REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4999/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv: Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 18. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice po zaposlenju, a u izočnosti tuženika, 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

"Tuženik „CROATIA OSIGURANJE“ d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 5.535,06 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 21. kolovoza 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je osiguranik tužitelja DM stradao u prometnoj nesreći 19. listopada 2006. Nesreću je skrivio LM upravljajući motornim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika. Za uzrokovanje predmetne nesreće LM je pravomoćno proglašen krivim pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. KS-17/07. Rješenjem tužitelja broj: 643306 od 13. rujna 2010. je priznato osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane 70% bolešću, a 30% ozlijedom na radu odnosno predmetnom prometnom nesrećom. Za ranija razdoblja do 30. lipnja 2013. je tuženik je dobrovoljno naknadio štetu tužitelju u cijelosti po odštetnim zahtjevima. Za razdoblje isplate mirovine do 31. svibnja 2016. tuženik je u mirnom postupku platio razmjerni iznos štete dok je za ostatak tužitelj podnio tužbu koja je usvojena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1315/2015 od 23. rujna 2016. Za razdoblje isplate mirovine do 31. ožujka 2019. u tijeku je parnica pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 748/2019 u žalbenom stadiju po žalbi tuženika. Za razdoblje isplate mirovine zaključno do 31. kolovoza 2021. je tuženik naknadio štetu u mirnom postupku. Tužitelj je nastavio isplaćivati invalidsku mirovinu svom osiguraniku, te je tako nastala nova šteta isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. rujna 2021. do 30. lipnja 2024. u iznosu 18.450,21 EUR, od kojih tužitelj zahtijeva iznos 5.535,06 EUR (30% s osnove ozljede na radu). Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev, temeljem čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13.), za isplatu iznosa 5.535,06 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe.

2. U odgovoru na tužbu, predanom ovome sudu e-komunikacijom 4. listopada 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 43), navodi se da u ovom predmetu tužitelj zahtijeva od tuženika naknadu štete nastalu uslijed isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja DM u razdoblju 1. rujna 2021. do 30. lipnja 2024. u ukupnom iznosu 5.535,06 EUR, u svezi ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći od 19. listopada 2006., za koje je u kaznenom postupku proglašen krivim osiguranik tuženika LM, a koju tražbinu tužitelj zasniva na primjeni odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da je uzeo u obzir da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu i to 70% zbog bolesti i 30% zbog ozljede na radu (dakle, od ukupnog iznosa 18.450,21 EUR koji je isplatio u utuženom razdoblju po osnovi invalidske mirovine, zahtijeva 30% s osnove ozljede na radu, tj. iznos 5.535,06 EUR). Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Što se tiče primjene zakona, tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik ukazuje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, protiv osiguratelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na sjednici trgovačkih i ostalih sporova od 9. lipnja 2022. Nadalje, pojašnjenja radi, tuženik navodi da je njegova obveza, kao osiguratelja, uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, temeljem kojeg zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao posebnog zakona. Mjerodavnom odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.); Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga čl. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.); Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (st. 3.). Što se tiče pitanja osnove tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku prema tužiteljevim navodima i priloženim ispravama, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena 30% zbog ozljede na radu to ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjerni iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi članka 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U smislu navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u zapisnik o očevidu, od 6. prosinca 2006. (list 4-7), pravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. br. KS-17/07 od 9. srpnja 2008. (list 8-13), pravomoćno rješenje tužitelja, klasa:

141-02/10-01/OV:03315416566, od 13. rujna 2010. (list 14-17), prijavu o ozljedi na radu, od 6. studenoga 2006. (list 18-21), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, od 19. srpnja 2010., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (list 22-27), obavijesti o isplatama od 27. veljače 2012. i 1. kolovoza 2013. (list 28 i 29), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1315/15 od 23. rujna 2016. i odnosnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 8037/2016-2 od 13. studenoga 2018. (list 30-37), karticu glavne knjige po računovodstvenom flekspolju (proknjižena stanja i prometi), od 13. prosinca 2021. (list 38 i 39), obračun isplata na teret tužitelja (list 40) te tužiteljev spis predmeta br. 643306, DM u prilogu popratnog dopisa od 12. prosinca 2024. (list 234).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za regresnu isplatu, kao stvarne štete zbog isplate invalidske mirovine, uzrokovane prometnom nesrećom, za koju je odgovoran tuženikov osiguranik.

Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Poglavito se upire na primjenu mjerodavnog prava.

6. Uvidom u zapisnik o očevidu, od 6. prosinca 2006. (list 4-7), pravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. br. KS-17/07 od 9. srpnja 2008. (list 8-13), utvrđeno je da je DM, tužiteljev osiguranik, stradao u prometnoj nesreći 19. listopada 2006. te da je istu skrivio LM, upravljajući motornim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika. Za uzrokovanje predmetne prometne nesreće je LM pravomoćno proglašen krivim pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. KS-17/07.

7. Uvidom u pravomoćno rješenje tužitelja, klasa: 141-02/10-

01/OV:03315416566, od 13. rujna 2010. (list 14-17), prijavu o ozljedi na radu, od 6. studenoga 2006. (list 18-21), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, od 19. srpnja 2010., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (list 22-27), te tužiteljev spis predmeta br. 643306, DM u prilogu popratnog dopisa od 12. prosinca 2024. (list 234), utvrđeno je da je rješenjem tužitelja, broj: 643306 od 13. rujna 2010. priznato DM, osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane 70% bolešću, a 30% ozljedom na radu odnosno predmetnom prometnom nesrećom.

8. Uvidom u obavijesti o isplatama od 27. veljače 2012. i 1. kolovoza 2013. (list 28 i 29), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1315/15 od 23. rujna 2016. i odnosnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 8037/2016-2 od 13. studenoga 2018. (list 30-37), karticu glavne knjige po računovodstvenom flekspolju (proknjižena stanja i prometi), od 13. prosinca 2021. (list 38 i 39), obračun isplata na teret tužitelja (list 40), utvrđeno je da je za ranija razdoblja do 30. lipnja 2013. tuženik dobrovoljno naknadio štetu tužitelju u cijelosti po odštetnim zahtjevima. Za razdoblje isplate mirovine do 31. svibnja 2016. tuženik je u mirnom postupku platio razmjeran iznos štete, dok je za ostatak tužitelj ustao tužbom te je prihvaćen tužbeni zahtjev pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1315/2015 od 23. rujna 2016. Za razdoblje isplate mirovine do 31. ožujka 2019. u tijeku je parnica pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-748/2019 u žalbenom stadiju po žalbi tuženika. Za razdoblje isplate mirovine zaključno do 31. kolovoza 2021. je tuženik naknadio štetu u mirnom postupku.

9. Daljnji dokazi nisu izvedeni, s obzirom da ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

10. Poglavito tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku prema tužiteljevim navodima i priloženim ispravama, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena 30% zbog ozljede izvan rada, odnosno predmetnom prometnom nesrećom, pa stoga tuženik navodi da ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjerni iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP).

Stoga, tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pri tome se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe i to poglavito čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13., 151/14, 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21. i 119/22.). Tuženik ukazuje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, protiv osiguratelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće. Naime, tuženik s pravom ističe da je njegova obveza, kao osiguratelja, uređena ZOOP-om, temeljem kojeg zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza.

11. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnog zakona, poglavito mjerodavna odredba čl. 27. ZOOP-a.

12. Stoga, iako je po pravilima parničnog postupka sud vezan odlukom u kaznenom postupku glede postojanja kazneno djela i kaznene odgovornosti (čl. 12. st. 3. ZPP-a), sudeći po recentnoj sudskoj praksi, to ipak ne isključuje pravo tuženika dokazivati suprotne činjenice, čak niti u takvom slučaju kada je riječ o prometnim nesrećama, kao dakle i u ovom postupku, jer kako navode viši sudovi, tuženiku se mora omogućiti puno pravo na raspravljanje u parničnom postupku.

13. Zaključno, pravilno obrazlaže tuženik da je osnovanost tužiteljeve tražbine potrebito prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Temeljem iste odredbe obveza tuženika, kao osiguratelj, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu.

14. S obzirom je po navodima tužbe uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja ozljeda izvan rada, dakle prometna nesreća, ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2138/23 i Rev-235/23).

15. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a niti odgovornost tuženikovog osiguranika za prometnu nesreću.

16. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17. Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede odgovornosti tuženika, kao osiguratelj, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

18. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno u izreci presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti se odmjeravaju s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT).

20. Međutim, tužitelj ne zahtijeva naknadu troškova postupka.

21. Također, tuženik, premda zahtijeva naknadu troškova, iste nije određeno postavio, kako za radnju, tako niti u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a), pa stoga isti nisu niti odmjereni tuženiku.

22. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. ožujka 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - tužitelj i

- tuženik.