Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-278/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Darku Staniću, odvjetniku u Splitu, Mažuranićevo šetalište 16, protiv 1. tuženika ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika Barka d.o.o. [adresa], OIB:17205286570, zastupanih po punomoćniku Vladimiru Vujičiću, odvjetniku u Visu, Stare Isse 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4742/2024 od 13. siječnja 2025., 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženih ĆG i Barka d.o.o. Split kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4742/2024 od 13. siječnja 2025. u točki I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.250,00 EUR (dvije tisuće dvije stotine pedeset eura) sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2020. do isplate te u točki II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženicima naložena solidarna isplata dosuđenog iznosa, kao i isplata tog iznosa u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 712,50 EUR (sedam stotina dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženicima da tužitelju u roku 15 dana solidarno isplate iznos od 2.250 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2020. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (točka I. izreke) te da mu naknade parnični trošak u iznosu od 990,68 EUR (suvišno je pritom navedeno da su isti dužni naknaditi ''pod prijetnjom izvršenja'' – točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženici su izjavili žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijevaju naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 712,50 EUR.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatom iznosa od 2.250,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2020. po osnovi dijela kupoprodajne cijene za brod kojega je izgradio tužitelj, a tuženici prodali trećoj osobi.

5. Donošenjem pobijanoga rješenja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističu tuženici jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izvedene dokaze sud je pravilno ocijenio i za svoje uvjerenje naveo potrebne razloge pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također ističu tuženici.

6. U postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj i 1. tuženik 1992/93. dogovorili gradnju manjeg broda za prodaju,

- da su ugovorili da bi tužitelju pripalo 70% ugovorene cijene,

- da je gradnja broda započeta i dovršena 2004.,

- da je brod bio izložen na izložbi male brodogradnje i u hotelu u [adresa],

- da je 2. tuženik reklamirao i oglašavao brod za prodaju kao svoj,

- da je 2. tuženik podnio zahtjev Lučkoj kapetaniji i Hrvatskom registru brodova za odobrenje gradnje brodice, odnosno izjavu o gradnji brodice za sport i razonodu 15.9.2009.,

- da je 2. tuženik 25.7.2019. ispostavio račun-otpremnicu kupcu Anno Med d.o.o. za predmetni brod, s dospijećem 3.8.2019., na ukupan iznos od 5.000,00 kn, što uključuje i PDV,

- da je brod uz znanje i suglasnost tužitelja prodan LG odnosno njegovoj tvrtki Anno Med d.o.o. za iznos od 20.000,00 kn uvećan za PDV,

- da je kupac tuženicima na ime dijela kupoprodajne cijene predao kompjutor, iako se tužitelj s takvom kompenzacijom nije složio,

- da je brod sagradio tužitelj u prostoru korištenje kojega mu je omogućio tuženik, po nacrtu EG, dipl. ing. brodogradnje, kojega je angažirao tužitelj,

- da stranke nisu sklopile pisani ugovor u vezi s gradnjom broda i svojim međusobnim odnosima glede te gradnje.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da su u konkretnom slučaju tužitelj i 1. tuženik osobno i kao prokurist 2. tuženika Barka d.o.o. sklopili usmeni ugovor o ortakluku, s time da su se oboje suglasili da će 2. tuženik, kao trgovačko društvo, sudjelovati u reklamiranju, prodaji i registraciji broda. Utvrđujući omjer diobe postignute kupoprodajne cijene, prihvatio je iskaz tužitelja, prema kojem je ugovoreno da će postignutu prodajnu cijenu stranke međusobno podijeliti u omjeru od 70% u korist tužitelja i 30% u korist tuženika jer je tužitelj ponudio ideju, projekt, rad, tehniku i materijal, dok je tuženik pružio prostor i dio materijala. Pritom je sud uzeo u obzir i činjenicu da je krajnji cilj 1. tuženika bio upoznati se s tehnologijom izrade broda koju tužitelj koristi, a koju 1. tuženik nije poznavao, a koja čini okosnicu predmeta rada (izrade broda), s obzirom na to da je cilj bio proizvodnja tih modela ubuduće. Kako je brod prodan trećoj osobi za cijenu od 20.000,00 kn uvećanu za PDV odnosno 25.000,00 kn, sada 3.500,00 EUR, uz kompenzaciju dijela cijene u vrijednosti kompjutora, koja nije definirana, niti je tužitelj na takvu kompenzaciju pristao te kako je tužiteljev ortački udio iznosio 70% ili 17.500,00 kn / 2.322,49 EUR, prvostupanjski je sud naložio tuženicima da tužitelju solidarno isplate traženi iznos od 2.250,00 EUR, sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2020., kako je tužbenim zahtjevom traženo (čl. 2. st. 1. ZPP), budući da je na otpremnici koju je 2. tuženik ispostavio kupcu 25.7.2019. kao datum dospijeća naveden 3.8.2019. pa je tada dospjela i predmetna tražbina tužitelja (čl. 2. st. 1. ZPP).

7.1. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 17., čl. 647.a, čl. 647.b, čl. 647.c i čl. 647.e Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), u vezi s čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO/05), s obzirom na vrijeme sklapanja spornog ugovora o ortakluku te na temelju čl. 29. st. 1. i 2. ZOO/05.

8. Odluka prvostupanjskoga suda u dijelu kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.250,00 EUR sa zateznom kamatom od 1.1.2020. je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci u navedenom dijelu.

9. Pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom na činjenice utvrđene tijekom postupka, ugovorni odnos parničnih stranaka procjenjivao primjenom odredbi materijalnog prava koje uređuju ugovor o ortakluku, važećih u vrijeme sklapanja tog ugovora. Pritom nije odlučno što ni jedna od parničnih stranaka ne tvrdi da bi bio sklopljen ugovor o ortakluku jer sve i da su stranke navele pravnu osnovu svog ugovornog odnosa, sud za nju nije vezan (čl. 186. st. 3. ZPP).

9.1. Što se tiče veličine udjela, prvostupanjski je sud pravilno isti utvrdio na temelju iskaza tužitelja, a pritom je pravilno cijenio činjenicu da je tužitelj angažirao inženjera EG, da je ponudio ideju, projekt, rad, tehniku i materijal, a da je 2. tuženik jedino pružio prostor i dio materijala, kao i krajnji cilj 1. tuženika – upoznati se s tehnikom izrade broda, koju 1. tuženik nije poznavao i koja čini okosnicu predmeta rada. Stoga neosnovano tuženici u žalbi navode da sud nije obrazložio na temelju kojih činjeničnih utvrđenja je zaključio da bi ulaganje tužitelja bilo veće od ulaganja 2. tuženika.

9.2. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ističu da 1. tuženik nije ni u kakvom obveznom odnosu prema tužitelju, treba reći da je u postupku utvrđeno da je upravo 1. tuženik s tužiteljem sklopio (usmeni) ugovor o ortakluku, što u svom iskazu potvrđuje i sam 1. tuženik, navodeći da je želio napustiti posao u firmi i početi se baviti malom brodogradnjom, da ga je zanimala tehnika kojom se koristio tužitelj i da je upravo on želio graditi u toj tehnici, kao i da se upravo on osobno s tužiteljem dogovorio da će ''raditi tu brodicu'', a da je ista izrađena materijalom 2. tuženika. Budući da je brod dovršen u prosincu 2004., da je spadao u samogradnju i nije podlijegao obvezi registracije, a da je 2005. nastala zakonska obveza njegove registracije te da je isti radi toga registriran na ime 2. tuženika. Sve navedeno i prema ocjeni ovoga suda ukazuje da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da su sve tri stranke u konačnici sudjelovale u gradnji predmetne brodice i da su sve stranke uložile svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja, u smislu čl. 647.a st. 1. ZOO, kao i da su sporazum o sudjelovanju 2. tuženika u postizanju tog cilja, zajednički sklopili tužitelj i 1. tuženik.

9.3. Tuženici u žalbi navode da je sud pogrešno u izračun uvrstio i PDV (koji na iznos od 20.000,00 kn iznosi 5.000,00 kn) jer da je PDV porez koji kupac preko prodavatelja plaća državi tako da iznos koji kupac plaća na ime PDV-a ne pripada prodavatelju, već državi pa da je stoga visinu tužiteljeva uloga trebalo obračunati u odnosu na iznos od 20.000,00 kn, a ne 25.000,00 kn i to nakon što pravna osoba Anno Med d.o.o. u cijelosti isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu. U odnosu na navedeno treba reći da se u smislu čl. 647.v st. 4. ZOO, imovina dijeli na ortake prema njihovim udjelima u dobiti, koji je u ovom slučaju na strani tužitelja ugovoren u omjeru od 70% pa tužitelju pripada 70% iznosa ukupno postignute kupoprodajne cijene, neovisno o iznosu PDV-a kojega je kupac platio. Osim toga, iz stanja spisa ne proizlazi da je kao prodavatelj, a time i obveznik uplate PDV-a državi, 2. tuženik platio PDV na iznos od 20.000,00 kn, niti to tvrdi.

9.4. Neosnovano tuženici u žalbi ističu i tvrdnju da predmetna obveza nije dospjela jer da kupac 2. tuženiku nije isplatio preostali iznos kupoprodajne cijene. Naime, pravilno je i u odnosu na navedeno prvostupanjski sud cijenio okolnost da iz iskaza kupca proizlazi da je s 2. tuženikom imao više novčanih transakcija, da je tužitelj pristao na kupoprodajnu cijenu od 3.500,00 EUR i da su mu odgovarajući dio te kupoprodajne cijene tuženici dužni isplatiti. Pritom treba reći da iz iskaza LG, zakonskog zastupnika kupca Anno Med d.o.o. Vis, proizlazi da se ''kompenzacija odnosila na računalo te još neke sitne isporuke'' i da ne može tvrditi u kojem dijelu je cijena isplaćena, da za to postoji poslovna dokumentacija odnosno faktura njegove tvrtke, da se ne može očitovati o tome je li osim kompenzacije izvršena i isplata novčanih sredstava njegove tvrtke 2. tuženiku iz razloga što je između te dvije tvrtke bilo više novčanih transakcija, kao i da se ne može precizno izjasniti duguje li uopće nešto 2. tuženiku po toj osnovi jer njihova suradnja traje dugi niz godina te da protiv njega 2. tuženik nije pokrenuo odgovarajući postupak radi isplate, sve navedeno i prema ocjeni ovoga suda upućuje na zaključak da je kupoprodajna cijena za predmetnu brodicu tuženicima u cijelosti isplaćena i da su tuženici stoga obvezni tužitelju isplatiti sporni iznos, kao ugovoreni dio postignute kupoprodajne cijene, koji mu pripada po osnovi njegovog udjela u dobiti.

10. Odluku o trošku tuženici ne pobijaju određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti pa je pobijanu presudu trebalo potvrditi i u točki II. izreke (čl. 365. st. 2. ZPP).

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

12. Međutim, prema odredbi čl. 647.l st. 1. ZOO, na potraživanja i dugovanja ortakluka, ako nije drugačije ugovoreno, odgovarajuće se primjenjuju odredbe toga Zakona o obvezama s više dužnika ili vjerovnika.

12.1. Prema čl. 412. st. 1. ZOO obveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijeli predmet, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obveza je nedjeljiva, a prema st. 2. toga članka, kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, obveza se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drugačija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio obveze.

12.2. S obzirom na navedene odredbe, budući da je u ovom slučaju riječ o djeljivoj obvezi, ista se među dužnicima dijeli na jednake dijelove pa osnovano tuženici u žalbi navode da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženike da tužitelju utuženi iznos isplate solidarno.

13. Isto tako tuženici osnovano u žalbi navode da je pogrešno prvostupanjski sud plaćanje iznosa od 2.250,00 EUR naložio u kunskoj protuvrijednosti jer od 1. siječnja 2023., kuna više nije sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22) i Odlukom o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 85/22). Stoga je, u pravilnoj primjeni materijalnog prava, tužbeni zahtjev u tom dijelu također trebalo odbiti kao neosnovan.

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

15. Iako su tuženici djelomično uspjeli u postupku u povodu pravnog lijeka, u konačnici nisu uspjeli u sporu jer su u cijelosti izgubili parnicu, osim u odnosu na zahtjev da solidarnom isplatom, kao i u odnosu na zahtjev za isplatom spornog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, u odnosu na koje se nisu izvodili posebni dokazi pa nisu nastali ni posebni troškovi. Stoga tuženicima, sukladno s čl. 154. st. 5. ZPP, ne pripada pravo na naknadu parničnog troška u povodu sastavljanja pravnog lijeka pa je na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Velikoj Gorici 27. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos