REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6826/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice: ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Švec & Hanibal Hunjek, Zagreb, Petrinjska 26, protiv tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 12. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane pod toč. 4. i 8. Ugovora o kreditu, broj: 12746/06, koji je 7. veljače 2006. sadržajno potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Branku Jakić, pod brojem: OU-168/2006, a odnosi se na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i glasi:

Točka 4. - KAMATNA STOPA

''a) nominalna kamatna stopa...promjenljiva''

Točka 10. - KAMATE

''1. Redovna (nominalna) kamata je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.416,67 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 10,52 EUR od 12. travnja 2007. do isplate,

- 10,40 EUR od 10. svibnja 2007. do isplate,

- 10,35 EUR od 12. lipnja 2007. do isplate,

- 10,28 EUR od 12. srpnja 2007. do isplate,

- 10,42 EUR od 10. kolovoza 2007. do isplate,

- 10,40 EUR od 13. rujna 2007. do isplate,

- 10,21 EUR od 11. listopada 2007. do isplate,

- 10,44 EUR od 13. studenoga 2007. do isplate,

- 10,26 EUR od 12. prosinca 2007. do isplate,

- 10,53 EUR od 11. siječnja 2008. do isplate,

- 10,65 EUR od 11. veljače 2008. do isplate,

- 10,85 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate,

- 10,67 EUR od 10. travnja 2008. do isplate,

- 10,55 EUR od 12. svibnja 2008. do isplate,

- 10,54 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate,

- 10,49 EUR od 10. srpnja 2008. do isplate,

- 10,41 EUR od 12. kolovoza 2008. do isplate,

- 10,47 EUR od 10. rujna 2008. do isplate,

- 11,01 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- 11,06 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate,

- 10,92 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate,

- 11,45 EUR od 13. siječnja 2008. do isplate,

- 11,76 EUR od 13. veljače 2008. do isplate,

- 11,64 EUR od 13. ožujka 2008. do isplate,

- 11,49 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- 11,48 EUR od 18. svibnja 2009. do isplate,

- 21,56 EUR od 17. lipnja 2009. do isplate,

- 21,59 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 21,40 EUR od 13. kolovoza 2009. do isplate,

- 21,52 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 21,26 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 21,49 EUR od 13. studenoga 2009. do isplate,

- 21,39 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- 21,86 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 22,12 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 22,23 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 22,54 EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 23,04 EUR od 18. svibnja 2010. do isplate,

- 22,99 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 23,81 EUR od 19. srpnja 2010. do isplate,

- 24,10 EUR od 18. kolovoza 2010. do isplate,

- 24,52 EUR od 20. rujna 2010. do isplate,

- 24,22 EUR od 18. listopada 2010. do isplate,

- 24,53 EUR od 18. studenoga 2010. do isplate,

- 25,78 EUR od 20. prosinca 2010. do isplate,

- 25,59 EUR od 17. siječnja 2011. do isplate,

- 25,23 EUR od 17. veljače 2011. do isplate,

- 25,79 EUR od 17. ožujka 2011. do isplate,

- 25,35 EUR od 18. travnja 2011. do isplate,

- 26,32 EUR od 17. svibnja 2011. do isplate,

- 27,51 EUR od 17. lipnja 2011. do isplate,

- 28,80 EUR od 19. srpnja 2011. do isplate,

- 29,14 EUR od 18. kolovoza 2011. do isplate,

- 27,66 EUR od 19. rujna 2011. do isplate,

- 26,88 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- 27,07 EUR od 5. prosinca 2011. do isplate,

- 27,87 EUR od 17. siječnja 2012. do isplate,

- 28,00 EUR od 17. veljače 2012. do isplate,

- 28,08 EUR od 7. ožujka 2012. do isplate,

- 27,82 EUR od 17. travnja 2012. do isplate,

- 28,09 EUR od 17. svibnja 2012. do isplate,

- 28,05 EUR od 18. lipnja 2012. do isplate,

- 27,82 EUR od 17. srpnja 2011. do isplate,

- 27,69 EUR od 17. kolovoza 2011. do isplate,

- 27,72 EUR od 22. kolovoza 2012. do isplate,

- 27,74 EUR od 17. listopada 2012. do isplate,

- 27,89 EUR od 19. studenoga 2012. do isplate,

- 27,75 EUR od 17. prosinca 2012. do isplate,

- 27,24 EUR od 17. siječnja 2013. do isplate,

- 27,30 EUR od 23. siječnja 2013. do isplate i

- 21,07 EUR od 21. veljače 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi sadržanih pod toč. 1. i 8.3.b) Ugovora o kreditu, broj: 12746/06, koji je sadržajno potvrđen (solemniziran) 7. veljače 2006. po javnom bilježniku Branku Jakiću, pod brojem: OU- 168/2006, a koje se odnose na način otplate kredita:

Točka 1. - IZNOS KREDITA

''...u kunskoj protuvrijednosti od CHF 27.558,44...Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita.''

Točka 8.3.b) NAČIN OTPLATE/DOSPJEĆA

''...u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje samo prodajni devizni tečaj), na dan ispunjenja obveze...''

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 2.487,65 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,41 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate,

- 9,18 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 16,28 EUR od 13. veljače 2009. do isplate,

- 13,56 EUR od 13. ožujka 2009. do isplate,

- 10,18 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- 9,94 EUR od 18. svibnja 2009. do isplate,

- 7,62 EUR od 17. lipnja 2009. do isplate,

- 8,05 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 5,77 EUR od 13. kolovoza 2009. do isplate,

- 7,22 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 4,12 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 6,78 EUR od 13. studenoga 2009. do isplate,

- 5,67 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- 11,32 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 14,34 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 15,66 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 19,39 EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 25,41 EUR od 18. svibnja 2010. do isplate,

- 24,85 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 34,64 EUR od 19. srpnja 2010. do isplate,

- 38,11 EUR od 18. kolovoza 2010. do isplate,

- 43,14 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- 39,62 EUR od 18. listopada 2010. do isplate,

- 43,26 EUR od 18. studenoga 2010. do isplate,

- 58,34 EUR od 20. prosinca 2010. do isplate,

- 56,00 EUR od 17. siječnja 2011. do isplate,

- 51,70 EUR od 17. veljače 2011. do isplate,

- 58,41 EUR od 17. ožujka 2011. do isplate,

- 53,12 EUR od 18. travnja 2011. do isplate,

- 64,82 EUR od 17. svibnja 2011. do isplate,

- 78,97 EUR od 17. lipnja 2011. do isplate,

- 94,47 EUR od 19. srpnja 2011. do isplate,

- 98,58 EUR od 18. kolovoza 2011. do isplate,

- 80,86 EUR od 19. rujna 2011. do isplate,

- 71,53 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- 73,71 EUR od 5. prosinca 2011. do isplate,

- 83,32 EUR od 17. siječnja 2012. do isplate,

- 84,89 EUR od 17. veljače 2012. do isplate,

- 85,90 EUR od 7. ožujka 2012. do isplate,

- 82,73 EUR od 17. travnja 2012. do isplate,

- 86,01 EUR od 17. svibnja 2012. do isplate,

- 85,45 EUR od 18. lipnja 2012. do isplate,

- 82,78 EUR od 17. srpnja 2012. do isplate,

- 81,14 EUR od 17. kolovoza 2012. do isplate,

- 81,60 EUR od 22. kolovoza 2012. do isplate,

- 81,75 EUR od 17. listopada 2012. do isplate,

- 83,59 EUR od 19. studenoga 2012. do isplate,

- 81,91 EUR od 17. prosinca 2012. do isplate,

- 75,82 EUR od 17. siječnja 2013. do isplate,

- 76,51 EUR od 23. siječnja 2013. do isplate i

- 79,22 EUR od 21. veljače 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana

V. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe sadržane pod toč. 4.b) i 11.2. Ugovora o kreditu, broj: 12746/06, koji je 7. veljače 2006. sadržajno potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Branku Jakiću, pod brojem: OU-168/2006, a koje glase:

Točka 4.b)

''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

Točka 11.2.

''Korisnik kredita dužan je za prijevremenu otplatu...platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora.''

VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 174,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 3.140,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova

preko dosuđeno iznosa, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IX. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana neposredno Općinskom sudu u Crikvenici 12. lipnja 2019. (list 1), koja je popratnim dopisom od 13. lipnja 2019. (list 19) zbog očite pogrješke proslijeđena ovome sudu na nadležno postupanje, u kojoj se navodi da je 7. veljače 2006. tužiteljica, kao korisnica kredita, s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj: 12746/06, koji je istoga dana sadržajno potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Branku Jakiću, pod br.: OU-168/2006, a kojim je prednik tuženika odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupovinu novog motornog vozila u iznosu 27.558,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika (u daljnjem tekstu: Kreditor) za CHF, na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, odnosno sedam godina. Sukladno toč. 2. Ugovora o kreditu, isti je bio namijenjen za kupnju novog motornog vozila. Sukladno toč. 8.b) Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u 84 mjesečne rate (anuiteta), odnosno 7 godina, nakon isplate odobrenog iznosa kredita, a mjesečna rata kredita je utvrđena iznosom 395,73 CHF. Anuiteti su dospijevali na naplatu do svakog 10-tog dana u mjesecu. Kredit je otplaćen u cijelosti 10. veljače 2013. Točkom 4. Ugovora o kreditu tužiteljica je s prednikom tuženika ugovorila nominalnu kamatnu stopu kredita, koja je u vrijeme sklapanja Ugovora 7. veljače 2006. iznosila 5,40% godišnje, s time da je ista bila promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama ili drugim aktima, koje je donosio prednik tuženika. Ništetna je i bez pravnog učinka odredba sadržana pod toč. 4. Kamatna stopa-Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno: "a) nominalna kamatna stopa ... promjenljiva", te u nastavku pod toč. 10-Kamate "1. Redovna (nominalna) kamata je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora", jer su takve odredbe nepoštene i o njima prednik tuženika nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, a predstavljaju bitnu činidbu Ugovora o kreditu, koja ga kao takva bitno određuje. Spornom ugovornom odredbom točno je bila određena samo nominalna kamatna stopa u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (5,40%), dok buduća kamatna stopa, koja je ugovorena kao promjenjiva, ugovorom nije bila određena, niti odrediva. Ugovori o kreditu prednika tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, pa nitko od stranaka prednika tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo osim prihvatiti gotov bankarski "proizvod". Sukladno zakonskoj predmnjevi radi se o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojima stranke nisu pregovarale, stoga tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, prednik tuženika je povećavao kamatnu stopu tužiteljici, od početno ugovorene 5,40%, i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je izravno utjecalo na znatno povišenje mjesečnih rata kredita. Nepoštena ugovorna odredba toč. 4. i 10. Ugovora o kreditu je ništetna. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. g. (dalje: ZZP), propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, uz promjenjivu kamatnu stopu ugovorena je još i tzv. "valutna klauzula". Ništetne su i bez pravnog učinka odredbe sadržane u toč. 1. i 8. Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno da se kredit u iznosu 27.558,44 CHF "isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dana korištenja kredita", u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja. Zbog navedenog je nastala velika razlika između kunske protuvrijednosti prvobitno ugovorenog anuiteta i kunske protuvrijednosti izmijenjenih anuiteta, pa je sukladno navedenom tuženik u obvezi tužiteljici izvršiti povrat neosnovano stečenog primjenom odredbe o "valutnoj klauzuli", jer je ista ništetna. Naime, tužiteljica nije mogla procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF na obračun rata otplate, koje je bila dužna platiti, a samim time niti ukupan trošak kredita. U odnosu na nedopuštenost i nepoštenost odredbi o ugovorenoj valuti CHF, tužiteljica ističe da su ovakve ugovorne odredbe proglašene nepoštenim i nedopuštenim u velikom broju odluka Suda Europske unije donesenih u korist potrošač, u slijedećim predmetima: C-26/13, presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018 i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019. Navedene odredbe toč. 1. i 8. Ugovora o kreditu su nepoštene, jer prednik tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora radi sklapanja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tim više što je tuženik valutnu klauzulu koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi. Tuženiku nije dopušteno stjecanje dodatnog profita kombiniranjem promjenjive kamatne stope, koja je ugovorena protivno zakonu, jer se tijekom otplate anuiteta kredita povećavala i valutna klauzula u CHF, čije primjena u potrošačkim kreditima je nezakonita. Sukladno praksi Suda Europske unije i njegovih obvezujućih pravnih shvaćanja valja svakako istaknuti kako taj sud utvrđuje da pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava (C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, toč. 42. -43.), te kako se za nepoštene ugovorne odredbe ima smatrati da nikada nisu postojale, a što mora imati za posljedicu "ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo." (C-154/15, Č, toč. 61.). Označenim ugovorom o kreditu tuženik je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, kojima je omogućio jednostranu promjenu kamatne stope i nezakonito ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, čime su tužiteljici povrijeđena njezina potrošačka prava. Povrede navedenih ugovornih odredbi utvrđene su pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U ovom predmetu pitanje zastare je meritorno rješenje presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojima je navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, dolazi do prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatit tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora i posljedično isplatu kao povrat stečenog bez osnove, kao i naknadu troškova postupka, sve sa zateznim kamatama.

2. Podneskom predanim na ročištu 19. veljače 2020. (list 81-89) je tužiteljica, dakle prije zaključena prethodnog postupka na pripremno ročištu 7. listopada 2020. (list 113 i 114), istaknula da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), s obzirom da su ništetni bitni sastojci Ugovora: predmet i cijena, a to su odredbe o kamatnoj stopi, kao ugovorenoj cijeni i valutnoj klauzuli u CHF, kao predmetu ugovora, pozivajući se na pozitivnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno odluke posl. br. Rev-907/02 i Gzz-105/02 od 27. veljače 2003. te presude Suda EU br. C-118/17 i C-260/18. Budući da su odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene, a da je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, potrebito je u ovom slučaju primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO, odnosno kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO). Slijedom navedenog, tužiteljica postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora i posljedično isplatu iznosa 84.344,90 kn i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama, te ujedno kao eventualni tužbeni zahtjev, kako je postavljen u tužbi, odnosno za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede promjenjive kamatne stope i posljedično isplate iznosa 10.849,76 kn te za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede valutne klauzule i posljedično isplate iznosa 19.943,76 kn, kao i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

3. Podneskom predanim 15. veljače 2021. (list 146-152) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, zahtijevajući utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora u cijelosti i posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 84.294,96 HRK sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana plaćanja i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, sve do isplate, te ujedno kao eventualni tužbeni zahtjev, kako je postavljen u tužbi, odnosno za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede promjenjive kamatne stope i posljedično isplate iznosa 10.673,81 HRK te za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplate iznosa 18.743,20 HRK, kao i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

4. U odgovoru na tužbu, koji je predan neposredno ovome sudu 5. studenoga 2019. (list 23) navodi se da nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 12746/06. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare tražbine. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 12. lipnja 2019. (i to pred Općinskim sudom u Crikvenici) pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno ZOO, ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužiteljičine tražbine, budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a, odnosno tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. br. Revx-183/11. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Dakle u svakom pojedinom sporu je potrebito dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a poglavito vodeći se uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 79/07. i 125/07, dalje: ZZP). Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tužiteljica nije dokazala da je u predmetnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i na štetu tužiteljice. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaj CHF. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010. g. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske gospodarske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni mogće utvrđivati. Mjerilo za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tuženog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužiteljice. Tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tuženog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

Tuženik je podneskom od 19. ožujka 2020. (list 98-100) istaknuo prigovor radi prebijanja, predlažući utvrđenje postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 131.770,67 HRK uvećanom za zatezne kamate tekuće od 10. veljače 2006. do isplate te prijeboj tužiteljičine i tuženikove tražbine.

5. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud 15. srpnja 2021. donio presudu posl. br. P- 10617/2019-23, kojim je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev, odnosno utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 12746/06, od 7. veljače 2006., javnobilježnički potvrđenog sadržaja od istoga dana (toč. I. izreke presude); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 84.294,96 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose (toč. II. izreke presude); naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 13.250,00 HRK sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2021. (toč. III. izreke presude); utvrđeno je nepostojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 131.770,67 HRK sa zateznim kamatama od 10. veljače 2006. (toč. IV. Izreke presude) i odbijen je tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine, kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3630/2021-2 od 3. rujna 2024. je djelomično preinačena potonja prvostupanjska presuda od 15. srpnja 2021. u pobijanom dijelu pod toč. I. i toč. II. izreke te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim i bez pravnog učinka Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 12746/06, od 7. veljače 2006., javnobilježnički potvrđenog sadržaja od istoga dana (toč. I. izreke prvostupanjske presude) i kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 84.294,96 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose (toč. II. izreke prvostupanjske presude) (izreka presude) te je riješeno da se navedena presuda ukida u dijelu glede odluke o parničnim troškovima (toč. III. izreke prvostupanjske presude) i u tom dijelu je predmet vraćen ovome sudu na ponovan postupak (toč. I . izreke rješenja) i riješeno je da se ostavlja o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci (toč. II. izreke rješenja).

