Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-18/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 6. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčani iznos od 6.968,58 eura (šest tisuća devet stotina šezdeset osam eura i pedeset osam centi), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 22. prosinca 2015. kao dana zaključenja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu kojim je proveden postupak konverzije do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve do isplate, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 1.883,33 eura na ime razlike glavnice zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku po navedenoj stopi od 22. prosinca 2015. do isplate kao neosnovanim.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.226,30 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 7. lipnja 2019. podnio tužbu radi isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom 10. siječnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103466469 kojim mu je tuženik omogućio korištenje kredita u novčanom iznosu od 45.200,00 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje i valutnom klauzulom u CHF. U tužbi se, nadalje, navodi da je vrlo brzo nakon sklapanja ugovora došlo do porasta mjesečnih rata što je tužitelju značajno otežalo financijsku situaciju uslijed čega je 21. prosinca 2015. zaključio Dodatak ugovora o kreditu kojim je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju predmetni kredit konvertiran u kredit denominiran kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrlo brzo nakon izvršene konverzije u svibnju 2016. godine tužitelj je u cijelosti zatvorio predmetni kreditni aranžman i podigao drugi kredit po povoljnijim uvjetima upravo za potrebe zatvaranja konvertiranog kredita.

1.2. Iako je kredit konvertiran, sukladno odluci Vrhovnog suda posl.br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika na ime nepoštenih, a time i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

1.3. Prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu čija je svrha bila izgradnja obiteljske kuće, tužitelj je od strane djelatnika tuženika nagovaran uzeti kredit u valuti CHF jer mu je rečeno da nije kreditno sposoban za kredit u eurima. Kako tužitelj nije imao financijska znanja, pouzdao se u stručnost djelatnika i sve njihove tvrdnje o sigurnosti kredita u valuti CHF. Tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita, dok je ugovor koji mu je ponudio bio očiti primjer tipskog ugovora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Potencijalni rizici kredita u valuti CHF tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni već dapače, rečeno mu je da je kredit u toj valuti "jeftiniji", da se radi o stabilnoj valuti bez ikakvog rizika. Tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno ni kako će se mijenjati kamatna stopa, odnosno o čemu će ovisiti promjena iste, iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nisu mu također dani nikakvi opći ni posebni uvjeti niti su mu dostavljane Odluke banke o promjeni kamatne stope.

1.4. Tužitelj stoga nalazi da ga tuženik nije informirao o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje je sankcionirano presudama donesenim u kolektivnom sporu kojim je utvrđeno takvo nezakonito djelovanje banaka, između ostalog i tuženika. Stoga se tužitelj poziva na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima su utvrđene ništetne ugovorne odredbe sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke (kreditora) i kojima se budući anuitet u otplati kredita veže uz neizvjesni tečaj CHF na dan plaćanja. Tužitelj navodi da su ove odluke donesene u kolektivnom postupku obvezujuće za sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv banke (trgovca).

1.5. Imajući predmetno u vidu, tužitelj tužbom potražuje sve ono što je preplatio temeljem nepoštenih, a time i ništetnih odredaba, sadržanih u osnovnom ugovoru o kreditu, obzirom da u postupku konverzije koji je nedvojbeno proveden nije u potpunosti obeštećen, tj. nije doveden u isti pravni položaj sa potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije. Tužitelj osim toga nalazi da je u sudskom postupku potrebno utvrditi i razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju, odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Pri tom tužitelj tvrdi da je konverzija izvršena na način da nije uvažavala činjenicu ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog eur kredita. Tužitelj stoga smatra da mu pripada i iznos od 5.053,19 kuna na ime razlike u glavnicama koji mu je iznos dužan podmiriti tuženik s osnova razlike efekta konverzije uz iznos od 41.379,60 kuna po osnovi pretplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

1.6. Podneskom od 30. prosinca 2024. tužitelj je postavio konačno određeni zahtjev, potražujući od tuženika iznos od ukupno 8.851,91 eura sa zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2015. po osnovi svega što je preplatio, odnosno ukupno potraživanje prema banci koja proizlazi iz otplate ugovora o kreditu u valuti CHF te njegove konverzije na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine, a i sam tijek zateznih kamata. Ističe prigovor zastare na sve iznose koji su dospjeli prije 7. lipnja 2014. te navodi da je odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari konverzija kredita koja je izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 21. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovora o kreditu. Tim dodatkom provedena je konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom te su sve tužiteljeve uplate (s osnove svakog povišenja kamatne stope i povišenja tečaja) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporedivog EUR kredita. Pri tom je točnost konverzije, odnosno da je njezin izračun sukladan Zakonu propisanom načinu provedbe konverzije potvrdio neovisni revizor, čije je mišljenje banka bila dužna pribaviti prije objave kalkulatora konverzije.

2.2. Tuženik tvrdi da tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, a koja je činjenica od odlučne važnosti za ovaj spor jer je tužitelj imao mogućnost izbora te je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita. Konverzija je, naime, bila na dispoziciji tuženika, kao i ostalih potrošača, pa ukoliko nije prihvaćena, zadržana su prava iz osnovnog ugovora, a ako pak jest, ugovor je od početka zamijenjen drugim.

2.3. Tuženik navodi da je sadržaj dodatka ugovora o kreditu, a time i način izračuna konverzije kredita, kao i kamatna stopa koja se primjenjuje temeljem istog, detaljno uređena zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a nije rezultat, kako navodi tužitelj, jednostranih odluka tuženika. Kamate su nakon konverzije definirane prisilnim zakonskim odredbama, pa se zbog toga o njima nije pregovaralo niti se smjelo pregovarati.

2.4. Tuženik u odgovoru na tužbu, ali i tijekom postupka, detaljno iznosi svoja shvaćanja o učincima konverzije, navodeći da je njome ne samo promijenjena valuta obveze, odnosno preostali iznos neotplaćene glavnice, već i kamatna stopa i to od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovora o kreditu, a i u buduće, na način da se umjesto onih promjenjivih kamatnih stopa koje su primjenjivane u otplati kredita u CHF, primjenjuju sve promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR.

2.5. Zaključno u odgovoru na tužbu tuženik navodi da je prihvatom konverzije CHF valutna klauzula nadomještena EUR valutnom klauzulom, a sklapanjem dodatka ugovora o kreditu čiji je sadržaj definiran zakonom, stranke su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF partiji. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik nalazi da nije mogao na drugi način utvrditi glavnicu nego na način kako je to propisano odredbom članka 19.c točka 8. ZID ZPK/15, tj. da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. (dan konverzije) te neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. Svako drugo postupanje tuženika bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Stoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti i naložiti tužitelju da mu naknadi parnični trošak.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je tužitelj preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba sadržanih u izvornom ugovoru o kreditu što ga je zaključio s tuženikom 10. siječnja 2007.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 10. siječnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti od 45.200,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a kojim se ugovorom tužitelj obvezao vratiti kredit u roku od 240 mjeseci.

5.1. Sporno je da li se na predmetni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita.

5.2. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: pročitan je ugovor o namjenskom kreditu i dodatak ugovoru o kreditu (str. 5-11), otplatni plan (str. 12-14), promet po kreditu (str. 15-19), izračun konverzije (str. 20-24), sažetak izračuna konverzije (str. 25), pregled otvorenih stavki na dan 30.9.2015. (str. 26), dopis tuženika od 12.11.2015. s izračunom konverzije (str. 41-54), mišljenje (izvještaj) kpmg Croatia d.o.o. za reviziju od 14.11.2015. (str. 56-57), zapisnik sa iskazom tužitelja (Str. 166-167), izvršeno je vještačenje po vještakinji Sanji Radoš (str. 266-315, str. 333-340) te je pročitana ostala dokumentacija koja prileži spisu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13. i 89/14., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj 10. siječnja 2007., u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu čija je namjera definirana u odredbi članka 6. predmetnog Ugovora, tj. izgradnja kuće. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 45.200,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 20 godina, uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je 21. prosinca 2015. tužitelj s tuženikom tj. kreditorom zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 10. siječnja 2007. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta kroz rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Predmetna razlika predstavlja preplatu koja iznosi 16.248,24 kune, te će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,718128 kn za 1 CHF, iznosilo 309.299,04 kune (glavnica od 205.270,83 kn i kamata od 104.028,21 kn),

- da je na dan konverzije, tj. 30. rujna 2015. (tj. nakon 8 godina otplate), dugovanje tužitelja po osnovi glavnice prema tečaju na dan konverzije, tj. prema tečaju od 6,3900 kn, iznosilo 217.234,16 kuna,

- da je otplatni anuitet zbog promjene tečaja, ali i porasta kamatnih stopa od početnih 1.288,71 kuna (283,77 CHF) porastao i u trenutku konverzije iznosio je 1.737,50 kuna (271,91 CHF) što čini razliku od 448,79 kuna,

- da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog povećanja stope ugovorne kamate u vremenskom razdoblju preplatio kredit za iznos od 15.032,61 kuna (1.995,16 eura),

- da je uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, preplatio isti u iznosu od 32.299,27 kuna (4.286,85 eura).

9.1. Iako se tuženik tijekom postupka protivio konačno postavljenom zahtjevu navodeći da se protivi preinaci tužbe, sud je istu dopustio raspravnim rješenjem od 6. veljače 2025. To stoga jer je preinaka tužbe, nakon provedenog financijskog vještačenja, dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana, pa mu je preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka dozvoljena i dopuštena, a što je i sukladno pravnom shvaćanju iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 26. studenog 2021. poslovni broj Su-IV-162/2021 u kojem je usvojen stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9.2. Protivljenje tuženika u cijelosti je neosnovano iz razloga što tužitelj činjenično nije ništa promijenio u svojoj tužbi jer otpočetka traži preplatu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF na dan plaćanja. Osim toga pitanje dopuštenosti preinake tužbe je u cijelosti i riješeno odlukom Ustavnog suda RH pod brojem U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi članka 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a. Osim toga, valja imati na umu kako to posebno ukazuje Ustavni sud RH da se ova presuda donosi kada je na snazi ZPP ("Narodne novine" broj 70/19) pa se ima primijeniti aktualni Zakon o parničnom postupku gdje je jasno i nedvojbeno navedeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, jer se ovaj Zakon primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na dan kada je tužba u tom predmetu podnesena. (O prigovoru zastare na preinačeni dio zahtjeva - točka 18.3. Obrazloženja)

10.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je izvršio plaćanja po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u ugovoru o kreditu u CHF, tj. o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stope, smatrajući da mu to pravo pripada iako je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu. Naime, tužitelj nalazi da je tim Dodatkom izjednačen s korisnikom kredita u EUR, no iako ga je to izjednačavanje stavilo u položaj korisnika kredita u EUR od početka otplate kredita, ipak ga nije u potpunosti stavilo u položaj u kojem bi se nalazio da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe niti se on odrekao prava koja mu pripadaju kao potrošaču.

10.2. Tuženik se tomu protivi tvrdeći da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK tako da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila nakon očitovanje volje tužitelja da je suglasan s istom, dok je sam način izračuna konverzije propisao zakonodavac te je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju konverziju.

10.3. Za predmet spora je od utjecaja činjenica da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stopi u kolektivnom sporu već ocjenjene kao nepoštene, a time i ništetne. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u tim ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud je imao na umu i da iz odluke Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem su potvrđene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, odnosno da su iste mogle biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe koje se bave bankarskim poslovanjem, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, a nisu od strane banaka bili na valjan način informirani o tečajnom riziku vezanom za valutu CHF, slijedom čega potrošači nisu imali potrebne i valjane informacije potrebne za procjenu valjanog rizika te opsega svojih zaduženja tijekom otplate kredita.

10.4. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12.2022., toč. 19. obrazloženja).

11.1. Polazeći od shvaćanja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, tužitelj se u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je te odluke bio dužan uzeti u obzir.

11.2. Pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi se mogla primijeniti u konkretnom slučaju samo u situaciji da je tuženik (kreditor) dokazao da se konkretni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi mogao pozvati pri donošenju odluke u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli nisu identične odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu - ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

