REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
Labin, G. Martinuzzi br. 2
P-251/2025-33
(ranije P-718/2020)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 72, koju zastupa punomoćnica Marina Cvitko Tomić, odvjetnica u Labinu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupan po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 21. listopada 2024. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice Marine Cvitko Tomić, odvjetnice u Labinu te zamjenika punomoćnika tuženika Marka Vukića, odvjetnika u Rijeci, 27. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 312361 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen između tužitelja kao Korisnika kredita te pravnog prednika tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB: 87939104217 (tada pod nazivom tvrtke: VOLKSBANK d.d.) kao Kreditora, dana 24.12.2007. godine, koji kredit je solemniziran, potvrđen od strane javnog bilježnika iz Rijeke Velibora Panjković, broj: OV-207/08; OV-246/08; OV-403/08, i to ugovorna odredba čl. 5 koja glasi:
"Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:
5.1.: Naknada za odobrenje kredita: 0,60 % (slovima:nulacijelihšestposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.
5.2.: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.
5.3.: Naknada za izvršenu konverziju: 0,5 % (slovima:nulacijelihpetposto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja.",
te odredba čl. 9 u točci 19, koja glasi:
"Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora."
II. Nalaže se tuženiku, HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB: 87939104217, da isplati tužitelju, BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.468,10 EUR/18.595,95 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:
- na iznos od 483,74 EUR/3.644,76 kuna počev od 22.01.2008. godine
- na iznos od 1.984,36 EUR/14.951,19 kuna počev od 01.12.2020. godine, a koje zakonske zatezne kamate teku počev od 22.01.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 %- tnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici iznos od 2.346,14 eura, na ime troškova ovog parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama koje na ukupan trošak parničnog postupka teku počev od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je sudu podnijela tužbu protiv tuženika. U tužbi navodi da su između tužitelja kao korisnika kredita, B E te EC DC kao sudužnika, D O kao založnog dužnika, AUTONIPPON d.o.o., kao jamca- platca, te tuženika kao kreditora, dana 24.12.2007. godine sklopljen je Ugovor o kreditu broj: 312361 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji kredit je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika iz Rijeke Velibora Panjković, broj: OV-207/08; OV-246/08; OV- 403/08. Ugovorom o kreditu iz točke I. ove tužbe određeno je u bitnome između ostalog:
Članak 1.: IZNOS KREDITA:
"Kreditor će isplatiti Korisniku kredita iznos od CHF 132.320,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita.
Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita koji će mu biti isplaćen temeljem ovog Ugovora, vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ovim Ugovorom."
Članak 2.: NAMJENA KREDITA:
"Korisnik kredita se obvezuje kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a to je kupnja stana u [adresa]."
Članak 3. ROKOVI:
"Kredit se odobrava na rok otplate 30 godina."
Članak 4. KAMATNA STOPA:
4.1. Redovna kamata: Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90 % godišnje.
Kamatna stopa je promjenjiva, vezana za tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora.
Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.
Kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita ju uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća.
U slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan za valutu EUR Kreditor u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope te naplaćuje i provodi konverziju u skladu sa aktima i odlukama Kreditora.
Efektivna kamatna stopa na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,27 %. Potpisom ovog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Kreditor uručio otplatnu tablicu, uz napomenu da je iskazana efektivna kamatna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice.
4.2. Interkalarna kamata: za period od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita, Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru interkalarnu kamatu po kamatnoj stopi iz točke 4.1. Ugovora.
4.3. Kamata po dospijeću: na dospjela, a nepodmirena potraživanja Kreditor obračunava i naplaćuje, a Korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.
Članak 5.:
Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:
5.1.: Naknada za odobrenje kredita: 0,60 %, jednokratno na iznos odobrenog kredita.
5.2.: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukama o kamatama i naknadama kreditora.
5.3.: Naknada za izvršenu konverziju: 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja. Članak 7.:
7.1. (...) Rok otplate kredita: (...) i to u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate. (...)
Prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 702,26, a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.
7.2. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope koja važi na dan zaključenja ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1 ovog Ugovora, sve Ugovorne strane pristaju da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita.
Ugovorne strane su suglasne da se danom obavijesti o promjeni anuiteta smatra dan kad je Kreditor putem pošte uputio Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisanim putem preporučeno poštom dostavio Kreditoru.
