Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-290/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Mileni Vukelić Margan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Osijek iz Osijeka, J. Huttlera 4, OIB: 89819375646, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u presudi Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-1296/2021-6 od 3. studenog 2021., te rješenja poslovni broj Pr-1296/2021-9 od 27. prosinca 2021., 27. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužiteljice protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u presudi Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-1296/2021-6 od 3. studenog 2021.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-1296/2021-9 od 27. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Presudom na temelju priznanja suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.089,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to prikazano u točki I. izreke, od dospijeća do isplate, a presudom bez održavanja rasprave je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 850,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 505,59 kn od 16. siječnja 2016. do isplate, a na iznos od 345,38 kn od 16. veljače 2017. do isplate, sve u roku od 15 dana. U točki III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u presudi je tužiteljica podnijela žalbu pozivajući se na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je izreka rješenja o trošku nerazumljiva i proturječna. Ističe da je u cijelosti uspjela s dokazivanjem osnove zahtjeva, da je ustala stupnjevitom tužbom u smislu čl. 186.b. ZPP-a te da je tek nakon dostave relevantnih podataka za izračun visine zahtjeva bila u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev, što da je i učinila obrazloženim podneskom. Tvrdi da vrijednost konačno postavljenog zahtjeva predstavlja vrijednost predmeta spora za cijeli postupak, bez obzira na formalno naznačenu vrijednost predmet spora u tužbi, budući da u vrijeme sastava tužbe tužitelj ne zna koliko će iznositi konačni tužbeni zahtjev. Navodi da joj je u skladu s konačnim zahtjevom trebalo obračunati i trošak koji se odnosi na nagradu za sastav tužbe u iznosu od 750,00 kn uvećano za porez na dodanu vidnost (PDV) u iznosu od 187,50 kn te da je trebalo priznati trošak koji se odnosi na sastav podneska kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu od 29. srpnja 2021., u istom iznosu kao i za prethodno navedeni podnesak, sve primjenom Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

4. Predlaže rješenje o parničnom trošku preinačiti i priznati daljnji trošak prvostupanjskog postupka te trošak žalbenog postupka koji se odnosi na nagradu za sastav žalbe.

5. Rješenjem suda prvog stupnja od 27. prosinca 2021. je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka od 2. prosinca 2021. odbačen kao nedopušten (toč. I.) a zahtjev za nadoknadu troška sastava podneska od 2. prosinca 2021. je odbijen kao neosnovan (toč. II.)

6.Protiv tog rješenja je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. U žalbi navodi da je priznanje tužbenog zahtjeva uslijedilo izvan rasprave te da je pravovremeno, u skladu s čl. 164. st.8. ZPP-a podnijela zahtjev za nadoknadu parničnog troška. Ističe da nije mogla podnijeti određeni zahtjev za sve radnje u postupku, jer je vrijednost predmeta spora saznala tek nakon dostave odgovarajućih podataka tuženika, nakon čega je specificirala konačni tužbeni zahtjev. Tvrdi da je sve troškove postupka trebalo obračunati prema konačno postavljenom zahtjevu.

8. Predlaže žalbu uvažiti i pobijano rješenje ukinuti, sve uz nadoknadu troška sastava žalbe.

9. Žalba tužiteljice protiv rješenja o trošku sadržanom u presudi nije dopuštena, dok žalba protiv rješenja od 27. prosinca 2021. nije osnovana.

10. Naime, sud prvog stupnja je tužiteljici u presudi priznao parnični trošak pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a i to za sastav tužbe prema vrijednosti manifestacijskog zahtjeva, a za sastav podneska kojim je specificiran tužbeni zahtjev, prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tom zahtjevu. Parnični trošak je priznat u cijelosti u skladu s postavljenim zahtjevom, pri čemu je o trošku odlučeno bez raspravljanja, jednako kao i o meritumu spora.

11. S obzirom na činjenicu da je tim rješenjem zahtjev u cijelosti prihvaćen, tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv tog rješenja pa je žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu, primjenom čl. 380. toč. 1. ZPP-a.

12. Glede postavljanja naknadnog zahtjeva za nadoknadu parničnog troška, treba navesti da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da je zahtjev nedopušten. Naime, kako je djelomična presuda na temelju priznanja donesena izvan ročišta, dok je o dijelu zahtjeva odlučeno presudom bez održavanja rasprave (čl. 332. a. ZPP-a), tužiteljica je bila ovlaštena u skladu s čl. 164. st. 8. ZPP-a postaviti zahtjev za nadoknadu troškova u roku od 15 dana od donošenja presude, pod pretpostavkom da zahtjev nije specificirala do dana donošenja presude. U nazočnom slučaju je za obje poduzete radnje (sastav tužbe i sastav jednog podneska) tužiteljica specificirala zahtjev u tim podnescima, međutim, u podnesku od 2. prosinca 2021. je zatražila dodatni trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav tužbe te sastav podneska od 29. srpnja 2021., i to za oba podneska prema konačnoj vrijednosti predmeta spora. U takvom slučaju je zahtjev bio dopušten, ali nije osnovan pa kako je odbacivanje zahtjeva za stranku uvijek povoljnije nego li odbijanje zahtjeva te kako je protiv rješenja od 27. prosinca 2021. žalbu podnijela tužiteljica, nije bilo uvjeta za preinaku rješenja i odbijanje zahtjeva jer bi takva odluka bila na štetu žaliteljice (čl. 374. ZPP-a).

13. Žalbeni navodi tužiteljice se svode na tvrdnju da trošak cijelog postupka treba obračunati prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, budući da podnošenjem tužbe prema čl. 186b ZPP-a nije moguće točno znati koji iznos tužitelju pripada. Takvo stajalište je pogrešno. Naime, prema čl. 186b ZPP-a tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi(st.3.), a tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba(st.4.). U tužbi je tužitelj dužan naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st.2. ZPP-a, a potom je dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora prigodom postavljanja tužbenog zahtjeva iz st.4. istog članka, sve u skladu s čl. 35. -37. ZPP-a.

14. Na opisani način je u ovom postupku postupila i tužiteljica, koja je u tužbi postavila tzv. manifestacijski zahtjev, naznačivši vrijednost predmeta spora iznosom od 2.600,00 kn, a potom je podneskom od 1. srpnja 2021. postavila konačni tužbeni zahtjev, zahtijevajući isplatu iznosa od 6.940,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a koji iznos predstavlja vrijednost predmeta spora za taj dio postupka prema čl. 35. ZPP-a. Tužiteljica je u oba podneska zahtijevala naknadu troška, te je u oba podneska zahtjev određeno postavljen, u skladu s čl. 164. st. 2. ZPP-a.

15. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da se u nazočnom slučaju radi o dva zahtjeva, prvom zahtjevu postavljenom u tužbi te drugom zahtjevu iz podneska od 1. srpnja 2021. te da se vrijednost predmeta spora koja je mjerodavna za obračun parničnog troška za tužbu obračunava prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a za narečeni podnesak prema vrijednosti predmeta spora glavnog zahtjeva za isplatu. Takvo pravno stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev-589/2021 od 11. listopada 2022. zaključivši da se kod stupnjevite tužbe kao vrijednost predmeta spora mjerodavnog za odluku o troškovima postupka uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora predstavlja vrijednost novčanog zahtjeva prema čl. 40. st. 1. ZPP-a. Još treba dodati da tužiteljica i u žalbi spominje trošak za sastav podneska od 29. srpnja 2021., koji podnesak nije priložen u spisu, niti tužiteljica dokazuje da ga je podnijela sudu, a kako je u podnesku od 2. prosinca 2021. zatražena i nagrada za sastav tog podneska, pravilno je odbijen i taj zahtjev budući da nije osnovan zahtjev za priznanje daljnjeg troška ( u odnosu na onaj koji je priznat u presudi).

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i rješenje suda prvog stupnja od 27. prosinca 2021. potvrditi, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 27. ožujka 2025.

Sutkinja

Milena Vukelić Margan