11.3. Od ovih okolnosti tuženik je samo osporio tužitelju svojstvo potrošača, navodeći da se isto ne presumira, već ga je tužitelj dužan dokazati, no nije tvrdio niti dokazivao postojanje drugih okolnosti tj. da se o tim spornim ugovornim odredbama pregovaralo prije i prilikom sklapanja ugovora niti da se ne radi o identičnim odredbama kao onima koje su bile predmetnom ispitivanja poštenosti u kolektivnom postupku. Tuženik je neosnovano osporio ugovoru o kreditu svojstvo potrošačkog ugovora jer iz rezultata postupka ne slijedi da je iznos dobiven kreditom tužitelj koristio za obavljanje zanimanja, poslovnu aktivnosti ili poduzetničku djelatnost. Naime, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, radi izgradnje kuće (odredbom članka 6. spornog ugovora) tj. u privatne svrhe, tužitelj nije iznos kredita koristio radi obavljanja neke poslovne aktivnosti ili profesionalne djelatnosti. To ne proizlazi ni iz ugovora o kreditu, u kojem je kao korisnik kredita navedena fizička osoba – tužitelj, bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe niti je to tuženik dokazao tijekom postupka, odnosno da je tužitelj koristio iznos kredita u svrhu obavljanja zanimanja, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. Obzirom da je sud prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životan, okolnosan i u skladu sa u dokumentacijom koja prileži spisu, sud nalazi, da je na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača (pravno shvaćanje zauzeto na sastavku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023., Su IV–56/2023-9). Kako ni na ovu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze, sud nalazi da tuženik nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača.

11.4. Tuženik nije vezano za okolnost pregovaranja o valutnoj klauzuli za koju se veže glavnica kredita, i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi predložio dokazne prijedloge da su stranke o tome pregovarale, uslijed čega nije dokazao da je tužitelja upozorio na posljedicu porasta vrijednosti valute CHF i objasnio mu parametre promjene kamatne stope, što je sve utjecalo na financijsku situaciju tužitelja, uslijed čega se u ovom postupku imaju primijeniti pravna utvrđenja i stavovi izraženi u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12.1. No, u ovom postupku, predmet spora je i pitanje pravnih posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom i o valutnoj klauzuli u CHF, imajući u vidu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu ZID ZPK – Zakon o konverziji u smislu prava na puno obeštećenje – restituciju. Drugim riječima, može li se smatrati da je potrošač koji je izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu situaciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR.

12.2. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 10. siječnja 2007., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

12.3. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

12.4. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

12.5. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

12.6. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

12.7. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

12.8. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

12.9. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

13.1. Stoga je, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja. Bez tog prava, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc.

14.1. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).

14.2. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.3. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

14.4. ZID ZPK 2015, odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana (vidi točku 8 Obrazloženja). Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

14.5. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač pretplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

14.6. U konačnom prijedlogu ZIDZPK/15, rečeno je da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništenosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne ravnoteže na štetu potrošača.

14.7. Osim toga, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

15.1. U konkretnom slučaju, Dodatkom ugovora o kreditu od 21. prosinca 2015. u odredbi članka 2. utvrđeno je da su na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita izmijenjene odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postignut sporazum o raspolaganju pretplatom koja je iznosila 16.248,24 kuna (tj. 2.128,94 eura po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450).

15.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je, pak, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF preplatio kredit u iznosu od 32.299,27 kuna (4.286,85 eura), a zbog povećanja stope ugovorne kamate u iznosu od 15.032,61 kuna (1.995,16 eura).

15.3. Konverzijom je, stoga, tužitelj stavljen u položaj korisnika kredita denominiranog u EUR, jer je tijekom postupka i izračuna konverzije utvrđeno da je usporedbom s otplatnim planom kredita denominiranog u EUR platio više 2.128,94 eura. No, konverzijom tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi se nalazio da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe, jer je on zbog tih odredbi u otplati kredita u valuti CHF u izvršenju svojih obveza platio više 4.286,85 eura (zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) i 1.995,16 eura (zbog ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope).

16.1. Stoga, sud nalazi da tužitelj, ostvaruje pravo na zaštitu od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbama ZZP/2003 kojim je odredbama implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske Unije u vidu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno odredbama ZZP/2003 nepoštene odredbe su ništetne i smatra se kao da nisu ni postojale, i ne mogu imati učinak, uslijed čega potrošač ima pravo na potpuni povrat svih prednosti koje je banka stekla u vezi s odredbama sadržanim u izvornom ugovoru. Takvo tumačenje u skladu je s duhom prava Europske unije jer je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjerena na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošača u neravnopravan položaj.

16.2. Iz prakse Europskog suda slijedi da i u situaciji kad su te ništetne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugima, intervencijom zakonodavca sa ciljem da se ugovor održi na snazi, predmetno ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača (predmet C-118/17 K od 14. ožujka 2019, ECLI:EU:C:2019:2017). Sud nalazi da izmjena ništetnih odredbi osnovnog ugovora s ciljem održavanja na snazi tog ugovora, ne smanjuje zajamčenu zaštitu potrošača ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj.

16.3. Tako pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

16.4. Predmetno pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem u predmetu suda EU broj C- 118/2017 K, u kojem predmetu se raspravljala činjenično slična situacija unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, te je jasno ukazano da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništenim, te zamijenjene novim odredbama, kako bi se ugovor održao na snazi i da to ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

16.5. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke.

16.6. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

16.7. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju, valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Dodatka ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

17.1. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

17.2. Obzirom da je izračun konverzije usklađen sa njezinim ciljem tj. osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja stavljanjem potrošača u položaj kao da je od početka otplate kredita bio korisnik kredita u eurima, tužiteljev se pristanak na konverziju u predmetnim okolnostima, ne može tumačiti kao odricanje od prava na restituciju. Osim toga, tužitelj se, uzevši u obzir pravni i činjenični kontekst prije sklapanja Dodatka kojim je provedena konverzija kredita, nije mogao znati čega se odriče, pa se pristanak se ne bi mogao smatrati ni slobodnim.

17.3. Naime, provedenim vještačenjem utvrđeno je da je neotplaćena glavnica tužitelja u trenutku konverzije tj. nakon 8 godina otplate kredita iznosila 217.234,16 kuna (str. 283), dok je na dan isplate kredita ona iznosila 205.270,83 kune (str. 271); što znači da je glavnica bila veća za 11.963,33 kuna, a anuitet mu je sa početnih 1.288,71 kuna rastao, tako da je u trenutku konverzije iznosio uslijed rasta tečaja i kamatne stope iznosio 1.737,50 kuna, što je porast od 448,79 kuna. Osim toga, u svom je iskazu tužitelj naveo da mu je sklapanje konverzije ugovora o kredita bio spas jer nakon 8 godina plaćanja nije ni malo umanjio glavnicu, pa je konverzijom planirao vratiti barem dio kredita, a očekivao je i manju ratu. Uzevši stoga u obzir da je tužitelju ponuđeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita, a da u tom trenutku tužitelj nije mogao znati da je ugovorna odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna ugovorna odredba (jer je prema praksi Vrhovnog suda u tom trenutku bila valjana), pa samim time nije mogao ni znati koliko je preplatio kredit zbog te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljev pristanak na konverziju, u kojoj je utvrđena određena preplata, zasigurno nije bio slobodan, niti bi se mogao tumačiti kao odricanje prava na potpuno obeštećenje. Da je tomu tako, slijedi i iz činjenice da je njegovo dugovanje po osnovi glavnice u trenutku konverzije bilo veće nego u trenutku isplate kredita, a i mjesečni anuitet u odnosu na početni mu je rastao, pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužitelj bio u poziciji u kojoj je, ukoliko je želio stabilizirati mjesečni anuitet, morao sklopiti dodatak.

17.4. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište VSRH iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugorov o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. To stoga što pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

18.1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

18.2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 7. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 13. lipnja 2014. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

18.3. Nije osnovan niti prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ To je shvaćanje primijenio i u kasnijim odlukama, pa tako i u odluci Rev-655/2024-2 od 18. lipnja 2024. Slijedom navedenog, nije došlo do zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

19.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe kojom se otplata kredita veže uz primjenu valutne klauzule u CHF na dan plaćanja, preplatio kredit u iznosu od 32.299,28 kuna tj. 4.286,85 eura. Isto tako, provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope preplatio kredit u iznosu od 15.032,664 kuna tj. 1.995,17 eura. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka glavnica konvertiranog kredita (u EUR) na dan provedbe konverzije – tj. 21. prosinca 2015. u kunskom iznosu veća je od kunskog iznosa glavnice CHF kredita prema otplatnom planu bez primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za 14.189,97 kuna tj. 1.883,33 eura. Iz provedenog vještačenja utvrđeno je da zatezne kamate na preplaćene iznose uslijed korištenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi (od dana plaćanja do provedbe konverzije) tj. do 21. prosinca 2015. – iznose ukupno 21.421,20 kuna koji je iznos prebijen sa iznosom preplate koji je utvrđen u konverziji tj. sa iznosom od 16.248,24 kune, te je preostala razlika od 686,57 eura.

