnja 2024., koji je tuženik primio, ali je isti otklonio kao neosnovan. Tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredbe čl. 161. u svezi čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, pa stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 7.573,66 EUR sa zateznim kamatama od 12. kolovoza 2024., uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu, predanu ovome sudu e-komunikacijom (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 84), navodi se da tuženik priznaje da se 25. svibnja 2009. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti te da je vozač istog vozila svojom krivnjom izazvao predmetnu nesreću. Međutim, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, iz razloga što je u ovom slučaju osnovanost tužiteljeve tražbine potrebito prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, br. 151/05., 36/09., 75/09.; dalje: ZOOP), jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, s obzirom na tuženikov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Naime, čl. 27. Zakon o mirovinskom osiguranju je određeno da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.); Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga čl. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.); Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (st. 3.). Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu, u odnosu na koju okolnost tužitelj u tužbi ne prilaže niti predlaže dokaze već svoj zahtjev pogrešno temelj na odredbama čl. 165. Zakona o mirovinskom osiguranju. Teret dokaza o postojanju i visini obveze tuženika, u smislu mjerodavne odredbe čl. 27. ZOOP-a-, leži na tužitelju, pa kako tužitelj to očigledno ne dokazuje tužbeni zahtjev valja odbiti kao nedokazan. To dokazuju odluke sudova donijete između istih stranaka povodom istog štetnog događaja i istog osiguranika tužitelja (JĆ), a u svezi isplata koje je tužitelj izvršio u ranijim razdobljima, pri čemu se ukazuje da tužitelj te odluke ne spominje u tužbi već samo one koje su bile utemeljene na sada napuštenom i promijenjenom pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da se predmetni sporovi imaju rješavati primjenom odredaba ZOMO-a, a ne ZOOP-a. Tuženik u potkrjepu nadalje ukazuje na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u recentnim odlukama iz 2024. g., 2023. g., 2022. g., 2021. g. i 2020. g., u kojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske nije dopustio HZMO-u, kao tužitelju, podnošenje revizije protiv drugostupanjskih odluka utemeljenih na shvaćanju da se primjenjuje odredba čl. 27. ZOOP-a, kao i u odlukama kojima je revizijski sud meritorno odlučio povodom revizija izjavljenih temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a, smatrajući da se radi materijalno pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, zbog čega te odluke predstavljaju i sui generis izvor materijalnog prava, te u odlukama u kojima je tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjskih odluka utemeljenih na shvaćanju da se primjenjuje ZOMO- a ne ZOOP. Tužbeni zahtjev je neosnovan iz razloga nedostatka uzročno-posljedične sveze između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja tužitelja, a iz razloga što osnovni uzrok umirovljenja JĆ predstavljaju posljedice ozljeđivanja pada s visine od 6 metara iz 1989. g., kada je zadobio znatno teže ozljede i posljedice od onih iz predmetnog štetnog događaja, a što je sve razvidno iz obrazloženja priložene presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-435/2020, odnosno nalaza i mišljenja vještaka spec. medicine rada. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u službenu zabilješku MUP-a RH, PU krapinsko-zagorske, PPP Krapina, od 26. lipnja 2009. (list 4-8), presudu Općinskog suda u Zaboku posl. br. K-218/09-6 od 7. listopada 2009. i odnosnu presudu Županijskog suda u Zlataru posl. br. Kž-329/09-4 (list 10-16), presudu Općinskog suda u Zaboku posl. br. P-4/12-53 od 4. siječnja 2012. i odnosnu presudu Županijskog suda u Zagrebu od 7. listopada 2014. (list 18-27), tužiteljevo rješenje, klasa: 141-02/11-01, OB: 03346428248, od 25. svibnja 2011. (list 28-30), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, od 12. travnja 2011. (list 32-37), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-349/13 od 19. veljače 2014. i odnosnu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3339/2014-2 od 2. studenoga 2016. (list 38-49), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-52/2016 od 26. srpnja 2014. i odnosnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6000/2017-2 od 10. travnja 2018. (list 50-59), tužiteljev obračun isplata na teret tužitelja (list 60), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (upit- dva) (list 61- 76), tužiteljev odštetni zahtjev, od 15. srpnja 2024., upućen tuženiku, uz povratnicu te obavijest o primitku istoga i tuženikov utemeljeni odgovor (list 77-81), presudu ovoga suda posl. br. P-9309/2021-9 od 11. srpnja 2024., presudu ovoga suda posl. br. P- 435/2020-46 od 25. listopada 2024. (list 95-110) i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. (list 120-127).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za regresnu isplatu, kao stvarne štete zbog isplate invalidske mirovine, uzrokovane prometnom nesrećom, za koju je odgovoran tuženikov osiguranik.

Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Poglavito se upire na primjenu mjerodavnog prava.

