REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Posl. broj: P-1284/2021- 25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, Gundulićeva 48, protiv tužene Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice Jelene Mandarić i zakonske zastupnice tužene ŽRŽ, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 339,77 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. travnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.169,91 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 06. travnja 2021. se navodi kako je tužiteljica vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II (drugom) katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Tužiteljica navodi dalje da se obratila tuženoj sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora, koji tužena smatra neosnovanim. Tužiteljica da je **.**.2000. sa UR, OIB: [osobni identifikacijski broj] sklopila ugovor o najmu stana te je UR živio u stanu tužiteljice kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju je plaćao UR mjesečno iznosi 140,67 kuna, na temelju izračuna mjesečne zaštićene najamnine dopisa Odsjeka za poslove stanovanja od 11. svibnja 2015. o iznosu mjesečne najamnine, ugovoreni rok plaćanja je svakog petog u mjesecu za tekući mjesec. Tužiteljica u posjed tog stana nije bila u mogućnosti ući, a niti je za taj stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u tom stanu živio UR, koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova on utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Ovakav postupak Republike Hrvatske prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u dvije presude i to Statileo protiv RH te Bego i dr. protiv RH, utvrdio kao pretjerani miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen članak 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP je utvrdio da zakonsko ograničenje najamnine na načina da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerani miješanje koje se ne može opravdati. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna mjesečno te traži od tuženika da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za travanj 2018. Budući razliku između 2.700,00 kuna i 140,67 kuna predstavlja iznos od oko 2.560,00 kuna, tužiteljica smatra da joj je tužena dužna naknaditi iznos od ukupno 2.560,00 kuna i to od dospijeća do isplate, odnosno od petoga u mjesecu za tekući mjesec odnosno za travanj 2018. Tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će se obvezati tuženu na isplatu utuženog dugovanja zajedno sa zateznim kamatama te joj naknaditi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 26. travnja 2021. tuženik je predložio sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu obzirom u konkretnom slučaju nije ostvarena pozitivna procesna pretpostavka propisana odredbom članka 186. a) ZPP-a uz obrazloženje da kada se usporedi zahtjev za mirno rješenje spora i predmetna tužba da je evidentno da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadržava tužba, radi čega da se ima smatrati da taj zahtjev nije bio uredan te da kao takav ne udovoljava procesnim uvjetima propisanih člankom 186. a) ZPP-a. S tim u svezi, ističe se da odredba članka 38. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" broj 67/2018.) ni na koji način ne derogira odredbu članka 186. a) ZPP-a, a time ni formalnopravne obveze koje navedene odredbe nameću tužiteljici. Također, ni u pogledu visine iznosa koji se potražuje ne postoji identitet između zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj da je u mirnom postupku zahtijevao isplatu iznosa od 90.000,00 kuna uvećanog za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedinačni iznos od 2.500,00 kuna teku od travnja 2016. do travnja 2019. pa do isplate dok predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 2.550,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. travnja 2018. do isplate. Podredno, tuženik osporava osnov i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva, predlaže istog odbiti i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška. Prvenstveno se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, iz ugovora o najmu stana da je vidljivo da je **.**.2000. URŽ zaključila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], površine 52,10 m2. Iz povijesnog ZK izvatka Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] vidljivo je da je na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. zaštićeni najmoprimac UR stekao pravo vlasništva stana na dvanaestom (12) katu, stan br. 46., površine 40,09 m2 te da je pravo vlasništva tog stana prenio darovanjem na svoju kći PR iz [adresa]. Također je vidljivo da je tužiteljica pred Općinskom sudom u Splitu podnijela tužbu protiv PR, a koja se vodi pod poslovnim brojem Po-172/2013. Prema tome, tužiteljica je kao vlasnica stana mogla znati da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod rednim brojem 9 te joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ž c/a RH u kojem je navedenoda čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Tužiteljica to očito nije učinila. Osim toga, tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s UR **.