20.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 8.851,91 eura, predmetni iznos sastoji se od preplate koja je utvrđena vještačenjem temeljem ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope u visini od 1.995,16 eura, i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u visini od 4.286,85 eura i razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana u iznosu od 1.883,33 eura, a potražuje se i iznos od 686,57 eura na ime obračunatog ostatka zateznih kamata na preplaćene iznose, nakon što je izvršen prijeboj sa u konverziji priznatom preplatom.

20.2. Kako tužitelj iznos preplate po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF temelji na nalazu i mišljenju vještaka, koji je sud kao stručan i objektivan u cijelosti prihvatio, jer stranke nisu ni prigovarale matematičkom obračunu, uslijed svih gore iznesenih razloga o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredbi unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je provedena konverzija, sud je u predmetnom dijelu ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i odlučio kao u točki I izreke presude, odnosno naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.282,01 eura koji je tužitelj preplatio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi kojima je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i kojima se budući anuiteti vežu uz neizvjesni tečaj u CHF. Također, kako je vještačenjem utvrđeno da prebijanjem obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose od trenutka njihova plaćanja do trenutka konverzije tj. do 21. prosinca 2015. s pretplatom utvrđenom u konverziji – preostala razlika u kamatama u visini od 686,57 eura, sud je naložio tuženiku da isplati i taj iznos tužitelju.

20.3. S obzirom da je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni iznos sukladno odredbi članka 1015. ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana plaćanja anuiteta. U pogledu ocjene nesavjesnosti stjecatelja, neosnovano se tuženik poziva na citirano pravno shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. jer se ono odnosi na savjesnost ugovornih strana iz ništetnog ugovora o zajmu, dok je ovdje u pitanju kreditni ugovorni odnos. Sud, stoga, drži da je tuženik koji je sam u ugovor unio nepoštene ugovorne odredbe i na temelju istih naplatio od tužitelja novčane iznose, nesavjesni stjecatelj i da duguje zakonsku kamatu od trenutka svakog stjecanja, tj. od trenutka kada je tužitelj platio svaki pojedini anuitet. Kako je vještačenjem utvrđen iznos obračunatih zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos od trenutka plaćanja do trenutka konverzije (tj. do 21. prosinca 2015.), te je od tog iznosa oduzeti iznos preplate koji je tužitelju priznat u konverziji, sud je tužitelju na dosuđeni iznos priznao i dosudio zateznu kamatu od 22. prosinca 2015. po stopi koja se temelji se na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23.).

21. Sud pri tomu nalazi da nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manje jer je tečaj bio niži od početnog. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., da bi uopće postojale postupne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog potraživanja, isti je tijekom postupka trebao istaknuti određeni zahtjev u obliku protutužbe, procesnopravnog prigovora radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a. Kako tuženik tijekom postupka nije postupio na navedeni način, nije bilo mjesta umanjivanju potraživanja tužitelja s tzv. negativnim razlikama.

22.1. Tužitelj je konačno postavljenim zahtjevom potraživao i razliku glavnice u iznosu od 1.883,33 eura, koja predstavlja razliku između glavnice konvertiranog kredita na dan provedbe konverzije tj. 21. prosinca 2015. u kunskom iznosu te kunskog iznosa glavnice CHF kredita prema otplatnom planu bez primjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Točkom I izreke ove presude tužitelju je iz gore navedenih razloga priznato obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Sud, međutim, nalazi da tužitelju ne pripada razlika glavnice koju je vještak izračunao u simuliranom planu otplate u valuti kuna na dan konverzije. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka Ugovoru pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu glavnice u iznosu od 1.883,33 eura sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2015. do isplate. Tužitelj nije osporio valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija (str. 215), računska ispravnost konverzije potvrđena je i provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a sam je Dodatak ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama. Budući da tužitelj predmetni dio zahtjeva nije posebno činjenično ni obrazložio, već je svoje potraživanje temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je konverzijom stavljen u položaj potrošača u EUR od početka otplate kredita, ali nije ga u potpunosti restituirala, sud je u predmetnom dijelu odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki II izreke.

23.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužitelja u sporu, sud je uzeo u obzir ne samo njegov uspjeh u pogledu visine tužbenog zahtjeva, već i uspjeh u dokazivanju osnove koje se svodila na pravno pitanje – odnosno da li i nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita ima pravo potraživati razliku koju je preplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev, sud cijeni da je tužitelj uspio u ovom postupku u omjeru od 89,36% (osnov 100% i visina 78,72%), a tuženik od 10,64% (osnov 0% i visina 21,28%). Stoga je valjalo od postotka tužitelja, tj. od 89,36% oduzeti postotak tuženika, tj. 10,64% jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužitelj u sporu od 78,72% te mu je u tom omjeru tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su nastali vođenjem ove parnice, a koji su mu bili nužni i potrebni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.; u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95., 57/96., 137/02., (26/03.), 125/11., 112/12. i 157/13.).

23.2. Tužitelju stoga pripada trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 28. listopada 2019. (str. 66 spisa), 16. prosinca 2020. (str. 166-167), 6. ožujka 2024. (str. 230) i 6. veljače 2025. (str. 393-394) - u iznosu od 100 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podneska od 30. kolovoza 2019. (str. 59-62), 8. prosinca 2020. (str. 142-147), 21. listopada 2024. (str. 320-322) i 30. prosinca 2024. (str. 343-344) - 100 bodova za svaki podnesak (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), dok mu za sastav podnesaka od 12. listopada 2021. (str. 178) i 30. studenog 2023. (str. 214–217) pripada 25 bodova (Tbr.8. t.3. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 950 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 1.900,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 475,00 eura, što onda iznosi 2.375,00 eura.

23.3. Tužitelju za sastav podnesaka od 12. listopada 2021. i 30. studenog 2023. nije priznata zatražena naknada u iznosu od 100 bodova, obzirom da je podneskom od 12. listopada 2021. tužitelj samo predložio određivanje prekida postupka, dok je podnesak od 30. studenog 2023. obrazloženi podnesak, no radi se o petom obrazloženom podnesku, a prema Tbr.8. točka 1. Tarife/23 tuženiku pripada nagrada po Tbr.7. točka 1. Tarife samo za četiri obrazložena podneska. Tužitelju nije priznata naknada troška za sastav podneska od 17. prosinca 2020. (str. 20) obzirom da taj trošak po ocjeni ovog suda nije bio potreban. Predmetni podnesak dostavljen je u spis samo dan nakon održavanja glavne rasprave (za koju je tužitelju priznat trošak zastupanja) kojim tužitelj obavještava sud da je uplatio predujam za vještačenje i predlaže zadatak vještaku. Sud je podatak o uplati predujma mogao utvrditi i bez tog podneska, dok je ostale navode iz podneska (prijedlog zadatka vještaku) tužitelj mogao iznijeti na ročištu koje je održano samo dan prije nego li je predmetni podnesak dostavljen u sudski spis i za koje je ročište tužitelju priznat trošak zastupanja.

23.4. Pored navedenog iznosa, tužitelju pripada i trošak obavljenog vještačenja u visini od 331,81 eura, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući da sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje činjenica zbog kojih je određeno vještačenje.

23.5. Tužitelju pripada troška sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 121,31 eura, obzirom da je tužitelj istu platio 9. srpnja 2019., odnosno u trenutku kada još nije donesen Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.). Tim je zakonom izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama i tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u postupcima koje kao potrošač pokreće na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

23.6. Dakle, u trenutku plaćanja sudske pristojbe na tužbu nije bila na snazi izmijenjena odredba članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je taj zakon stupio na snagu 20. svibnja 2023. pa tužitelj ima pravo potraživati taj trošak na teret protivne strane. S druge strane, tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu jer je na snazi izmijenjena odredba članka 11.stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama i tužitelj je oslobođen od plaćanja te pristojbe.

23.7 Tužitelju je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.828,12 eura, od kojeg mu, obzirom na uspjeh u postupku pripada 78,72%, odnosno 2.226,30 eura, koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi, zbog čega je i odlučeno kao u točki III izreke presude.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 26. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Zoran Vukelić, Mihanovićeva 8B, Bjelovar

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII