REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-411/2015-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Tamari Došen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoli, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Leku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 3. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika stranaka, objavljene 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u odredbi čl. 4.1., čl. 4.2. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011646479 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 7. srpnja 2006., u odredbi čl. 1.1 i čl. 3.1. Dodatka broj I. ugovoru o kreditu broj 9011646479, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 2. veljače 2012., pa stoga navedene odredbe ugovora te Dodatka broj I. ugovoru kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 10.511,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 44,53 eura od 31.08.2007. do isplate,

- na iznos od 44,01 eura od 30.09.2007. do isplate,

- na iznos od 43,93 eura od 31.10.2007. do isplate,

- na iznos od 44,49 eura od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 44,20 eura od 31.12.2007. do isplate,

- na iznos od 44,98 eura od 31.01.2008. do isplate,

- na iznos od 82,62 eura od 29.02.2008. do isplate,

- na iznos od 84,05 eura od 31.03.2008. do isplate,

- na iznos od 81,69 eura od 30.04.2008. do isplate,

- na iznos od 81,16 eura od 31.05.2008. do isplate,

- na iznos od 81,83 eura od 30.06.2008. do isplate,

- na iznos od 80,30 eura od 31.07.2008. do isplate,

- na iznos od 80,46 eura od 31.08.2008. do isplate

- na iznos od 81,35 eura od 30.09.2008. do isplate,

- na iznos od 88,46 eura od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 83,77 eura od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 89,18 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 91,35 eura od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 92,96 eura od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 91,82 eura od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 91,99 eura od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 90,40 eura od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 89,12 eura od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 89,60 eura od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 90,13 eura od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 90,02 eura od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 88,76 eura od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 90,25 eura od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 91,57 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 93,11 eura od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 92,68 eura od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 94,68 eura od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 94,25 eura od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 94,96 eura od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 101,09 eura od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 99,89 eura od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 103,39 eura od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 101,85 eura od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 101,05 eura od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 85,12 eura od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 88,51 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 85,27 eura od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 86,39 eura od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 84,80 eura od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 84,99 eura od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 74,46 eura od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 75,63 eura od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 84,18 eura od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 62,95 eura od 29.11.2011. do isplate

- na iznos od 62,39 eura od 29.11.2011. do isplate,

- na iznos od 62,09 eura od 29.11.2011. do isplate,

- na iznos od 63,16 eura od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 63,58 eura od.17.01.2012. do isplate

- na iznos od 63,96 eura od 17.02.2012. do isplate,

- na iznos od 63,75 eura od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 63,48 eura od 18.06.2012 do isplate,

- na iznos od 63,77 eura od 23.07.2012 do isplate,

- na iznos od 63,89 eura od 26.07.2012. do isplate,

- na iznos od 63,49 eura od 23.08.2012. do isplate,

- na iznos od 60,07 eura od 23.08.2012. do isplate,

- na iznos od 60,11 eura od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 59,98 eura od 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 60,46 eura od 19.03.2013. do isplate,

- na iznos od 60,41 eura od 19.03.2013. do isplate,

- na iznos od 59,52 eura od 19.03.2013. do isplate,

- na iznos od 62,82 eura od 19.03.2013. do isplate,

- na iznos od 63,37 eura od 19.03.2013. do isplate,

- na iznos od 63,55 eura od 31.03.2013. do isplate,

- na iznos od 61,99 eura od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 61,93 eura od 31.05.2013. do isplate,

- na iznos od 61,80 eura od 17.07.2013. do isplate,

- na iznos od 58,94 eura od 31.07.2013. do isplate,

- na iznos od 59,78 eura od 31.08.2013. do isplate,

- na iznos od 59,59 eura od 23.10.2013. do isplate,

- na iznos od 59,87 eura od 20.11.2013. do isplate

- na iznos od 60,27 eura od 27.12.2013. do isplate,

- na iznos od 59,74 eura od 20.01.2014. do isplate,

- na iznos od 4.725,33 eura od 30.09.2015. do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a on 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine te da mu nadoknadi parnični trošak a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka od 2.365,59 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu do 8.178,09 eura zahtjev odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška od 7.031,25 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbom od 19. ožujka 2015. tužitelj navodi da je 7. srpnja 2006. zaključila s tuženikom ugovor o kreditu broj 9011646479 za kupnju nekretnine u iznosu kunske protuvrijednosti 94.400,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom kroz 335 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, da je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% a utvrđuje se Odlukom banke o kreditiranju građana, da je mijenjana u više navrata, da je dodatkom ugovoru od 2. veljače 2012. produljen rok otplate i povećana kamatna stopa na 5,65%, da ugovorom nisu utvrđeni parametri i metode njihovog izračuna koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, da je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu tužitelja, jer vjerovnik jednostrano, bez utjecaja druge strane, određuje obvezu dužnika koju ovaj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema egzaktnih kriterija, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama prema kojima je kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja nisu o tome pregovarali ili utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe tužitelj zahtijeva povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao. Podneskom od 29. srpnja 2021. zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i povisuje novčani iznos zahtjeva, a podneskom od 20. siječnja 2025. visinu zahtjeva usklađuje s nalazom vještaka zahtijevajući i iznos za koji je tuženik propustio umanjiti glavnicu.

Postupak povodom tužbe podnesene 12. lipnja 2023. radi utvrđenja ništetnom valutne klauzule i isplate razlike zbog povećanja tečaja vodi se pod poslovnim brojem P- 639/2023.

2. Odgovorom na tužbu od 30. listopada 2015. tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da ugovor solemniziran po javnom bilježniku ima snagu ovršne isprave, da tužitelj nije bi prisiljen na zaključenje ugovora te je kao poslovno sposobna osoba mogao sudjelovati u pregovorima, da nije namjeravao zaključiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, a ugovaranje promjenjive stope mu je omogućeno Zakonom o bankama i Zakonom o kreditnim institucijama, da je tužitelj pristao na promjene ne reagirajući na primljene obavijesti, da su promjene stope posljedica tržišnih kriterija na koje tuženik nema utjecaj, te ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku je pročitan ugovor o kreditu, dodatak ugovoru, provedeno financijsko vještačenje, saslušana je tužiteljica.

3.1. Člankom 1. ugovora o kreditu broj 9011646479 od 7. srpnja 2006. tužiteljici je odobren kredit u protuvrijednosti 94.400,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dana korištenja kredita, člankom 2. kredit je namijenjen kupnji i adaptaciji nekretnine, člankom 4. određena je promjenjiva redovna godišnja kamata u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75%, člankom 7. dogovorena je otplata u 335 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, a dospijeće je zadnji dan u mjesecu.

3.1.2. Dodatkom ugovoru o kreditu od 2. veljače 2012. stranke su ugovorile produljenje roka otplate kredita na način da od istog datuma preostali rok otplate iznosi 396 mjeseci, glavnica iznosi 92.023,68 CHF, a mjesečni anuitet 513,15 CHF uz godišnju kamatu od 5,65%.

3.1.3. Dodatkom ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. stranke utvrđuju da nakon konverzije preostala neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 57.443,30 eura, da iznos preplate iznosi 2.035,39 eura, ali da je uzimajući u obzir razdoblje nakon 30. rujna 2015. do zaključenja dodatka manje plaćeno 53,27 eura.

3.2. Financijskim vještačenjem radi utvrđenja ukupne pretplate po kreditu po osnovi preplaćene kamate po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. od 6. studenog 2024. utvrđeno je, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate nije mijenjala kamatna stopa, korištena je kamatna stopa poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, da je tužiteljica na ime kamata više uplatila 5.785,97 eura. Tuženik je u provedenoj konverziji 30. rujna 2015. za 4.725,33 € nedovoljno umanjio glavnicu po početnom tečaju. Tuženik je u provedbi konverzije tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzeo u obzir sve uplate tužiteljice, pa i nalazom utvrđeni iznos preplate po kamati te je matematički izjednačio tužiteljicu s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR, ali tužiteljica nije obeštećena ako se izračuna vrši za CHF kredit s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutne klauzule.

3.3. Tužiteljica iskazuje da je njen prvi kredit bio namijenjen renoviranju stana kupljenog za stanovanje, kojega su prodali jer kredit nisu mogli vraćati, da su u banci rekli da je to najpovoljniji kredit, drugi u eurima ili kunama joj nije ponuđen, da nema nikakvih saznanja iz ekonomije, ne zna o čemu bi ovisila promjena kamatne stope niti ju je u banci itko o tome obavijestio, šprancirani ugovor je potpisala na šalteru banke, pročitala ono što je smatrala bitnim, visinu kamatne stope i iznos anuiteta, nije imala osjećaj da bi bilo što u ugovoru mogla mijenjati, konverzijom joj anuitet nije bitno smanjen jer je u konačnici stan prodala, sama je zatražila konverziju kada je kamata počela rasti, a kredit nije mogla vraćati, nitko ju nije upozorio da bi pod određenim uvjetima tečaj CHF-a mogao rasti niti da je to valuta koja je u Hrvatskoj rizičnija od ostalih valuta, uplate je vršila sama, konverzijom nije zadovoljna jer nije postigla što je očekivala, a bila je dovoljno uzrujana pa je banci sigurno nešto rekla, ali se to ne bi moglo smatrati prigovorom na izračun.

4. Utvrđeno je :

- da je tužiteljica s tuženikom 7. srpnja 2006. od zaključila ugovor o kreditu broj 9011646479 kojim joj je kao korisniku kredita odobren iznos od 94.400,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 335 mjeseca, u mjesečnim anuitetima prema tuženikovom planu otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja,

- da je ugovorena promjenjiva redovna kamata od 4,75% godišnje u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana,

- da se kamatna stopa promijenila dvanaest puta i to: 01. siječnja 2007. na 4,65%, 01. kolovoza 2007. na 5,65%, 01. veljače 2008. na 6,40%, 01. siječnja 2009. na 6,45%, 01. studenog 2010. na 6,10%, 01. svibnja 2011. 5,85%, 01. srpnja 2011. 5,90%, 01. kolovoza 2011. na 5,65%, 01. veljače 2012. na 5,65%, 01. srpnja 2012. na 5,60%, 01. siječnja 2013. na 5,65%, 01. srpnja 2013. na 5,60% i 01. siječnja 2014. na 3,23%,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- da ugovor ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF,

- da ugovor ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope,

- da je tužiteljica s tuženikom 2. veljače 2012. sklopila prvi Dodatak ugovoru o kreditu kojim je ugovorila produljenje roka otplate kredita na način da od istog datuma preostali rok otplate iznosi 396 mjeseci,

- da je dodatkom o konverziji utvrđen manjak uplata od 52,27 eura,

- da je vještačenjem utvrđena preplaćena kamata od 5.785,97 eura.

5. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz istoga članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sud u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ne bi trebao prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81.,82.i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Ustavni sud RH je odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021. odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke.

9. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bio je na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014., stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

10. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19).

11. Člancima 1021-1025 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor bi trebao sadržavati kamatu, cijenu bančinih novčanih sredstava.

12. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja odlukom o kamatnim stopama kreditora ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope. Nesporno je ugovornim stranama bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora, a pristanak korisnika na promjene potpisom unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu ne može se smatrati valjanim.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj. Davatelj kredita je korisnika doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta. Nametnuta obveza uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetna u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima

13. Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. dodana je iza članka 19. glava IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ s ciljem da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu se kredit konvertira radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, a izračunava na način određen člankom 19.c. Izračun konverzije sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima, kada je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

15. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

16. Prema odluci suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020 potrošač bi se mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

17. Tužitelj se sklapanjem Dodatka (Aneksa) nije odrekao tih prava, niti je dao niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak, nije se odrekao prava na obeštećenje. Kada bi pristanak postojao ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku jer u vrijeme sklapanja dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se pristankom ili odricanjem odrekao.

Dodatkom se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, ne navodi se iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, a konverzijom su primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke.

18. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, ali u manjoj mjeri.

19. Kamatna stopa određena Dodatkom ugovora određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, o kamatnoj stopi i njenoj promjeni nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika.

20. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je definiran budući ugovorni odnos stranaka.

21. Sporazum između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, niti Sporazumom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, način rješavanja eventualne ništetnosti zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu, pitanje preplaćenih kamata kroz utuženi period.

22. Budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv tužitelju treba vratiti ono što je na temelju takvog dijela Ugovora o kreditu platio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe ukoliko prijelaz imovine nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi.

23. Sud je sukladno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ br. 57/22. i 88/22.) izvršio preračunavanje novčanih iznosa primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, navedenog u Odluci Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 85/22.).

24. Prema zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, Posl. br. Su IV – 162/2021 26. studenoga 2021. dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Sud smatra da je u odnosu na zahtjev postavljen podneskom od 20. siječnja 2025. kojim je zahtjev usklađen s izračunom financijskog vještaka riječ o preinaci koju tužitelj nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka za što nije on kriv te je u skladu s člankom 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014.) izmijenjenim člankom 39. u vezi s člankom 117. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19) te se odnosi na sve postupke u tijeku, raspravljanje dovršeno po preinačenom zahtjevu.

25. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012. podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. za preplaćenu kamatu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. za preplaćeni tečaj.

Prema točkama 4. i 5. zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-33/2022-2 održane 31. siječnja 2022. pravna posljedica tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka jeste da rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Budući da do podnošenja tužbe 19. ožujka 2015. nije protekao rok od pet godina za preplaćenu kamatu računajući 13. lipnja 2014. ni za razliku tečaja računajući 14. lipanj 2018. prigovor zastare nije osnovan.

26. Sud ne smatra da bi se tuženikova obveza trebala umanjiti za iznos kada su kamate i tečaj bili manji od početnih jer je cijeli postupak ispravljanje posljedica povrede interesa potrošača, pa stoga vraćanje primljenog na temelju ništetnih odredbi kojima je povrijeđena ravnoteža na štetu potrošača ne podrazumijeva umanjenje tuženikove obveze za onoliko koliko je tužitelj platio manje u vrijeme kada su kamatne stope ili tečaj CHF bili niži od početno ugovorenih, jer negativna razlika nije novčani iznos kojeg tužitelj duguje tuženiku te kao potraživanje ne postoji, a kada bi i postojao bio bi u zastari.

27. Zatezna kamata teče od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa utvrđenog nalazom vještaka do isplate, a određena je u skladu s čl. 29. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke od 9%, a počevši od 30. lipnja 2011. od 7%, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počevši od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi nastaloj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

28. Tužitelju je priznat trošak vještačenja od 500,00 eura, pristojbe na tužbu od 53,09 eura (koja je plaćena), a prema visini konačnog tužbenog zahtjeva nagrada punomoćniku za sastav tužbe, podneska od 18. travnja 2019., 29. srpnja 2021., 4. srpnja 2024., 20. siječnja 2025., zastupanja na ročištu 11. lipnja 2024., 3. ožujka 2025. po 100 bodova, za sastav podneska od 17. kolovoza 2021. prema Tbr. 8.4.OT 25 bodova, ukupno 725 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52.st.3., 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 1.812,50 eura.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu 18. travnja 2019. i 20. siječnja 2025., jer je priznata nagrada za predane podneske, a ročišta su odgođena, za podnesak od 13. listopada 2015. kojim dostavlja priznanicu za pristojbu na tužbu, podnesak od 2. prosinca 2015. kojim obavještava o zaključenom dodatku, podnesak od 9. ožujka 2023. ne postoji.

28.1. Prema članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) oslobođeni su plaćanja pristojbe potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa zbog čega tužitelj nije pozvan na uplatu pristojbe na presudu.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi člankom 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023)

30. Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s člankom 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Puli 27. ožujka 2025.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o žalbi odlučuje županijski sud

Dostavna naredba:

1. punomoćniku tužitelja Radivoju Mačešiću-Biscuoli, odvjetniku iz Pule

2. punomoćnici tuženika Miroslavu Leku, odvjetniku iz Zagreba