REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5989/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ZŠ, [adresa], Steve Markovića 2 A, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Mračić & Partneri d.o.o., Zagreb, Vranovina 30, protiv tuženika:

Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa opunomoćenica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Medulićeva 31, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja i tužiteljevog opunomoćenika te zamjenice tuženikove opunomoćenice, 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 4.539,44 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,46 EUR od 31. kolovoza 2007.,

- 1,54 EUR od 31. siječnja 2008.,

- 4,70 EUR od 29. veljače 2008.,

- 8,72 EUR od 31. ožujka 2008.,

- 2,09 EUR od 30. travnja 2008.,

- 0,63 EUR od 31. svibnja 2008.,

- 2,80 EUR od 30. lipnja 2008.,

- 1,28 EUR od 30. rujna 2008.,

- 22,51 EUR od 31. listopada 2008.,

- 8,19 EUR od 30. studenoga 2008.,

- 23,48 EUR od 31. prosinca 2008.,

- 25,81 EUR od 31. siječnja 2009.,

- 26,84 EUR od 28. veljače 2009.,

- 23,62 EUR od 31. ožujka 2009.,

- 24,13 EUR od 30. travnja 2009.,

- 19,93 EUR od 31. svibnja 2009.,

- 16,35 EUR od 30. lipnja 2009.,

- 17,16 EUR od 31. srpnja 2009.,

- 19,22 EUR od 31. kolovoza 2009.,

- 18,99 EUR od 30. rujna 2009.,

- 17,02 EUR od 31. listopada 2009.,

- 20,70 EUR od 30. studenoga 2009.,

- 23,39 EUR od 31. prosinca 2009.,

- 27,71 EUR od 31. siječnja 2010.,

- 26,58 EUR od 28. veljače 2010.,

- 32,16 EUR od 31. ožujka 2010.,

- 30,94 EUR od 30. travnja 2010.,

- 33,49 EUR od 31. svibnja 2010.,

- 50,38 EUR od 30. lipnja 2010.,

- 46,77 EUR od 31. srpnja 2010.,

- 56,50 EUR od 31. kolovoza 2010.,

- 53,37 EUR od 30. rujna 2010.,

- 46,74 EUR od 31. listopada 2010.,

- 59,56 EUR od 30. studenoga 2010.,

- 75,52 EUR od 31. prosinca 2010.,

- 64,52 EUR od 31. siječnja 2011.,

- 68,51 EUR od 28. veljače 2011.,

- 63,15 EUR od 31. ožujka 2011.,

- 63,96 EUR od 30. travnja 2011.,

- 85,29 EUR od 31. svibnja 2011.,

- 86,72 EUR od 30. lipnja 2011.,

- 105,13 EUR od 31. srpnja 2011.,

- 96,20 EUR od 31. kolovoza 2011.,

- 86,36 EUR od 30. rujna 2011.,

- 85,14 EUR od 31. listopada 2011.,

- 84,26 EUR od 30. studenoga 2011.,

- 88,59 EUR od 31. prosinca 2011.,

- 93,13 EUR od 31. siječnja 2012.,

- 93,48 EUR od 29. veljače 2012.,

- 90,43 EUR od 31. ožujka 2012.,

- 91,94 EUR od 30. travnja 2012.,

- 93,36 EUR od 31. svibnja 2012.,

- 91,86 EUR od 31. srpnja 2012.,

- 91,86 EUR od 31. srpnja 2012.,

- 90,58 EUR od 31. kolovoza 2012.,

- 87,35 EUR od 30. rujna 2012.,

- 90,77 EUR od 31. listopada 2012.,

- 92,65 EUR od 30. studenoga 2012.,

- 92,00 EUR od 31. prosinca 2012.,

- 84,67 EUR od 31. siječnja 2013.,

- 91,21 EUR od 30. ožujka 2013.,

- 88,59 EUR od 30. travnja 2013.,

- 81,60 EUR od 31. svibnja 2013.,

- 81,41 EUR od 29. lipnja 2013.,

- 82,92 EUR od 31. srpnja 2013.,

- 85,75 EUR od 31. kolovoza 2013.,

- 90,07 EUR od 30. rujna 2013.,

- 87,84 EUR od 31. listopada 2013.,

- 88,50 EUR od 8. studenoga 2013.,

- 89,12 EUR od 30. studenoga 2013.,

- 90,58 EUR od 31. prosinca 2013.,

- 91,96 EUR od 31. siječnja 2014.,

- 93,90 EUR od 28. veljače 2014.,

- 93,31 EUR od 31. ožujka 2014.,

- 91,04 EUR od 30. travnja 2014.,

- 90,11 EUR od 31. svibnja 2014. i

- 90,34 EUR od 30. lipnja 2014.,

sve do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.700,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu 13,21 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,60 EUR od 1. kolovoza 2007. do isplate,

- 3,37 EUR od 1. listopada 2007. do isplate,

- 3,64 EUR od 1. studenoga 2007. do isplate,

- 0,64 EUR od 1. prosinca 2007. do isplate,

- 2,21 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate,

- 1,50 EUR od 1. veljače 2008. do isplate i

- 1,25 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

po gore navedenoj kamatnoj stopi.

V. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine,

kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana 9. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj 5. lipnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu, broj: 9012563129, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 25.254,94 CHF obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Predmetnim Ugovorom o kreditu je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita vezanog uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), citirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući navedeno na umu, tužitelj ističe kako je 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl. br. Rev-2221/18, kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica-švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu ove tužbe te su takvim utvrđenjem vezani sudovi u ovakvoj i drugim istovrsnim pojedinačnim parnicama. Tuženik je tako tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram HRK sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku tužitelj preplatio, svaki mjesec do dana otplate, iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram HRK, u kunskom iznosu uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita. Tužitelj je od tuženika zatražio dostavu svih mjerodavnih isprava, temeljem kojih je sačinjen stručan izračun preplate, odnosno utvrđeno je da je na ime tako plaćenih iznosa anuiteta tužitelj preplatio tuženiku ukupan iznos 4.220,83 EUR. Slijedom navedenog, a s obzirom da je tuženik u ovom slučaju stekao bez osnove dio imovine tužitelja, predlaže se donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 4.220,83 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta od dospijeća, uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 20. rujna 2024. (list 199-202) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 4.539,44 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta od dana dospijeća odnosno plateža, uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu, koji je predan 25. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 29), navodi se da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti, kako u osnovi, tako i u visini, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova. Tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu, broj: 9012563129 (dalje: Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak (dalje: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu, broj: 9012563129. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe, a na koju se poziva tužitelj nije istovjetan, niti to može biti, tužiteljevom zahtjevu temeljem predmetnog Ugovora. Naime, ugovorne odredbe u ovom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivne istovjetnosti ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 nije mjerodavna, kako u pravnom, tako i u činjeničnom pogledu. Važno je naglasiti da je Ugovorom o kreditu, broj: 9012563129 u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. g. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa, a što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač, podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi, s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 nalaže bankama prekinuti s gore opisanim postupanjem. Nadalje se ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. U ovom slučaju je tužitelj prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je očigledno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je Ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u ovom slučaju temeljem čl. 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Revt-89/09 od 10. listopada 2013., presudi i rješenju posl. br. Rev x-179/09. od 24. listopada 2012., presudi posl. br. Rev-2695/11). Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate s Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije uređeno Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je uređeno kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate s mogućim promjenama iznosa anuiteta u HRK nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim možebitnim rizicima promjene tečaja CHF. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu sadržajno potvrđen (solemniziran) odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog Ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj Ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži predmnjevu istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane, kao i presuda, i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog, potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako je Ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sklapanja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom svega navedenog i svih okolnosti prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više nego informiran o svim sastojcima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja Ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja glede bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to sadržajno potvrđenog (solemniziranog) Ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u ovom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga, kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaknuti je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Tužitelj nije ugovorio kredit u HRK te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio s tuženikom. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom određenom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., Z, C-464/01, EU:C:2005:32, t. 47). Tuženik ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su možebitno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj zahtijeva i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao mjerodavan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnove za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulje vremensko razdoblje no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta tražbina, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja predmetne tužiteljeve tražbine. Posebno se ističe da je u ovom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja Ugovora u cijelosti te je u primjeni čl. 326. st. 2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Slijedom svega iznesenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tuženik je podneskom (list 120-128) dopunio odgovor na tužbu navodeći da tuženik ovim putem ukazuje na praksu Suda EU koja potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja, kao potrošača, i to u svakom slučaju zasebno jer je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu, opreza radi ističe se prigovor radi prebijanja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Posebno se ističe da je u ovom slučaju došlo do zatvaranja obveze te je u primjeni čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a kako je došlo do ispunjenja Ugovora u cijelosti, to su otklonjene pravne posljedici koje bi mogle nastati temeljem ništetnih odredbi, što jasno znači da su ispunjene zakonom određene pretpostavka iz čl. 326. st. 2. i ništetnost se više ne može isticati. Zastara se ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja nije sudionik predmetnog obveznog odnosa). Za zahtijevanu isplatu odnosno predmetni zahtjev nije podnesena tužba radi utvrđenja ove tražbine, radi osiguranja ove tražbine i ove isplate, niti radi ostvarenja ove tražbine odnosno ove isplate. Zastara se prosuđuje za svaku pojedinačnu tražbninu i ova tražbina radi isplate nije bila predmetom niti jednog postupka. Ovdje se radi o tražbini za koju je prošao zastarni rok od 5 godina za osnovu tražbine koja je navedena, ali naravno za svaki od utuženih iznosa sukladno dospijeću svakog pojedinog iznosa. Povezano s ovim ističe se da se samo u postupcima naknade štete potrošači mogu pozivati na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda po tužbama radi zaštite kolektivnih interesa, a što nije ovdje slučaj, pa niti pozivajući se na odredbe 502 c ZPP-a koje Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi u odluci posl. br. Rev-2245/17, za predmetni slučaj se ne mogu uzeti u obzir (nije naknada štete, subjektivne granice pravomoćnosti ne odnose se i na zastaru, već utvrđenja iz tih presuda), a ako je naknada štete rok zastare je 3 godine te se radi o zastarjeloj tražbini. Svakako je uzimanje kredita posao koji od obje ugovorne strane zahtijeva prosječno razumijevanje koje svaki prosječan građanin ima, a tako je uostalom tužitelj potvrdio prilikom sadržajnog potvrđivanja (solemnizacije) Ugovora.

5. Podneskom predanim 13. rujna 2024. (list 177-187) je tuženik konačno postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju odnosno prigovor radi prebijanja, kao u izreci.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u knjigovodstvenu karticu, od 6. lipnja 2023. (list 8-20), Ugovor o kreditu, broj: 9012563129, od 5. lipnja 2007. (list 21-24) i otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, od 5. lipnja 2007. (list 25- 26) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 9. srpnja 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 161-169) te je isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na istaknute primjedbe na ročištu 11. veljače 2025. (list 225) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 15. siječnja 2025. (list 212 i 213).

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju nije osnovan.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu odnosno uglavka glede valutne klauzule u CHF.

Nije sporno da su tuženik i tužitelj 5. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9012563129.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, kao i svojstvo potrošača odnosno, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno, istaknut je prigovor zastare. Tuženik je istaknuo zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i prigovor radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9012563129, od 5. lipnja 2007. (list 21-24) je utvrđeno da je isti sklopljen u Sisku između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, u svezi kredita u iznosu 25.254,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita odnosno da se kredit odobrava za kupnju vozila pa se stoga korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu te banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita (toč. 2. ); ugovorena je kamata na kredit i to na način da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 5,10% godišnje te se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajedno s njima (toč. 4.) i glede otplate kredita je ugovoreno da je rok otplate 84 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu te se kredit prenosi u otplatu po iskorištenju kredita ili po isteku roka korištenja iz toč. 3.2. istog Ugovora i prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu u kojem je kredit iskorišten; navedeni iznos kredita i kamata iz toč. 4. istog Ugovora otplaćuje se u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke koji je vrijedio na dan plaćanja, po otplatnoj tablici koja je sastavni dio istog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. istog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita te su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci te je ova obavijest sastavni dio istog Ugovora; Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu i anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (toč. 6.).

10. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 15. siječnja 2025. (list 212 i 213), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2007. godine kod tuženika podigao predmetni autokredit, na rok otplate 7 godina, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim kreditom je tužitelj kupio osobni automobil marke Peugeot, tip 307, model 1.6 HDi, te je isto vozilo koristio isključivo za vlastite potrebe, dakle ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužitelj bio zaposlenik INA rafinerija, Sisak, dakle nije bio nositelj obrta, niti obavljao je poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Isključivo je tužitelj u cijelosti otplatio sve anuitete predmetnog kredita i to plaćanjem u poslovnici tuženika. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti. Tužitelj je izabrao tuženika, kao kreditora, s obzirom da ga je odnosni auto salon uputio odnosno preporučao tuženika, kao kreditora, s kojim surađuje, a osim toga tužitelj je kod tuženika primao plaću. Nitko od tuženikovih djelatnika nije informirao tužitelja o sadržaju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni o pravnim posljedicama istih. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati odnosno nije mogao utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, niti je znao da se isto može učiniti, već je prihvatio nacrt Ugovora kako mu je ponuđen od strane tuženika. Prije nego je tužitelj potpisao Ugovor, tužitelj je isti pročitao odnosno usredotočio se je na njemu važne ugovorne odredbe i to glede iznosa kredita, plana otplate odnosno iznosa mjesečnih anuiteta i roka otplate, te su mu iste odredbe bile jasne i razumljive. Stoga tužitelj nije niti tražio pojašnjenja ni tumačenja ugovornih odredbi. Tužitelj je u vrijeme sklapanja Ugovora znao za značenje pojma "valutna klauzula". Nitko od tuženikovih djelatnika nije tužitelja upozorio odnosno nije mu ukazivao na valutni rizik, dakle na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Naprotiv, tuženik je ukazao tužitelju da je CHF dobra i stabilna valuta, to tim više što je tuženik jedino i ponudio tužitelju kredit vezan uz CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužitelj znao za značenje pojma "valutna klauzula" odnosno tada je pod istim podrazumijevao da može doći do promjene tečaja u ovom slučaju CHF, ali red-veličine oko 100,00 HRK više ili manje, a ne kao što se ovdje dogodilo da je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta u iznosu oko 1.000,00 HRK.

11. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 9. srpnja 2024. (list 161-169), utvrđeno je da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak mišljenja da:

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 34.202,30 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.539,44 EUR, dok su pojedini iznosi razlika anuiteta iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 166 i 167);

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -99,46 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -13,21 EUR, dok su pojedini iznosi razlika aniuteta iskazani u Tabeli 2 mišljenja-zaključka (list 167);

- Prijeboj manje plaćenih razlika s više plaćenim razlikama s osnove valutne klauzule:

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju kreditora koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju kreditora koji je vrijedio na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko se manje plaćene razlike prebiju s više plaćenim razlikama, iznosi 34.102,84 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.526,23 EUR, dok su pojedini iznosi razlika anuiteta iskazani u Tabeli 3 mišljenja-zaključka (list 167 i 168)

12. Na ročištu 11. veljače 2025. (list 225) je navedeni vještak isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na istaknute primjedbe navodeći da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na podnesak tuženika se očituje da zadaćom vještačenja nije bilo određeno izračunati kunski kredit uz primjenu kunskih kamatnih stopa, već je bilo određeno utvrditi razliku valutne klauzule u iznosu anuiteta te u obzir nisu uzete promjene kamatnih stopa koje je tuženik primjenjivao u povećanom iznosu, već se valutna klauzula obračunavala na iznos anuiteta u CHF koje je u cijelom vremenu trajanja kredita isto primjenjivao i tuženik.

13. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i usmeno izlaganje istoga, prihvaćeni su u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

14. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito nisu prihvaćeni tuženikovi dokazni prijedlozi, jer isti nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta od 6. ožujka 2024. (list 134 i 135) prihvaćeni su dokazni prijedlozi koji su mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica, među inim i saslušanjem svjedoka predloženog po tuženiku DŠ, osobnog bankara, na istaknute okolnosti (toč. I.), dok je podneskom predanim 4. siječnja 2025. (list 208) tuženika odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem istoga svjedoka. Stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik u prilog svojih tvrdnji, kao niti sudska praksa na koju se poziva. Naime, tuženikovi prijedlozi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da je isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

15. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

16. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredbi, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

17. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

18. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

19. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba predana 9. lipnja 2023., očito je da ista tražbina nije pala u zastaru, s obzirom na opći rok zastare, propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

20. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

21. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. ZOO-a, pa stoga proizlazi ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, proizlazi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 4.539,44 EUR, pa stoga tužitelj zahtijeva tako utvrđeni iznos sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana dospijeća kao dana plateža, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

23. S obzirom da je u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 20. rujna 2024. (list 199-202), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO- a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

24. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 13,21 EUR sa zateznim kamatama i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom (list 181). To stoga što je tuženik ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, isti nema pravo zahtijevati vraćanje kamata na isplaćeni iznos kredita pa tako niti razlike u tečaju (čl. 1115. ZOO-a), koje pogrješno prikazuje kao ''naknadu na korištenje novca'' niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. Međutim, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da zahtjev za iste postavljen u odgovoru na tužbu podnesenom 25. siječnja 2024. odnosno konačno postavljeno podneskom predanim 13. rujna 2024. (list 177-187), dakle protekom općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom da je financijskim vještačenjem utvrđeno dospijeće i platež zadnje tzv. negativne tečajne razlike u iznosu 1,25 EUR i to 31. kolovoza 2008. (list 167).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu 13,21 EUR sa zateznim kamatama, odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom, kako je odlučeno pod toč. IV. i V. izreke presude.

25. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

27. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 26. veljače 2024. i 20. rujna 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 6. ožujka 2024., 15. siječnja 2025. i 11. veljače 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). Ujedno je tužitelju valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 2. svibnja 2024. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR, uvećanog za PDV 25%, jer istim dostavlja dokaz o pologu predujma. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.700,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u ostatku tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova valjalo odbiti kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

28. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 25. veljače 2024., 27. travnja 2024., 26. svibnja 2024., 11. lipnja 2024. i 13. rujna 2024., od toga četiri obrazložena podneska (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 6. ožujka 2024., 15. siječnja 2025. i 11. veljače 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (400,00 EUR), kao i troška pristupa financijskog vještaka na ročište 11. veljače 2025. u zahtijevanom iznosu 33,18 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.033,18 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

29. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

30. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. ožujka 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.