REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1294/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po predsjedniku Uprave ĐT i članu Uprave MT, a oni po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njene punomoćnice Ane Galoši Comisso, odvjetnice i punomoćnika tuženika Marka Miloševića, odvjetnika, 26. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 5140030250-69800012252/2006 sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika 26. rujna 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, i to u članku 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno unaprijed... "
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 221,80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.09.2006. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje na temelju čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.082,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29.st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 78/15), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d., Osijek 26. rujna 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 5140030250-69800012252/2006 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od EUR 15.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,60% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Namjena kredita je adaptacija kuće i zatvaranje kredita u Slavonskoj banci d.d., a ugovor je sklopljen na rok od 15 godina. Navedenim Ugovorom o kreditu također je u predviđeno da naknade za obradu i zatvaranje kredita, te svi eventualni budući , neodređeni, troškovi padaju na teret potrošača, ali iz ugovornih odredbi nije jasno niti odredivo u kojem iznosu i iz kojih razloga potrošač navedene dodatne neodređene i neodredive troškove i naknade ima snositi. O navedenim odredbama ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor unaprijed sastavio ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja. U članku 7. Ugovora o kreditu, stoji: Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno unaprijed. Na ime naknade za obradu kredita tužitelju je tuženik odmah naplatio iznos od 1.695,25 kn, dana 27.09.2006.
1.1. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je:
1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
1.2. Tužiteljica dalje ističe da je tuženik sastavio obrazac ugovora u kojem su već bile navedene citirane odredbe o naknadama i troškovima, a o kojim odredbama se uopće nije pregovaralo. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Slijedom navedenog, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 7. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.
1.3. Tužiteljica je dalje navodila i zašto smatra ništetnom naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, međutim, kasnije je navela na ročištu 7.2.2024. (l-236) da je to omaškom naznačeno u tužbi u činjeničnom dijelu i samom petitu, pa taj dio nije potrebno elaborirati. Dalje je ukazala da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. donesen zaključak poslovni broj Su IV-308/2020 koji pod točkom 8. na pitanje: Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ? Daje odgovor da Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. U konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega, slijedom čega tužiteljica ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO- a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
1.4. Slijedom svega navedenog, tužiteljica tužbom potražuje kao posljedicu ništetnosti navedenih odredba ugovora o kreditu, iznos od 225,00 € / 1.695,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.09.2006. pa do isplate. Tužiteljica je, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 8.4.2024. (list 532-533 spisa) te predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužiteljice i tuženika 26.9.2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita i to u čl. 6. Ugovora te da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 221,80 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te uz naknadu parničnog troška, a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude. Ovdje treba navesti da je očitom omaškom tužiteljica navela da je ništetan čl.6. predmetnog Ugovora o kreditu, međutim, iz činjeničnih navoda tužbe kao i sadržaja odredbe koju pobija sasvim je jasno da je riječ o čl.7. Ugovora o kreditu, pa je sud u izreci pravilno naveo broj članka, obzirom je očito riječ o omašci u pisanju.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 27.9.2006. dok je tužbu u navedenom predmetu podnio 24.2. 2023., dakle više od šesnaest godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. S obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2. Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer, sukladno tom shvaćanju, petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju za potraživanja iz Ugovora o kreditu nastupila prije više od dvanaest godina. Dodatno, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Prigovorio je i označenoj vrijednosti predmeta spora, što je detaljno obrazlagao.
2.1. Nadalje, osporava tužiteljev status potrošača, a ističe i da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, koji određuje pretpostavke za raskid ugovora o kreditu, dok je naknada za obradu kredita propisana čl.7. Ugovora o kreditu. Kao što je već navedeno u obrazloženju pod točkom 1.5. riječ je o evidentnoj omašci u pisanju jer je sadržajno naznačen članak 7., a samo je pogrešno naveden broj 6. kao oznaka spornog članka. Tuženik prvenstveno ističe kako odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije ništetna jer je preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske. Tuženik ukazuje na to da je u smislu čl. 59. st. 1. točke 3. ZZP/07, a na koji se tužitelj poziva u tužbi, Ugovor o kreditu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16,; dalje: „ZPK“), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/07 i ZPK proizlazi da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita, koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Iz citiranog također proizlazi da taj trošak snosi tužitelj. Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi obrade kredita smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo (pa tako i o odredbi članka 7.), zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužitelju sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužitelj na iste pristao što je potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Osim toga, jednokratna naknada obrade kredita u stvari predstavlja odredbu o cijeni koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega ugovorna odredba članka 7. nije niti može biti ništetna.
2.2. Odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije nepoštena u smislu ZZP/03. Da bi odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik dalje detaljno obrazlaže iz kojih razloga smatra da nisu ispunjeni navedeni uvjeti nepoštenosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Tako ističe da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi iz članka 7. Ugovora o kreditu na što ukazuje odredba čl. 15. Ugovora o kreditu, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o jednokratnoj naknadi te da su izričito ugovorile primjenu poslovnih tuženika, a naročito odredbe Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Nadalje, tuženik ističe da je odredba o naplati naknade za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, a teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. Također, u smislu čl. 99. ZZP/03 uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati jesu li odredbe članka 7. Ugovora o kreditu nepoštene budući da su iste jasne i uočljive i razumljive. Konačno, tuženik ističe da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je to uobičajeno u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Jednokratni troškovi obrade kredita služe namirenju općenitih troškova, koji nastaju tuženiku, prilikom obavljanja njegove poslovne djelatnosti.
2.3. Tuženik dalje obrazlaže da banka mora provesti vrlo složen proces, koji se sastoji od mnogo koraka prije same isplate pozajmljenih sredstava potrošaču, a što neminovno dovodi do znatnih troškova u poslovanju. Tuženik pojedinačno navodi od čega se sastoji taj proces, pa tako navodi sastanak s klijentom, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama, obavještavanje klijenta o vrstama kredita koje banka ima u ponudi, pružanje informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu, procjene očekivane kreditne sposobnosti klijenta, pribavljanje potrebne dokumentacije radi daljnje obrade kredita, interni pregled dokumentacije te provođenje detaljne obrade kreditnog prijedloga, provjere svih preduvjeta prije odobrenja nadležnog tijela tuženika, utvrđivanje potrebnih sredstava osiguranja plaćanja, sastavljanje ugovora o kreditu i prateće dokumentacije, pozivanja korisnika na sklapanje kredita, pripreme isprava, čitanja i potpisivanja ugovora, dogovora i radnji oko isplate kredita, provođenja brojnih procesa nakon odobravanja kredita.
2.4. Tuženik dalje obrazlaže da troškove, koji nastanu uslijed opisanih radnji, tuženik ne uračunava u kamatnu stopu, koja predstavlja samo cijenu za korištenje tuženikovog novca, koji je tuženik odlučio pozajmiti potrošaču. Troškovi, koji nužno nastanu, uslijed pozajmljivanja se ne uračunavaju u cijenu pozajmljivanja novca, što predstavljaju ugovorene kamate. U prilog činjenici da odredba o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita nije nepoštena i ništetna, govori činjenica da je takva ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju. Stoga, nije moguće argumentirano tvrditi da bi takva odredba mogla biti protivna načelu savjesnosti i poštenja te da ne može, po svojoj prirodi, uzrokovati znatnu neravnotežu ugovornih strana.
2.5. Tuženik dalje detaljno elaborira o izlaznoj naknadi, propisanoj čl.9. Ugovora o kreditu, koji međutim, uopće nije predmet ovog postupka, a zaključno ističe da je tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove neosnovan iz razloga što odredbe, čije se utvrđenje ništetnosti traži, nisu ništetne te stoga tuženik, ako je i nešto stekao, to nije stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata, koje teku za jednokratnu naknadu za obradu kredita od dospijeća do isplate, što nije ovlašten zahtijevati s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od podnošenja tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što nisu). Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na presliku Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006 (list 6-12 spisa), uplata naknade za obradu kredita (list 13 spisa), izvadci o stanju na računu tuženika i kamatnoj stopi kod Citibank N.A. London Branch i Deutsche Bank AG (list 238-489 spisa), preslika izvatka iz obrtnog registra (list 490 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 505- 507 spisa), preslika Obavijesti o obustavi od 2.10.2006. (list 513 spisa), preslika Isplatnog naloga (list 514 spisa), pregled prometa za klijenta (list 515-528 spisa), saslušana je tužiteljica (list 556-557 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa i ostala dokumentacija (list 41-74, 82-151, 152-181, 182-216, 227-235, 539-547 spisa). Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svojih djelatnika IT, ČT i LT te javnog bilježnika Dubravke Filipović. Na ročištu 7. veljače 2024. (list 236) tuženik je odustao od prijedloga da se saslušavaju ČT i LT, a sud je na ročištu 10. ožujka 2025. odlučio da se neće izvoditi daljnji dokazi jer je relevantno činjenično stanje utvrđeno izvedenim dokazima. U kontekstu izloženog nije bilo svrsishodno saslušavati predložene svjedoke IT i javnog bilježnika Dubravku Filipović. Naime, potpuno je neizvjesno da bi se djelatnik banke i javni bilježnik uopće mogli sjećati konkretnog zaključenja ugovora i o čemu su točno s tužiteljicom razgovarali kad se radi o razdoblju od kojeg je prošlo 19 godina te kad se ima na umu činjenica da u obavljanju svog posla imaju veliki broj stranaka s kojima svakodnevno razgovaraju o raznim bankarskim i drugim pravnim poslovima (javni bilježnik). Navedeno bi, kad se usporedi s poslom prvostupanjskog suca, koji piše ovu presudu, značilo da bi se sudac trebao sjećati svih pojedinosti saslušanja svjedoka i stranaka, nakon proteka vremenskog razdoblja od 19 godina i uzevši u obzir da svakodnevno saslušava veliki niz svjedoka i stranaka u različitim pravnim situacijama. Navedeno je s aspekta prvostupanjskog suda u domeni nemogućeg, unatoč tome što prvostupanjski sudac, nakon izvedenog saslušanja i piše presudu te se tada prisjeti saslušanja, međutim i u toj situaciji je potpuno sigurno da se nikakvih pojedinosti sudac ne može sjetiti protekom vremena od preko 19 godina. Za takvo bi sjećanje bio potreban kapacitet memorije koji, po mišljenju ovog suda, nadilazi kapacitet ljudskog mozga, uz uvažavanje svih specifičnosti svake pojedine osobe, pa se i u kontekstu izloženog ukazuje nesvrsishodnim izvođenje predloženih saslušanja radi čega je ovaj sud isti odlučio i odbiti te na taj način zaštiti načelo ekonomičnosti postupka i obvezu suda da u razumnom roku odluči o zahtjevu..
4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovoren jednokratni trošak obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.
6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 26. rujna 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 i to tužiteljica kao korisnik kredita te prednik tuženika kao davatelj kredita. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj spornog dijela odredbe čl. 7. Ugovora kojim je u stavku 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.
7. Sporno je da li je prethodno navedeni dio odredbe čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 221,80 € za kojeg tužiteljica tvrdi da je platila na ime predmetne naknade.
8. Čitanjem preslike Popisa uplata po kreditu od 2.10.2006. na listu 13 spisa utvrđeno je da je tužiteljici, prilikom isplate kredita 27.9.2006. naplaćena naknada u iznosu od 225,00 EUR, koji iznos predstavlja 1,50% od iznosa kredita od 15.000,00 EUR.
9. Iz iskaza tužiteljice, na ročištu 10.3.2025. (list 556-557 spisa) u bitnom proizlazi da joj je kredit bio potreban za stambeno zbrinjavanje nje i njene obitelji i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva te da nekretnina kupljena sredstvima kredita nikada nije služila za najam ili zakup. Navela je da je ugovor, prije potpisivanja pročitala i da nije bilo nikakve mogućnosti da utječe na odredbu kojom se naplaćuje naknada za obradu kredita i bez plaćanja te naknade ugovor nije bilo moguće sklopiti. Iskazala je da joj je iznos predmetne naknade ustegnut kod plasiranja kredita. Na pitanje je li joj bila jasna odredba čl. 7. predmetnog ugovora, odgovorila je da bez nje nije bilo moguće dobiti kredit kao i da se najviše fokusirala na mjesečne anuitete, kamate i otplatu predmetnog kredita. Iskazala je da je ranije sa suprugom bila vlasnica obrta i to kafića, ali ne na adresi nekretnine, kupljene sredstvima kredita. Navela je i da nije bilo moguće prigovarati predmetnoj naknadi, a niti sklopiti kredit bez plaćanja iste.
10. Iskaz tužiteljice ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećala o samom pravnom poslu zaključenim s tuženikom te sud u držanju tužiteljice nije našao postojanje ikakvih naznaka da bi ona nešto izmišljala ili neistinito iskazivala, pa joj i zato vjeruje. Iskazom tužiteljice je otklonjen prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom ugovoru jer okolnost da je sredstva kredita tužiteljica iskoristila za stambeno zbrinjavanje sebe i svoje obitelji nedvojbeno ukazuje na to da nije riječ ni o kakvom poslovnom pothvatu, već klasičnom potrošačkom ugovoru, a tuženik suprotno nije ni argumentirano osporio, a još manje dokazao. Naime, tužiteljica je objasnila da je prije zaključenja predmetnog kredita sa suprugom bila vlasnica kafića, a što odgovara i od tuženika priloženom obrtom registru (list 490) iz kojeg proizlazi da je obrt otvoren 1.6.2006., a ugovor je zaključen u rujnu 2006. Također, kredit je podignut za adaptaciju kuće u [adresa], a sjedište obrta je Vinogradska ulica, a kako je to tužiteljica u svom iskazu i pojasnila.
11. Stalni sudski vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. je u svom nalazu i mišljenju od 18.3.2024. (list 505-507 spisa) naveo da su Slavonska banka d.d. Osijek (pravni prednik tuženika Addiko bank d.d.) kao banka i CT kao korisnik kredita – Založni dužnik zaključili 26.09.2006. Ugovor o kreditu broj 5140030250-69800012252/2006. (list 6-12 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 15.000,00 EUR odnosno u kunskoj protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize HNB-a na dan korištenja kredita. Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Vještaku je dostavljen isplatni nalog po Ugovoru o kreditu broj 5140030250 za korisnika CT broj partije kredita 69800012252 iz kojeg je razvidno da troškovi obrade kredita iznose 1,50% od isplaćenog kredita te da su naplaćeni prilikom isplate kredita 27.09.2006. Zaključno vještak navodi da ukupno naplaćen iznos naknade za obavljanje bankarskih usluga iznosi 1.671,18 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 221,80 EUR, naplaćeno 27.09.2006.
12. Odredbom čl. 269. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23– dalje: ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba, koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva - ugovor je ništetan.
13. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, dok je u st. 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu lako uočljive. Odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
15. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 7. st.1. predmetnog ugovora određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Naime, iz čl. 7. st.1. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu, prema kojoj se unaprijed, dakle prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,50 %.
16. Po ocjeni ovoga suda navedena odredba je neodređena, odnosno neodrediva, a to iz razloga, što na temelju navedene odredbe tužiteljica, kako to slijedi i iz njenog iskaza, nije imala mogućnost utvrditi prema kojim parametrima se predmetni troškovi obrade utvrđuju, a niti što ti troškovi točno predstavljaju i zbog čega imaju iznositi upravo 1,50% od iznosa kredita. Naime, iz iskaza tužiteljice, koji sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da joj banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije objasnila parametre, koji utječu na visinu predmetne naknade troškova obrade te da joj je izričito odgovoreno da se o visini te nakade ne može pregovarati.
17. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji.
18. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 5140030250-69800012252/2006 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru, kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Odluke o visini naknade za usluge Banke i poslovnim uvjetima, po prirodi stvari, i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena to je ista, u smislu odredbe č. 270. ZOO- a ništetna. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništetna (ništava) i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP.
19. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 7. st.1. navedenog ugovora bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužiteljici od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica imala predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bila dužna platiti za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik, navedenom ugovornom odredbom, sebi ostavio slobodu ekskluzivnog određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužiteljica mogla utjecati na tu odredbu.
20. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za gotovinsku isplatu kredita nije ništetna jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.
21. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade tužiteljica financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njenu štetu.
22. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točci I. izreke presude. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.
23. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.
24. Tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetne naknade, a čije plaćanje proizlazi iz preslike popisa uplata na listu 13 spisa, ali i nalaza i mišljenja vještaka. Činjenica je da je na navedenom popisu uplata razvidno da je na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljici naplaćen iznos od 225,00 €, međutim, kako je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka utvrđen manji naplaćeni iznos od 221,80 €, koji u konačnici tužiteljica i potražuje uređenim tužbenim zahtjevom, to je njezin zahtjev za isplatu iznosa od 221,80 € na temelju odredbi čl. 323. u vezi čl. 1111. ZOO prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. II. izreke presude. Naime, prema čl. 323. st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, pa je upravo na temelju navedenih odredbi dakle, odlučeno kao u toč. II. izreke.
25. Na temelju odredbe čl. 1115. ZOO zatezna kamata suđena je od dana izvršenog plaćanja 27. rujna 2006. do isplate. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31.12.2007. po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).
26. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužiteljici budući da je u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa).
27. Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 2.5.2023., 9.2.2024. i 8.4.2024. od 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 7.2.2024., 22.1.2025. i 10.3.2025. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 700 bodova što primjenom tbr. 54. Tarife iznosi 1.400,00 €, a uz PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife i uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 66,36 € i na presudu 66,36 € i plaćeni trošak vještačenja od 200,00 € sveukupno iznosi 2.082,72 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP i po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tužiteljici nije priznat kao potreban zatraženi trošak sastava podneska od 7.5.2024. jer samo ponavlja već ranije izložene navode i ne iznosi nikakve nove ni sudu nepoznate okolnosti.
28. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova. Što se tiče njegova prigovora da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud o navedenom prigovoru nije odlučivao u smislu čl. 40.st.3. ZPP-a jer se zahtjev tužiteljice sastoji od deklaratornog i kondemnatornog dijela.
Zagreb, 26. ožujka 2025.
Sudac:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. pun. tužitelja uz pristojbu na presudu
2. pun. tuženika