**.2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. U tom se smislu ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Republike Hrvatske jer u konkretnoj situaciji ne može tužena snositi odgovornost zbog toga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva radi pribavljanja posjeda predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari. Ovdje se posebno ističe i da je PR koja je također član obiteljskog domaćinstva sada pok. BR imala u vlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 1907 m2. Nadalje se ističe da presude Europskog suda za ljudska prava donesene u predmetu Bego protiv Hrvatske i Statileo protiv Hrvatske ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. Naime, u tim presudama istaknuto je da trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu i to baš najmodavca. Radi toga je sud istaknuo da se temeljni problem u predmetima ove vrste "tiče samog zakonodavstva" i da nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega Republika Hrvatska treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne i interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane. Posebno se ističe prigovor zastare prava u smislu članka 373. stavak 1. ("Narodne novine" broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.) sada članak 227. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Naime, Zakon o najmu stanova je donesen 1996., a Konvencija je ratificirana 5. studenog 1997. pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 5. studenog 1997. mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Tužena se Konvenciju obvezala primjenjivati, a Ustavni sud RH u rješenju poslovni broj U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članka 6. do 8. Zakona o najmu stanova bile protivne Ustavu RH te Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. Stoga za procjenu osnovanosti prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare potraživanja jer su vlasnici i prije donošenja te odluke, pozivom na konvencijsko pravo nakon 5. studenog 1997. ostvarenje svoje tražbine mogli zahtijevati u sudskom postupku. Europski sud za ljudska prava se pitanjem zastare odnosno zastare prava u odluci Statileo i dr. protiv Hrvatske nije bavio. Osim toga, niti jednim posebnim propisom za tražbine poput predmetne nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok pa nema razloga predmetnu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete i početak tijeka zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica i svi ostali vlasnici su mogli i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske o ustavnosti Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/1996.) nakon ratifikacije Konvencije osnovano, pozivom na konvencijsko pravo, pokretati tužbe za naknadu štete jer im je već tada bila poznata i osoba štetnika i obujam odnosno visina štete. Ovakvo je stajalište u presudi i rješenju Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Naime, baš zbog činjenice što Konvencija ratificirana 5. studenog 1997. predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u Republici Hrvatskoj, tužiteljica je kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, imala mogućnost, za slučaj da je aktivno legitimirana a što nije, Konvencijom zajamčeno pravo štititi podnošenjem tužbe Ustavnom sudu RH i u slučaju neuspjeha zatražiti pravnu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava a što tužiteljica nije učinila. U svakom se slučaju ističe da tužiteljici, pod uvjetom da je aktivno legitimirana, a što nije, ne bi pripadala naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana da joj prekomjerno ograničenje njenog prava na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske sud je isticao da svaka država pa tako i RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim, do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u tolikoj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja te nekretnine. Dakle, Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja prava vlasništva. S tim u svezi hipotetički bi vlasnicima stanova u [adresa] pa i tužiteljici, za slučaj da joj pripada pravo na naknadu štete s osnova izgubljene dobiti a što se poriče i nije njen slučaj, pripadala naknada u visini razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Na tragu istaknutoga su sve odluke Europskog suda za ljudska prava pa prvenstveno i Statileo, kojima je na ime naknade štete podnositeljima dosuđena odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu ali im ni u jednom slučaju nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi negiranje ustavnog prava Republike Hrvatske da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba (što jest konkretan slučaj) propisanog odredbom članka 16. Ustava RH. Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužiteljica imala po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30 % od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30 % te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi članku 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno članka 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12 % godišnje te se poziva na presudu Općinskog suda u Zagrebu br. P-1583/19-18, od 28. veljače 2020. Slijedom svega navedenog predlaže se tužbu odbaciti, podredno odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev te tužitelju naložiti plaćanje parničnog troška tuženoj.

3. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica je isticala:

- da zahtjev za mirno rješenje spora sadrži sve ono što mora sadržavati tužba

-da je neosnovan prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije

- da u trenutku sklapanja ugovora o najmu stana s UR nije imala saznanja da bi bio vlasnik neke druge nekretnine

- da je RH dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine te da vlasnik stana ne traba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine ( pozvala se na stajalište Vrhovnog suda RH u odluci Rev-2364/2016-3, od 19. prosinca 2019.)

- da je dana 4. ožujka 2020. prodala predmetni stan

- da je tužiteljica protiv UR, zaštićenog najmoprimca, bila pokrenula postupak pod poslovnim brojem Po-171/2013 radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana, da je tužbeni zahtjev presudom Općinskog suda u Splitu od 6. lipnja 2016. usvojen, ali da je rješenjem Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-1556/2016, od 16. srpnja 2018. ukinuta prvostupanjska presuda te je tužba odbačena

- da je u predmetu Po-172/2013 tužiteljica ustala protiv tužene PR radi utvrđenja ništetnim Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10. 2013.g., te je naknadno tijekom postupka tužbeni zahtjev proširila i na UR, a u kojem je predmetu utvrđeno da je tužba povučena.

- da je u predmetu P-4175/2020 ovog suda ustala tužbom protiv PR i UR, radi ništetnosti Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10. 2013.g. te je sud donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena

- da su u predmetu Općinskog suda u Splitu posl. broj P-2254/21 pribavljeni podaci Porezne uprave te da je utvrđeno da su na lokaciji [adresa], za period kolovoz 2018.g. evidentirane prijave najma/zakupa za stambeni prostor i to za stambeni prostor površine 68 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kn odnosno 33,24 kn po m2, a za stambeni prostor površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kn odnosno 101,09 kn po m2, a da u predmetu ovog suda P-709/2022 koji se vodi među istim strankama radi isplate razlike između visine tržišne najamnine i iznosa zaštićene najamnine, samo za drugi period, pribavljen podatak od Splitsko- Dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za imovinskopravne poslove i izgradnju, o visini tržišne najamnine za predmetni stan i da je uvidom u sustav e- nekretnine utvrđena prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na traženoj lokaciji u iznosu od 11,35 eur/m2.

Na ročištu održanome dana 8. travnja 2024. uređen je tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 2.560,00 kuna ima stajati iznos od 339,77 Eur.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem oglasa priloženih uz tužbu, priložene sudske prakse ( presude - Županijski sud u Varaždinu, Gž-889/2017-2, od 18. siječnja 2018., Županijskog suda u Dubrovniku, Gž-935/2016-2, od 22. studenoga 2017., Županijskog suda u Osijeku, Gž-1248/2019-2, od 28. svibnja 2020., predmeta Statileo protiv Hrvatske presude od 10.07.2014., presude Županijskog suda u Varaždinu, broj 10 Gž-355/2019-2, od 23. siječnja 2020., presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1583/19-18, od 28. veljače 2020., ), zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ( priloženog te izvršenog uvida putem ZIS), odgovora ODO-a Split broj N-DO- 130/2019. od 18. travna 2019., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015., ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019., zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019., povijesnog zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], povijesnog zk. izvatka za Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zahtjeva za mirno rješenje spora od 05. veljače 2021. te odgovora N-Do-129/2021 od 05. svibnja 2021., rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2364/2016-3, od 19. prosinca 2018., kupoprodajni ugovor između tužiteljice i ZR od 04.03.2020., izvatka Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] od 14.05.2020., sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019., dopisa iz spisa P-3769/2020 zaprimljenog 13.09.2022., zapisnika u predmetu P-3604/2020 od 5. listopada 2023. i 14. veljače 2024., dopisa Grada Splita iz spisa P- 3648/10 od 24. travnja 2024., zapisnika P-709/2022-21, od 15. listopada 2024., presuda Općinskog suda u Splitu P-3769/2020-16, od 03.03.2023., P-3788/2020-11, od 15.07.2024., P-3572/2020, od 11.10.2024., P-3630/2020-13, od 28. lipnja 2024., čitanjem spisa ovog suda P-4125/2021 ( u istome priloženi P-2254/2021 ( a u njemu priloženi P-4175/2020 i P-1492/2022) i P-3604/2020.

5. Punomoćnik tužitelja i zz tuženika su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ,stanje na dan 3. ožujka 2020. - izvadak priložen uz tužbu, utvrđeno je da su kao suvlasnici na nekretnini označenoj kao č. zgr. [katastarska čestica] tada bili upisani IR, ŽR i ŠR za po 1/3 dijela. Po izvršenom uvidu u ZIS utvrđeno je da je tužiteljica otuđila vlasništvo na predmetnom stanu kupoprodajnim ugovorom od 04. ožujka 2020., a o čemu je i obavijestila sud tijekom postupka te su sada kao vlasnici upisani JR, ŽRŽA i SR za po 1/3 dijela.

9. Čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako je podnositeljica URŽ vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II. katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe, čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Predlagateljica je **.**.2000. sa UR sklopila ugovor o najmu stana te isti u stanu predlagateljice živi kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju isti plaća iznosi 140,67 kuna, svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec. Predlagateljica nije u mogućnosti ući u posjed stana, a niti za isti može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom u istom živi UR koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo i s kojim je predlagateljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Predlagateljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna te traži od RH da joj isplati razliku u iznosu od 2.500,00 kuna za period od travnja 2016. do travnja 2019., odnosno ukupno 90.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini mjesečni iznos od 2.500,00 kuna.

10. Čitanjem izvješća ODO-a Split broj N-DO-130/2019. od 18. travna 2019., utvrđeno je da istim ODO Split izvještava punomoćnika tužitelja kako je zahtjev za mirno rješenje spora neosnovan u cijelosti. Kako niti na temelju propisa, niti bilo kakvim ispravama ne proizlazi da bi RH bila obvezna isplaćivati razliku između tržišne najamnine stana i iznosa koji predstavlja zaštićenu najamninu.

11. Čitanjem izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012. utvrđeno je da se istim utvrđuje najmodavac PRŽ, stana u [adresa], broj stana 2, na II. katu i potkrovlju, orijentacije jug- sjever, neto korisne površine 52,10 m2, kao najmoprimac je naveden UR, broj osoba u stanu prema ugovoru o najmu je 4 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 140,67 kuna.

12. Čitanjem ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. utvrđeno je da istim najmodavac ŽR daje u najam stan u [adresa], koji stan se nalazi na II. katu i potkrovlju, a sastoji se od kuhinje, nužnika i 2 sobe, ukupne površine 52,10 m2. (kuhinja sa trpezarijom i dnevnim dijelom, dvije spavaće sobe, kupatilo, balkon), na drugom katu stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa]. Ugovorena je zaštićena najamnina na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine u iznosu od 79,71 kuna na mjesec. Osobe koje imaju pravo zajedno s najmoprimcem UR koristiti stan su ER supruga, FR sin i PR, kći. Ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme.

13. Čitanjem dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako su prosječne cijene visine najamnine za stan u [adresa], položenog na II. katu i potkrovlju površine 52,10 m2 u periodu od 2016. pa do dana pisanja dopisa iznosile 350,00 eura, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a.

Čitanjem dopisa Porezne uprave Split od 28. kolovoza 2019. kojeg je tužiteljica dostavila u spis, a odnosio se na postupak između istih stranaka posl. broj P- 3769/2020, utvrđeno je kako su u bazama podatak informacijskog sustava Porezne uprave dostupni podaci prema kojima su na lokaciji u [adresa] za razdoblje veljača 2018. evidentirane najamnine i to stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja, površine 68,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kuna, odnosno 33,24 kuna/ m2 i stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna, odnosno 101,09 kuna/m2 .

Čitanjem dopisa grada Splita od 18. travnja 2024. koji je dostavljen uz podnesak tužitelja od 21. svibnja 2024. proizlazi da je uvidom u sustav e- nekretnina utvrđena prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na traženoj lokaciji od 11,35 Eur /m2.

14. Čitanjem povijesnog zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] "Zgrada, Dinka Šimunovića 15" i to baš na E-9, stan na XII katu, označen brojem 46, u površini od 40,09 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, predsoblja i hodnika kao vlasnica za cijelo upisana PR, a koje vlasništvo je stekla od LR na temelju ugovora o darovanju nekretnine od 2. rujna 2013., a koji je vlasništvo stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. i smrtnog lista na ime ČR ud. U.

15. Čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] kao vlasnica za cijelo upisana PR.

16. Čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. utvrđeno je da istim prodavateljica ŽR prodaje, a kupac ZR kupuje nekretninu i to 1/3 dijela č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što u naravi predstavlja stan na II. katu i potkrovlju anagrafske oznake [adresa] za iznos od 85.000,00 eura. Prodavatelj ovlašćuje kupca da na temelju ovog ugovora i priznanice o isplati cjelokupne cijene, a bez ikakvog njenog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja zatraži i postigne upis prava vlasništva kupljene nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama uz prethodno brisanje istog prava sa imena prodavatelja za cijelo.

17. Čitanjem sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. utvrđeno je da istim UR i URŽ sporazumno raskidaju ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa]. 30. kolovoza 2019. stranke pristupaju u stan koji je predmet najma te suglasno konstatiraju kako je UR oslobodio stan od osoba i stvari te vrši predaju ključeva stana URŽ koja potpisom sporazuma potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari te potvrđuje kako UR nema nikakvih dugovanja prema njoj iz osnove korištenja predmetnog stana.

18. Iz iskaza svjedoka UR danog u predmetu koji se pred ovim sudom vodio pod brojem P-3604/2020, dana 5. listopada 2023. proizlazi kako je on cijeli svoj život živio u stanu u [adresa], a nakon smrti bake da je naslijedio stanarsko pravo te je nastavio u istom živjeti. Po tadašnjim propisima da je plaćao stanarinu, a nakon što su se promijenili zakoni da je sa tužiteljicom potpisao ugovor o najmu stana ( u tom spisu se nalazi na listovima 11-14). Iza smrti majke da je naslijedio stanu u [adresa], Dinka Šimunovića 15, a ovaj stan da je bio prazan sve dok se nije uselio u isti i to misli u ljeto 2018. Naveo je da je taj stan prepisao na kćer jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio. Svjedok je naveo da tužiteljici u trenutku potpisivanja ugovora 2000. nije rekao da ima stan kojeg je naslijedio od majke, odnosno da je njegova majka vlasnica stana, ali da je znala jer je o svemu vodila računa. Na sporazumnom zapisniku sa lista 160 spisa ( u spisu P-3604/2020 na listu 218 spisa) da se nalazi njegov potpis i iz stana da se iselio 30. kolovoza 2019. , a na inicijativu tužiteljice. Danas u stanu u kojem živi, da živi sa suprugom, a prije da je živjela majka sa očuhom. Na poseban upit, a s obzirom da je isti izjavio da je iselio u ljeto 2018., a u zapisniku piše da je to bilo u ljeto 2019. svjedok je naveo da se ipak radilo o 2019. Stan sa zaštićenom najamninom je bio površine 53 ili 54 m2, a od majke je bio 40 m2. Naveo je kako je sa pok. majkom sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju možda 4-5 godina prije njene smrti, a sestra nije osporavala taj ugovor. On i supruga su snosili troškove redovitog održavanja predmetnog stana, pričuve i slično. Zaštićena najamnina je iznosila jako malo, a kasnije je plaćao po ugovoru s tužiteljicom tužiteljici.

19. Tužiteljica URŽ je u svom iskazu, danom u predmetu P- 3604/2020 ovog suda, navela kako je sa UR potpisala ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i da u trenutku potpisivanja ugovora nije znala da bi on imao u vlasništvu bilo kakvu drugu nekretninu, a od drugih ljudi da je naknadno saznala da mu je iza majčine smrti ostao stan. Nakon ovoga da je njena tadašnja odvjetnica odmah poslala obavijest, a zbog toga što ima stan, a sa njom je potpisao ugovor o najmu te da je uslijedio sudski postupak. UR da je odmah nakon što je pokrenut postupak prebacio taj stan na kćer, a iz njezinog stana da je izašao negdje 2019. Sjeća se da su potpisali papir o primopredaji i to u njegovog odvjetnika. Površina stana u kojem je živio zaštićeni najmoprimac iznosi cca 60 m2. Prije nego što je UR majka umrla nije znala da on skrbi o svojoj majci, ni da majka ima stan. Znala je samo da je naslijedio stanarsko pravo od svoje bake. Odvjetnica, danas pokojna, je naknadno provjerila i saznala da je upisan kao vlasnik. Imala je mogućnost jedan put godišnje obići stan, ali je imao potpunu slobodu tako da nije odlazila niti taj jedan put godišnje. Nije nikada pokretala postupke za iseljenje. Prilikom primopredaje stana UR ju je čekao na ulazu u zgradu, tresao se, bio je uznemiren, ušli su u stan koji je bio u potpuno derutnom stanju jer se u njega nije ništa ulagao. UR joj je dao ključeve stana, plakao je i molio je da mu sve oprosti. Ispričao je svoje osobne i zdravstvene probleme te su nakon toga otišli na kavu.

20. Po izvršenom uvidu u priložene presude P-3769/2020, P-3788/2020, P-3572/2020 i P-3630/2020 te u spis P-3604/2020 utvrđeno je kako je u ovim postupcima uglavnom nepravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice spram tuženika, u cijelosti ili djelomično, a postupci su se vodili između istih stranaka po istoj pravnoj osnovi kao i predmetni, ali za druge vremenske periode. Uglavnom su izvođeni isti dokazi kao i u ovom postupku. Jedino je u postupku P-2254/2021 pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala da je u kolovozu 2018. u njezinom stanu stanovao zaštićeni najmoprimac UR već da je iselio prije početka tog mjeseca.

21. Po izvršenom uvidu u spis P-4175/2020 utvrđeno je da se isti vodio po tužbi tužiteljice ŽR protiv tužene PR i UR, da je tužbeni zahtjev uperen radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju kojeg su tuženici sklopili 1. listopada 2013. godine, da je tužiteljica podneskom od 14. travnja 2021.godine povukla tužbu u ovoj pravnoj stvari zato što je tuženik ad 2. iselio iz njenog stana u kojem je živio kao zaštićeni najmoprimac, te da su tuženici, koji su tužbu prethodno osporili, podneskom od 27. travnja 2021. godine izjavili da se ne protive povlačenju i da traže dosudu popisanog parničnog troška te je sud donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena.

22. U postupku je nesporno utvrđeno:

- da je u utuženom periodu, travanj 2018., tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa], ukupne korisne površine 52,10 m2, smješten na II. katu i potkrovlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica], k.o. Split

- da je tužiteljica prodala predmetni stan 4. ožujka 2020.

- da je tužiteljica s UR **.**.2000. potpisala ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom

- da je u utuženom periodu zaštićeni najmoprimac UR bio u posjedu stana

- da je UR plaćao zaštićenu najamninu u iznosu od 140,67 kuna temeljem sklopljenog ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a kako to tvrdi tužiteljica u podnesku od 21. svibnja 2024. te kako to proizlazi iz podataka u spisu P-

3604/2020 ( tamo priloženih uplatnica)

- da je UR, zaštićeni najmoprimac, stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. stan u [adresa], anagrafske oznake Dinka Šimunovića 15 i to baš stan E-9, površine 40,09 m2, a koji stan je darovao svojoj kćeri 2. rujna 2013.

- da je tužiteljica protiv UR pokrenula 2013. postupak radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana u kojem postupku je tužba pravomoćno odbačena

- da je tužiteljica protiv PR, kćeri [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, koji je završen povlačenjem tužbe.

23. Kao sporno postavilo se pitanje:

- je li utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac

- je li tužiteljica ima pravo potraživati štetu od RH

- je li potraživanje tužiteljice zastarjelo

- je li tužiteljica aktivno legitimirana

- jesu li ispunjene procesne pretpostavke za podnošenja tužbe.

24. Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti te je dužna naknaditi tužiteljici izmaklu korist.

25. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

26. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

27. Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, P i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

28. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužiteljice zastarjelo. Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.

29. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.

30. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018. od 22. siječnja 2019.). Kad bi se prihvatio stav tužene teret i ograničenje vlasništva bi i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tužena svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogla na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

31. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Tužba je podnesena 06. travnja 2021. za potraživanje iz travnja 2018.

32. U pogledu visine naknade spisu prileži dopis agencije Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019. iz kojeg proizlazi da je u periodu od 2016. pa do ožujka 2019. cijena najma 6,71 Eur po m2 ( 350 eur za 52,10 m2), podatak Porezne uprave o ugovoru o najmu stana u istoj ulici u kojoj se nalazi i predmetni stan, B [adresa], a prema kojoj je visina mjesečne najamnine za stan površine 68,00 m2 iznosi 2.260,00 kuna ili 33,24 kuna/m2 ili 4,41 eura/m2 i za stambeni prostor površine 23,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna ili 101,09 kuna/m2 ili 13,42 eura/ m2. Prema dopisu grada Splita od 18. travnja 2024. proizlazi da je uvidom u sustav e- nekretnina utvrđena prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na ovoj lokaciji od 11,35 Eur /m2.

33. Ovaj sud je uzeo u obzir sve parametre prilikom određivanja visine tržišne najamnine i to podatke Porezne uprave, mišljenje agencije te Grada Splita te je na temelju tako dostavljenih podataka utvrdio da bi prosječna cijena najma za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji u utuženom periodu iznosila prosječno 8,17 eura po m2 pa bi najam za ovakav stan bio mjesečno 425,65 eura. Navedeni iznos treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 140,67 kuna tj. 18,67 eura pa se dolazi do iznosa od 406,99 eura. Dakle, tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila u realnoj visini, čak i niže od onoga što bi na tržištu mogla postići. (Prema odredbi članka 55. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02. - pročišćeni tekst), ukinuti Zakon i drugi propis, odnosno pojedine njegove odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Kako je odluka Ustavnog suda donesena prije nego što je pravomoćno odlučeno u ovoj pravnoj stvari, to ukinuće navedene odredbe djeluje i u ovom postupku, dakle prvostupanjski sud se nije mogao pozvati na visinu zaštićene najamnine kako je ona propisana odredbama koje su ukinute po Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

Vrhovni sud RH je 18. prosinca 2019. donio odluku pod poslovnim brojem Rev- 2364/16. u kojoj je zauzeo pravni stav prema kojemu vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. U toj odluci VSRH zaključuje: „Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, … vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji…“.

34. Tvrdnje tuženika prema kojima se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, promašene su i to iz tri osnove:

- sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze niti raspolaže sa svim podacima potrebnim za to (npr. izdaci vlasnika stana za koje se umanjuje porezna osnovica)

- u konkretnom slučaju nije riječ o „najamnom odnosu“ već je predmet spora naknada štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva čija se visina samo određuje prema kriteriju visine tržišne najamnine. Dakle, tužitelj i tuženik su u izvanugovornom obvezno-pravnom odnosu, a ne u ugovornom „najamnom“ odnosu – pa ne postoji „porez na najam“

- sve i da nije tako Zakon o porezu na dohodak u članku 59. stavku 2. propisuje da se dohotkom ne smatraju: „odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću“, a nipošto ne bi trebalo biti sporno da se tužitelj ne bavi gospodarskom djelatnošću (tako i ŽS Varaždin GŽ-420/2022-2 od 14. travnja 2022.).

35. Tužiteljica je u utuženom razdoblju bila vlasnica stana radi čega je njena legitimacija neupitna.

36. Slijedom iznesenog, svi prigovoru tuženika ukazuju se u cijelosti neosnovanim te je prihvaćen tužbeni zahtjev.

37. Tužiteljica je ispunila svoju zakonsku obvezu podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja ove tužbe. Tuženik je isti odbio. U ovom predmetu tužiteljica traži isplatu za jedan mjesec, travanj 2018., dok je u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživala za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. radi čega tužena pogrešno smatra da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve elemente koje sadrži tužba.

38. Tuženik tvrdi da je tužiteljica doprinijela šteti jer je mogla raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da joj zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Za istaći je, sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora o najmu, to nije predmet ovog spora. To ne bi bio razlog utrnuća prava na naknadu štete jer je država nametnula taj odnos tužiteljici i tako joj prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je dužna i nadoknaditi.

39. Iz spisa predmeta ovog suda posl. broj P-3604/2020 proizlazi da je tužiteljica izjavila da u vrijeme sklapanja ugovora o najmu stana s NR nije znala da je imao u vlasništvu drugu nekretninu, a da je za isto saznala nakon smrti njegove majke i to od susjeda. I sam UR je potvrdio da za tu činjenicu nije rekao tužiteljici. Sud nema razloga sumnjati u takve iskaze jer tužiteljici zasigurno nije u interesu da sklapa ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom i na takav način onemogući sebi pristup vlastitom stanu. U prilog navedenom zaključku ide i činjenica da je tužiteljica, odmah po saznanju, pokrenula odgovarajuće postupke i protiv UR i njegove kćeri, a sve s ciljem slobodnog raspolaganja vlastitim stanom.

40. Iako za ovaj predmet nije odlučno je li UR iselio iz stana 2018. ili 2019. jer je predmetno potraživanje iz travnja 2018., sud smatra da je iz stana iselio 30. kolovoza 2019. Obje stranke priznale su potpis na sporazumu kao svoj, a tvrdnje tužene da su se stranke dogovorile i naknadno isti sastavile radi popravljanja iskaza svjedoka, ničim nisu dokazane i nisu prihvatljive.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. st.1. i 155. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarife).

Tako je tužiteljici priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, sastav tužbe, zastupanja na 5 ročišta ( 06.02.2024., 08.04.2024., 11.07.2024., 02.10.2024. i 18.02.2025.), sastava 4 obrazložena podneska (05.10.2021., 06.02.2024., 08.04.2024., 21.05.2024.) u iznosu od po 100,00 eura, sukladno Tbr.7., 9.t.1., 8.t.1., i 54. Tarife, sastava podneska od 25.10.2024. u iznosu od 50 eura sukladno Tbr.8.t.3. i 54.Tarife, a što sveukupno iznosi 1.150,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 6,64 eura koliko je i platila te iznos sudske pristojbe presude u iznosu od 13,27 eura koliko će joj nastati sukladno Tar. br.2. Uredbe o visini sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/2023) pa je tužitelju obistinjen ukupan trošak u iznosu od 1.169,91 euro.

Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.).

42. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

Split, 27. ožujka 2025.

SUTKINJA

IRMA DUJIĆ

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- ODO Split

- u spis