6. Uvidom u službenu zabilješku MUP-a RH, PU krapinsko-zagorske, PPP Krapina, od 26. lipnja 2009. (list 4-8), presudu Općinskog suda u Zaboku posl. br. K- 218/09-6 od 7. listopada 2009. i odnosnu presudu Županijskog suda u Zlataru posl. br. Kž-329/09-4 (list 10-16), presudu Općinskog suda u Zaboku posl. br. P-4/12-53 od 4. siječnja 2012. i odnosnu presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-834/12 od 7. listopada 2014. (list 18-27), utvrđeno je da je JĆ, tužiteljev osiguranik, stradao u prometnoj nesreći 25. svibnja 2009., kada je na njega naletjelo vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], osigurano kod tuženika broj police: [broj police]. Navedenu nesreću skrivio je TĆ, a za što je i pravomoćno proglašen krivim i kažnjen presudom Općinskog suda u Zaboku posl. br. K-218/09 od 7. listopada 2009. Povodom istog štetnog događaja je osiguranik tužitelja vodio postupak protiv tuženika pri Općinskom sudu u Zaboku pod posl. br. P-14/12.

7. Uvidom u tužiteljevo rješenje, klasa: 141-02/11-01, OB: 03346428248, od 25. svibnja 2011. (list 28-30), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, od 12. travnja 2011. (list 32- 37), utvrđeno je da je rješenjem tužitelja broj: 740926 od 25. svibnja 2011. priznato JĆ pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede izvan rada, kao posljedice predmetnog štetnog događaja.

8. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-349/13 od 19. veljače 2014. i odnosnu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 3339/2014-2 od 2. studenoga 2016. (list 38-49), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-52/2016 od 26. srpnja 2014. i odnosnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6000/2017-2 od 10. travnja 2018. (list 50-59), tužiteljev obračun isplata na teret tužitelja (list 60), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (upit-2) (list 61-76), presudu ovoga suda posl. br. P-9309/2021-9 od 11. srpnja 2024., presudu ovoga suda posl. br. P-435/2020-46 od 25. listopada 2024. (list 95-110) i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. (list 120-127), utvrđeno je da je tužitelj je već protiv tuženika vodio postupke pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, radi naknade štete, sukladno čl. 161. ZOMO-a, ali za različita razdoblje nastale štete pa tako i postupak posl. br. P-349/13 te P-52/16, a koji postupci su i pravomoćno završeni.

9. Uvidom u tužiteljev odštetni zahtjev, od 15. srpnja 2024., upućen tuženiku, uz povratnicu te obavijest o primitku istoga i tuženikov utemeljeni odgovor (list 77-81), utvrđeno je da tužitelj navodi da daljnjom isplatom mirovine za tužitelja nastaje nova šteta. Tako je tužitelj za razdoblje od 1. listopada 2021. do 30. lipnja 2024. na ime invalidske mirovine isplatio ukupan iznos 7,573,66 EUR, a sve sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je pozvao tuženika na naknadu štete u mirnom postupku odštetnim zahtjevom od 15. srpnja 2024., koji je tuženik primio, ali je isti otklonio kao neosnovan.

10. Daljnji dokazi nisu izvedeni, s obzirom da ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

11. Poglavito tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku prema tužiteljevim navodima i priloženim ispravama, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena zbog ozljede izvan radu, pa stoga tuženik navodi da ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjeran iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP).

Stoga, tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pri tome se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe i to poglavito čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13., 151/14, 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21. i 119/22.). Za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, protiv osiguratelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće.

Naime, tuženik s pravom ističe da je njegova obveza, kao osiguratelja, uređena ZOOP-om, temeljem kojeg zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza.

12. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnog zakona, poglavito mjerodavna odredba čl. 27. ZOOP-a.

13. Stoga, iako je po pravilima parničnog postupka sud vezan odlukom u kaznenom postupku glede postojanja kazneno djela i kaznene odgovornosti (čl. 12. st. 3. ZPP-a), sudeći po recentnoj sudskoj praksi, to ipak ne isključuje pravo tuženika dokazivati suprotne činjenice, čak niti u takvom slučaju kada je riječ o prometnim nesrećama, kao dakle i u ovom postupku, jer kako navode viši sudovi, tuženiku se mora omogućiti puno pravo na raspravljanje u parničnom postupku.

14. Zaključno, pravilno obrazlaže tuženik da je osnovanost tužiteljeve tražbine potrebito prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Temeljem iste odredbe obveza tuženika, kao osiguratelj, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu.

15. S obzirom je po navodima tužbe uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja ozljeda izvan rada, dakle prometna nesreća, ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2138/23 i Rev-235/23).

16. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a niti odgovornost tuženikovog osiguranika za prometnu nesreću.

17. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede odgovornosti tuženika, kao osiguratelj, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

19. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

21. Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne zahtijeva naknadu troškova postupka, isti mu nisu niti odmjereni.

22. Tuženiku je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 28. studenoga 2024. i 12. veljače 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po određenju suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako za radnju, tako niti u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tuženiku valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

23. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. ožujka 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - tužitelj i

- opun. tuženika.