Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-415/2023-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice SG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana dana 27. veljače 2025.g., u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, a odluke donesene dana 27. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7 Ugovora o kreditu br. 238-50-4588040, od 13. prosinca 2007. g., sklopljenog između tužiteljice SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi “Kredit se otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita”.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],
plati
novčani
iznos
od 5.880,17
€
(slovima:pettisućaosamstoosamdeseteuraisedamnaestcenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava:
- za razdoblje od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 %-tnih poena,
- za razdoblje od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g., po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 %-tna poena, koju kamatu utvrđuje HNB,
- te za razdoblje od 01. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na svaki pojedinačni novčani iznos kako slijedi:
na iznos 5,39 EUR, od 31. siječnja 2008. g. do plateža
na iznos 7,76 EUR, od 29. veljače 2008. g. do plateža
na iznos 11,82 EUR, od 31. ožujka 2008. g. do plateža
na iznos 5,72 EUR, od 30. travnja 2008. g. do plateža
na iznos 3,49 EUR, od 31. svibnja 2008. g. do plateža
na iznos 6,63 EUR, od 30. lipnja 2008. g. do plateža
na iznos 2,03 EUR, od 31. srpnja 2008. g. do plateža
na iznos 2,26 EUR, od 31. kolovoza 2008. g. do plateža
na iznos 4,98 EUR, od 30. rujna 2008. g. do plateža
na iznos 25,64 EUR, od 31. listopada 2008. g. do plateža
na iznos 11,80 EUR, od 30. studenog 2008. g. do plateža
na iznos 29,40 EUR, od 31. prosinca 2008. g. do plateža
na iznos 32,10 EUR, od 31. siječnja 2009. g. do plateža
na iznos 33,32 EUR, od 28. veljače 2009. g. do plateža
na iznos 29,96 EUR, od 31. ožujka 2009. g. do plateža
na iznos 30,60 EUR, od 30. travnja 2009. g. do plateža
na iznos 25,45 EUR, od 31. svibnja 2009. g. do plateža
na iznos 21,66 EUR, od 30. lipnja 2009. g. do plateža
na iznos 22,67 EUR, od 31. srpnja 2009. g. do plateža
na iznos 24,66 EUR, od 31. kolovoza 2009. g. do plateža
na iznos 24,49 EUR, od 30. rujna 2009. g. do plateža
na iznos 22,47 EUR, od 31. listopada 2009. g. do plateža
na iznos 26,26 EUR, od 30. studenog 2009. g. do plateža
na iznos 29,30 EUR, od 31. prosinca 2009. g. do plateža
na iznos 33,63 EUR, od 31. siječnja 2010. g. do plateža
na iznos 0,22 EUR, od 28. veljače 2010. g. do plateža
na iznos 32,42 EUR, od 03. ožujka 2010. g. do plateža
na iznos 0,24 EUR, od 31. ožujka 2010. g. do plateža
na iznos 38,27 EUR, od 06. travnja 2010. g. do plateža
na iznos 37,39 EUR, od 06. svibnja 2010. g. do plateža
na iznos 0,12 EUR, od 31. svibnja 2010. g. do plateža
na iznos 39,44 EUR, od 08. lipnja 2010. g. do plateža
na iznos 1,49 EUR, od 30. lipnja 2010. g. do plateža
na iznos 56,86 EUR, od 05. srpnja 2010. g. do plateža
na iznos 1,13 EUR, od 31. srpnja 2010. g. do plateža
na iznos 53,34 EUR, od 02. kolovoza 2010. g. do plateža
na iznos 60,05 EUR, od 31. kolovoza 2010. g. do plateža
na iznos 1,29 EUR, od 30. rujna 2010. g. do plateža
na iznos 55,06 EUR, od 01. listopada 2010. g. do plateža
na iznos 50,40 EUR, od 31. listopada 2010. g. do plateža
na iznos 62,95 EUR, od 30. studenog 2010. g. do plateža
na iznos 1,71 EUR, od 31. prosinca 2010. g. do plateža
na iznos 77,20 EUR, od 03. siječnja 2011. g. do plateža
na iznos 1,16 EUR, od 31. siječnja 2011. g. do plateža
na iznos 66,45 EUR, od 05. veljače 2011. g. do plateža
na iznos 1,59 EUR, od 28. veljače 2011. g. do plateža
na iznos 69,99 EUR, od 04. ožujka 2011. g. do plateža
na iznos 1,43 EUR, od 31. ožujka 2011. g. do plateža
na iznos 65,10 EUR, od 02. travnja 2011. g. do plateža
na iznos 67,44 EUR, od 30. travnja 2011. g. do plateža
na iznos 1,47 EUR, od 31. svibnja 2011. g. do plateža
na iznos 87,37 EUR, od 02. lipnja 2011. g. do plateža
na iznos 1,05 EUR, od 30. lipnja 2011. g. do plateža
na iznos 87,52 EUR, od 09. srpnja 2011. g. do plateža
na iznos 0,33 EUR, od 31. srpnja 2011. g. do plateža
na iznos 105,65 EUR, od 04. kolovoza 2011. g. do plateža
na iznos 2,73 EUR, od 31. kolovoza 2011. g. do plateža
na iznos 94,30 EUR, od 02. rujna 2011. g. do plateža
na iznos 5,12 EUR, od 30. rujna 2011. g. do plateža
na iznos 82,12 EUR, od 05. listopada 2011. g. do plateža
na iznos 0,85 EUR, od 31. listopada 2011. g. do plateža
na iznos 85,34 EUR, od 03. studenog 2011. g. do plateža
na iznos 1,42 EUR, od 30. studenog 2011. g. do plateža
na iznos 84,02 EUR, od 03. prosinca 2011. g. do plateža
na iznos 1,01 EUR, od 31. prosinca 2011. g. do plateža
na iznos 89,10 EUR, od 05. siječnja 2012. g. do plateža
na iznos 0,77 EUR, od 31. siječnja 2012. g. do plateža
na iznos 93,41 EUR, od 03. veljače 2012. g. do plateža
na iznos 94,73 EUR, od 05. ožujka 2012. g. do plateža
na iznos 91,90 EUR, od 03. travnja 2012. g. do plateža
na iznos 93,81 EUR, od 04. svibnja 2012. g. do plateža
na iznos 95,11 EUR, od 06. lipnja 2012. g. do plateža
na iznos 92,92 EUR, od 10. srpnja 2012. g. do plateža
na iznos 93,50 EUR, od 03. kolovoza 2012. g. do plateža
na iznos 91,86 EUR, od 07. rujna 2012. g. do plateža
na iznos 88,31 EUR, od 10. listopada 2012. g. do plateža
na iznos 0,06 EUR, od 31. listopada 2012. g. do plateža
na iznos 92,02 EUR, od 09. studenog 2012. g. do plateža
na iznos 93,91 EUR, od 03. prosinca 2012. g. do plateža
na iznos 92,64 EUR, od 09. siječnja 2013. g. do plateža
na iznos 85,49 EUR, od 08. veljače 2013. g. do plateža
na iznos 91,56 EUR, od 09. ožujka 2013. g. do plateža
na iznos 92,10 EUR, od 10. travnja 2013. g. do plateža
na iznos 89,71 EUR, od 11. svibnja 2013. g. do plateža
na iznos 82,33 EUR, od 11. lipnja 2013. g. do plateža
na iznos 0,38 EUR, od 30. lipnja 2013. g. do plateža
na iznos 81,75 EUR, od 11. srpnja 2013. g. do plateža
na iznos 83,95 EUR, od 10. kolovoza 2013. g. do plateža
na iznos 0,34 EUR, od 31. kolovoza 2013. g. do plateža
na iznos 86,53 EUR, od 13. rujna 2013. g. do plateža
na iznos 0,21 EUR, od 30. rujna 2013. g. do plateža
na iznos 90,68 EUR, od 14. listopada 2013. g. do plateža
na iznos 88,81 EUR, od 15. studenog 2013. g. do plateža
na iznos 90,28 EUR, od 14. prosinca 2013. g. do plateža
na iznos 0,51 EUR, od 31. prosinca 2013. g. do plateža
na iznos 91,44 EUR, od 16. siječnja 2014. g. do plateža
na iznos 79,73 EUR, od 13. veljače 2014. g. do plateža
na iznos 81,61 EUR, od 14. ožujka 2014. g. do plateža
na iznos 80,99 EUR, od 14. travnja 2014. g. do plateža
na iznos 78,91 EUR, od 13. svibnja 2014. g. do plateža
na iznos 78,24 EUR, od 14. lipnja 2014. g. do plateža
na iznos 78,55 EUR, od 23. srpnja 2014. g. do plateža
na iznos 80,91 EUR, od 14. kolovoza 2014. g. do plateža
na iznos 82,89 EUR, od 12. rujna 2014. g. do plateža
na iznos 82,48 EUR, od 14. listopada 2014. g. do plateža
na iznos 84,20 EUR, od 15. studenog 2014. g. do plateža
na iznos 85,37 EUR, od 13. prosinca 2014. g. do plateža
na iznos 84,67 EUR, od 15. siječnja 2015. g. do plateža
na iznos 85,63 EUR, od 16. veljače 2015. g. do plateža
na iznos 85,62 EUR, od 18. ožujka 2015. g. do plateža
na iznos 85,62 EUR, od 13. travnja 2015. g. do plateža
na iznos 85,62 EUR, od 15. svibnja 2015. g. do plateža
na iznos 85,62 EUR, od 15. lipnja 2015. g. do plateža
na iznos 85,62 EUR, od 15. srpnja 2015. g. do plateža
na iznos 85,62 EUR, od 12. kolovoza 2015. g. do plateža
na iznos 85,62 EUR, od 12. rujna 2015. g. do plateža
sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 755,97 € (slovima:sedamstopedesetpeteuraidevedesetsedamcenta), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove ovog sudskog postupka u iznosu od 1.775,00 € (slovima:tisućusedamstosedamdesetpeteura) sa zakonskom zateznom kamatom na trošak koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana presuđenja 27. ožujka 2025. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 238-50- 4588040 dana 13.prosinca 2007.g., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 71.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te se obvezala vratiti pozajmljeni iznos prema uvjetima Ugovor kojeg je sklopila. U pogledu predmetnog ugovora, tužiteljica smatra kako je istim povrijeđeno njegovo pravo kao potrošača, budući da je tuženik koristio nerazumljive te nedopuštene i nepoštene odredbe članka 7. Ugovora vežući ugovor uz valutnu klauzulu a da prije toga nije korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Tuženik je na taj način u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima tako i s tužiteljicom propustio dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač pa tako i tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i sve rizike koje s time donose ugovorne odredbe. Tužiteljica se poziva na odluke kojima su već riješeni odnosi s potrošačima i to sa Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u konačnici presudu, poslovni broj Rev- 2211/2018-11 od 03. rujna 2019., a kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a između ostalog i tuženika. Navedenim odlukama se utvrdilo da su tuženici u spornom razdoblju su povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tuženik je ponudio tužiteljici mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u € što je tužitelica prihvatila te je izvršena konverzija kredita u valutu €, međutim to ne znači da je tužiteljica kao potrošač izgubila pravo na utvrđenje da su time pojedine odredbe ugovora ništetne kao I pravo na povrat preplaćenog iznosa. Tužiteljica stoga traži utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu te povrat više preplaćenih sredstava u iznosu od 6.636,14 €, a nakon provedenog vještačenja podneskom od dana 31.siječnja 2025.g. postavila je zahtjev u skladu s nalazom na iznos od 5.880,17 €. Tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev dok se tuženik usprotivio smanjenju zahtjeva.
2. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, navodi kako odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne jer su dopuštene Zakonom o obveznim odnosima. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati ili utjecati. Tuženik navodi kako presuda u "slučaju Franak" ne obvezuje sud u ovom postupku I da svaki potrošač mora dokazivati svoje navode o povredi njihovih prava te ukazuje da je sklopljen dodatak broj KONV- 01/2016 na temelju kojeg je tuženik izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom I tim Dodatkom su stranke suglasno utvrdile iznos duga. Na taj način su otklonjene sve možebitne nepoštene I ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom pa predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
3.U svrhu dokaza pročitani su Ugovor o kreditu (list 8-12),izvadak iz zemljišne knjige (13- 15), dodatak ugovoru KONV-01/2016 (list 16-21), pregled izvršenih uplata (list 22-26), otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 27-32),Novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 33-38), pregled knjigovodstvene kartice za razdoblje od 1.1.2002 do 31.12.2022. (list 39-48), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 1.1.2023. do25.5.2023. (list 49), prilozi (list 50-296), saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje.
4. Analizirajući provedene dokaze, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
5. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 238-50-4588040 dana 13.prosinca 2007.g., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 71.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te se obvezala vratiti pozajmljeni iznos prema uvjetima Ugovor kojeg je sklopila. Nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 7.. ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja.
6. Sud smatra kako je ugovorna odredba sadržana u članku 7. Ugovora nepoštena, budući da nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljica u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.
7. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine“, br. 79/2007 od dana 30.srpnja 2007.g.), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 96.st. 1. i st. 2. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.
8. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da je odredba članka 7. Ugovora predmetnog ugovora bila protivna prisilnim propisima, ista je ostvarila obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
9. Sud nije prihvatio prigovor tuženika kako su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu odnosno konverziju, pa tužiteljica nema pravni interes jer se radi o novom ugovoru kojim su stranke u cijelosti regulirale pravni odnos jer sud smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a o čemu je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18 od dana 26.svibnja 2020.g. Samim tim, sve do sklapanja ugovora o konverziji postojao je na snazi Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke temeljem kojih je tužiteljica bila u obvezi ispunjavati ugovornu obvezu prema nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je sud utvrdio ovom presudom stoga sud smatra kako postoji interes tužitelja za utvrđenje da je preplatio obvezu. Sporno je naime, što tuženik navodi kako je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita sa stanjem do dana 30.rujna 2015.g. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF koji su pretvoreni u EUR te su na taj način konverzijom stranke zamijenili novi otplatni plan u valutnoj klauzuli u EUR, kao i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta, glavnice i kamata. Sud ovakvo osporavanje tuženik nije mogao uzeti u obzir jer smatra kako sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03- dalje ZZP/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubila pravni interes jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane a o čemu je dosada zauzeo stajalište i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukama Rev 3868/20918-2 od 12.veljače 2019.g. i odlukom broj Rev 18/2018-2 od dana 26.svibnja 2020.g.
10.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije PG. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platio više iznos od 5.880,17 €. Punomoćnici stranaka nisu prigovorili matematičkom izračunu visine dugovanja pa ga je i sud prihvatio jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke.
11. Tužitelj je podneskom od dana 30.12.2024.g. sredio tužbeni zahtjev tako da ga je smanjio tužbeni zahtjev no prema stajalištu Građanskog odjela Vrhovnog suda od dana 26.studenog 2021.g. Su IV-162-2021 proizlazi kako je takva preinaka u postupcima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena nakon provedenog vještačenja, no s obzirom da je tužbeni zahtjev smanjen ne radi se o preinaci tužbenog zahtjeva pa je u tom dijelu sud meritorno odlučivao te odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 755,97 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
12. Sud stoga smatra kako je konverzija kredita izvršena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
13. Dakle, imajući u vidu da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i pozivom na pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., VG protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207 te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., i utvrđuje da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev.
14. Sud je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja koja je navela kako je kredit podigla zbog kupnje stana u kojem I danas živi, a u vrijeme podizanja kredita nije imala nikakav obrt ili tvrtku. Navodi kako je nitko nije upozorio u banci da je švicarska valuta ustvari valuta utočišta, a djelatnica tužene ju je nagovarala da podigne kredit u "švicarskim francima" odnosno jedino taj kredit je bilo moguće podići zbog njezinih primanja, a ugovor je bio univerzalni tako da ni o čemu nije mogla pregovatati s bankom, no s obzirom da joj se rata povećala sa 1.200,00 kn na 2.700,00 kn izvršila je konverziju ugovora o kreditu sa tuženikom.
15. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od 5.880,17 € s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa.
16. Iako je tužiteljica djelomično uspijela u ovom sporu, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužiteljica potrošač, radi čega tužiteljici u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužiteljici kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužiteljici nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13. Tužiteljici je stoga u cijelosti priznat parnični trošak prema VPS-u i Odvjetičkoj tarifi te temeljem članka 154.st.1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), pa je sud dosudio trošak tužiteljici u cijelosti prema postavljenom tužbenom zahtjev u trenutku zaključenja glavne rasprave koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, sastav podneska od dana 31.siječnja 2025.g. u iznosu od 200,00 €, zastupanje na ročištima od 17.10.2024.g. , 12.2.2025.g., 27.2.2025.g. svako u iznosu od 200,00 €, te pristup na objavu i uručenje presude u 100, 00 €, te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 €, odnosno sveukupni odvjetnički trošak u iznosu od 1.100,00 €, na koji iznos je obračunat PDVod 25% u iznosu od 275,00 €, pa ukupni trošak iznosi 1.775,00 €.
17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Koprivnica, 27. ožujka 2025.
Sudac
Darko Magdić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvj. Sonja Dušić-Poljak, Koprivnica, neposredno
2. Odvj. Goran Gložinić, OD Mađarić & Lui, Pisarnica Koprivnica preko e-oglasne ploče
