Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-465/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec, kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja, kao suca izvjestitelja i sutkinje Vinke Vrančić, kao članice vijeće, u pravnoj stvari tužiteljice ĆE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1185/2022-29 od 22. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1185/2022-29 od 22. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1185/2022- 29 od 22. veljače 2024. odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 15.803,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 9,37 EUR od 1. listopada 2004. do isplate,

- 9,71 EUR od 1. studenoga 2004. do isplate,

- 19,42 EUR od 1. prosinca 2004. do isplate,

- 14,71 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate,

- 4,15 EUR od 1. veljače 2005. do isplate,

- 7,50 EUR od 1. ožujka 2005. do isplate,

- 9,49 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 14,71 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 16,84 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 19,00 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 12,58 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 12,42 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 5,25 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 0,30 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,39 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 0,46 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 6,93 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 12,59 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 19,98 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 18,20 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 30,92 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 28,17 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 31,19 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 65,05 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 57,56 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 85,12 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 71,45 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- 58,77 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 93,47 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 111,17 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 97,93 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 102,01 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 90,92 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 92,15 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 125,11 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 130,83 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 170,19 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 174,26 EUR od 2. rujna 2011. do isplate,

- 133,72 EUR od 1. listopada 2011. do isplate i

- 13.833,15 EUR od 21. listopada 2011. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 4.801,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 907,13 EUR, sa zateznim kamatama.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine u iznosu 907,13 EUR, kao neosnovan."

2. Pravodobnom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u cijelosti i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) i zbog odluke o trošku. Predlaže drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza te se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U odnosu na žalbeni razlog vezan za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore o kreditu u CHF, napominje se da odredbe ZPP-a ne propisuju eventualno izuzeće suca, već se sudac dužan izuzeti ukoliko za to postoje zakonski razlozi. U ovom konkretnom predmetu suci nisu stranke, a niti njihovi srodnici, a kako je zahtjev tuženika postavljen ne samo općenito, već kao i eventualni, ne postoje razlozi iz članka 71., članka 72. i članka 73. ZPP-a zbog kojih sudac ili suci koji odlučuju u ovom predmetu ne bi mogao odnosno mogli obavljati sudačku dužnost.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih iznosa na osnovi tečajne razlike a sve zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u valutnoj klauzuli, te odlučivanje o tuženikovom prigovoru radi prebijanja zbog tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

10. Između stranaka nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101991364 dana **.**.2004., koji je solemniziran 26. srpnja 2004., te da je isti sklopljen u Zagrebu između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita te HE kao sudužnika i Nivo gradnja d.o.o. Zagreb kao založnog dužnika, da je iznos kredita bio 109.619,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanje kredita u tečaj, te da je kao namjena kredita ugovoreno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine uz valutnu klauzulu te da je ugovoren rok vraćanja od 240 mjeseci od puštanje kredita u tečaj i da je glede vraćanja ugovoren iznos anuiteta od 722,83 CHF.

11. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio ugovora te da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu na koji će način promjene tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica s osnove tečajne razlike (valutne klauzule) preplatila kredit za 15.803,14 EUR, pri čemu je vještak predmetne iznose iskazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog anuiteta.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje ZZP/14), odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. – dalje ZZP/22) te članka 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

16. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj pa da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

18. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je saslušanjem tužiteljice kao stranke utvrdio njen konkretni status potrošača, obzirom da je kredit podigla kao namjenski stameni kredit, koji je i utrošila u tu svrhu jer je kupila stan u [adresa] te da je isti stan korišten za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, odnosno da je isti stan predstavljao njihov prvi stambeni prostor za obitelj. Prvostupanjski sud je utvrdio saslušanjem tužiteljice i da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica nije bila nositelj obrta niti je obavljala poslovnu, trgovačku ili sličnu registriranu djelatnost, pri čemu je iskaz tužiteljice u potpunosti sukladan sadržaju samog ugovora o kreditu. Tuženik nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi bila dovedena u pitanje ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda.

19. Kako nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviještena o sadržaju i učincima osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač mogao o njima pojedinačno pregovarati ukazuje se neodlučni za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, niti utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o nesklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda RH broj U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

20. Slijedom iznesenog, tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje ZOO) u vezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

21. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

22. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 2. ožujka 2022., tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 2. ožujka 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljici, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovanim.

24. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnosti ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

25. Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu od 907,13 EUR kao i prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. Neosnovano, naime, tuženik svoj zahtjev postavlja kao povrat stečenog bez osnove u situaciji kada nikakva imovina tuženika kao kreditora nije prešla u imovinu tužiteljice kao korisnice kredita zbog valutne klauzule, odnosno tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

26. Odluka o parničnom trošku je pravilna i donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom parničnom postupku. Neosnovano u žalbi tuženik prigovara obračunavanju boda u vrijednosti 2,00 EUR, obzirom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje Tarifa) kojom je propisano da sud kad odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koji je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, a to znači vrijednost boda od 2,00 EUR iz Tbr. 54. Tarife, obzirom da je ista na snazi od 25. studenog 2023., a odluka o trošku je donesena 22. veljače 2024.

27. Kako prvostupanjskom odlukom kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec