Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-171/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskoga suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-203/2022- 17 od 13. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava žalba tuženice pa se presuda Općinskoga suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-203/2022-17 od 13. veljače 2024.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja,

b) preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke, i sudi se:

Nalaže se tuženici da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.075,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2024., pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi trošak u iznosu od 1.875,00 eura zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da isplati tužitelju razliku plaće u iznosu od 19.280,75 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos (točka I. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi, naloženo je tuženici da nadoknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 4.950,00 eura sa zateznim kamatama od 14. veljače 2024. do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu shodno žalbenim navodima, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene razloge kao neosnovane te predložio da se žalba odbije.

2.2. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Neosnovano tuženica prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

3.2. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

4. Predmet ovog spora je isplata razlike plaće po osnovi rada tužitelja kao policijskog službenika od siječnja 2019. do siječnja 2021., u vezi s radom tužitelja tijekom službenih višednevnih plovidbi.

5. Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju uvećani dio plaće za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, u smislu odredbi Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR/14.), i članka 33. stavka 2. i 3. Zakona o policiji (»Narodne novine«, broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19., 155/23.), i to na način što je od 24 sata boravka tužitelja na brodu kod višednevnih plovidbi izuzeto osam sati na ime dnevnog odmora.

6. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je donio pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, i to nakon što je utvrdio:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Policijskoj upravi Dubrovačko- neretvanskoj, Pomorska policija, na radnom mjestu policijski službenik,

- da je tužitelj radio kao policijski službenik na višednevnim plovidbama po nalogu i uputi poslodavca,

- da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama,

- da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca.

- da je tuženica tužitelju isplatila naknadu za pasivno dežurstvo, a ne za prekovremeni rad,

- da je visina zahtjeva utvrđena na temelju provedenoga financijskog vještačenja.

7. Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev, pri čemu je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje prema kojem se u situaciji kada je tužitelj boravio više dana na brodu po 24 sata, obračun vrši na način da se obračunava osam sati redovnog rada, osam sati prekovremenog rada i osam sati dnevnog odmora, slijedom čega proizlazi da bi tužitelj u utuženom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnom bruto iznosu od 19.280,75 eura, pa mu je taj iznos sud dosudio skupa s pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate točno određenoga mjesečnog iznosa za utuženo razdoblje.

8. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim razlozima tužene nisu dovedeni u sumnju.

8.1. Prema odredbi članka 94. ZR-a za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je u članku 61. stavku 1. ZR-a određeno da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno.

8.2. Za navesti je da Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (u daljnjem tekstu: Direktiva) u članku 2. točki 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

8.3. Međutim, direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u utuženom razdoblju Republika Hrvatska nije implementirala navedenu Direktivu, ali je Sud EU uveo u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

8.4. Stoga je za istaći da je člankom 1. stavkom 2. Direktive propisano kako se ona primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., a članak 2. stavak 2. Direktive 89/391/EEZ, određuje da se ta Direktiva ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave, kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti. Ta odredba u nastavku određuje i da je u tom posebnom slučaju potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive, što po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda znači da se dosegnute tekovine navedenih Direktiva imaju posredno (kroz primjenu načela) primijeniti i u ovdje. Ako tužitelj radi i boravi više dana 24 sata na brodu, ako mu se ne osigurava neprekinuti osmosatni odmor, ako na brodu nema dovoljno članova posade, ako mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu, a koji nisu „efektivno radno vrijeme“, nedvojbeno se može zaključiti da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika.

8.5. Odredbom članka 194. stavka 1. ZR-a propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, a člankom 9. stavkom 3. ZR-a određeno je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugom zakonom nije drugačije određeno.

8.6. Člankom 38. stavkom 9. i 10. KU je propisano da se prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od 8 sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom, te kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve – 2 druge – 2 treće – 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, dok je pasivno dežurstvo u članku 38. stavku 4. KU definirano kao pripravnost za rad, a člankom 51. KU je propisano da ako službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Nadalje je člankom 50. KU je regulirano pravo na terenski dodatak službenika i to na način da je stavkom 1. propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, dok je stavkom 10. istog članka propisano da iznimno od odredbi ovog Kolektivnog ugovora, prava po osnovi terenskog rada ostvaruje i službenik koji radi na plovilu, odnosno na izdvojenom mjestu na otoku, ako plovilo odnosno izdvojeno mjesto rada na otoku, zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti najmanje 24 sata.

9. Slijedom navedenih propisa pravilno je prvostupanjski sud smatrao da se u konkretnom slučaju na potraživanje tužitelja supsidijarno primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

9.1. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru, da je tuženica izdavala tužitelju višednevne radne naloge i da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za to utuženo razdoblje isplaćena plaća, to proizlazi da tuženica nije pravilno isplatila tužitelju plaću za ostvaren prekovremeni i drugi rad sukladno radnim nalozima, a tužitelj je bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu, s time što je taj sud utvrdio da je dio radnog vremena organiziran kao redovan rad od 40 sati tjedno i da je tužitelj obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da mu pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirala tuženica.

9.2. Za ukazati je da se radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme međusobno isključuju, a posao djelatnika pomorske policije specifičan je i složen je, jer obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, te održavaju plovilo na kojem rade pa njihova služba obuhvaća cijelo vrijeme boravka na brodu. Pri čemu se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr 1082/13-2 od 5. listopada 2016., naveo da „Polazeći od toga, da se nameće kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom. Stoga, da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustili utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovoga radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe i sadržaja radnih naloga - zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova, a polazeći od činjenice da je potpuno neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno razdoblje (tako i u presudi Ć753/09 od 17. studenog 2009.), a vodeći računa o tome da se pravo na uvećanje plaće ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada (tako u tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 6. lipnja 2006.)“.

9.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud.

9.4. Stoga, i ovaj drugostupanjski sud smatra da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punoga radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke i dok se odmarao, što je u ovom slučaju prema utvrđenju prvostupanjskog suda osam sati dnevno, jer je životno i logično da je tužitelj zasigurno u višednevnoj službi na moru, odmarao se i spavao, pa proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja kada je zahtjev prihvatio.

10. Neosnovano tuženica u žalbi navodi da nalaz i mišljenje financijske vještakinje nije utemeljen na relevantnim dokazima, jer iz stanja spisa i pobijane presude nedvojbeno proizlazi da je financijska vještakinja za potrebe vještačenja koristila isključivo službenu dokumentaciju tuženice i to izvješća s radnim nalozima, koje je dostavila sama tuženica, a iz kojih proizlazi, da je tužitelj cijelo vrijeme službe na plovilu kojeg ne smije napustiti nekoliko dana bio na raspolaganju poslodavcu, dok je konkretne radne naloge ovjeravala i potpisivala ovlaštena osoba tuženice, iz kojih dokaza nedvojbeno proizlazi trajanje radnog vremena tužitelja u promatranom razdoblju, a pri tom je vještakinja pri izradi obračuna postupila u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izloženog u odlukama poslovni brojevi Revr- 17/15 i Revr-18/15, te uzela u obzir trajanje odmora od osam sati unutar 24 sata radnog vremena.

10.1. Naime, vještakinja je u svom očitovanju izričito navela da su svi podaci utvrđeni na temelju službene dokumentacije sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a veliku većinu isprava koji prileže spisu (obračunski list plaće i evidenciju radnog vremena, registar službenih poslova i radne naloge) i na temelju koje je izrađen nalaz i mišljenje dostavila upravo tuženica. Dakle, sukladno postojećoj dokumentaciji, vještakinja Jelena Ćurlica je nalaz i mišljenje izradila uzimajući u obzir i osam sati odmora za svaki dan proveden u službi, slijedom čega su žalbeni navodi tuženice neosnovani.

10.2. Zbog navedenog, vještakinja je u skladu s pravilnom uputom prvostupanjskog suda te pravilnom primjenom materijalnog prava, utvrdila da postoji obveza tuženice spram tužitelja u dosuđenom iznosu, pri čemu je vještakinja utvrdila točan broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te visinu dodataka na plaći tužitelja kroz utuženo razdoblje, s tim da je nakon takvog utvrđenja iz obračuna izuzela osam sati dnevnog odmora te se u angažiranosti tužitelja kod tuženice u radu tijekom višednevnih službi koje su trajale 24 sata, više dana, osam sati se odnosi na redovan rad koji je tužitelju isplaćen kroz plaću, osam sati se odnosi na prekovremeni rad, a osam sati na dnevni odmor.

10.3. Stoga, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

11. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) kada je naložio tuženici da naknadi tužitelju trošak postupka za pojedine radnje kako ih je tužitelji i popisao, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost predmeta spora za te radnje, kako to osnovano tuženica u žalbi ističe. To iz razloga jer tužitelj u tužbi odredio vrijednost predmeta spora u iznos od 10.001,00 kuna, a nakon uređenja tužbe, odnosno postavljanja kondemnacijskog zahtjeva kada je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 19.280,75 eura taj iznos predstavlja vrijednost predmeta spora.

11.1. Pri tome, kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, sukladno odredbi članku 40. stavku 5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 6.630,00 eura, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (članka 40. stavak 1. ZPP-a).

12. Stoga, trebalo je tužitelju za popisane radnje priznati trošak i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7.1. Tarife, za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura prema Tbr. 7.1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 28. rujna 2022. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8.1. Tarife, i za zastupanje na ročištima od 9. studenog 2022. i 6. ožujka 2023. u iznosu po 200,00 eura prema Tbr. 9.1. Tarife, koje radnje su poduzete do postavljanja kondemnatrornog zahtjeva. Nakon promjene vrijednosti predmeta spora trebalo je tužitelju za popisane radnje priznati trošak i to za sastav obrazloženog podneska od 15. rujna 2023. u iznosu od 500,00 eura prema Tbr. 8.1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 18. siječnja 2024. u iznosu od 500,00 eura prema Tbr. 9.1. Tarife i pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9.3. Tarife. Tako priznate troškove u iznosu od 2.100,00 eura trebalo je uvećati za troška PDV-a u iznosu od 525,00 eura, što čini ukupni trošak od 2.625,00 eura, a kojem trošku je trebalo dodati trošak vještačenja u iznosu od 450,00 eura, pa ukupni trošak iznosi 3.075,00 eura, koliko je trebalo dosuditi tužitelju.

13. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženice u pogledu glavne stvari odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tuženice u pogledu troškova postupka uvažiti na temelju članka 380. stavka 3. ZPP- a, te odlučiti kao pod točkom I. izreke, ove presude.

14. Tuženici nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspjela samo u odnosu na sporedno potraživanje, dok tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu jer u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a nije bio nužan za odluku o žalbi, zbog ečga je odlučeno kapo pod točko II. izreke, ove presude.

Split, 27. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević