REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-971/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja NLO (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Marija Radelj, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se da je djelomično ništetan ugovora o kreditu broj: 016-120/2008 od 18.2.2008. godine koji su sklopili tužitelj NLO, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, i to na način da je djelomično ništetan članak 5. ugovora u djelu koji glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.”, kao i članak 8. ugovora u djelu koji glasi „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu Hypo Aple-Adria-Bank d.d."

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 183,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.2.2008. godine do isplate; iznos od 317,80 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.9.2010. godine do isplate; naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 388,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (26.3.25.) do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom (tj. njegovim prednikom) dana 18.2.2008. godine sklopljen Ugovor o kreditu br. 016-120/2008, a prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 20.529,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

1.1. Odredbom čl. 5.2 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelj na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,50% bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelj u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane.

1.2. Nadalje, tužitelj ističe da je uz iste činjenične navode kao pod 1.1. tuženik obvezao tužitelja i na plaćanje izlazne naknade kod prijevremene obrade kredita temeljem čl. 8 ugovora pa predlaže da sud utvrdi djelomičnu ništetnost oba članka i obveže tuženika na plaćanje onoga što je od tužitelja naplatio temeljem dvije, ništetne naknade i to sa kamatama od dana naplate, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik zaključenje ugovora (1.) ne osporava, ali u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava sve navode tužitelja, smatra da je odredba ugovora o naknaditi valjana i da je istu imao pravo naplatiti. Ističe prigovor zastare. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, potvrdu, otplatni plan i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Predmet spora je je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 5 i 8 ugovora te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno potrošačko pravo.

4.1. Nije sporno, jer tako proizlazi iz potvrde koju je izdao tuženik, da je tužitelju dana 19.2.2008. godine naplaćena naknada u visini 1,50% iznosa kredita, tj. iznos od 183,79 eura (1.384,78 kn), a dana 7.9.2010. godine naplaćena mu je naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu do 317,80 eura (2.394,40 kn). 6.001,73 kn. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

4.2. Sadržaj odredbi koje su predmet zahtjeva nisu sporne i glase:

- čl. 5….. Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita;

-čl. 8 ….. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu Hypo Aple-Adria-Bank d.d.

5. Čl. 18 ugovora određeno je da potpisnik ugovora, dakle i tužitelj, prihvaća sve akte tuženika (opće poslovne uvjete, odluku o naknadama, odluku o kamatnim stopama) i to i one koji vrijede u trenutku potpisa ugovora, kao i one koji budu doneseni tijekom ugovornog odnosa, dakle sve izmjene i dopune.

6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelj iz čijeg iskaza proizlazi da mu je novac trebao kako bi djelomično financirao kupnju automobila, da mu se tuženik činio najpovoljniji pa je nakon jednog razgovora došao još jednom kada mu je predan napisan ugovor. Iako je pitao djelatnicu banke može li se nešto u ugovoru mijenjati, ona se samo nasmijala i po njegovom viđenju, radilo se o situaciji "uzmi ili ostavi". Čak je i tražio pojašnjenja ugovora, ali mu je rečeno da se ništa ne može mijenjati i da ili može potpisati ovako napisani ugovor ili od njega odustati.

7. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, jer tuženik tu, odlučnu činjenicu nije dokazao, a na iskaz tužitelja nije imao primjedbi. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Izjave djelatnika tuženika odnose se na pitanje tzv. izlaznih naknada, a pregovaranje u svakom pojedinom ugovoru ne može se dokazivati općim izjavama. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelj da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, jer su djelatnici pripremili ugovor i zvali ga na potpisivanje, te je tužitelj o naknadi određenoj u ugovoru bilo onemogućeno pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelj po pozivu djelatnika tuženika.

8. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. – u daljnjem tekstu ZZP) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Prema čl. 49 ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o administrativnoj naknadi na iznos odobrenog kredita i kod naknade za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci administrativnu naknadu na iznos odobrenog kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8.2. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

8.3. Prema čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

8.4. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO- a. Prema čl. 25. st. 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

9. Tuženik, uz to što smatra da ima pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe sa se troškovi prijevremene otplate sastoje od ili troška kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju) i/ili ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Osim toga tuženik se poziva i na naknadu štete koju trpi radi prijevremene otplate kredita.

9.1. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je tuženik prezentirao (9.) ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

9.2. Zbog toga, sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

10. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

10.1. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadama, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

10.2. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 102. ZZP/07, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

11. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu (čl. 5 ugovora) sud dodatno ističe da je odredba tog ugovora transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11.1. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

11.2. Sud nastavno utvrđuje da tužitelju tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi tj. nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koji troškovi i usluge tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade.

11.3. Čl. 18 Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.

11.4. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

11.5. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

11.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba članka 5. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

11.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

12. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

12.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

12.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 5 ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Imajući u vidu sve navedeno i utvrđeno pod 11.-12.2. sud utvrđuje da je naplatom naknade tužitelju ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

14. Zbog svega utvrđenog sud je u točki I izreke presude obje naknade utvrdio ništetnima.

15. Kako je visina obje naknade utvrđena uvidom u dokumentaciju koju je sačinio sam tuženik i kojoj isti nije prigovarao, sud nije prihvatio prijedlog da se provede dokaz financijskim vještačenjem, jer se provođenje tog dokaza ukazalo nepotrebnim.

15.1. Naime, uvidom u dokumente opisane pod 4.1. utvrđena je i visina i datum naplate naknada koje je sud u točki I izreke ove presude utvrdio ništetnima pa je nastavno odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

16. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 i čl. 29. st. 2 ZOO- a, a iste su dosuđene tužitelju od dana plaćanja naknada, jer se tuženik, kao ugovorna strana, bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka predmetnih uplate moralo biti poznato da mu taj iznos ne pripada.

17. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

18. Tuženik tijekom postupka nije prigovarao da tužitelj ne bi imao status potrošača, iako je tužitelj tijekom svog iskaza priznao da je dio anuiteta plaćao kao odvjetnik, što je vidljivo i iz prometa po kreditu.

18.1. Međutim, iz sadržaja ugovora proizlazi da ga je tužitelj zaključio izvan svoje djelatnosti na što upućuje specifikacija uplata prema kojoj uplate povremeno vrši tužitelja, a povremeno tužitelj, kao odvjetnik. Dakle, da je ugovor zaključne unutar djelatnosti tužitelja, istoga bi tužitelj zaključio kao odvjetnik.

18.2. Nadalje, imajući u vidu način na koji je ugovor sačinjen, a sve uz činjenicu da je tužitelj odvjetnik, nije za očekivati da će mu biti poznati svi uvjeti o naknadama, a bez da su mu jasno predočeni i objašnjeni, a što i nisu bili, kako je utvrđeno u ovoj presudi.

19. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupan po odvjetniku, dosuđena je naknada parničnog troška koja se odnosi na sastav tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristupa na jedno ročište po 100,00 eura ili ukupno 300,00 eura, što je uvećano za 75,00 eura PDV-a i 13,27 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.

17.1. Trošak sastava podneska od 24.10.23, 1.12.23, 10.6.24, 25.11.24. tužitelju nisu priznati, jer primjenom čl. 155. ZPP-a isti nisu bili potreban za vođenje ovog spora. U tim podnescima tužitelj ili ponavlja već iznesene navode i tvrdnje ili upoznaje sud sa sudskom praksom, koja sud zna.

U Zagrebu, 26. ožujka 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.