Poslovni broj: Usž-3422/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RWA Hrvatska d.o.o., Osijek, Zapadno predgrađe 18, OIB: 42621503715, kojeg zastupa opunomoćenik Goran Jarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o., Osijek, L. Jagera 24/II, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1069/2023-6 od 29. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1069/2023-6 od 29. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Osijeku točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22- 01/341, urbroj: 513-04-23-2 od 28. travnja 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 28. travnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/22-01/38, urbroj: 513-07-23/05-22-02 od 21. srpnja 2022. kojim je tužitelju za 2020. utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost, u iznosima pobliže navedenim u tom rješenju, te mu je naložena uplata utvrđene porezne obveze, a ako ne izvrši naloženu uplatu u određenom roku, naplata će se izvršiti ovrhom.
3. Protiv osporene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da kao trgovačko društvo koje se bavi proizvodnjom i prodajom sjemena i materijala za poljoprivrednu proizvodnju, djelatnost otkupa merkantilnih poljoprivrednih proizvoda izvršava na jednak način kao i svi drugi veliki trgovci poljoprivrednih proizvoda. Ističe da je tijekom 2020. otkupio određenu robu od dobavljača, sklopio s njima kupoprodajne ugovore te je za predanu robu isplaćena tržišna cijena. Tužitelj u žalbi opširno izlaže kronološki tijek predmetne upravne stvari. Zaključuje da su porezna tijela osporila pravo na pretporez jer PDV nisu naplatila od dobavljača čime je obveza plaćanja poreza prenijeta na tužitelja iz razloga jer je izvjesno da će se od tužitelja kao likvidnog društva koje ima imovinu naplatiti. Ističe da ne postoji niti jedan dokaz koji bi ukazivao da je kod tužitelja postojala sumnja da dobavljači nisu platili PDV za prodanu robu. Smatra da u trenutku nastanka poslovnog odnosa 2020. nije mogao znati da neki drugi poslovni subjekt neće platiti PDV. Prigovara što je sud odbio izvesti predložene dokaze na okolnost da je „tužitelj znao ili morao znati“. Smatra da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenično stanje već je prihvatio pogrešna utvrđenja poreznih tijela. Ističe da Porezna uprava sredstvima javnog priopćavanja nije upozoravala na porezne prijevare te nije sastavila Uputu za otkrivanje poreznih prijevara te ista nije objavljena na internetskoj stranici Porezne uprave. Smatra da nisu dokazane tvrdnje da su dobavljači nova trgovačka društva, bez poslovnih prostorija te da su prekupci. Navodi da je od spornih dobavljača otkupio robu po istoj cijeni po kojoj je otkupljivao i od drugih dobavljača. Ističe pogrešnom primjenu članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost obzirom da na zakonit način nije mogao znati da dobavljači ne plaćaju PDV. Zaključuje da ne postoji legitiman način o saznanju da njegov dobavljač nije platio PDV ako na to nije upozoren. Poziva se na članak 3. Zakon o poreznoj upravi prema kojem je dužnost Porezne uprave da otkriva i sprječava porezne prijevare. Smatra da porezno tijelo ne može zahtijevati od poreznog obveznika koji želi ostvariti pravo na odbitak pretporeza da ustanovi postoji li kod izdavatelja računa nepravilnosti ili prijevara te je na poreznim tijelima da provedu inspekcijske nadzore poreznih obveznika kako bi otkrili nepravilnosti i prijevare u području PDV-a. Smatra da se pravilnom primjenom Direktive 2006/112/EZ vezano za pravo na odbitak pretporeza tužitelju ne smiju odrediti da poduzima radnje koje su u nadležnosti Porezne uprave. Smatra da je ovakvim postupanjem došlo do povrede članka 3. Ustava te članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev, poništi osporeno rješenje od 28. travnja 2023., usvoji žalbu te poništi rješenje od 21. srpnja 2022. uz naknadu troškova upravnog spora.
Potražuje i trošak sastava žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenom prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. o čemu je sastavljen zapisnik od 3. lipnja 2022., kojim su utvrđene nepravilnosti u poslovanju tužitelja zbog kojih je istome naloženo plaćanje porezne obveze poreza na dodanu vrijednost s pripadajućim kamatama. Naime, poreznim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj tijekom 2020. poslovao sa dobavljačima Amfora M.P. j.d.o.o., Compact Group j.d.o.o., Point Export d.o.o. i Promist Commerce j.d.o.o., a navedeni dobavljači iako su registrirani za potrebe poreza na dodanu vrijednost, nisu prijavili niti platili porez na dodanu vrijednost iz izdanih računa, a po kojim računima je tužitelj priznao pretporez u svojim poslovnim knjigama. U odnosu na navedene dobavljače je utvrđeno da imaju obilježje nestajućih društava te su sudionici lanca transakcija u kojima je došlo do štete za proračun Republike Hrvatske nastale prijevarnim postupanjem.
8. Odredbom članka 127. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19.) propisano je da porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen. Prema stavku 2. istog članka Zakona proizlazi da ako se utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez.
9. U postupku nadzora je utvrđeno da je tužitelj ušao u poslovni odnos s navedenim dobavljačima koji nemaju povijest trgovanja na tržištu te je zanemario i ignorirao rizike koji ukazuju na povezanost s prijevarnim radnjama - način stupanja u poslovne odnose, komunikacija putem iste osobe, dobavljači nemaju poslovni prostor i nemaju zaposlenike, ugovorene su niže cijene od ostalih dobavljača i prosječnih cijena u Republici Hrvatskoj premda su dobavljači prekupci, prijevoz robe vršio se uglavnom iz istih mjesta za različite dobavljače te je i Porezna uprava putem svoje web stranice upozoravala privredne subjekte na aktualne okolnosti poreznih prijevara.
10. Naime, prilikom provedbe postupka nadzora utvrđeno je da je tužitelj propustio izvršiti uobičajene provjere novih dobavljača čime nije postupio s pažnjom dobrog gospodarstvenika prije ulaska u poslovni odnos sa novoosnovanim društvima. Slijedom prethodno navedenog, tužitelj je obzirom da transakcije nisu obavljene na uobičajen način mogao znati da sudjeluje u prijevarnim radnjama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost.
11. Shodno svemu navedenom, i prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski je sud osnovano zaključio da su prvostupanjsko porezno tijelo i tuženik u smislu citirane odredbe članka 127. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost pravilno i zakonito osporili tužitelju pravo na odbitak pretporeza u ukupnom iznosu od 1.597.503,22 kuna i obračunali porez na dodanu vrijednost iz razloga što je tužitelj mogao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dobavljača iznos poreza na dodanu vrijednost vezan za predmetne isporuke ostati neplaćen, a navedena utvrđenja ničim nije doveo u sumnju.
12. Prema ocjeni ovog Suda, nije osnovan navod tužitelja da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ponavlja navode poreznih tijela bez provjere njihove točnosti, jer prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, a pritom uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio. Prvostupanjski sud je u ovom slučaju utemeljeno uzeo u obzir činjenice utvrđene u poreznom postupku budući da su te činjenice pravilno i potpuno utvrđene, a tužitelj ih tijekom provedenog postupka nije doveo u sumnju, kako je to prvostupanjski sud pravilno ocijenio.
13. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.
14. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.
15. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu, 27. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
