Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2899/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Martini Alagić odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320., zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević &Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-235/2023-24 od 19. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda pod točkom I. i III. izreke, kao i prvostupanjsko rješenje.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao osnovana i ukida pobijana prvostupanjska presuda pod točkom II., IV. i V. izreke i u ovom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103749949 od dana 05.12.2007. godine, kojeg su sklopili tužitelj EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita Erste & Steiermarkische Bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 23057039320., da tužitelju EE iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 7.214,19 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ne postojanje tražbine tuženika prema tužitelju za iznos od 7.214,19 eura sa zateznom kamatom od 23. prosinca 2015. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 23057039320., da tužitelju EE iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj].,, isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.080,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 19. rujna 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

V Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.500,00 eura."

2. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku odluku zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se postupi u skladu sa istom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kredita koji se odnose na valutnu klauzulu te za isplatu preplaćenog iznosa, s naslova konverzije.

6. U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da su tužitelj i tuženik kao kreditor dana 5.prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 131.843,00 CHF,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu dana 22. prosinca 2015.

7. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne, te da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora, te je li nastupila zastara utuženog potraživanja, kao i status potrošača i mjesne nenadležnosti.

8. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

9. Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev i radi utvrđenja ništetnosti na temelju odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

10. Nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Prvostupanjski sud, vezan je odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev u ovom dijelu.

16. U spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka navodi se kako je kredit namijenjen za gradnju stambenog objekta, pa je zato teret dokaza tužiteljeva svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku. Stoga je valjano prvostupanjski sud zaključio kako je ugovor zaključen s jedne strane između tužitelja kao potrošača i s druge strane tuženika kao trgovca. Prema čl. 2. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Kako je teret dokaza na te okolnosti na tuženiku, to u ovom dijelu žalba nije osnovana.

17. I po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

18. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Valjano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare jer je tužiteljica postavila zahtjev za isplatu unutar zastarnog roka od 5 godina, a koji rok valja računati od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

19.1. Naime sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

19.2. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

19.3. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

20. Valjano je inače prvostupanjski sud zaključio kako kod tužiteljice postoji pravni interes i za deklaratorni dio zahtjeva, a sve i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda.

21. Glede dodatka ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. prvostupanjski sud je utvrdio kako je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR, radi čega treba voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

22. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da se navedenim dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje ZID ZPK), uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, te da iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

23. Zaključke prvostupanjskog suda glede učinka dodatka ugovora o kreditu ne prihvaća ovaj sud kao pravilne.

24. Naime, valja ukazati kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje Novela) u odredbi članka 19b propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Kao način konverzije kredita je, između ostalog, u odredbi članka 19 c stavak 1 točka 1. i 2. Novele propisano da Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

26. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

27. Stoga su stranke što proizlazi iz dodatka ugovora o kreditu od prihvatile konverziju, te mijenjale odredbe iz Osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju pretplatom.

28. Navedeni dodatak ugovora o kreditu od nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

29. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

30. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

31. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

32. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

33. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

34. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 E protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

35. Međutim, ne radi se o izravnoj zakonskoj intervenciji u svaki ugovorni odnos, već su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

36. Odredbom članka 502 n stavak 1. ZPP-a propisano je kako nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske će sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem.

37. Dakle, nema nikakve dvojbe kako je prvostupanjski sud kao i ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz odluke Gos-1/2019, a iako ne „de iure“ već „de facto“ svojim obrazloženjem je prvostupanjski sud praktično derogirao pravno shvaćanje kojim je inače po sili zakona vezan.

38. Stoga, da stranke nisu zaključile dodatak ugovora o kreditu od prvostupanjska presuda bi bila u cijelosti valjana. Međutim s obzirom na zaključeni dodatak, pravnu prirodu istog i odredbe Novele, odnosno ZIDZPK („Narodne novine“ broj 102/15) presuda je valjana u dijelu odluke o deklaratornom zahtjevu, a glede zahtjeva za isplatu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

39. Naime položaj tužiteljice je morao biti izjednačen s položajem potrošača koji je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora zaključila istu ili sličan ugovor o namjenskom kreditu vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

40. Dakle trebalo je utvrditi kao prvo kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR pa zatim utvrditi jesu li i odredbe o promjenjivosti kamatne stope na kredite u EUR potencijalno ništetne, odnosno je li i za te kredite ostavljeno banci da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate što bi ukazivalo na ništetnost i takvih odredbi jer ne smiju potrošači između sebe biti stavljeni u nejednaki položaj samo zbog odabira valute (iako će očito potrošači koji su kredit ugovorili kao kunski u konačnici biti oštećeni; ali to ne spada u područje djelovanja ovog suda).

41. Neovisno jesu li odredbe o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR bile valjane prije svega treba utvrditi je li konverzija obavljena u skladu s Novelom (ZIDZPK) time da u slučaju ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR valja poći od osnovne kamatne stope za tu vrstu kredita. Drugim riječima potrebno je utvrditi iznos glavnice koji je dan tužitelju na ime kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajućoj tim vrstama ugovora (eventualno bez promjenjivosti) te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po Osnovnom ugovoru i potom ako razlika postoji imajući u vidu i zaključeni dodatak kao prihvat konverzije obvezati tuženika da plati tu razliku, jer time što su stranke prihvatile konverziju tužitelj kao potrošač mora biti izjednačen u svojim pravima i obvezama s drugim potrošačima koji su zaključili ugovore o kreditu vezane uz EUR.

42. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razjašnjeno pitanje postoji li razlika u obvezi tužiteljice i potrošača u (valjanim) kreditima vezanim uz EUR to je zaista počinjena povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

43. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368 stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o deklaratornom zahtjevu, te na temelju odredbe članka 369 stavak 1. ZPP-a ukinuti presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu i naknadu troškova postupka te predmet vratiti na ponovno suđenje, sve kao u izreci.

44. U nastavku dokaznog postupka sud prvog stupnja će radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja otkloniti nedostatke na koje je ukazano i donijeti zakonitu odluku glede merituma spora i troškova postupka u cijelosti.

45. U odnosu na prigovor prijeboja potrebno je navesti da procesnopravni prigovor radi prebijanja može se staviti do zaključenja prethodnog postupka a materijalnopravni do zaključenja glavne rasprave pa stoga u ovom dijelu prigovor nije osnovan niti utječe na zakonitu odluku suda prvog stupnja (kao VSRH Rev-549/23), kako utvrđuje i sud prvog stupnja. Prigovor prijeboja u konkretnom slučaju je postavljen prije zaključenja prethodnog postupka. Stoga ni u ovom dijelu žalba nije osnovana i odlučeno je kao u izreci – čl. 368. st. 1. ZPP-a.

46. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti potrebno je navesti da isti nije osnovan jer prema izraženom stavu VSRH-Grl 143/19 od 11. prosinca 2019., za spor u vezi ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 191. ZPK mjesno nadležan je sud prebivališta potrošača. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020. i 13. listopada 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nenadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja-potrošača do mjesta sjedišta tuženika-banke i natrag traje duže od 3 sata. U konkretnom slučaju tužiteljica živi u [adresa], a sjedište tuženika je [adresa].

47. Neosnovani su i uopćeni žalbeni navodi glede izuzeća suca/sudaca jer člankom 73. ZPP-a izričito je određeno da nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se upućeno traži izuzeće sudaca.

48. Stoga ni u ovom dijelu žalbeni navodi tuženika ne utječu na zakonitosti odluke suda prvog stupnja, pa je odlučeno kao u izreci, kako je naprijed navedeno.

U Splitu, 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić