REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pn-101/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područne službe u Varaždinu, Kolodvorska 20c, Varaždin, zastupanog po zaposleniku TK, dipl. iur., protiv tuženika Generali osiguranje d.d. OIB:10840749604, Zagreb, Slavonska avenija 1b, zastupanog po CK, zaposlenici tuženika, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 21. veljače 2025. godine, u prisutnosti zastupnika tužitelja i odsutnosti zastupnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 27. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Generali osiguranje d.d. OIB:10840749604, Zagreb, Slavonska avenija 1b, da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, iznos od 1.253,13 Eura, na račun broj:

HR121001005 1863000160, Državnog proračuna Republike Hrvatske model HR26, s pozivom na broj odobrenja 5908-19-19-03216234982 sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 21. veljače 2024. godine, pa sve do isplate, po stopi u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi naknade štete, odnosno isplate iznosa od 1.253,13 Eura, sa zateznom kamatom, po osnovi regresnog potraživanja.

2. U tužbi tvrdi u bitnome da je dana 30. lipnja 2021. godine, došlo do prometne nezgode na državnoj cesti DC-5 u kojoj je osiguranik tužitelja, ĐK, rođen **.**.1950., teško stradao, te da je tu prometnu nezgodu skrivio HK, rođen **.**.1983., upravljajući osobnim automobilom marke Opel Tigra, reg. oznake [registarska oznaka], koji automobil je u vrijeme prometne nesreće bio obvezno osiguran od odgovornosti kod tuženika, sa brojem police osiguranja 460000083667. Navedeni osiguranik tužitelja je u toj prometnoj nesreći zadobio fracturu desne potkoljenice, te drugih dijelova donjih ekstremiteta, koje ozljede su procijenjene kao tjelesna oštećenja 1. stupnja u ukupnom iznosu invaliditeta od 60% i to na donje ekstremitete 40%. Tužitelj napominje da protiv ĆK nije vođen kazneni postupak, niti prekršajni jer je isti u toj nesreći poginuo, pri čemu je osiguranik tužitelja protiv tuženika iz ove parnice vodio postupak radi naknade štete kod grubišnopoljske službe ovoga suda, pod brojem Pn-50/2022, a koji postupak je pravomoćno okončan dana 29. kolovoza 2023. godine.

3. Kako je u opisanoj prometnoj nesreći, ĐK zadobio teške i opasne ozlijede donjih ekstremiteta, rješenjem HZZO, Područne službe Bjelovar od 26. listopada 2022. godine, utvrđeno je kod njega tjelesno oštećenje od 60%, od čega se 40%, odnosi na donje ekstremitete, a na temelju nalaza i mišljenja o oštećenju organizma – tjelesnom oštećenju, Zavoda za vještačenja profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Kako se ozljeda dogodila za vrijeme rada, ove ozljede su tretirane kao ozljede na radu, a što proizlazi iz prijave ozljede na radu od 07. lipnja 2022. godine.

4. Kako tužitelj na temelju navedenog priznatog prava na tjelesno oštećenje, trpi štetu isplatom tjelesnog oštećenja, svom osiguraniku i to za razdoblje od 01. veljače 2022. godine, do 31. prosinca 2023. godine, za koje je isplatio taj novčani iznos ĐK, navedeni novčani iznos za tužitelja predstavlja štetu za koju tuženik odgovara na temelju čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N.br. 115/18 – u daljnjem tekstu: ZMO), te čl. 27.st.1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu: ZOOP), što po tužitelju potvrđuje i presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-1437/202-2 od 05. siječnja 2022. godine (kako je tužitelj u prilogu tužbe dostavio sudu presudu VSRH broj Rev 1437/2021-2 od 05.01.2022.g., očito je mislio na tu odluku, a ne na odluku Rev-1437/202-2 od 05. siječnja 2022. godine – opaska suca).

5. Dakle, iako tužitelj nije pretrpio direktnu štetu u navedenoj prometnoj nezgodi, direktnu štetu je pretrpio osiguranik tužitelja, no kako je tužitelj kao osiguravatelj isplatio svom osiguraniku ĐK, davanje iz mirovinskog osiguranja, tu isplaćenu svotu od 1.353,13 Eura, predmetnim zahtjevom sa zateznom kamatom, regresno potražuje od tuženika, kao osiguravatelja.

6. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, podneskom od 11. rujna 2024. godine, tužitelj je naveo da je podneskom od 01. veljače 2024. godine, podnio tuženiku Zahtjev za naknadu navedene štete, prije podnošenja predmetne tužbe, no da tuženik nije platio tužitelju taj iznos. Vezano za tuženikovo osporavanje pravne osnove i visine tužbenog zahtjeva, te osporavanje primjene ZMO, tužitelj je na punih 4 stranica formata A4, obrazložio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i primjenu čl. 161. i čl. 164. ZMO, navevši da se ovdje radi o regresnom zahtjevu, a ne o subrogaciji iz čl. 27. ZOOP, citirajući čak sve te tri odredbe, navedenih zakona.

7. Tuženik je u pisanom odgovoru na tužbu, priznao da se dogodio štetni događaj dana 30. lipnja 2021. godine u kojem su sudjelovali osiguranici stranaka, te tuženik nije osporavao odgovornost za nastanak tog štetnog događaja, međutim osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. U tom smislu je tuženik naveo da je sud u konkretnom slučaju dužan voditi računa o primjeni prava a imajući u vidu da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 9. lipnja 2022. izmijenjeno dosadašnje pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno pravno shvaćanje glasi „u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine“, tuženik smatra da se i u ovom konkretnom slučaju treba (tuženik posredstvom pravnice ovdje navodi riječ ima, iako se ta riječ ima ili imati, objektivno može u sasvim drugačijem kontekstu koristiti od riječi "treba" ili riječi "mora" – opaska suca) primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kojim se određuje opseg i visina obveze društva za osiguranje na naknadu štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i to na način da se izračuna razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske/ obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske/obiteljske mirovine, koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Zbog navedenog je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Kako je tužitelj posredstvom zastupnika na prvom pripremnom ročištu pojasnio da se u ovom slučaju ne radi o isplaćenom iznosu naknade za obiteljsku mirovinu, već se radilo o iznosu koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku po osnovi naknade za tjelesno oštećenje, a imajući u vidu da je tuženik osporio tužbeni zahtjev tužitelja, pozivajući se na određeno pravno shvaćanje koje se odnosilo isključivo na sporove Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima obitelji osiguranika, tuženik je na prvom pripremnom ročištu pozvan od strane suda da u daljnjem roku od 15 dana u fazi prethodnog postupka, dopuni odgovor na tužbu i na smislen i razumljiv način obrazloži zbog čega tuženik uopće osporava tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu isplaćenih iznosa osiguraniku tužitelja zbog tjelesnog oštećenja.

9. Zastupnica tuženika je izignorirala zahtjev suda za dopunu odgovora na tužbu na zatraženi način u dodijeljenom roku (iako je primila dana 05. prosinca 2024. godine

– list 106 spisa – primjerak zapisnika s održanog prvog pripremnog ročišta, tek je dana 19. veljače 2025. godine, dopunila tužbu, samo dva dana prije dana održavanja drugog pripremnog ročišta), te nije pristupila niti na jedno od dva održana pripremna ročišta u ovome predmetu dana 02. prosinca 2024. godine, te dana 21. veljače 2025. godine (na kojem drugom pripremnom ročištu je ujedno zaključen prethodni postupak i održana glavna rasprava, uz zaključenje iste), već je samo kako je to navedeno nepravovremeno u formi podneska od 28. studenog 2024. godine (koji podnesak je očito bio antidatiran jer je sudu bio dostavljen e komunikacijom dana 19. veljače 2025. godine, dakle samo dva dana prije održavanja drugog pripremnog ročišta), obavijestila sud da ne može pristupiti na zakazano drugo pripremno ročište. Tim nepravovremenim podneskom, tuženik je iznio činjenice kojim je pokušao opravdati svoj pravni stav o primjeni čl. 27.st.2. ZOOP u ovom slučaju, neovisno o tome što se ovdje radilo o isplati utuženog iznosa osiguraniku tužitelja po osnovi naknade za tjelesno oštećenje, te tuženik smatra da tužitelju nije nastupila stvarna šteta, napomenuvši da tuženik u ovom postupku ne sudjeluje u svojstvu štetnika, već u svojstvu osiguravatelja koji temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) ima obvezu (u situaciji kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) nadoknaditi štetu umjesto odgovorne osobe i to u okviru obaveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

10. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u dopis Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KR-DO-359/2021-20 od 15.12.2022.g., sa zapisnikom o očevidu PU Bjelovarsko – bilogorske, Policijske postaje Daruvar od 18.08.2021.g. (list 3-7), presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju broj Pn-50/2022-4 od 07.04.2022.g. (list 8-13), rješenje HZMO, Područne službe u Bjelovaru od 26.10.2022.g. (list 14-15), obrazac ispunjene prijave o ozljedi na radu uz dopis HZZO, Područne službe Bjelovar od 07.06.2022.g. (list 16-21), nalaz i mišljenje o oštećenju organizma – tjelesnom oštećenju od 04.10.2022.g., Vijeća vještaka pri Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (list 22- 26), potvrdu PP Daruvar od 21.07.2021.g. o prometnoj nesreći koja se dogodila dana 30.06.2021.g. (list 27), nalaz i mišljenje prometnog vještaka Zlatka Jareša u vezi kritične prometne nesreće, sa skicom prometne nesreće, dostavljen Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru (list 28-42), tužiteljev odštetni zahtjev u vezi isplate utuženog iznosa od 1.353,13 Eura, iz podneska od 01.02.2024.g., dostavljen tuženiku prije pokretanja ove parnice, uz dokaz o tuženikovom primitku tog zahtjeva (list 43-44), tuženikovo očitovanje o odštetnom zahtjevu tužitelja iz podneska tuženika od 05.04.2024.g. (list 45), materijalne dokaze u vidu vjerodostojnih isprava tužitelja u vezi visine štete od 1.353,13 Eura (list 46-47), sudsku praksu u vidu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1437/2021-2 od 05.01.2022.g., Rev 4176/2019-2 od 10.10.2023.g., te Rev 515/2020-2 od 17.01.2023.g. (list 49-52, 66-70 i 72-74), materijalne dokaze o visini novčanih iznosa isplaćenih ĐK (list 62- 65), sudsku praksu u vidu odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2272/2018-2 od 17.06.2019.g., te broj Pž-7132/2018-2 od 14.06.2019.g. (list 75-77 i 78-81), ali i Ustavnog suda RH broj U-III-3670/2019 od 17.09.2020.g. (list 82-98), kao i podatke i isplatnu listu tužitelja, kao materijalni dokaz o visini novčanih iznosa isplaćenih ĐK za razdoblje od 01.02.2022.g., do 31.12.2023.g., na ime tjelesnog oštećenja (list 109). Tužitelj je posredstvom zastupnika na zadnjem održanom ročištu predao u spis sudsku praksu u vidu još 4 različite odluke Vrhovnog suda RH i Županijskog suda u Varaždinu (list 115-134).

11. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

12. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim u cijelosti.

13. Prije svega, valja naglasiti da i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-3670/2019 od 17. rujna 2020. godine (koju je tužitelj dostavio u spis) na 15 stranici u obrazloženju napominje da pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske nalažu, u načelu, da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazati ono što tvrdi u tužbi i na čemu zasniva svoj zahtjev, te da je teret dokazivanja suprotnog na tuženiku. Navedeno je istaknuto u kontekstu citiranog sadržaja odredaba čl. 219. i čl. 221.a ZPP.

14. Između stranaka je u ovoj parnici bilo nesporno (a na to upućuju i materijalni dokazi koji se nalaze u spisu), da je:

- dana 30. lipnja 2021. godine, došlo do prometne nesreće sudarom automobila u kojoj je teško stradao ĐK, te u kojoj je poginuo HK koji je skrivio navedenu prometnu nesreću,

- automobil HK bio obavezno osiguran kod tuženika na dan navedenog štetnog događaja,

- da je ĐK, koji je inače rođen **.**.1950., rješenjem nadležnog upravnog tijela, kao posljedica ozljede na radu uslijed opisane prometne nesreće kada se s posla vraćao kući vozeći automobil, utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od čak 60%, od čega se 40%, odnosilo na donje ekstremitete, a da je ta odluka nadležnog upravnog tijela donesena na temelju, službene prijave nadležnog tijela o ozljedi na radu i na temelju nalaza i mišljenja stručnog Vijeća vještaka pri Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom,

- da je tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe, podneskom od 01. veljače 2024. godine, zatražio od tuženika da mu tuženik u roku od 15 dana, nadoknadi štetu u iznosu od 1.353,13 Eura u vezi tog isplaćenog iznosa ĐK za razdoblje od 01. veljače 2022. godine, pa sve do 31. prosinca 2023. godine u pogledu naknade za nastala tjelesna oštećenja dotičnog, uslijed navedene prometne nezgode, a koja svota je bila isplaćena sukladno rješenju nadležnog upravnog tijela od 26. listopada 2022. godine,

- da je tuženik posredstvom izvjesne NK, koja osoba nije u podnesku tuženika od 05. travnja 2024. godine (list 45 spisa), niti naznačila u kakvom je to svojstvu zaposlena kod tuženika, što je po zanimanju i s kakvim uopće ovlaštenjem piše tužitelju takvo očitovanje u ime tuženika, potpuno površno očitujući se o tužiteljevom odštetnom zahtjevu u vezi isplate iznosa od 1.353,13 Eura, naveo kako nije "za sada u mogućnosti provesti isplatu postavljenog zahtjeva, a sukladno odredbi čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu", te da se u konkretnom slučaju "ima primijeniti" članak 27. ZOOP, zamolivši od HZMO da dostavi očitovanje "je li mirovina za koju se tvrdi da ju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćuje svom osiguraniku veća od mirovine za slučaj ozljede na radu te da se dostavi izračun te mirovine koja bi bila isplaćivana za slučaj ozljede na radu",

- da je ĐK uspio u odštetnoj parnici u vezi isplate iznosa od 88.000,00 kuna, pokrenutoj protiv tuženika iz ove parnice, pred grubišnopoljskom službom ovoga suda pod brojem Pn-50/2022 u kojoj parnici je donesena presuda na temelju priznanja,

- da je tuženik osporio i pravnu osnovu i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva tužitelja u pisanom odgovoru na tužbu, praktički iz istog razloga navedenog u istaknutom očitovanju na izvansudski zahtjev tužitelja, smatrajući da se u ovom slučaju primjenjuje čl. 27. ZOOP, tvrdeći da treba izračunati nekakav razmjeran iznos mirovine u visini razlike između invalidske / obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske / obiteljske mirovine, koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (kao da je predmet zahtjeva tužitelja uopće bila isplata novčanog iznosa koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku po osnovi invalidske ili obiteljske mirovine, a ne po osnovi tjelesnog oštećenja – opaska suda).

15. Sporno je između stranaka da li je tužbeni zahtjev tužitelja pravno osnovan i opravdan u pogledu visine.

16. Tužitelj je po uvjerenju suda, iznesenim činjenicama i dostavljenim materijalnim dokazima dokazao da je njegov tužbeni zahtjev osnovan i u pogledu pravne osnove i u pogledu visine, dakle tužitelj je dokazao ono što tvrdi u tužbi i na čemu zasniva svoj zahtjev.

17. U tom kontekstu, tužitelj je materijalnim dokazima dokazao činjenice koje i inače nisu bile sporne između stranaka, a po uvjerenju suda je dokazao da mu je nastala šteta u vidu visine isplaćenog iznosa svom osiguraniku, ĐK za razdoblje od 01. veljače 2022. godine, pa zaključno sve do kraja 2023. godine, a koja ukupna visina štete nastale tužitelju u iznosu od 1.353,13 Eura, predstavlja zbroj svih iznosa plaćenih po osnovi naknade za tjelesno oštećenje toj osobi za navedeno razdoblje, a sukladno pravomoćnom i ovršnom rješenju nadležnog upravnog tijela, kojim je i priznato pravo na isplatu novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja.

18. Naime, da je visina utuženog iznosa od 1.353,13 Eura, doista i plaćena od strane tužitelja isključivo za navedeno utuženo razdoblje, jasno proizlazi iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu na listu 46-47 i 62-65, ali i iz isprave tužitelja datirane sa 03. prosincem 2024. godine (list 109 spisa), time da su u toj ispravi navedeni točni datumi izvršenih isplata ukupno utuženog novčanog iznosa, ali i točni novčani iznosi koji su plaćeni po pojedinim datumima, zbroj kojih daje ukupnu svotu od 1.353,13 Eura, što samo potvrđuje točnost visine isplata dokumentiranih materijalnim dokazima sa lista 46-47 i 62-65.

19. Na ovaj način je tužitelj materijalnim dokazima dokazao opravdanost visine istaknutog tužbenog zahtjeva, a jasno je da mu taj ukupno plaćeni iznos od 1.353,13 Eura, predstavlja štetu u vidu umanjenja imovine, te da se radilo u pravnom smislu kada se govori o porijeklu tih isplaćenih sredstava o novčanim davanjima koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja, ali i da tužitelj ima pravo u smislu čl. 161.st.2.t.3. ZMO, zahtijevati naknadu štete u tom iznosu od odgovorne osobe, a to je u ovom slučaju i tuženik (koji nije niti osporavao svoju pasivnu legitimaciju i odgovornost svog pokojnog osiguranika za nastanak prometne nezgode, zbog koje je osiguranik tužitelja pretrpio tjelesne ozljede i zbog kojih mu je utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 40%, koje se odnosilo na donje ekstremitete u okviru ukupno utvrđenog tjelesnog oštećenja od 60%).

20. U skladu sa čl. 161.st.3. ZMO, tužitelj je predmetnim zahtjevom za naknadu štete obuhvatio ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu), koja se odnosi na navedeno razdoblje i tuženik sasvim neosnovano osporava da bi tužitelju uopće nastala stvarna šteta u tom ukupno utuženom iznosu od 1.353,13 Eura, dakle neosnovano osporava visinu nastale stvarne štete tužitelju.

21. Kako je visina stvarne štete tužitelju nastala za utuženo razdoblje u kapitaliziranom ukupnom iznosu od 1.353,13 Eura, što je tužitelj dokazao tijekom ove parnice, valjalo je samo sada još razmotriti pravnu problematiku tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno obrazložiti zbog čega sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja pravno osnovanim.

22. Odredbom čl. 162.st.1. ZMO je propisano da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti ili samo tjelesno oštećenje osigurane osobe, pa kako je ta osoba umrla, a radi se u ovom slučaju o HK, tužitelj je osnovano svoju tužbu i tužbeni zahtjev usmjerio prema tuženiku, kao osiguravatelju automobila HK s kojim je pokojni i prouzročio direktnu štetu ĐK, a indirektnu u vidu utuženog novčanog iznosa od 1.353,13 Eura i tužitelju.

23. Da je tome tako, odnosno da u ovom opisanom slučaju, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučaju iz navedenog čl. 161. ZMO, izravno od osiguravajućeg društva kod kojeg je vlasnik ili korisnik motornog vozila osiguran od odgovornosti za štetu, dakle od tuženika u ovom slučaju, direktno upućuje čl. 164.st.1. ZMO. Međutim, predmetnu naknadu štete tužitelj ima pravo potraživati i u smislu čl. 27.st. i 2. ZOOP.

24. Prema tome, kako je tuženik priznao odgovornost i nastanak štetnog događaja, a indirektno i posljedice štetnog događaja nastale osiguraniku tužitelja, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja i u pogledu pravne osnove jer je tužbeni zahtjev osnovan u smislu čl. 161.st.2.t.3. i čl. 164.st.1. ZMO i u smislu čl. 27.st.1. i 2. ZOOP, ali i u pogledu visine jer je tužitelju nastala šteta od 1.353,13 Eura, koju mu je u ovom slučaju dužan nadoknaditi tuženik.

25. Činjenica da je Generali osiguranje d.d. Zagreb, još od očitovanja o tužiteljevom zahtjevu za mirno rješenje spora (podnesak od 05. travnja 2024. godine, s lista 45), ali i u pisanom predmetnom odgovoru na tužbu (list 55), iznio neke besmislene za ovaj slučaj tvrdnje o tome na koji način tuženik iz ove parnice smatra da se određuje opseg i visina obveze društva za osiguranje za naknadu štete HZMO, sukladno čl. 27.st.3. ZOOP (a koje odredbe upućuju na utvrđivanje razmjernog iznosa mirovine u visini razlike između invalidske / obiteljske mirovine, utvrđene rješenjem HZMO i između invalidske / obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu), nije od značaja za ovu parnicu jer se u ovom slučaju ne radi o tome da je tužitelj plaćao svom osiguraniku bilo invalidsku, bilo obiteljsku mirovinu (odnosno da bi isplatom takve mirovine nastala tužitelju stvarna šteta), da bi se uopće mogao primijeniti taj čl. 27.st.3. ZOOP, već se ovdje radilo o stvarnoj šteti u vidu isplaćenih novčanih sredstava osiguraniku tužitelja, po osnovi naknade za tjelesno oštećenje, zbog ozlijede koja se može smatrati da ju je osiguranik tužitelja pretrpio na radu ili u vezi rada.

26. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na nekakvu "sjednicu Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 05. prosinca 2016. godine", te na nekakvo pravno shvaćanje, premda nije našao potrebnim napomenuti čije je to pravno shvaćanje, odnosno odjel koje ustanove je nešto konkretno pravno ustvrdio, što samo upućuje na krajnje površan pristup pisanju predmetnog odgovora na tužbu, ali i površan pristup pisanju očitovanja o odštetnom zahtjevu tužitelja, kojeg je tužitelj dostavio tuženiku prije pokretanja parnice. Iz toga, za sada krajnje nejasnog pravnog zaključka neke osobe ili odjela neke ustanove, na koji je uputio tuženik u odgovoru na tužbu, proizlazi da se primjenjuje ZOOP u slučaju kada se radi o sporu između HZMO, protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji.

27. Međutim, kako u ovom slučaju tužitelju nije nastala stvarna šteta nekakvom isplatom invalidske ili obiteljske mirovine, svom osiguraniku, a isplata takve mirovine je nešto sasvim drugo u odnosu na isplatu naknade za tjelesno oštećenje koje je osiguranik tužitelja zadobio na radu ili u vezi s radom, bilo je sasvim neprimjereno tuženikovo pozivanje na nekakvo pravno stajalište o tome da li se primjenjuje čl. 27.st.3. ZOOP u slučaju spora između stranaka vezanog za nastanak stvarne štete isplatom invalidske ili obiteljske mirovine.

28. Obzirom da je tuženik dužan u smislu čl. 299.st.1. ZPP, već u odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelji osporavanje tužbenog zahtjeva, a tuženik ih je propustio iznijeti na konkretan i smislen način u pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je na prvom pripremnom ročištu održanom dana 02. prosinca 2024. godine, bio pozvan da u roku od 15 dana dopuni odgovor na tužbi na način da iz istog bude razvidno zbog čega uopće osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na naknadu isplaćenih iznosa osiguraniku tužitelja, zbog tjelesnog oštećenja jer to nije bilo uopće jasno iz odgovora na tužbu.

29. Tuženik je potpuno ignorirao zahtjev suda, posredstvom svog zastupnika, te se u dodijeljenom roku nije niti očitovao u smislu dopune odgovora na tužbu, a iako je zastupnica tuženika još dana 05. prosinca 2024. godine, primila zapisnik s održanog prvog pripremnog ročišta, te je do 20. prosinca 2024. godine, trebala dopuniti odgovor na tužbu na zatraženi način, tuženik je posredstvom svoje zastupnice tek 19. veljače 2025. godine, samo dva dana prije održavanja drugog pripremnog ročišta, dostavio sudu antidatirani podnesak od 28. studenog 2024. godine, kojim se pozvao na pravno stajalište VSRH iz odluke u predmetu broj Rev-1354/12, datirane sa 18. svibnjem 2021. godine, o tome da je ZOOP lex specijalis u odnosu na ZMO, te na potrebu utvrđivanja u ovome predmetu visine štete u smislu čl. 27.st.2. i 3. ZOOP. Tim podneskom je ujedno tuženik iznio po prvi put činjenicu da je predmet ovoga spora naknada koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja, zbog tjelesnog oštećenja, a koji vid štete ZOOP ne priznaje Zavodu za mirovinsko osiguranje, kao tužitelju u pogledu subrogacijskog zahtjeva, prema osiguravajućim društvima, pa je zbog toga predloženo da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja jer tuženik nije štetnik u ovom slučaju i može odgovarati samo u okviru uvjeta za osiguranje i ZOOP, dakle u okviru opsega osiguranog pokrića, a ne i preko tog opsega.

30. Kako je navedeni podnesak tuženika bio dostavljen sudu samo 2 dana prije održavanja drugog pripremnog ročišta, suprotno odredbi čl. 299.a st.3. ZPP, znatno nakon proteka roka koji je sud dodijelio tuženika za dopunu tužbe, na drugom pripremnom ročištu održanom dana 21. veljače 2021. godine, sud je konstatirao da se neće uzeti u obzir pisano očitovanje tuženika iz tog podneska sukladno čl. 299.a. st.4. ZPP, međutim, obzirom da je na području Republike Hrvatske uobičajeno da su vrlo često u primjeni različita pravna stajališta o određenim istim pravnim situacijama, valjalo je razmotriti i novi pristup tuženika (nakon što je zastupnik tuženika od strane suca tijekom prvog pripremnog ročišta bio upozoren na besmislenost pozivanja na neka stajališta u vezi stvarne štete koja nastaje tužitelju zbog isplate obiteljske ili invalidske mirovine, kada predmet novčanog zahtjeva tužitelja nema veze sa bilo kakvom isplatom mirovine) istaknut u tom nepravovremenom podnesku, kao bi se drugostupanjskom sudu u slučaju drugačijeg pravnog pristupa omogućilo da donese preinačujuću odluku, a ne ukidnu (koja ukidana odluka samo povećava daljnje troškove strankama i ujedno odugovlači donošenje konačne odluke u ovoj pravnoj situaciji) u slučaju žalbe podnesene protiv ove presude.

31. Dakle, početno osporavanje tužbenog zahtjeva tužitelja, od strane tuženika zbog pozivanja na primjenu čl. 27.st.3. ZOOP, nije bilo osnovano jer predmet ove parnice nije bila šteta koja je nastala tužitelju po osnovi isplaćene invalidnine ĐK ili nekog drugog iznosa po osnovi obiteljske ili invalidske mirovine, a koju bi tužitelj regresno potraživao od tuženika, sukladno čl. 164. ZMO, da mu je tuženik nadoknadi da bi se primjenjivao čl. 27.st.3. ZOOP, već se šteta sastojala u isplaćenom iznosu po osnovi naknade za tjelesno oštećenje.

32. Naime, ovom sudu je poznata praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali i većeg broja niže stupanjskih sudova, koja govori u prilog primjeni čl. 27.st.3. ZOOP u situaciji kada HZMO u svojstvu tužitelja, pokušava regresno naplatiti štetu koja mu je nastala isplatama određenih novčanih iznosa svojim osiguranicima po osnovi invalidnine ili invalidske mirovine, temeljem pravomoćnih rješenja nadležnih upravnih tijela u smislu čl. 164. i čl. 161. ZMO, međutim o tome nema govora u ovome slučaju jer je u ovom slučaju tužitelju nastala šteta u vezi s radom i to po osnovi naknade za tjelesno oštećenje, pa nikako po uvjerenju ovoga suda nije bilo moguće primijeniti čl. 27.st.3. ZOOP u ovoj pravnoj situaciji, vezano za opseg utvrđivanja opravdane svote visine stvarne štete tužitelju.

33. Što se tiče drugog pravnog pristupa tuženika, na koji upućuje po uvjerenju ovoga suda, tuženikov nepravovremeni podnesak dostavljen sudu samo dva dana prije održavanja drugog pripremnog ročišta, a kojim se u bitnome predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva jer ZOOP ne priznaje tužitelju u pogledu subrogacijskog zahtjeva, bilo kakva potraživanja u vezi isplaćenih naknada za tjelesno oštećenje, cijeneći okolnost da tuženik nije u konkretnom slučaju štetnik, te da tuženik odgovara i može samo odgovarati u skladu sa ZOOP, odnosno u okviru uvjeta za osiguranje i ZOOP, dakle u okviru opsega osiguranog pokrića, a ne i preko tog opsega, sud smatra i takve tvrdnje tuženika potpuno neosnovanim, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen na čl. 161.st.1. i 2. t.3. ZMO u vezi čl. 164.st.1. ZMO, ali i na čl. 27.st.1. i 2. ZOOP, obzirom da je pokojni HK koji je odgovoran za prometnu nesreću, na dan štetnog događaja imao osiguran automobil kod tuženika (što nije sporno između stranaka).

34. Činjenica da je ZOOP u odnosu na ZMO, lex specijalis u vezi nekih pravnih pitanja (na što je ukazao tuženik u nepravovremeno dostavljenom podnesku, uputivši da to proizlazi i iz sudske odluke koju inače nije niti dostavio ovome sudu), ne uskraćuje pravo tužitelju u ovom slučaju da postavi odštetni zahtjev prema tuženiku, s obzirom na opisane okolnosti slučaja u smislu čl. 161.st.1. i 2. t.3. ZMO u vezi čl. 164.st.1. ZMO (ali i u vezi čl. 27.st.1. i 2. ZOOP), na kojim odredbama dvaju zakona je tužitelj i utemeljio svoj odštetni zahtjev i to u prvom odlomku točke III. historijata tužbe, a kako je taj zahtjev ocijenjen osnovanim od strane ovoga suda i u pogledu pravne osnove i u pogledu visine, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos sa zateznom kamatom u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, počevši od 21. veljače 2024. godine, dakle od dana kada je protekao tuženiku rok od 15 dana da nadoknadi sporni iznos štete tužitelju, povodom tužiteljevog odštetnog zahtjeva podnesenom prije podnošenja predmetne tužbe. Naime, tužitelj je dostavio u spis materijalni dokaz iz kojeg proizlazi da je dana 05. veljače 2024. godine, Generali Zavarovalnica d.d. Zagreb, zaprimila tužiteljev odštetni zahtjev (list 44 spisa), kojim je ista bila pozvana da u roku od 15 dana podmiri tužitelju utuženi iznos bez zatezne kamate, a na tu činjenicu o datumu primitka tog zahtjeva od strane tuženika, dana 05. veljače 2024. godine, direktno upućuje i sadržaj očitovanja tuženika od 05. travnja 2024. godine (list 45 spisa) u kojem je izričito navedeno da je 05.02.2024.g., datum prijave štete.

35. Obzirom da se u ovom slučaju radi o novčanoj imovinskoj šteti koja je tužitelju nastala isplatom pojedinih iznosa svom osiguraniku, unatoč tome što tužitelj nije potraživao isplatu zatezne kamate od svake pojedine isplate, već je potraživao isplatu zatezne kamate na ukupan kapitalizirani iznos štete, računajući od prvog slijedećeg dana, nakon proteka dodijeljenih 15 dana za mirnu naknadu štete, mimo sudskog postupka, sud je taj sporedni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim od 21. veljače 2024. godine, sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

36. Zbog svega navedenog je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.

37. Pored svega navedenog valja naglasiti da i iz sadržaja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1437/2021-2 od 05. siječnja 2022. godine (list 49-52 spisa) jasno proizlazi stav tog najvišeg suda u državi da se neovisno o tome sastoji li se stvarna šteta tužitelja od naknade za tjelesno oštećenja ili od povrata iznosa na ime isplate mirovina, treba primijeniti ZOOP, međutim da je po čl. 27.st.1. i 2. ZOOP, tuženik dužan naknaditi stvarnu štetu, koja se u ovom slučaju očituje u ukupnoj visini isplaćene naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku tužitelja. Ovo stoga jer ta svota predstavlja umanjenje imovine tužitelja, koje je uzročno-posljedično vezano za taj novčani izdatak tužitelja, tj. isplatu koju zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik tuženika. Navedeno je naime, jasno uočljivo iz odgovora revizijskog suda na drugo postavljeno revizijsko pitanje u presudi broj Rev 1437/2021-2 od 05. siječnja 2022. godine. Također, sadržaj rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-1496/2024-2 od 17. prosinca 2024. godine, upućuje na neosnovanost pravnog stava po kojem u slučaju isplate naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku tužitelja (a o čemu se ovdje i radi), valja odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da takva isplaćena naknada za tjelesno oštećenje nije obuhvaćena odredbom čl. 27. st. 2. ZOOP.

U Bjelovaru, 27. ožujka 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 28. ožujka 2025. godine, a putem ovoga suda.