7.3. Za vrijeme korištenja kredita Kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno t. 4.1. ovog Ugovora, na iskorištena sredstva. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća. Korisnik kredita plaća kamatu mjesečno, a Kreditor će pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća.
8. OSIGURANJE POVRATA KREDITA (taksativno određene)
9. OSTALA UTANAČENJA:
Ugovorne strane prihvaćaju kao bitan sastojak Ugovora i sljedeće odredbe: 9.9. Korisnik kredita snosi sve troškove iz ovog Ugovora i u vezi s ovim Ugovorom, a osobito javnobilježničke troškove, sudske pristojbe vezane za upis založnog prava odnosno brisovna očitovanja, troškove police osiguranja nekretnine i policu osiguranja za slučaj smrti i doživljenja. Korisnik kredita snosi troškove procjene vrijednosti nekretnina, koje se uzimaju kao sredstvo osiguranja potraživanja po ovom Ugovoru 9.13 Sve tečajne razlike te svi troškovi vezani za preračunavanje i konvertiranje idu isključivo na teret Korisnika kredita.
9.14. Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacije u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru.
9.15. Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.
9.19. Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora.
9.20. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje odluka o kamatama i naknadama Kreditora i ostali važeći akti Kreditora te odgovarajući propisi važeći u Republici Hrvatskoj. Ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s odredbama Ugovora izmjene akti Kreditora ili propisi važeći u Republici Hrvatskoj ugovorne strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama.
9.21. Ako bi se za neku odredbu ovog Ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna ta činjenica neće imati učinka na njegove ostale odredbe. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mjeri omogućiti ostvarenje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.
Prema otplatnom planu uz Ugovor o kreditu iz točke I. ove tužbe:
GLAVNICA: 132.320,00 CHF
KAMATA: 4.90 %
BROJ OTPLATNIH TERMINA: 360
IZNOS ANUITETA: 702,26
EKS: 5,27
početni anuitet: 394,51 CHF
broj anuiteta: 300
Prema Ugovoru o kreditu, članak 6, isplata kredita je išla na dva računa. Prema otplatnoj tablici po kreditu te prometnoj kartci po kreditu isplata je išla:
22.01.2008. godine .........81.127, 29 CHF
06.02.2008. godine .........51.192,71 CHF
------------------------------ --------------------
ukupno: ........................132.320,00 CHF
odnosno isplata je bila u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, što je za tuženika na dan 22.01.2008 godine iznosilo 4,5312, a na dan 06.02.2008. ....4.4313 pa je time isplaćeno:
22.01.2008. godine .........81.127, 29 CHF x 4,5312 = 367.603,98 kuna
06.02.2008. godine .........51.192,71 CHF x 4.4313 = 226.850,28 kuna,
ukupno: 594.454,26 kuna.
Prema Ugovoru o kreditu, ulazna naknada, iako posebne troškove prema članku 9.9 Korisnik kredita snosi zasebno, odnosno ne predstavljaju ulaznu naknadu, jeste 0,6 jednokratno na iznos odobrenog kredita te je ista uračunata 22.01.2008. godine u iznosu od 3.644,76 kuna (uzimanjem na taj dan primjene tečaja od 4,5312 na cijeli iznos odobrenog kredita na koji se ima uzeti administrativna zabrana, što iznosi 132.320,00 CHF x 4,5312 x 0,006 = 3.644,76 kuna) te u istu ne ulaze kako stoji u članku 9.9, javnobilježnički troškovi, sudske pristojbe vezane za upis založnog prava odnosno brisovna očitovanja, troškovi police osiguranja nekretnine i police osiguranja za slučaj smrti i doživljenja, troškovi procjene vrijednosti nekretnina, što sve zasebno snosi korisnik kredita, mimo administrativne naknade.
Početni anuitet prema početnom isplatnom tečaju, 4,5312 iznosio bi 702,26 x 4,5312 =3.182,08 kuna.
Tužiteljica je prijevremeno zatvorila kredit. Prema izračunu prijevremene otplate po ugovoru o kreditu na dan 22.10.2020. godine isto iznosi 516.257,10 kuna (a npr. od 14.08.2020. godine 512.716,44 kuna).
Naknada za prijevremenu otplatu kredita od 30.11.2020. godine iznosi 14.951,19 kuna. Dana 20.01.2016. godine između tužitelja kao Korisnika kredita, B E te DC kao sudužnika, AUTONIPPON d.o.o., kao jamca- platca, te tuženika kao Kreditora, dana 24.12.2007. godine sklopljen je Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu broj: 312361 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji kredit je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika iz Rijeke Velibora Panjković, broj: OV-207/08; OV-246/08; OV- 403/08, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.
Prema Aneksu iz točke VI. ove tužbe isti se provodi sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR. Prema sadržaju Aneksa: Preostala neotplaćena glavnica iznosi EUR 75.877,61 u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Kreditora na dan 30.09.2015. godine.
(..) Kamatna stopa je promjenjiva. Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru redovnu kamatu po stopi 6,47 %, koja se sastoji od parametara koji su određeni u Prilogu Aneksa - parametri kamatne stope, a koji Prilog čini sastavni dio Aneksa. Anuitet u EUR iznosi 534,94 EUR, plativo u kunama po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća.
Sve ostale odredbe Ugovora koje nisu vezane za konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ostaju u cijelosti na snazi. Uvidom u parametre kamata koji su sastavni dio Aneksa utvrđeno je koliko je kamata temeljem istih na dan 30.09.2015. godine, ali ne i kako je ista bila od sklapanja simuliranog EUR kredita do 30.09.2015. godine.
Predmetni kredit tužitelj je ishodio u privatne svrhe, kao potrošač, kako stoji u članku 2.Ugovora.
Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03): ništetnost ugovorne odredbe kojim se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF, ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, ugovorne odredbe o naknadama, ulaznoj i izlaznoj naknadi, koja ništetnost ugovornih odredbi, posebno glede predmeta i cijene, kao bitnih sastojaka ugovora, pri čemu je tuženik iskoristio i nedovoljno iskustvo potrošača kao slabije ugovorne strane, pritom ugovoreći za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru sa onim što se tužitelju kao korisniku kredita obvezao dati odnosno dao, što ugovor čini ništetnim. Glede nepoštenosti te time ništetnosti ugovorne odredbe ugovorene valute kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika odnose se presuda VTS posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine, "potvrđeno" od strane Vrhovnog suda posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. godine.
Predmet ove tužbe nije ništetan Osnovni Ugovor niti se raspravlja o Aneksu, nego isključivo ništetne odredbe o naknadama (ulaznoj i izlaznoj), što nije predmet zahtjeva za prethodni postupak pred sudom EU C-474/20, nego ništetnost naknade vezano za koje se odnose članci 5., čl. 9 t. 9 i čl. 9 t. 19 Osnovnog Ugovora o kreditu, što nije predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu NN 102/15 i Aneksa, čiji je predmet promjena valute, dok ostale odredbe Ugovora koje nisu vezane za konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom kaluzulom u EUR ostaju u cijelosti na snazi.
Predmet ovog postupka su ništetne ugovorne odredbe o naknadama, kako slijedi: "Članak 5.:
Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:
5.1.: Naknada za odobrenje kredita: 0,60 %, jednokratno na iznos odobrenog kredita.
5.2.: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukama o kamatama i naknadama kreditora.
5.3.: Naknada za izvršenu konverziju: 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja. " Članak 9, u t 19 kako slijedi:
"9.19. Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. "
temeljem kojih je tuženik neosnovano, između ostalog stekao trošak ulazne naknade od 3.644,76 kuna te izlazne naknade od 14.951,19 kuna, ukupno 18.595,95 kuna, na što teku zakonske zatezne kamate i to na iznos od 3.644,76 kuna počev od 22.01.2008. godine te na iznos od 14.951,19 kuna počev od 01.12.2020. godine, do isplate.
Glede ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, kako je određeno člankom 5., "Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:
5.1.: Naknada za odobrenje kredita: 0,60 %, jednokratno na iznos odobrenog kredita. ", radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, koji teret dokaza pojedinačnog pregovaranja je na tuženiku, a koja ugovorna odredba prebacuje sav teret troška zaključenja ugovora na korisnika kredita, što prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer nije opravdano da korisnik kredita, slabija ugovorna strana, snosi sav teret troška zaključenja ugovora, dok je tuženik kao Davatelj kredita, jača ugovorna strana, koji plasira sredstva sa ciljem naplate cijene kroz kamatu, ne besplatno, nego naplatno, i time nije opravdano da nema nikakav teret snošenja troška zaključenja Ugovora.
Uz to nije transparentno i koji bi to bio trošak koji je u fiksnom iznosu od 0,6 % naknade za odobreni iznos kredita, a bez transparentnog određivanja što bi taj trošak predstavljalo, još kraj činjenice da zasebno od toga, za što se ne zna što isto predstavlja, sukladno čl. 9.9 korisnik kredita zasebno snosi sve troškove iz tog Ugovora i u vezi s ovim Ugovorom, a osobito javnobilježničke troškove, sudske pristojbe vezane za upis založnog prava odnosno brisovna očitovanja, troškove police osiguranja nekretnine i policu osiguranja za slučaj smrti i doživljenja. Korisnik kredita snosi troškove procjene vrijednosti nekretnina, koje se uzimaju kao sredstvo osiguranja potraživanja po ovom Ugovoru. Dakle, uz sve te taksativno navedene troškove koje snosi isključivo korisnik kredita, isti još mora uplatiti ulaznu naknadu od 0,6 %. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi, kako je određeno člankom 5., "Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, u svezi sa čl. 9, u t 19 kako slijedi:
"9.19. Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. "; radi se također o ništetnoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača te je ugovorena suprotno čl. 1024 st. 4 ZOO-a (prije čl. 1068 st. 4 ZOO NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99).
Omjerom izlazne naknade u iznosu kojim je prijevremeno zatvoren kredit proizlazi da je izlazna naknada 3%, te nije jasno temeljem čega bi tuženik imao pravo zaračunati izlaznu fiksnu naknadu od 3%, koju je prema Ugovoru odredio na način da može jednostranom Odlukom odlučivati o visini izlazne naknade.
Radi se o ugovornoj odredi unaprijed formuliranog tipskog sadržaja od strane tuženika kao Kreditora, da se kod prijevremene otplate kredita naknada određuje jednostranom Odlukom banke - sukladno Odluci o naknadama i kamatama na koju odredbu tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
Ugovorna odredba takva sadržaja, ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dopušta Banci jednostrano odlučivanje o visini izlazne naknade, ne dovodeći odluku o njezinoj visini sa transparentno određenim parametrima o kojima ista ovisi, na način da obveza potrošača u slučaju prijevremene otplate bude odrediva i transparentna, na način da potrošač zna na koji način i po kojim parametrima će se utvrditi njezina visina.
O istome u presudi suda EU u spojenim predmetima C-224/19, CY protiv Caixabank SA (C-224/19), i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19): "Mogu li se, s obzirom na članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 – nakon proglašenja ništavom zbog nepoštenosti odredbe koja sve troškove zasnivanja, izmjene ili brisanja hipotekarnog zajma nameće zajmoprimcu – ublažiti restitucijski učinci tog proglašenja? Je li članku 3. Direktive 93/13 i sudskoj praksi Suda Europske unije protivno to da se u nacionalnoj sudskoj praksi zauzme stajalište da potrošač mora automatski biti upoznat s činjenicom da je naplata naknade za obradu zahtjeva uobičajena praksa financijskih institucija i da stoga nije nužno da zajmodavac ponudi bilo kakav dokaz o tome da se o odredbi pojedinačno pregovaralo ili, suprotno tomu, zajmodavac u svakom slučaju mora dokazati postojanje pojedinačnog pregovaranja.
Obzirom na prethodna razmatranja, na jedanaesto pitanje u predmetu C-224/19 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo do šesto pitanje u predmetu C- 224/19 i na dva pitanja u predmetu C-259/19 valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.
Dalje, prema pravnom stajalištu VSRH posl. br. Su V - 308/2020 od 05.11.2020. godine, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. S obzirom na ništetnost odredbi o naknadama - kako ulaznim tako i izlaznim tužitelj ima pravo povrata trošak ulazne naknade od 3.644,76 kuna te izlazne naknade od 14.951,19 kuna, ukupno 18.595,95 kuna, na što teku zakonske zatezne kamate i to na iznos od 3.644,76 kuna počev od 22.01.2008. godine te na iznos od 14.951,19 kuna počev od 01.12.2020. godine, do isplate.
Tužitelj se poziva na pravno stajalište VSRH posl. br., Građanski odjel, broj: Su-IV- 47/2020-2 od 30.01.2020. godine:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", isto je u skladu sa presudom suda EU u spojenim predmetima C-224/19, CY protiv Caixabank SA (C-224/19), i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19): "Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačevog prava na zahtijevanje takvog povrata."
Isto tako presuda suda EU (četvrto vijeće), u spojenim predmetima C-698/18 i C- 699/18, povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koje je uputio Tribunalul Specializat Mureş (Specijalizirani sud u Mureșu, Rumunjska), odlukama od 12. lipnja 2018., koje je Sud zaprimio 7. studenoga 2018., u postupcima SC Raiffeisen Bank SA protiv JB (C-698/18) i BRD Groupe Société Générale SA protiv KC (C-699/18), od 09. srpnja 2020. godine:
"66. Nadalje, treba podsjetiti na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, što je situacija koja ga navodi da prihvati uvjete koje je trgovac unaprijed sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presuda od **.**.2019., V, C-453/18 i C- 494/18, EU:C:2019:1118, t. 40. i navedena sudska praksa).
67. Međutim, imajući u vidu tu okolnost i slabiji položaj u kojem se nalazi potrošač, treba reći da rok zastare od tri godine koji počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zato što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru. Takav rok stoga pretjerano otežava korištenje prava koja tom potrošaču priznaje Direktiva 93/13.
70. U skladu s člankom 2. točkom (b) Direktive 93/13, „potrošač” je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije (presuda od 21. ožujka 2019., Pouvin i Dijoux, C- 590/17, EU:C:2019:232, t. 22.).
78. U konkretnom slučaju iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi rumunjskih sudova, nemogućnost primjene nepoštenih ugovornih odredbi izjednačena s režimom apsolutne ništetnosti. U tom smislu, sud koji je uputio zahtjev navodi da je učinak apsolutne ništetnosti u rumunjskom pravu ponovno uspostavljanje prijašnjeg stanja, u slučaju dvostrano obveznih ugovora putem tužbe za povrat neosnovano uplaćenih iznosa. Prema rumunjskom pravu, u slučaju podnošenja takve tužbe rok zastare počinje teći od dana sudskog utvrđenja osnovanosti tih tužbi.
79. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev napominje da bi se zbog razloga pravne sigurnosti mogla zamisliti mogućnost da rok za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene odredbe sadržane u potrošačkom ugovoru teče od dana kad je taj ugovor u cijelosti ispunjen, a ne od dana kad je sudskom odlukom utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost predmetne ugovorne odredbe.
81. Iako je točno da je cilj rokova zastare osiguravanje pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2020., OC, C-627/18, EU:C:2020:321, t. 60.), ostaje činjenica da se, s obzirom na toda je rumunjski zakonodavac smatrao da se načelu pravne sigurnosti ne protivi rok zastare za tužbe spomenute u točki 79. ove presude, ne može zaključiti da se tom načelu protivi primjena, sukladno načelu ekvivalentnosti, istog roka na tužbe koje se temelje na sustavu zaštite predviđenom Direktivom 93/13.
83. Slijedom svih navedenih razmatranja, na drugo pitanje u predmetu C-698/18 treba odgovoriti da članak 2. točku (b), članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načela ekvivalentnosti, djelotvornosti i pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog propisa prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovano uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između potrošača i trgovca podliježe roku zastare od tri godine koji teče od dana kad je taj ugovor u cijelosti ispunjen, kada se predmnijeva, bez potrebe provjere, da je potrošač u tom trenutku trebao znati za nepoštenost predmetne odredbe ili kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tih tužbi. Zaključak: Članak 2. točku (b), članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načela ekvivalentnosti, djelotvornosti i pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog propisa prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovano uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između potrošača i trgovca podliježe roku zastare od tri godine koji teče od dana kad je taj ugovor u cijelosti ispunjen, kada se predmnijeva, bez potrebe provjere, da je potrošač u tom trenutku trebao znati za nepoštenost predmetne odredbe ili kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tih tužbi."
Slijedom navedenog, tužiteljica podnosi ovu tužbu te predlaže sudu da nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; b. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; c. Naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja; d. O visini tužbenog zahtjeva. Tuženik u nastavku pojašnjava svaki od navedenih razloga počevši od utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te tuženik navodi kako u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Što se tiče tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene te tuženi navodi kako tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu, naknadu za vođenje računa za otplatu kredita i naknadu za izvršenu konverziju. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu članka 4. ZOO-a te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu ,naknadu za vođenje računa za otplatu kredita i naknadu za izvršenu konverziju. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a (NN 79/2007) tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).
Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za odobrenje kredita (čl. 5.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 0,60% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Također, u točki 5.3. jasno je naznačeno da je tužitelj dužan platiti naknadu za izvršenu konverziju u iznosu od 0,50% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije. Točkom 5.2. jasno je navedeno da je tužitelj dužan platiti naknadu za vođenje računa za otplatu kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora koja odluka je tužitelju dostupna te je tužitelj u svakom trenutku mogao vidjeti koliko iznosi navedena naknada.
Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, što se tiče prigovora načina postavljanja tužbenog zahtjeva tuženik ističe da u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.
3. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u Ugovor o kreditu na stranici 13-34 spisa, u Otplatnu tablicu kredita na stranici 35-54 spisa, u prometnu karticu po kreditu na stranici 55-67 spisa, u izračun prijevremene otplate po Ugovoru o kreditu broj 312361 na stranici 68-70 spisa, provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke stranica 125-142 spisa, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka EC, te tužiteljice kao stranke.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet ovog postupka su utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbe o naknadama, kako slijedi:
"Članak 5.:
Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:
5.1.: Naknada za odobrenje kredita: 0,60 %, jednokratno na iznos odobrenog kredita.
5.2.: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukama o kamatama i naknadama kreditora.
5.3.: Naknada za izvršenu konverziju: 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja. " Članak 9, u t 19 kako slijedi:
"9.19. Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. "
6. Na ročištu održanom 21. listopada 2024. saslušan je svjedok VC, tužiteljičin otac, koji je iskazao da je bio jamac tužiteljici, jer njegova kćerka kao samohrana majka nije mogla sa svojim primanjima osigurati dovoljno novčanih sredstava za podizanje kredita. Poznato mu je da je namjena podizanja kredita bila rješavanje stambenog pitanja njegove kćeri. Tužiteljica je kupila stan u [adresa] od sredstava koje je dobila podizanjem kredita. Rata kredita je u početku iznosila do 3.000,00 kuna, a kasnije i blizu 5.000,00 kuna. Većinom je, tužiteljica sama podmirivala ratu kredita, a kad je to bilo potrebno pomogla joj je obitelj. Nije mu poznato da li je tužiteljici bila naplaćena naknada za obradu kredita prilikom podizanja kredita, a za navedeno mu je kasnije rekla tužiteljica. Poznato mu je da je tužiteljica plaćala troškove javnog bilježnika te procjene nekretnine i upisa hipoteke u zemljišne knjige, te mu je poznato i to da je tužiteljica prijevremeno zatvorila kredit i to nakon prodaje stana u [adresa], otprilike 2018. godine. Svjedok navodi da je tužiteljica platila naknadu zatvaranja kredita, jer koliko mu je poznato bez plaćanja naknade nije mogla zatvoriti kredit. Svjedok navodi da je bio prisutan prilikom solemnizacije, te je te prilike javni bilježnik pročitao ugovor, ali koliko se sjeća nije protumačio odredbe ugovora, a niti se on prilikom potpisivanja s ikim savjetovao. Navodi da se nije prije informirao o ponudama kod banke odnosno kod tuženika ili kod drugih banaka, jer se u to vrijeme pričalo da je valuta CHF najstabilnija valuta, to im je banka nudila. Navodi da su mu odredbe ugovora bile jasne tj. da su mu više-manje bile sve odredbe ugovora, s obzirom koliko je poznavao tržište kapitala. Svjedok navodi da se ne sjeća da li su im pročitane odredbe ugovora točku 5. u kojoj podebljano stoji naslov naknade. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li mu razumljiv izraz 0,46% od iznosa ukupnog kredita, svjedok navodi da mu je razumljiv pojam. Ne sjeća se da li je prilikom potpisivanja ugovora primijetio odredbu pod naslovom prijevremena otplate kredita. Na pitanje punomoćnice tužiteljice je li mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora pojasnio koliko bi iznosilo 0,6% te koji bi se troškovi pokrili od toga iznosa, svjedok navodi da nije pojasnio već je samo pročitao odredbu. Prilikom solemnizacije ugovora nije bio prisutan djelatnik banke.
7. Tužiteljica BC u svom iskazu navodi da se pridružuje iskazu njezinog oca a kojeg je slušala, te dodaje kako je u vrijeme podizanja kredita imala 27 godina, te kako su joj novčana sredstva bila potrebna, kako bi, kao samohrana majka, sebi i svome djetetu riješila stambeno pitanje. Djelatnica banke joj nije rekla da će morati platiti i naknadu za obradu kredita, te da je shvatila da je platila navedenu naknadu kada joj je banka već poslala izvod na kojem je predmetna naknada bila navedena kao stavka. Platila je i naknadu za zatvaranje kredita jer ga nije mogla zatvoriti a da nije platila naknadu. Navodi da je razmatrala 2-3 mjeseca podizanje kredita, te da su joj jednostavno u banci prezentirali taj kredit kao najpovoljniji.
8. U tijeku postupka došlo je do promjene naziva tuženika, pa je tužitelj umjesto ranijeg tuženika Volksbank d.d., odnosno Sberbank d.d. naznačio Hrvatsku poštansku banku d.d.
9. Stranke su 24.12.2007., sklopile predmetni ugovor o kreditu br. 312361, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića, u Rijeci, pod brojem OV-207/08, OV-246/08, OV-403/08.34/07.
10. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka VC i same tužiteljice jer njihove iskaze ocjenjuje istinitim i objektivnim, a isti se podudaraju i sa provedenim ostalim materijalnim dokazima, a napose sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu.
11. Tužiteljica je predmetni kredit ishodila u svoje privatne svrhe, odnosno radi kupnje stana, u Rijeci, te ista po mišljenju ovog suda ima status potrošača, a kako to proizlazi iz točke 2. predmetnog ugovora.
12. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP ) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
13. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
14. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007. i predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženik nije s njom pregovarao o ulaznim i izlaznim naknadama, a niti joj je objasnio na što se iste odnose. Osim toga, nesporno je da je tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit, te da ista nije mogla zatvoriti kredit prije nego što je otplatila naknadu za prijevremenu otplatu, a što joj ranije nije bilo poznato, niti joj je itko objasnio obvezu plaćanja ulaznih i izlaznih naknada, kako u banci, tako ni kod javnog bilježnika.
16. Naime, o navedenim odredbama Ugovora o kreditu nije se pregovaralo, tako da iz sadržaja samog Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji naknada za odobrenje kredita i zašto baš iznosi 0,60% od iznosa kredita, te koje troškove ona pokriva, te banka nije dokazala kakve je stvarne troškove imala vezano za sklapanje ugovora o kreditu, a to niti proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, kao i zašto ta naknada nije određena u nominalnom iznosu, već u postotku od iznosa kredita.
17. Sporna odredba ugovorna odredba je nepoštena u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 47/07, 70/09, dalje ZZP) koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ( st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca (st.2.).
18. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:
„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,
19. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
20. Isto vrijedi i za odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Naime, tuženik nije dokazao koje troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već je po mišljenju ovog suda naknada dijela iznosa kamata koje je tuženik prema ugovoru trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ( izmakle dobiti), a koja odredba je suprotna kogentnoj odredbi, (čl.1024 st.4. ZOO) te je nepoštena, i radi se o ništetnoj odredbi.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
22. Kako tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženica nije dokazala koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
23. U odnosu na naknadu za izvršenu konverziju od 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja, kao i naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, su također nepoštene odredbe, o kojima se nije pregovaralo, odnosno te su ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te su zbog toga uzrokovali znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
24. Sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), ovaj sud je ocijenio predmetni Ugovor o kreditu formuliranim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
25. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud je zaključio da su ništetne u dijelu kojim se određuju predmetne naknade, odnosno da su odredbe članka 5.1, 5.2., 5.3. i čl.9.t.19, ugovora o kreditu ništetne (članak 322. stavak 1. ZOO-a).
26. Kako je utvrđeno da su odredba članka 5.1, 5.2., 5.3. i čl.9.t.19, ugovora o kreditu ništetna (članak 322. stavak 1. ZOO-a), u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi članka 1111. ZOO-a, to je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
27. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke, po društvu EXPERTIZA d.o.o. sa vještakinjom Barbarom Babić Gobbo. Zadatak vještakinje je bio utvrditi iznos obračunate ustegnute odnosno naplaćene naknade za odobrenje ugovora o kreditu br. 312361 (ulazna naknada) te naknade za prijevremenu otplatu predmetnog kredita (izlazna naknada). Tuženik je tužiteljici naplatio ulaznu (administrativna naknada) za odobrenje kredita u iznosu od 3.644,76 kn. Preračunato u EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR, naplaćena ulazna naknada iznosi 483,74 EUR. Izlazna naknada (trošak prijevremenog zatvaranja kredita) koju je tužitelj naplatio tužiteljici za prijevremenu otplatu kredita iznosi 14.951,19 kn odnosno 1.984,36 EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Sveukupni iznos naknada koju je tuženik naplatio tužiteljici za otvaranje i prijevremeno zatvaranje predmetnog kredita iznosi 18.595,95 kn što preračunato u EUR iznosi 2.468,10 EUR.
28. Kako je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, a samim time je i odbio prigovor tuženika o načinu postavljanja tužbenog zahtjeva.
29. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
30. Dokaze koje je sud izveo, a nije posebno obrazložio, po mišljenju ovog suda nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
31. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
32. Tužiteljica potražuje troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 11.04.2022., u iznosu od 50,00 eura, trošak pristupa ročištu 11.07.2022. u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 13.07.2022. u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 22.04.2023. u iznosu od 50,00 eura, trošak pristupa ročištu 24.04.2023. u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 5.5.2023. u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 23.05.2023. u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 9.12.2023. u iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa ročištu 1.02.2024. u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 7.06.2024. u iznosu od 50,00 eura, trošak pristupa ročištu 11.07.2024. u iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa ročištu 21.10.2024. u iznosu od 200,00 eura te trošak pristupa objavi u iznosu od 100,00 eura, odnosno ukupno 1.950,00 eura uvećano za iznos PDV-a od 25% odnosno 487,50 eura. Tužiteljica sveukupno potražuje trošak od 2.437,50 eura. Nadalje, tužiteljica potražuje i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,57 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 35,57 eura te troškove predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura.
33. Tuženik potražuje troškove sastava odgovora na tužbu, troškove pristupa ročištu 11.07.2022., 24.04.2023., 1.02.2024., 11.07.2024., i 22.10.2024. za svaku radnju iznos od 200,00 eura, odnosno sveukupno 1.200,00 uvećano za iznos PDV-a od 25% što iznosi 300,00 eura. Tuženik potražuje sveukupne troškove postupka u iznosu od 1.500,00 eura. Nadalje, tuženik potražuje troškove sudskih pristojbi po odmjeri suda kao i zatezne kamate.
34. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 11.04.2022., u iznosu od 50,00 eura, (Tbr. 8. t. 2. u vezi s Tbr. 54. Tarife),trošak pristupa ročištu 11.07.2022. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 22.04.2023. u iznosu od 50,00 eura, (Tbr. 8. t. 2. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak pristupa ročištu 24.04.2023. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 9.12.2023. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 8. t. 2. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak pristupa ročištu 1.02.2024. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak pristupa ročištu 11.07.2024. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife),trošak pristupa ročištu 21.10.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), odnosno ukupno 1.500,00 eura uvećano za iznos PDV-a od 25% odnosno 375,00 eura, odnosno ukupno iznos od 1.875,00 eur. Osnovan je i trošak na ime troškova sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,57 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 35,57 eura te troškove predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.346,14 eura.
35. Nisu priznati zatraženi troškovi na ime sastava podneska od 13.07.2022. u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 5.5.2023. u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 23.05.2023. u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 7.06.2024. u iznosu od 50,00 eura, jer je sud ocijenio da su navedeni troškovi suvišni i nepotrebni, kao i trošak pristupa objavi u iznosu od 100,00 eura, jer navedeno ročište nije ni održano.
36. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, pa joj je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.346,14 eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.
37. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.
38. Radi navedenog, presuđeno je kao u izreci ove presude.
Labin, 27. ožujka 2025.
Sutkinja
Zdenka Raguž Zupičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
- Tužiteljici putem punomoćnice
- Tuženiku putem punomoćnika