Dakle, pravomoćno je odbijen tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnim i bez pravnog učinka predmetnog Ugovora u cijelosti te posljedično zahtjev za isplatu iznosa 84.294,96 HRK te je ujedno pravomoćno odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 131.770,67 HRK sa zateznim kamatama od 10. veljače 2006. i odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine, dok je u ponovljenom suđenju valjalo odlučiti o eventualnom tužbenom zahtjevu za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora i posljedično isplatu.

6. Podneskom predanim 18. siječnja 2025. (list 304-310) je tužiteljica konačno postavila zahtjev glede eventualnog tužbenog zahtjeva, s obzirom na pravomoćno odbijen prvotni tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, iskazavši u EUR ranije naznačene novčane vrijednosti u HRK, zahtijevajući utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope i posljedično isplate iznosa 1.416,67 EUR / 10.673,81 HRK te za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplate iznosa 2.487,65 EUR / 18.743,20 HRK te za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede tzv. ulazne i izlazne naknade i posljedično isplatu iznosa 174,70 EUR, kao i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

7. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 12764/06 od 7. veljače 2006. i predračun za kupnju Mazda vozila br. 017/06 od 31. siječnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 11-18), poredbeni prikaz tečaja valuta u razdoblju 2005. -2019. g. (list 36), prikaz podmirivanja zatezne kamate u utvrđivanju ostatka uplate koji se odnosi na otplatu anuiteta, Izračun razlike između anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i plaćenih iznosa na ime anuiteta i Izračun više plaćenih iznosa po kreditu radi ugovorene valutne klauzule u CHF (list 48-58), tuženikovu potvrdu o otplati kredita u cijelosti od 1. ožujka 2013. uz tuženikov promet po kreditu (list 59 i 60), otplatni plan, pregled prometa po kreditu, pregled prometa po računu u svezi predmetnog kredita (list 61-78), Izračun više plaćenih iznosa po kreditu radi ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu uz priložene uplate po kreditu i obračun kamata (list 90-97) i ispis prometa po tužiteljičinom tekućem računa kod prednika tuženika u svezi predmetnog kredita (list 101-109), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji je 8. siječnja 2021. predao pisani nalaz i mišljenje (list 120-134) uz po vještaku naknadno pribavljene isprave (list 135-140).

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istima te uvidom u priložene isprave te, nadalje, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 12. veljače 2025. (list 352-354).

8. Tužbeni zahtjev (eventualni) je osnovan.

9. Predmet spora je (eventualni) zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora u dijelu uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u CHF i tzv. ulazne i izlazne naknade te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, sve sa zateznim kamatama od dana plateža. Nije sporno da su HVB Splitska banka d.d., Split, kao kreditor, prednik ovdje tuženika i ovdje tužiteljica, kao korisnika kredita, u Zagrebu 7. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 12746/06.

Sporna je djelomična ništetnost Ugovora o kreditu, odnosno navedenih uglavaka te posljedično pravo na isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 12764/06 od 7. veljače 2006. i predračun za kupnju Mazda vozila br. 017/06 od 31. siječnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 11-18) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između HVB Splitska banka d.d., Split, kao kreditora i predlagatelja osiguranja i ovdje tužiteljice, kao korisnice kredita i protivnice osiguranja te SN, kao sudužnice, u svezi kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa 27.558,44 CHF te da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.), zatim je ugovorena namjena kredita i to za kupnju novog motornog vozila iz toč. 3. istog Ugovora (toč. 2.), nadalje, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca, potom je ugovorena kamatna stopa i to kao nominalna kamatna stopa u iznosu 5,40% promjenjiva i efektivna kamatna stopa izračunata u visini 5,94% (toč. 4. i 5.), nadalje, određeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečne rate i to u 83 jednake mjesečne rate u iznosu 395,73 CHF i jedne, preostale mjesečne rate u iznosu 393,96 CHF, te da prva rata dospijeva 10. ožujka 2006., a zadnja rata dospijeva 10. veljače 2013., a sve se plaćaju nastupom roka isplate (dospijeća) pojedine rate u pravilu 10-tog dana u mjesecu, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa-u kunskoj protuvrijednosti, određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora, na dan ispunjenja obveze na način određen odredbom c) iste točke ugovora (toč. 8.3.b.)) i naposljetku glede kamata je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora te da kod izmjene redovne kamatne stope kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita (toč. 10. i 2.). Ujedno je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (toč. 4.b)) i korisnik kredita dužan je za prijevremenu otplatu...platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora (toč. 11.2.).

11. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 12. veljače 2025. (list 352-354), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine kod Splitske banke d.d., Split, pravnog prednika tuženika, podigla predmetni autokredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 7 godina. Istim kreditom je tužiteljica kupila osobni automobil marke Mazda, tip 3, isključivo za vlastite potrebe, dakle isti nije koristila u komercijalne svrhe. Predmetni kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila. Isključivo je tužiteljica otplaćivala anuitete kredita i to putem trajnog naloga. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada, kao zaposlenik (plaću). Tužiteljica je izabrala tuženikovog prednika za kreditora, s obzirom da joj je isto preporučao odnosni auto salon, jer je isti auto salon surađivao s tuženikom. U ovom slučaju kreditiranja nije bilo mogućnosti pregovaranja odnosno utjecaja niti izmjena bilo koje ugovorne odredbe, već je isti Ugovor bio tipski standardiziran. Tužiteljca je nakon što je dobila ponudu za predmetno vozilo otišla u poslovnicu Splitske banke d.d., Split, te je podnijela zahtjev za kredit, gdje je od tuženikovog prednika dobila preporuku za dizanje kredita vezanog uz CHF, uz objašnjenje da tužiteljica jedino može ostvariti uvjete za dizanje kredita vezanog uz CHF, te da je isti kredit povoljan, siguran, stabilan, odnosno izvrstan. Tužiteljica je vjerovala tuženikovom predniku, kao financijskoj instituciji ovlaštenoj za kreditiranje građanstva. Ujedno je tužiteljica pitala kakvi su to krediti vezani uz CHF, na što joj je tuženikov prednik odgovorio da je to nešto novo, ali da je to povoljno i tužiteljičina jedina mogućnost. Napominje tužiteljica da ista nema stručnog ekonomskog znanja pa je stoga vjerovala tuženikovom predniku. Tužiteljica je ranije 1995./1996. godine podigla prvi autokredit, također vezan uz stranu valutu, misli, uz DEM, ali otplata istog kredita prošla je u redu, dakle bez ikakvih poteškoća. Nitko od ovlaštenih osoba tuženikovog prednika nije tužiteljicu informirao o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih, niti joj je itko rastumačio, razjasnio i obrazložio ugovorne odredbe i posljedice istih. Tako tužiteljici nije razjašnjena struktura kamatne stope te koji parametri i u kojem razdoblju određuju promjenu iste. U vrijeme sklapanja Ugovora bilo je tužiteljici donekle, otprilike poznato značenje pojma "valutna klauzula" odnosno smatrala je da određeni iznos u stranoj valuti se pretvara u kunsku protuvrijednost. Nitko od ovlaštenih osoba nije ukazao tužiteljici na valutni rizik, odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz CHF s kreditom vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK, pa tako tužiteljici nije niti razjašnjena struktura niti parametri koji određuju visinu tzv. ulazne naknade, kao ni tzv. izlazne naknade. Naime, tuženikov prednik je glede tzv. ulazne i izlazne naknade, rekao da se sve te naknade naplaćuju iz kredita, prilikom isplate kredita, te joj je rečeno da neće ni osjetiti naplatu tzv. ulazne naknade, dok je tužiteljica mislila da tuženikov prednik radi sukladno, odnosno stručno s obzirom da je financijska institucija. Prije nego je tužiteljica potpisala-sklopila Ugovor, tužiteljica je isti pročitala, te se tom prilikom usredotočila na njoj bitne sastojke (iznos kredita, anuiteta i rok otplate), te joj nije sve bilo jasno niti razumljivo glede ugovornih odredbi, ali nije tražila tuženikovog prednika razjašnjenje ni tumačenje. Naime, nije niti bilo dovoljno vremena za tako nešto, jer je istog dana kada je preuzela nacrt Ugovora bila upućena od strane tuženika na ovjeru kod javnog bilježnika, dakle sve se odvijalo vrlo brzo i kod tuženikovog prednika i u javnobilježničkom uredu. Niti tuženikov prednik, pa tako niti u javnobilježničkom uredu, nitko nije razjasnio, protumačio niti informirao tužiteljicu o sadržaju ugovornih odredbi, kao niti o ekonomskim i pravnim posljedicama istog. Predmetni nacrt Ugovora je već bio pripremljen, unaprijed sastavljen te je tužiteljicu isti dočeka kao gotov Ugovor, s kojim je tužiteljica otišla kod javnog bilježnika radi ovjere. Prilikom razgovora i sklapanja Ugovora nitko od ovlaštenih osoba nije tužiteljici izričito rekao koliki nominalni iznos mora isplatiti po osnovi tzv. ulazne naknade.

12. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, od 8. siječnja 2021. (list 120-134), utvrđeno je da je isti vještak nakon uvida u raspoložive isprave, kao i u isprave koje je isti naknadno pribavio (list 135-140), mišljenja:

- Ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.930,30 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 10.673,81 HRK primjenom prodajnog tečaja kreditora na dan plaćanja za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u Tabeli 1. mišljenja-zaključka (list 130 i 131);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 18.743,20 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u Tabeli 2. mišljenja-zaključka (list 131 i 132);

- Obračun zateznih kamata na uplate tužiteljice po predmetnom kreditu. Kredit je isplaćen 9. veljače 2006. te je čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita. Iznos kredita je 27.558,44 CHF, odnosno po prodajnom tečaju Banke na dan isplate kredita kunska protuvrijednost iznosi 131.627,38 HRK. Ukoliko se isplaćeni iznos kredita u kunama umanji za uplate i zatezne kamate po svakom mjesecu, uplatom od 15. lipnja 2010. tužiteljica pokriva iznos isplaćenog kredita u kunskoj protuvrijednosti od 131.627,38 HRK, te od navedene uplate joj preostaje iznos 1.055,13 HRK. Prikaz preostalih uplata nakon 15. lipnja 2010. uključujući i preostali iznos 1.055,13 HRK od uplate izvršene 15. lipnja 2010. Ukupno uplate po kreditu nakon pokrića iznosa isplaćenog kredita iznose 84.294,96 HRK, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u Tabeli 3. mišljenja-zaključka (list 133 i 134).

13. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

14. Daljnji dokazi nisu izvedeni pa su tako na ročištu 9. lipnja 2021. (list 164 i 165) odbijeni dokazni prijedlozi parničnih stranaka, jer isti nisu potrebiti. Naime, tužiteljičin prijedlog za dopunu financijskog vještačenja glede početka tijeka zateznih kamata je primjedba isključivo pravne prirode, dakle pri tome vještak ne utvrđuje činjenice, već sud primjenjuje pravo. Nadalje, poglavito nije prihvaćen tuženikov prijedlog zadaće financijskog vještačenja da se uzmu u obzir sve promjene tečaja pa da se stoga od više uplaćenih iznosa oduzme manje uplaćeni iznosi zbog smanjenja tečaja, kao negativne razlike, to stoga što tuženik nije zbog istog postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor radi prebijanja. Dakle, daljnji dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 7. listopada 2020. (list 113 i 114) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazni prijedlozi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Naime, tuženikovi dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

15. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što ovdje nije slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe).

16. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije u predmetu br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski autokredit, radi kupnje osobnog automobila, isključivo za vlastite potrebe, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

17. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se ugovara jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze kao i strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope te o rizicima promjene tečaja švicarskog franka kao i strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne i izlazne naknade

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

18. Neosnovan je prigovor zastare zahtjeva glede kamatne stope i valutne klauzule. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, tj. od 14. lipnja 2014. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. (list 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru, s obzirom na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

19. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao i kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

20. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a utvrđena ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe glede promjene stope ugovornih kamata i glede valutne klauzule u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i III. izreke presude.

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog promjene kamatne stope u ukupnom iznosu 1.416,67 EUR / 10.673,81 HRK i zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 2.487,65 EUR / 18.743,20 HRK, pa stoga tužiteljica zahtijeva tako utvrđene iznose sa zateznim kamatama na pojedine iznose razlika mjesečnih anuiteta od dana plateža. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika tuženik nije postavio zahtjev, dok ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

22. Nadalje, neosnovan je prigovor zastare i glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. ZOO-a. Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u toč. 4.b) i toč. 11.2. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

23. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak toč. 4.b) i toč. 11.2.) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

24. Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

25. Imajući na umu navedeno, valja istaknuti i mjerodavnu odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.). Međutim, spornim ugovornim odredbama u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te naknade za prijevremenu otplatu, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

26. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na sporne ugovorne odredbe glede tzv. ulazne i izlazne naknade ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spadaju pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana u postotku od iznosa kredita, kao i spornim uglavkom kojim se naknada za prijevremenu otplatu kredita određuje aktom kreditora, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku kako glede njezine pregovaračke moći, tako i njezina stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, isto kao i za prijevremenu otplatu kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužiteljici razjasniti zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana isplate kredita, kada je i naplaćena naknade za obradu kredita pa do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

27. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

28. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to je time ugovorne odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, isto kao i odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, nepoštena, jer korisnik kredita o istim odredbama nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

29. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora glede odredbe u svezi tzv. ulazne naknade, isto kao i tzv. izlazne naknade, valjalo je odlučiti kao pod toč. V. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 174,70 EUR za trošak obrade kredita. Naime, tuženik. kao kreditor, je zaračunao tužiteljici, kao korisniku kredita, tzv. ulaznu naknadu u iznosu 1,00% od ukupnog iznosa kredita 27.558,44 CHF, što iznosi 275,58 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tuženika za CHF na 9. veljače 2006. (tečaj 1 CHF = 4,7763 HRK), što je iznosilo 174,70 EUR / 1.316,25 HRK.

30. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

31. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 18. siječnja 2025. (list 304-310), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta od dana plateža i na iznos tzv. ulazne naknade od dana isplate kredita 9. veljače 2006. (list 128), s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II., IV. i VI. izreke presude.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

33. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) te podnesaka od 18. veljače 2020., 19. veljače 2020., 7. listopada 2020., 15. veljače 2021. i 8. lipnja 2021., od toga su priznata četiri obrazložena podneska (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 19. veljače 2020., 7. listopada 2020. i 9. lipnja 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (400,00 EUR), odnosno ukupno u iznosu 2.000,00 EUR. Nadalje, tužiteljici je valjalo priznati i daljnje troškove koji se sastoje od troška sastava podneska od 18. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 14. siječnja 2025. i 12. veljače 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, kao i troška zastupanja na ročištu za objavu odluke od 15. srpnja 2021. u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9./3. OT), dakle ukupno u iznosu 700,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (175,00 EUR), odnosno ukupno u iznosu 875,00 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak predujma financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 265,45 EUR / 2.000,00 kn, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 17. listopada 2020., jer istim dostavlja dokaz o pologu predujma, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer isti nije određeno postavljen u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 3.140,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 1. ZPP-a, dok je u ostatku valjalo odbiti tužiteljičin zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kako je odlučeno pod toč. VII. i VIII. izreke presude.

34. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava podnesaka od 5. studenoga 2019., 19. ožujka 2020. i 10. ožujka 2021. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 19. veljače 2020., 7. listopada 2020. i 9. lipnja 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, kao i troška zastupanja na ročištu 19. svibnja 2021. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle u ukupnom inosu 1.250,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (312,50 EUR), odnosno ukupno u iznosu 1.562,50 EUR. Nadalje, valjalo je priznati i daljnje troškove, koji se sastoje od troška zastupanja na ročištu za objavu u iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9./3. OT) te troška sastava žalbe od 21. srpnja 2021. u zahtijevanom iznosu 250,00 EUR (Tbr. 10./1. OT) te zastupanja na ročištima 14. siječnja 2025. i 12. veljače 2025., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), dakle ukupno u iznosu 750,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (187,50 EUR), odnosno ukupno u iznosu 937,50 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe, jer je isti zahtjev neodređeno postavljen glede radnje i visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.500,00 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama, nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, kako je odlučeno pod toč. IX. izreke presude.

35. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

36. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. ožujka 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena je žalba Županijskom sudu u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.