Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-764/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv I. tuženika ZAGREBAČKOG ELEKTRIČNOG TRAMVAJA d.o.o., OIB: 82031999604, sa sjedištem u [adresa], i II. tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-130/2020-23 od 23. siječnja 2025., u sjednici održanoj 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-130/2020-23 od 23. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-130/2020-23 od 23. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo I. tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 8.974,74 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2019. pa do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na II. tuženika kojim potražuje isplatu iznosa od 8.974,74 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 31. listopada 2019. do isplate, kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žale se tužitelj i I. tuženik.

2.1. Tužitelj pobija presudu u dijelu pod točkom II. izreke, kojim mu nije prihvaćen tuženi zahtjev u odnosu na II. tuženika zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine u tom dijelu i vrati na ponovno suđenje.

2.2. I. tuženik pobija presudu u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tuženi zahtjev zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine u tom dijelu i vrati na ponovno suđenje.

2.3. Na žalbe nije odgovoreno.

2.2. Žalbe nisu osnovane.

3. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnove naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguranici tužitelja ABC od 1. siječnja 2017. pa do 30. rujna 2019.

5. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi:

- da je rješenjem tužitelja broj IN-683308 od 1. srpnja 1993. osiguranici ABC priznato je pravo na invalidsku mirovinu, a uzrok nastale invalidnosti da je 100% ozljeda na radu kao posljedica prometne nesreće u kojoj je stradala,

- da je od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. tužitelju nastala šteta u iznosu od 8.974,74 eura.

6. Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao da s obzirom da je utuženo razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019., treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/2014, 33/15, 93/15, 120/16, 115/18) kojim je propisano u članku 161. da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja, time da naknada stvarne štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, pa kako visina zahtjeva proizlazi iz obračuna isplata koji predstavlja javnu ispravu i u kojem je naznačen ukupno isplaćen iznos koji predstavlja štetu za tužitelja, to je taj sud smatrao da je tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika u cijelosti osnovan, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tog tuženika.

6.1. Nadalje je taj sud smatrao da je za nastalu štetu u odnosu na II. tuženika mjerodavna odredba članka 27. stavka 3. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine", broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje ZOOP) prema kojoj je tužitelj od tuženika ovlašten potraživati iznos u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa da je tužitelj dužan dokazati da postoji razlika invalidske mirovine u smislu te odredbe odnosno da bi invalidska mirovina njegovog osiguranika u slučaju povrede na radu bila manja od one utvrđene rješenjem tužitelja broj 618761 od 14. kolovoza 2017., a na koje okolnosti tužitelj nije predložio izvođenje dokaza sukladno članku 221.a ZPP-a, to nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz te odredbe, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev u odnosu u II. tuženika kao neosnovan.

7. U ovoj fazi postupka sporna je osnova odgovornosti II. tuženika, kao i visina zahtjeva pri čemu I. tuženik smatra kako je u obvezi eventualno naknaditi stvarnu štetu kao razliku između iznosa starosne i invalidske mirovine koja bi se isplaćivala osiguraniku.

U odnosu na žalbu tužitelja ističe se kako slijedi:

8. Predmet spora, a s obzirom na zahtjev u odnosu na II. tuženika ima raspraviti primjenom odredbi Zakonu o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21., dalje: ZOMO) kako tvrdi tužitelj, a što ponavlja i u svojoj žalbi, jer da je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona ili primjenom odredbi ZOOP-u kao posebnog zakona.

9. Po ocjeni drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je predmet spora raspravio primjenom odredbi ZOOP-a jer je takvo shvaćanje u skladu s izraženim stanovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, glede ovog pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeo pravno shvaćanje:

„Naime, prema tom pravnom shvaćanju, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.

9.1. Prvostupanjski sud naglašava odredbe članka 27. stavka 1., stavka 2. i 3. ZOOP-a kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, po stavku 2., smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

11. Kako tužitelj postavlja zahtjev za isplatom ukupno isplaćenih iznosa mirovine te ne tvrdi da bi postojale pretpostavke koje proizlaze iz navedenih odredbi ZOOP-a, pravilno je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu kojom je odbijen zahtjev za naknadu štete u odnosu na I. tuženika s osnove razlike mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku jer mu se isplaćuje invalidska mirovina zbog povrede na radu.

11.1. Dakle, u takvom pravnom okviru kod nesporne činjenice da je pravomoćnim i konačnim rješenjem tužitelja utvrđena mirovina upravo zbog ozljede na radu zbog koje je nastupila opća radna nesposobnost, za zaključiti je da se ne radi o situaciji iz članka 27. stavka 3. ZOOP-a, kada bi I. tuženik, kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine.

12. Prema tome, kako tužitelj postavlja zahtjev za isplatom ukupno isplaćenih iznosa mirovine te ne tvrdi da bi postojale pretpostavke koje proizlaze iz navedenih odredbi ZOOP-a, pravilno je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu uslijed čega se žalba tužitelja ukazuje neosnovanom, tako da ju je trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

U odnosu na žalbu I. tuženika ističe se kako slijedi.

12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja. Međutim, neovisno od toga što je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18.) pobliže precizirana odredba članka 161. stavka 2. Zakonu o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, dalje: ZOMO) na način da je izmijenjena u smislu da naknadu stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja čine i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (točka 1.) treba navesti da i ranija zakonodavna regulativa (članak 161. stavak 2. ZOMO/13.), povezana sa sadržajem odredbe članka 60. stavka 1. ZOMO-a koja propisuje da prava stečena na osnovi smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti traju dok postoji takvo stanje radne sposobnosti prema kojem je pravo određeno, u pravilnom i logičnom uzajamno povezujućem tumačenju - reflektira istovjetno normativno uređenje jer ukazuju da se jednom stečeno pravo s osnova potpunog gubitka radne sposobnosti a koje se manifestira kroz pravo na invalidsku mirovinu, ne može prevesti u pravo na starosnu mirovinu slijedom čega se niti obveza tuženika ne može prosuđivati u odnosu na kriterij starosne mirovine, kada je utemeljena na invalidskoj mirovini.

12.1. Stoga, neosnovano I. tuženik u svojoj žalbi ističe da tužitelju nije mogla nastati šteta pogotovo ne u dosuđenom iznosu jer bi tužitelju nastala šteta tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja manji od iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje i to samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne jer osiguranik tuženika nije ostvario pravo na starosnu mirovinu.

13. Prema tome, ni I. tuženik svojim iznesenim žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja i pravilnost zauzetog stajališta prvostupanjskog suda, pa je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i žalbu tužitelja i žalbu I. tuženika trebalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

Split, 27. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević